Lista - Mart 2024.

 

Ukupno pogledano: 46 (svi dugometražni)
Prvi put pogledano: 43 (svi dugometražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): American Fiction
Najlošiji utisak: Drive-Away Dolls

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.03. festival Videotheque / Videoteka (Luka Bursać. 2024) - 5/10
*01.03. video The Chapel (Dominique Deruddere, 2023) - 6/10
02.03. kino Sunday / Nedelja (Nemanja Ćeranić, Miloš Radunović, 2024) - 6/10
03.03. festival Russian Consul / Ruski konzul (Miroslav Lekić, 2024) - 5/10
04.03. video American Fiction (Cord Jefferson, 2023) - 8/10
05.03. festival The Successor / Le successeur (Xavier Legrand, 2023) - 5/10
06.03. video Dario Argento: Panico (Simone Scafidi, 2023) - 6/10
07.03. festival The Empire / L'empire (Bruno Dumont, 2024) - 6/10
07.03. festival Shoshana (Michael Winterbottom, 2023) - 6/10
07.03. festival Enough for Now / Za danas toliko (Marko Đorđević, 2024) - 7/10
07.03. festival The Owner / Hozyain (Yuri Bykov, 2023) - 7/10
08.03. festival Lilacs / Jorgovani (Siniša Cvetić, 2024) - 6/10
08.03. festival Suncoast (Laura Chinn, 2024) - 6/10
*08.03. video Past Lives (Celine Song, 2024) - 9/10
11.03. video Out of Darkness (Andrew Cumming, 2022) - 5/10
12.03. festival Horia (Ana-Maria Comanescu, 2023) - 6/10
13.03. video Raging Grace (Paris Zarcilla, 2023) - 5/10
*14.03. festival The Owner / Hozyan (Yuri Bykov, 2023) - 7/10
14.03. festival Firebrand (Karim Ainouz, 2023) - 7/10
15.03. video Somewhere Quiet (Olivia West Lloyd, 2023) - 7/10
15.03. video The Beheading of St. John the Baptist / Usekovanje (Siniša Cvetić, 2022) - 7/10
16.03. video Dead Shot (Charles Guard, Thomas Guard, 2023) - 7/10
16.03. video Story Ave (Aristotle Torres, 2023) - 4/10
16.03. festival Black Tea (Abderrahmane Sissako, 2024) - 4/10
16.03. video 20 Days in Mariupol (Mstyslav Chernov, 2023) - 8/10
17.03. festival Cottontail (Patrick Dickinson, 2023) - 7/10
18.03. video What Happens Later (Meg Ryan, 2023) - 4/10
19.03. video Scrambled (Leah McKendrick, 2023) - 5/10
19.03. festival Memory (Michel Franco, 2023) - 7/10
20.03. video Sometimes I Think About Dying (Rachel Lambert, 2023) - 6/10
21.03. festival Knox Goes Away (Michael Keaton, 2023) - 7/10
21.03. festival Sleeping Dogs (Adam Cooper, 2024) - 5/10
22.03. video Birth/Rebirth (Laura Moss, 2023) - 7/10
22.03. video Origin (Ava DuVernay, 2023) - 4/10
23.03. video Lisa Frankenstein (Zelda Williams, 2024) - 6/10
24.03. video Snow and the Bear / Kar ve Ayi (Selcen Ergun, 2022) - 7/10
24.03. video I.S.S. (Gabriela Cowperthwaite, 2023) - 5/10
25.03. festival Without Air / Elfogy a levego (Katalin Moldovai, 2023) - 7/10
26.03. video Ricky Stanicky (Peter Farrelly, 2024) - 6/10
26.03. video Migration (Benjamin Renner, Guylo Homsy, 2023) - 6/10
27.03. video Smugglers / Milsu (Ryu Seung-wan, 2023) - 6/10
28.03. video Drive-Away Dolls (Ethan Coen, 2024) - 3/10
29.03. video Rustin (George C. Wolfe, 2023) - 6/10
30.03. video Imaginary (Jeff Wadlow, 2024) - 3/10
30.03. video The Stones and Brian Jones (Nick Broomfield, 2023) - 6/10
31.03. video Lousy Carter (Bob Byington, 2023) - 8/10

A Film a Week - Cottontail

 previously published on Asian Movie Pulse

Alzheimer’s and its consequences for the family dynamics is a staple diet of international, festival-friendly cinema, as we can see year after year. Usually, the very topic is used to tell a terminally tragic story, but other roads are also possible. How about a journey of reconciliation?

This is the case with Patrick Dickinson’s Cottontail, developed from his earlier short Usagi-san (2013). The film premiered at Rome Film Festival last year, bringing its auteur the award for the best debut (fiction) feature. It was also screened at Belgrade International Film Festival – FEST, just before its release in Japan, which is in its own merit a success for a small indie that is predominantly a British co-production.

However, the story starts in Japan, where recently widowed former writer Kenzaburo (Lily Franky, often seen in Hirokazu Kore-eda’s emotionally charged dramas) has to come to terms with his beloved wife Akiko’s (Tae Kimura) passing as the consequence of Alzheimer’s. In his stubbornness, he tries to distance himself from their son Toshi (Ryo Nishikado) by practising his bad habit of drinking himself stupid, but he is actually more protective towards the grown man he still sees as his little boy, than he is downright cold to him. On the other hand, it is evident that it was Akiko who kept the family together.

The chance of reconciliation between the father, the son and his own family consisting of the wife Satsuki (Rin Takanashi) and their precious little daughter, comes in the form of Akiko’s dying wish recorded in the form of a video-letter. In her “last will” of sorts, she declares that her ashes should be scattered around the lake of Windermere in England, where she spent one summer holiday with her parents in her childhood, reading the books by Beatrix Potter, mostly about Peter the Rabbit and his family (hence the title). It is her possibly the clearest of her childhood memories, and the memory she is most fond of, but it also turns out to be the reason why she met Kenzaburo at first place: when they were both young, she approached him to teach her English, so she could revisit the books and the place of her memory and fantasy.

Guided by only one pretty generic photo, Kenzaburo, Toshi and his family take on the quest of finding the place to say goodbyes to Akiko. But when Kenzaburo’s early dementia combined with his stubbornness sets in, he decides to take a trip on his own in a completely foreign country, so the Sisyphean endeavour becomes even more complicated.

As said before, Cottontail is a British-Japanese co-production by a British filmmaker whose previous work consists mainly of shorts and TV documentaries in his native country. However, Dickinson studied Japanese cinema both in the UK and in Japan, so it should not come as a huge surprise that he nails the tone and the emotion of both the classic and the contemporary Japanese drama movies, from Ozu to Kore-eda. Like with the Japanese masters, everything in Dickinson’s film is subordinated to the humanity (and the humaneness) of his characters.

Script-wise, there is still something to be desired in the terms of the characters’ backgrounds that could be more detailed, making the starting point of the dynamics between them a bit more clear. Also, the connection between Akiko, Potter’s children’s literature and the place seems a bit underdeveloped and, at times, random, demanding a considerable leap of faith from the viewers. But the well-meaning ones ready to submit to Dickinson’s story will not feel it as a pain or even a particular effort.

Luckily, Dickinson trusts his actors, especially Lily Franky, to channel all the right emotion, and Franky showcases the ability to command the emotion with his sheer screen presence. The involvement of Ciaran and Aofie Hinds in smaller roles later in the film also helps a lot. Dickinson’s use of the gentle music score by Stefan Gregory, the locations and the close-ups in Mark Wolf’s Cinemascope cinematography is a proper treat, while the measured editing by Andrew Jadavji keeps the runtime in the low-90s, making sure that Cottontail never outstays its welcome. It is such a sweet and warm piece of cinema.

Sleeping Dogs

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

napomena: drugi deo celovitog teksta

Slične ambicije, u teoriji, imao je i „izvršilac scenarističkih radova“ Adam Kuper (Exodus: Gods and Kings, The Transporter Refueled, Assassin‘s Creed) za svoj rediteljski prvenac Sleeping Dogs. O tome govori i glumačka podela s nekoliko zanimljivih imena koju predvodi Rasel Krou u ulozi detektiva Roja Frimena koji pati od Alchajmerove bolesti. Za razliku od protagoniste filma Knox Goes Away, Frimen nije baš „osuđen na smrt“, već svoje stanje može da drži pod kontrolom medicinskim tretmanima, oslanjanjem na rutinu i vežbama poput rešavanja ukrštenica.

Iz te ustaljene, iako ne baš komotne egzistencije, njega će prenuti poziv jedne aktivistkinje za prava osuđenika koji će ga naterati da ponovo ispita jedan svoj stariji slučaj. Naime, ugledni univerzitetski profesor (Marton Čokaš, po pravilu vrlo sirovi negativac u akcionim filmovima) je brutalno ubijen, a za njegovo ubistvo je uhapšen i osuđen „prigodni krivac“ koji je imao motiv i bio je na mestu zločina, ali ga nije ubio. Motiv i priliku su imali i drugi jer je profesor bio vrlo koloritan lik koji se zamerio mnogima, pa tako pred sobom imamo sijaset mogućih osumnjičenih i motiva, od prevare u vezi, pa do prisvajanja tuđih zasluga u vlastitim naučnim radovima, a u centru misterije se nalazi profesorova bivša pomoćnica Lora Bejns (Karen Gilan) koja je netragom nestala otprilike u doba ubistva.

Nevolja s filmom počinje još sa scenariom koji je Kuper napisao zajedno s Bilom Kolažom s kojim je već i ranije sarađivao. Glavni problem s njim je što, koristeći se obiljem distrakcija i pripovednih okvira poput dnevničkih zapisa i nacrta memorijske proze, gubi nit i petlja se do te mere da nam postaje jasno da likovi, uključujući tu i protagonistu, nisu ništa više nego figure koje scenaristi u svojoj igri pomeraju kako im volja. U tome, čak se i demencija čini kao priprosti trik da je, eto, Frimen zaboravio slučaj, za čime nema potrebe jer je on kasnije profilisan i kao (bivši) alkoholičar sklon brljotinama na poslu.

U tome deblji kraj, naravno, izvlače glumci. Rasel Krou i Tomi Flanagan kao njegov bivši partner to mogu da reše s dozom prezentnosti na ekranu koju imaju, a Karen Gilan s velom misterije i malo transformacije koja je takođe arbitrarno tempirana. Martonu Čokašu, na primer, uloga profesora nikako ne leži i to se vidi. Takođe, film nije naročito „razmrdan“ ni režijski, ni u smislu dizajna: narativne linije su navodno vremenski odovojene, ali čovek ne bi to rekao na osnovu vrlo sličnih vizuelnih identiteta kojim prevladavaju generički plavo-sivi tonovi tipični za trilere snimljene direktno za kablovsku televiziju, čiji je noćni program otprilike i krajnji domet Kuperovog rediteljskog prvenca.

Knox Goes Away

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

napomena: prvi deo celokupnog teksta

Složićemo se, demencija je ozbiljna stvar i zato ćemo je kao temu imati uglavnom u ozbiljnim dramama. Glumci koji imaju zadatak da je odigraju, ako je odigraju uverljivo, mogu se čak nadati Oskarima, kao recimo Džulijen Mur za Still Alice i Entoni Hopkins za The Father.

U žanrovskom filmu, pak, ona je uglavnom prisutna kao „gimik“, trik koji se upotrebljava bilo za inicijalnu kapislu, bilo za skretanje radnje. I, ne, amnezija i demencija nisu isto, pa nećemo Nolanov Memento uzimati kao ilustrativni primer.

Interesantna stvar se dogodila u programiranju ovogodišnjeg Festa, a to je da su dva žanrovska filma s demencijom kao svojevrsnim pogonskim gorivom uvrštena na program. Doduše, u donekle različitim programskim sklopovima (Gala + i Gala „vulgaris“), ali zato u bliskim vremenskim intervalima, tako da je vaš filmski kritičar jedan dan gledanja završio sa jednim, a sledeći otpočeo s drugim. Istini za volju, bilo je i „festivalskijih“ naslova, odnosno drama s ovom tematikom na Festu, kao što su to, na primer, Memory i Cottontail, ali takvi filmovi niti su novost na festivalima, niti su programirani u dovoljno bliske vremenske „slotove“ da bi ta čudna podudarnost poslužila kao provokacija za tekst i pokušaj eseja.

U oba filma o kojima će biti reči, a u pitanju su Knox Goes Away i Sleeping Dogs, demencija je polazište radnje, ali funkcioniše i kao izazov koji naši junaci moraju prevladati kako bi ispunili svoje ciljeve. Oba filma takođe funkcionišu u sličnom osnovnom žanru, a to je triler, odnosno neo-noar, dok zbog prirode glavnih junaka (koji, je li, od demencije pate) filmovi spadaju u različite pod-žanrove. Knox Goes Away u čijem je centru zbivanja atipični plaćeni ubica trilerske note meša s gangsterskom, porodičnom i ličnom dramom, dok je Sleeping Dogs više koketira s krimićem i proceduralom, budući da u njegovom središtu stoji penzionisani policijski detektiv.

Oba filma takođe imaju slične ambicije, da budu bitan deo bioskopskog repertoara, kao što bi to pre 20 ili 30 godina sigurno bio slučaj, ali su im polazišta drugačija. Knox Goes Away je već zaigrao na prošlogodišnjem izdanju Toronta, oslanjajući se na glavni adut u vidu Majkla Kitona u dvostrukoj funkciji glumca i reditelja, dok je Sleeping Dogs na Festu prikazan u svojstvu nekakve festivalske pretpremijere pred ulazak direktno u distribuciju, bez festivalske turneje. Čak im je i „tajming“ distribucije skoro podudaran, razlikuje se možda za sedmicu-dve po različitim teritorijama.

Pozabavimo se prvo nešto uspelijim od navedenih. Knox Goes Away druga je režija glumca Majkla Kitona koji opet režira sam sebe i opet samom sebi dodeljuje ulogu plaćenog ubice (isto je bio slučaj i s prethodnim filmom The Merry Gentlemen koji je takođe naleteo na vrlo podeljen prijem kritike). Kao reditelj, Kiton vrlo dobro zna da mu je on sam u funkciji glumca možda i ponajbolji adut na koji treba staviti akcenat.

Kiton igra naslovnog junaka, Džona „Aristotela“ Noksa, bivšeg vojnika, dvostrukog doktora nauka i plaćenog ubicu koji svoj posao uvek izvršava metodično, stoički i bez emocija. Život će mu se prvo promeniti na vest o dijagnozi Krojcfeld-Jakobove bolesti koja se za potrebe filma opisuje kao mnogo brža i agresivnija forma demencije od Alchajmerove. U slobodnom prevodu, to znači da je našem junaku ostalo možda još dva-tri meseca života i najviše mesec dana ikakvog pamćenja, zbog čega Noks pokreće postupak rasprodaje imovine i pranja novca kako bi obezbedio svoje naslednike.

Zvuči kao solidan plan, ali će ga dve stvari iznenaditi. Prvo, kada se izgubi na poslednjem poslu i ostavi haos za sobom, što će na njega baciti sumnju metodične policajke. I drugo, kada mu se na vratima pojavi sin (Džejms Marsden) kojeg nije video godinama, a koji je u problemu jer je ubio silovatelja svoje kćeri-tinejdžerke, pa mu je potrebna Noksova pomoć da sve to sredi. A Noks, poput Liama Nisona u većini filmova od originalnog Taken naovamo (s akcentom na Memory iz očitih razloga), jedini ima splet specifičnih veština da to obavi. Doduše, da bi uspeo mora da se upusti u trku sa svojom bolešću i da tu pobedi.

Iskreno govoreći, scenario Gregorija Poarijea je prilično zapetljan (ponekad i nepotrebno), te nije baš uglađen, naročito po pitanju preokreta koji zahtevaju žestoku suspenziju neverice, ali je zato makar duhovit kada su u pitanju replike u dijalogu, naročito kada dođe do Kitonovih filozofskih odgovora i poenti. Čini se da je Kiton i kao glumac i kao reditelj koji radi s glumcem pred sebe postavio prilično zahtevan zadatak da nam Noks istovremeno bude simpatičan i misteriozan, odnosno da možemo da mu poverujemo na reč da je dobar čovek koji je radio neke grozne stvari. Srećom, Kitonova veština na glumačkom planu je nesporna, a šeretski osmeh i suzdržavanje od preglumljivanja pomažu. Isto se može reći i za ostatak ansambla koji zna u čijem filmu zapravo igra. Al Paćino kao mentor i zaštitnik tačno zna dokle treba da ide u svojim eskapadama da ne bi zasenio protagonistu, dok mu Marša Gej Harden kao bivša supruga i Joana Kulig kao stalna prostitutka sjajno sekundiraju. Džejms Marsden je, pak, malo problematičan, naročito u svojoj prvoj sceni koju deli sa Kitonom, a ni u jednom trenutku nije na istoj frekvenciji s njim.

I po drugim aspektima, Knox Goes Away je prilično solidan film. Kiton izbegava široke rediteljske poteze jer, čini se, nema potrebe da se pokazuje na taj način, već se zadovoljava time da film bude funkcionalan na uglavnom nenametljiv način. U tome mu dosta pomaže „džezerska“ muzička pratnja i diskretni nagoveštaji po pitanju uglova kamere i dubine fokusa u fotografiji Maršala Adamsa. Na koncu, Knox Goes Away nije delo za antologije žanra, ali je i više nego pristojan „cigla-malter“ uradak koji uspeva da izgura interesantnu ideju.

Memory

 kritika objavljena na XXZ

2023.

scenario i režija: Michel Franco

uloge: Jessica Chastain, Peter Sargaard, Brooke Timber, Merritt Wever, Josh Charles, Elsie Fisher, Jessica Harper, Tom Hammond

U svojim filmovima, Michel Franco se uglavnom bavi traumama. Pitanje je možda kojima i na kakav način, ali je zato nepobitno da su njegovi protagonisti prošli ili upravo prolaze kroz traumu. U dugometražnom prvencu Daniel & Ana (2009) to su brat i sestra koji su oteti i naterani na seks jedno s drugim pred kamerama. U možda najsnažnijem Francovom filmu After Lucia (2012), imamo dvostruku traumu za jednu srednjoškolku – smrt majke od koje se još nije oporavila i dolazak u novu sredinu gde postaje meta školskih nasilnika, odnosno nasilnica. U filmu Chronic (2015) protagonista toliko svedoči tuđem bolu da je sam anesteziran. April‘s Daughter (2017) dotiče se neželjene tinejdžerske trudnoće, New Order (2020) revolucije, a Sundown (2021) je meditacija koja počinje gubitkom.

Nije Franco jedini koji se bavi temama traume, budući da upravo traume dominiraju društvenim, pa samim tim i filmskim diskursom. Druga, u poslednje vreme vrlo aktuelna tema, posebno na filmu je demencija kao jedna od gadnijih i, ako hoćete, traumatičnijih aspekata starenja. Tehnički gledano, u pitanju je glumački izazov koji se pravim asovima može itekako isplatiti u vidu nagrada. Tematski, pa, populacija u „razvijenom svetu“ gde se i snima gro filmova za repertoar, festivale i nagrade sve više stari i sa time se sve teže nosi, pa otud preokupacije. Na nedavno završenom festu, na primer, demencija je bila „pogonsko gorivo“ za više filmova, a jedan od njih je i Francov najnoviji u kojima se na pitanju konstrukcije sećanja ukrštaju upravo trauma i demencija kao osnovne karakteristike dvoje glavnih likova.

Prva protagonistkinja iz čije perspektive i gledamo na celu stvar je Sylvia (Chastain). Ona je bivša alkoholičarka, samohrana majka tinejdžerke Anne (Timber) i socijalna radnica koja radi u ustanovi u kojoj žive odrasli, a ometeni u razvoju. Sylvia živi disciplinovano, oslanja se na rutinu i toliko pazi na svoju (i Anninu) sigurnost da je to siguran znak neke traume u prošlosti. O kakvom se tipu traume tu radi, dobićemo prilično jasan nagoveštaj kada joj umesto majstorice za frižider stigne majstor, a ona ga vrlo nevoljno primi u svoj stan. Stan je, pak, na čudnom mestu, iznad vulkanizerske radnje na industrijskoj periferiji Brooklyna, a razlog izbora te lokacije je pre osama nego siromaštvo, barem kako Sylivijina sestra Olivia (Wever) referira njihovoj strogoj majci Samanthi (Harper) kojoj Sylvia nešto jako krupno zamera.

Pokretač radnje je Sylvijin neplanirani susret sa Saulom (Sarsgaard) na okupljanju bivših učenika srednje škole u koju su oboje išli. On iznenada seda za njen sto, a ona panično odlazi kući, uplašena. On je prati skroz do kuće, ne napada je, i ostaje da spava na ulici pod njenim prozorom kao kakav očajni napušteni ljubavnik, ali u njenoj glavi on mora biti jedan od drugova njenog školskog mučitelja i silovatelja. Saul zapravo pati od demencije u ranom stadijumu, što će Sylviji sutradan reći njegovi staratelji, brat Isaac (Charles) i nećaka Sara (Fisher) kada ga ona vrati kući. Zahvalni za pomoć, oni će joj ponuditi posao da se stara o njemu, zapravo više u formi neformalnog druženja, što će ona iskoristiti da ga suoči s optužbama da je on učestvovao u njenom maltretiranju.

On se toga ne seća, kao što se ne seća ni nje iz srednje škole, bilo zbog demencije, bilo zbog potiskivanja, bilo iz nekog sasvim jednostavnog i realnog razloga, poput onog da se oni zapravo u školi nikada i nisu sreli, budući da je on tamo došao tek nakon što je ona, već istraumirana, otišla. Kako provode sve više vremena zajedno, njih dvoje se zbližavaju toliko da postaju oslonac jedno drugome u nošenju sa spoljnim svetom i otpočinju romansu. Kako li će na to gledati njihove zapravo dubinski konzervativne porodice koje im, kako god, ne veruju?

U strukturi tri čina s prologom i u za sebe potpisnom sporom, gotovo anesteziranom tempu koji nam uverljivo dočarava težinu unutrašnjih života dvoje protagonista, Franco nam servira po jednu prilično krupnu temu za svaki od činova. Za prvi je to koliko nas trauma, samo formalno u prošlosti, ali s posledicama u sadašnjosti, te demencija drže u nekom zaključanom stanju i koliko utiču ne samo na našu sadašnjost i perspektivu budućnosti, već i na naše sećanje. U drugom činu, centralna tema postaje ljubav, odnosno njena mogućnost između dvoje ranjivih i ranjenih ljudi, a u trećem mogućnost takve nekonvencionalne ljubavi u društvu kojim vladaju čvrste konvencije i nepisana pravila šta se smatra pristojnim i doličnim, a šta ne.

Glavni adut u svemu tome su dvoje glavnih glumaca, svako za sebe i zajedno. Jessica Chastain je glumica koja se ne plaši izazova i koja zna sjajno upotrebljavati gestikulaciju kako bi dočarala mentalno stanje svog lika. Peteru Sarsgaardu je, pak, glavno oruđe mimika, odnosno facijalne ekspresije čoveka koji gubi kontakt sa samim sobom, ali se još uvek grčevito drži za ono pozitivno u njemu. Sporedni glumci iz redova manje poznatih takođe vrlo solidno rade svoj posao, a Franco ih znalački uklapa u ansambl.

Memory je jedan od onih filmova koji vezuju gledaoca za ekran, ali to u ovom slučaju ne mora biti isključivo pohvala. Pohvala stoji za glumce i njihov trud, ali je vođenje priče upitno, pre svega zbog skokova između činova, kao i zbog vrlo „filmski-fluidnog“ tretmana demencije koja se manifestuje kada i kako to scenariju odgovara. Na kraju nam ostaje da se pitamo o čemu se (sve) tu zapravo radi, ali ćemo film makar pogledati od početka do kraja sa iskrenim zanimanjem.

A Film a Week - Black Tea

 previously published on Asian Movie Pulse

The Mauritanian master Aberrahmane Sissako reached the glory with his previous feature, the foreign-language Oscar-nominated Timbuktu (2014). It was a harrowing, beautiful and potent film that hit the soft spot in combining the no-nonsense panoramic overview of the Islamist occupation of the titular city and the humaneness of the resistance to it. Ten years later, Sissako is, once again re-united with his co-screenwriter Kessen Tall, back on the festival circuit with his attempt at the globe-trotting cinema called Black Tea. It premiered at the competition of Berlinale and continued its tour at the Belgrade International Film Festival – FEST.

Sissako opens his film with a sequence set, but not actually elaborated in any way, at a mass wedding ceremony in Abijan, the capital of Ivory Coast. Like other brides, Aya (Nina Melo) is excited, but when her time comes to say the magic words, she makes a monologue, explaining that her husband needs a better wife than she could ever be, and storms out to the crowded, dusty alleys. After a slow cross-fade, set against an Afro-world-music cover of Nina Simone’s standard Feeling Good, we see her once again, this time dressed in red and with a different hairdo, walking the streets of the Chinese port city of Guangzhou. Judging by the appearance, she might either be a beautician or a person that uses their services almost on daily basis.

As it turns out, apart from the regular, but not that frequent visits to the African hair salon in the part of the town called Chocolate City, she is not associated with a beauty industry by any means. Instead, she works at a tea shop as a saleswoman and an apprentice tea-sommelier, learning the trade from her boss and mentor Cal (Chang Han) to whom she slowly falls in love with. The trouble is that Cal, who is also attracted to Aya for obvious reasons, is married to Ying (Wu Ke-Xi), with whom he has son Li-Ben (Michael Chang). Everybody loves Aya, but the things are about to get more complicated, as Cal plans a visit to his daughter from the previous relationship, Eva, who now lives in Cape Verde.

After the promising start and the transition to the slightly (but not overly) pretentious meditation on the topic of the tea and the tea culture in the Far East, Black Tea quickly lands to the territory of a soap opera powered by “shocking” revelations and nonsensical twists and turns. It is the fault of Sissako’s and Tall’s sloppy scriptwork that, for the most of the times, seems simply random and ultimately fake in putting a myriad of different ideas together instead developing them properly. More cynical viewers could easily come up with a theory that the script was put together with a singular intention of milking different state funds (it is a co-production of four countries in three different continents) with the now-trending anti-colonial undertones.

It simply feels fake and forced, which also transfers to Sissako’s directing. The helmer tries to infuse the influences of different masters, from Edward Yang and Wong Kar-wai, to Stanley Kramer and Pedro Almodóvar, but it all feels like a mandatory box-checking. Acting-wise, the cast members are better off when they are let to rely on their own instincts, since the character development is almost non-existent, while the aesthetics often feels cheesy, complete with Aymerick Pilarski’s surprisingly flat camerawork, Véronique Sacrez’ production design that channels the vibes of equipping a soundstage with the goods from a dollar-store and equally cheap CGI.

All in all, the best Black Tea can hope for is a status of a curious piece of exoticism that simply lacks any ingenuity. Unlike, for instance, Le Bao’s oneiric and gripping Taste, this mixture of African and Asian motives simply screams: “FAKE!”

A Film a Week - Lilacs / Jorgovani

 previously published on Cineuropa

Although young filmmaker Siniša Cvetić is a new voice in Serbian cinema that combines artistic ambition with general audience appeal, he probably aspires to be regarded as an iconoclast of sorts. Judging by his debut feature, The Beheading of St. John the Baptist (2022) — which was warmly received by both audiences and critics but did not travel much beyond Serbia and its vicinity — and by his new feature, Lilacs, coming to theatres fresh from its premiere in the main competition of this year’s Belgrade International Film Festival FEST, his work is difficult to translate beyond the borders of the region. Cvetić however does not have to worry about Lilacs’ results domestically: the film opened while FEST was still in progress and sold over 50,000 tickets in its first week of release.

Here, he stays faithful to the single-location principle, but the setting itself is slightly different. While his previous film showed the festivities for one family’s patron saint’s day going haywire, the celebration here is of a different kind: we follow the cast and crew of a domestic hit series celebrating their “harvest” of awards at a probably rigged ceremony. Most of the action takes place at the spacious villa owned by the producer (Milutin “Mima” Karadžić), and the question isn’t whether the whole thing will go off the rails, but rather how…

The arrogant producer himself might fall victim to the scam of a “renowned” Russian filmmaker named Oleg (Nebojša Dugalić), who wants to squeeze a considerable amount of money out of him for his own upcoming adaptation of Leo Tolstoy’s Anna Karenina. There is also a fallout between the series’ jaded director (Gordan Kičić, mostly active on Serbian television lately) and a slightly overeager scriptwriter (rising star Pavle Čemerikić). Meanwhile, the couple of presenters — who are actually failed actors — engage in sloppy networking to look for their chances to break through.

But the main conflict that could harm the series as well as future projects is that which takes place between the series’ two star actors, Igor and Katarina (played by Ivan Bosiljčić and Sloboda Mićalović, respectively), who are also a couple in real life. He has committed a double betrayal, first by cheating on his wife with the younger actress Maja (Jana Bjelica), then by not telling her that Maja got the part she coveted in Oleg’s upcoming project.

To a viewer from abroad, Lilacs might seem like a run-of-the-mill behind-the-scenes comedy dealing with the darker side of show business. However, there is an additional metatextual level to the film, powered by timely references to Serbian (and, to a certain extent, regional) pop-culture. The name of the series — which also gives the film its title — comes from a late-80s duo that brought together a Serbian folk diva and a Bosnian pop-star, while the casting choices are very deliberate nods to the cheesy and melodramatic Serbian TV series where Bosiljčić and Mićalović both made their names, and in which they usually played a couple. This is the source of most of the film’s puns, but the casting of other actors and the way they play their characters also fuel the comedy and parody of David Jakovljević’s script.

In terms of direction, Cvetić pays attention to details but does not get lost in them, keeping an eye on the bigger picture at all times. Zoran Jovanović’s kinetic camerawork is an asset, while Tihomir Dukić’s precise editing keeps the unfolding of the plot clear and easy to follow. The Serbian turbo-folk song covers for both piano and brass band selected by Luka Broćić for the soundtrack can seem a little on the nose, but they actually fit well with the milieu that Lilacs portrays and makes fun of.

Firebrand

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Henri VIII. Čovek koji je osnovao sopstvenu crkvu da bi mogao da se razvodi kako i koliko hoće. Ratnik i oličenje snage i hrabrosti. Čovek koji se rešavao žena koje mu nisu rodile muškog naslednika. Heroj brojnih dokumentarnih emisija i igranih serija na kablovskoj televiziji.

Za svoj prvenac na engleskom jeziku, brazilski reditelj Karim Ainuz (The Invisible Life, 2019) izabrao je upravo jednu, poslednju epizodu iz vladavine spomenutog kralja i perspektivu njegove poslednje, rekli bismo jedine supruge koja je imala dovoljno sreće da postanje njegova udovica Ketrin Par. Firebrand je premijeru imao prošle godine u zvaničnoj konkurenciji Kana, a nama se ukazao na beogradskom Festu.

Ketrin Par (Ališa Vikander) je sama po sebi bila zanimljiva istorijska ličnost, i to ne samo kao supruga moćnog kralja. Naime, ona je prva pod svojim imenom objavljena spisateljica na engleskom jeziku, a njeni molitvenici približili su protestantsku veru masama. Takođe, živela je u „zanimljiva“ verskih ratova između katolika, anglikanaca i puritanaca, sama naginjući onim trećima, ali vešto balansirajući i s prvima i s drugima.

Upoznajemo je u trenutku dok kao regentkinja vlada Engleskom dok je Henri VIII na pohodu u Francuskoj, kako se iskrada iz dvorca kako bi upozorila svoju prijateljicu, radikalnu sveštenicu En Eskju (Erin Doerti) da se obruč oko nje steže i dala joj jednu vrednu ogrlicu koja će u ovom filmu imati status čehovljevske puške. Naša junakinja će na tu ogrlicu zaboraviti jer se kralj (Džad Lou, neprepoznatljiv, ali jezivo uverljiv) neplanirano vraća ranije s pohoda i čini se da mu je poslednja žena već dosadila, a to što je njegova deca vole (skoro) kao rođenu majku ga ne impresionira ni najmanje.

Na dvoru su još protestantski velikaši braća Simor (Edi Marsan i Sem Rajli) i anglikanski sveštenik Stiven Gardiner (Sajmon Rasel Bil), pa u njihovim igrama moći oko sve bolesnijeg kralja, kraljica može ispasti tek moneta za potkusurivanje. Pitanje koje se nameće je to hoće li ona odoleti pritiscima dokle njega ne pojede gangrena, ili će završiti kao njene prethodnice: proterana, utamničena ili obezglavljena...

Najjača karika ovog „revizionističkog“ istorijskog trilera intrige je upravo Lou kao kralj Henri VIII. U njegovoj izvedbi, on je čovek koji se sam sebi obraća u kraljevskoj množini, što zvuči nadrealno i paranoidno-shizofrenično, čak nimalo kraljevski. Zapravo, da Henri nema broj pored imena, mogli bismo da ga zamislimo kao kombinaciju privilegovanog školskog siledžije koji mora da bude najbolji u svemu (sport, muzika, sirova snaga) i da vodi, dok drugi nemaju izbora nego da ga puste, i nekakvog vrlo sekularnog poremećenog diktatora tipa Čaušesku. Glumcu u tom poslu dosta pomaže maska i šminka.

Među jače karike može se ubrojati i fotografija Elen Luvar u „rembrantovskom“ osvetljenju, te kontrast između ogoljene scenografije i raskošnih kostima. Nešto slabiji utisak ostavlja scenario, ne samo zbog „kreativnog“ odnosa do istorije tako da se događaji od nekoliko godina nabiju u dva meseca, već i zbog vrlo konvencionalnog tretmana glavne junakinje, a ni ograničene mogućnosti Ališe Vikander da pogodi pravu notu Ketrinine fingirane submisivnosti (koja ne sme izgledati kao stvarna) ne pomažu. Na kraju, Firebrand je tek vrlo solidan, čak i dobar film, ali nikako odličan i izuzetan.

The Owner / Hozyan

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ne znam kako vama, dragi čitaoci, ali meni je Jurij Bikov kroz svoje filmove uvek delovao kao „opozicionar na zadatku“, odnosno kao pritajeni režimlija. Udarao je on po anomalijama u sistemu, ali nikad po sistemu u celini, što je impliciralo da je te anomalija moguće otkloniti da bi sistem funkcionisao kako treba.

Uostalom, sve po čemu je on udarao, ponekad jako, suptilno otprilike kao čekićem, bila su opšta mesta oko kojih se svi možemo složiti. To je mogla biti korupcija u provincijalnoj policiji i „bratstvo u plavom“ koje štiti svoje kolege čak i kad one kapitalno zeznu stvar, kao u Majoru (2013). Ili je to mogla biti koruptivno-kriminalna politička hobotnica u malom, provincijalnom gradu na koju se namerio suludo pošteni majstor u Budali (2014). U krajnjoj liniji, to je bila i tajkunerija koja privatizuje fabrike u Fabrici (2018), jer ko normalan ima simpatija za tajkune koji ostavljaju radnike bez primanja.

Sa Gospodarom koji nam se upravo ukazao na Festu i tamo trijumfovao u glavnoj konkurenciji, stvar je možda malo drugačija jer Bikov, makar nominalno, cilja na malo višu metu koja može poslužiti kao metafora za znate-već-koga. Uostalom, i priča oko nastajanja Gospodara je malo kompleksnija od priča o nastajanju drugih Bikovljevih filmova, a drugačije su i okolnosti u poslednje dve godine od onih pre toga.

Bilo kako bilo, Gospodar je u produkciji i post-produkciji proveo duži vremenski period, od 2020. godine, a Bikov nije gomilao funkcije, kao što je to obično radio (pored pisanja scenarija i režije, neretko je glumio u svojim filmovima, montirao ih i za njih pisao muziku). Film je nastao u koprodukciji ruskih, francuskih i švajcarskih kompanija, a premijeru je imao prošle godine u Ženevi, na festivalu koji se ne može svrstati u velike poput Kana, Lokarna ili Toronta gde su prikazani autorovi prethodni filmovi.

Radnja je opet smeštena u duboku rusku provinciju i opet u centru imamo sudar običnog malog čoveka s velikim i nepravednim sistemom. Naš čovek je skromni automehaničar Ivan zvani Vanja (Artjom Bistrov, ponovo u glavnoj ulozi kod Bikova nakon Budale) koji živi običan život sve dok na vožnji s porodicom ne posvedoči strašnoj saobraćajnoj nesreći u kojoj se sudare terenac i kamion. Pošten i hrabar kakav jeste, Vanja će iz terenca koji se prevrnuo na krov natčovečanskim naporom spasiti čoveka pre nego što vozilo izgori.

Ispostavlja se da vozač terenca nije tek neki obični čovek koji će samo doći s bocom konjaka da se zahvali, mada će prvo učiniti baš to. Ne, on je Dmitrij – Dima Rodin (Oleg Fomin), lokalni visokopozicionirani agent FSB-a i verovatno najmoćniji čovek u regionu. Dakle, jedan od onih ljudi čiji jedan poziv menja sve. Kako Dima nije baš sklon da prihvati „ne“ kao odgovor, Vanja će, uprkos zazoru svoje žene (Klaudija Koršunova) početi da se druži s njim, kako u lovu, tako i u njegovoj vikendici gde se skupljaju moćnici odatle do Moskve.

Poznanstvo s Dimom će mu takođe koristiti da se reši problema na poslu, prvo onih sitnijih, s dosadnim inspekcijama koje traže mito, pa onda i krupnijih. Neko vreme kasnije, skromni mehaničar je avanzovao do vlasnika dilerske kuće luksuznih automobila, ali će mu sukob s jednim bahatim čečenskim klijentom otvoriti oči po pitanju nekoliko stvari.

Prva bi bila to da Dimina moć „gospodara života i smrti“ nije bezgranična, odnosno da, barem u Rusiji, „i nad popom ima pop“. Druga je to da ni njegova zahvalnost za spaseni život isto tako nije beskonačna, odnosno da su sujeta i osvetoljubivost čak iznad nje. Kada Vanja opet dođe u probleme koje nikako ne može sam rešiti, hoće li mu ponos dozvoliti da se pomiri s bivšim prijateljem i zaštitnikom uprkos svemu?

Gospodar je, dakle, napeti politički triler u kojem je Jurij Bikov uspeo da reši neke od problema koje je imao s ranijim filmovima. Na prvom mestu, tu je čvršće strukturirani scenario u tri vremenski odvojena čina u kojem nema eskapada u dijalozima, poput govorenja i propovedanja kroz likove, čemu je ranije bio itekako sklon. Ima toga i ovde, ali je ograničeno na tek nekoliko scena. Sami likovi, doduše, jesu arhetipski ili čak stereotipni, njihove motivacije znaju biti i pomalo klimave, ali to ja manje ili više rešeno dobrom, uživljenom, a opet kontrolisanom glumom svih angažovanih glumaca.

Na tehničkom planu, Bikov nikada nije imao problema ni da sa skromnijim budžetima uverljivo izvede žanrovski film, a ovde je možda u svom ponajboljem izdanju. Ručna kamera postaje drmusava u scenama koje se mogu opisati kao akcione, a u onim mirnijima se fino i nenametljivo hvataju kontrasti u životnim stilovima onih koji imaju i onih koji nemaju novac i moć. Za pohvalu je i montaža Ane Krutij koja je toliko solidna da čini da dva sata trajanja prolete.

Ono što je, pak, za Gospodara najznačajnije je to da Bikov „puca“ malo više nego što je ciljao s prethodnim filmovima, makar kada je reč o ambicijama da se kritikuje sistem. Možda ne gađa u njegovu srž i ne imenuje onoga čije se ime ne spominje, ali izbor zvanične profesije „gospodara tuđih života“ itekako može poslužiti kao metafora. Takođe, i motiv razbijanja protesta i narodnih pokreta za zaštitu životne sredine i pristojnog života običnih građana koji se ponavlja verovatno nije slučajan, već može biti legitimacija autorovog političkog stava, što u paranoidnim društvima itekako može sa sobom nositi posledice.

Vreme će pokazati hoće li ova količina Bikovljevog pravedničkog gneva proći ispod radara, ili čak biti zloupotrebljena kao „dokaz“ da režim ipak trpi opoziciju. Ili će Jurij Bikov, ako ne bude imao sreće, misteriozno nastradati, ili, ako je, pak, bude imao, pridružiti svojim prebeglim kolegama Andreju Zvjaginjcevu i Kirilu Serebrenikovu.

Horia

 kritika objavljena na XXZ

2023.

scenario i režija: Ana-Maria Comanescu

uloge: Vladimir Teca, Angelina Pavel, Liviu Cheloiu, Daniela Nane, Mihaela Velicu, Relu Balkan, Robert Onofrei

U poslednjih 20-ak godina, rumunski film je izuzetno prisutan (a posledično i nagrađivan) po filmskim festivalima. S druge strane, ti nagrađivani filmovi (u stručnim i kritičarskim krugovima) eminentnih autora u domaćim bioskopima uglavnom prolaze porazno. Razlog za to zapravo nije teško naći: rumunski „festivalski“ filmovi po pravilu su sumorne drame u kojima se pojedinac sukobljava sa sistemom, najčešće na svoju štetu, ali po pravilu bez izbora, što domaćoj publici željnoj zabave i eskapizma nikako ne leži.

Sada kada smo utvrdili da rumunska repertoarska publika ne želi prigrliti domaće festivalske filmove čak i kada su oni nagrađivani, probajmo obrnuti stvari i postaviti kontra-pitanje. Dakle, ima li na evropskom (i, što da ne, globalnom) festivalskom „cirkusu“ mesta za filmove koji dolaze iz Rumunije, a ne bave se teškim svakodnevnim životom? Ili, mogu li se u slučaju rumunskog filma dve krajnosti festivalskog i repertoarskog pristupa pomiriti?

Sudeći po filmu Horia koji kao svoj dugometražni debi potpisuje Ana-Maria Comanescu, odgovor bi bio: jedva. U smislu festivala, film je zaigrao na Black Nights u Tallinnu (u sekciji Just Film namenjenoj pre svega omladini), te u Beogradu na Festu. U slučaju potonjeg, od toga verovatno ne bi bilo ništa da u pitanju nije manjinska srpska koprodukcija. A što se tiče plasmana na domaćim blagajnama, rezultati su i dalje nepoznati.

U pitanju je, dakle, omladinski film koji u središte zbivanja postavlja dvoje tinejdžera. Naslovni junak (Teca) je osamnaestogodišnji, pomalo smotani devac kojeg je sramota eskapada koje njegov otac (Cheloiu), inače motorista željan dobrog provoda, izvodi pred ženama i devojkama još otkako je Horijina majka umrla. Umesto toga, Horia gaji romantične ideje o devojci koju je upoznao prethodnog leta u svom selu, a koja živi na drugom kraju zemlje, u Cluju. Dok s očevim životnim savetima ima problema, naš momčić nema nikakvih problema da prihvati poklon od njega, restaurirani motocikl marke Mobra (ekvivalent Tomosa iz naše kolektivne memorije, recimo) koji je ćale vozio kad je bio momak.

Upravo će očev poklon Horia upotrebiti kako bi pošao u Cluj i iznenadio svoju voljenu, ali će sam i neiskusan brzo upasti u nevolje, kao kad mu, recimo, devojčica na spavanju ukrade mobilni telefon, a njen otac i brat još i otmu i bace ruksak pod pretnjom batinama jednom kad ih stigne i konfrontira na skeli preko reke. Devojčica imena Stela (Pavel) će mu se pridružiti na putu i pritom se pokazati kao pomalo hirovita i impulsivna, ali zapravo dosta snalažljivija u realnom svetu od naivnog i povučenog Horije. Njih dvoje će zajedno imati avanturu života u kojoj će sami, često bez ičega, morati da se snalaze sa zgodama i, češće, nezgodama na koje će na putu naletati, pritom se učeći jedno od drugog i rastući jedno s drugim, sve dok ne spoznaju svet kakav on zapravo jeste ili kakav bi mogao biti.

U pitanju je, dakle, kombinacija žanrova filma ceste, omladinskog avanturističkog filma i tople dramedije o odrastanju, što bi u rukama veštog i inspirisanog reditelja, moralo da „radi kao podmazano“. U određenim segmentima, to je zaista slučaj, recimo po pitanju autentičnih lokacija koje retko viđamo na filmu, a koje uključuju i impozantne planinske puteve koje smo do sada po pravilu mogli da vidimo samo u dokumentarnim emisijama o suludim inženjerskim projektima ili u emisijama o automobilizmu. Fotografija Tudora Mircee je na tom planu zaista impresivna, atraktivna, ali ne po cenu da postane „razglednica“.

Solidna je i gluma celog ansambla, a naročito među-igra centralnog dvojca naturščika, premda su oni tu dosta ograničeni scenariom koji je prošao kroz nekoliko radionica, pa stoga deluje „trenirano-naivno“ i pomalo artificijelno, makar u smislu pretpostavke kakvi su današnji tinejdžeri. Opet, autorica Ana-Maria Comanescu ima vrlo dobar osećaj za tajming, ili puno sreće, pa najduhovitije trenutke i preokrete tempira tamo gde treba da trajanje filma od 108 minuta ne postane prenaporno u svojoj relativnoj predvidljivosti.

Tu možda dolazimo do ključa zašto je Horia tek solidan film, a ne više od toga. Naime, ideja da se motociklistički izlet, pa čak i u romantične svrhe, upotrebi kao metafora avanture, slobode i spoznaje života nije naročito nova. Recimo, u Sloveniji smo nedavno imali film Riders Dominika Menceja koji je na istoj premisi izgradio film koji je ipak nosio nešto više težine. Ali veći problem od toga što Horia nije prvi film svoje vrste je taj što ga zasigurno ne možemo zamisliti ni kao poslednji.

A Film a Week - The Owner / Hozyan

 previously published on Cineuropa

Over the course of the last decade, Yury Bykov has positioned himself as something of a renaissance man in Russian independent cinema. Beyond writing and directing a number of modestly budgeted, genre-infused and socially charged films, he has also often acted, edited and composed the music for them.

His newest effort, The Owner, which had been in production since 2020, finally premiered at last year’s edition of the Geneva International Film Festival. Most recently, it scooped the top prize at Belgrade International Film Festival FEST, marking the helmer’s second time winning the Belgrade Victor award, after the success o The Fool back in 2015.

Once again, Bykov deals with an ordinary man who gets entangled with corruption in the contemporary Russian provinces. This time, our man is Ivan / Vanya Menshov (Artyom Bystrov, star of The Fool), a modest car mechanic living a simple life with his wife (Klavdiya Korshunova) and their two children in a snowy provincial town. Their lives are about to be changed when they witness a horrific car accident, after which Vanya reacts promptly and bravely, saving the man involved from his burning car.

That man, however, is not an ordinary person, but Dmitri / Dima Rodin (Oleg Fomin), the most powerful local FSB (Federal Security Service) agent, and, as it turns out, the master of business, life and death in the region. The two start spending more and more time together, which initially turns out to be rather beneficial for Vanya as he quickly rises in the ranks of the luxury car dealership owner’s affairs. However, both Dima’s power in the greater scheme of things and his gratitude have their limits, and so does Vanya’s tolerance towards Dima’s shady and vengeful character…

Bykov once again creates a lean but powerful political thriller powered by the lived-in performances of his actors, who elevate their archetypal characters to a more life-like plane. The visual style employed to portray the contrasts between crumbling Soviet-era urban locations and the perks of the nouveau-riche lifestyle, with hand-held camerawork that tends to get shaky during the action sequences, is quite suitable. The same goes for Anna Krutiy’s dynamic editing, which makes the film’s two-hour runtime seem much shorter. Even Bykov’s writing has improved from his previous efforts, and his penchant for preaching through the mouths of his characters is kept at a bare minimum.

On the other hand, it seems that Bykov is now more critical of the system as a whole, as The Owner aims higher than corrupt police officers (The Major), local officials (The Fool), or tycoons who privatise the factories (The Factory). Dima’s profession might be a clear hint at whom his character is a stand-in for, while the repeating motif of grassroots ecological protests being dispersed at his order may indicate what Bykov represents.

A Film a Week - Enough for Now / Za danas toliko

 previously published on Cineuropa

Just over four years ago, Marko Đorđević brought innovations to Serbian cinema, both in terms of milieu and style, with his debut feature My Morning Laughter. Set in and around the city of Kragujevac in the central part of the country and among ordinary people who were not lucky or unscrupulous enough to move forward with their life, the film portrayed both the place and its characters without romanticising them or adopting a condescending attitude, espousing instead a particularly austere, naturalistic style of predominantly long, static takes.

On his new film, he reunites with most of his cast and crew from that solo feature-length debut and returns to Kragujevac and to the realm of “normal” people. The stakes are a bit higher and the task seems a little harder, because Enough for Now could be described as a film about “nothing.” However, the film has won two awards at Belgrade International Film Festival FEST, where it premiered, confirming Đorđević’s status as an auteur to keep an eye on.

The film’s silhouette of a plot unfolds over a course of a couple of weeks in the early summer and revolves around a family “clan” consisting of three siblings. Moca, our protagonist (Filip Đurić, star of My Morning Laughter), is a doctor at the local hospital and single father to a precious little girl, Marta (newcomer Miona Pejković). They share the family house with Moca’s sister, Višnja (Ivana Vuković, Đurić’s main screen partner in Đorđević’s previous effort). The ritual of baking their favourite dessert, the coco cubes, summons Moca’s and Višnja’s brother, Vasa (Nikola Rakočević, star of numerous Serbian films), who is trying to make it as an actor in Belgrade.

A string of low-intensity events unfolds. Their childhood acting teacher has recently passed away and all three appear at his commemoration at the local theatre. Moca takes time off from work and tries to relax, but he also has to overcome his fear of driving. His best friend’s daughter, Vanja (Milica Jovović), is coming from Bosnia to take the entrance exam for studies in Kragujevac, and the family decides to drive her back home afterwards in order to visit her father, Duško (Croatian actor Goran Bogdan). All the time, the family dynamic is overly playful, even a little childish, signalling that there might be things unspoken between them, if not outright secrets.

The way Đorđević handles that “secret” until the moment of its revelation can be rather frustrating, in large part because it can be guessed at quite easily. He nevertheless manages to turn his film into a cathartic experience by the end. Đorđević relies extensively on his actors, their improvisation and mutual chemistry — which does not always always go smoothly, especially when more famous actors have to adapt to the rhythm dictated by the leading duo.

Style-wise, Enough for Now is definitely breezier and more playful than Đorđević’s previous work, with Stefan Milosavljević’s camerawork more fluid in capturing the film’s summer tones, Lara Bunčić’s compellingly cramped production design, and Jelena Anđelković’s colourful costumes. The music in different shades of pop, written by Sofija Milutinović, is also suitable, while one particular scene, a car chase that essentially comes out of nowhere, turns out to be a total delight and a perfect showcase for Đorđević’s varied talent.

Shoshana

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Istorija sukoba u Palestini, odnosno Izraelu ne datira od „juče“, čak ni od uspostavljanja države, ili država, na tom nekadašnjem kolonijalnom, odnosno imperijalnom prostoru. Nikada, pa ni sada, tu nemamo samo dve strane odvojene nepomirljivim razlikama i, kao, neku treću da tu sudi i presuđuje, već komplikovanu situaciju s brojnim političkim frakcijama. Između svega toga uvek imamo neke ljude.

Film Shoshana produktivnog i pouzdanog britanskog sineaste Majkla Vinterbotoma, upravo pogledan u gala-programu Festa, vodi nas na to trusno područje u vreme britanske uprave („Mandata“) u Palestini između dva svetska rata. Naslovna junakinja, novinarka i spisateljica Šošana Borohof (Irina Staršenbaum, viđena u filmu Leto Kirila Serebrenikova) vodi nas kroz komplikovanu političku (i ljubavnu) priču u brzo rastućem gradu Tel Avivu kasnih 30-ih godina prošlog veka u funkciji naratorke i naše fokalne tačke.

Kao kći jednog od prvih naseljenika i predvodnika umerene, socijalističke struje cionizma, Šošana podržava liberalnu frakciju koja se zalaže za političko rešenje u dogovoru sa britanskim strukturama koje upravljaju zemljom. Zbog toga joj nije mrsko da stupi u vezu s jednim o više pozicioniranih britanskih policajaca stacioniranih u Tel Avivu, Tomom Vilkinom (Daglas But) koji takođe želi da sagleda situaciju kako bi se u budućnosti pronašlo održivo rešenje. Šošanina politička opcija nije jedina moguća jer u cionističkom pokretu postoji i ekstremistička struja predvođena pesnikom Avrahamom Šternom (Auri Albi) koja ne preza ni od terorističkih metoda. Isto tako, Vilkinom racionalni pristup nije jedina opcija za Britance, naročito kada mu za nadređenog dođe tvrdokorni oficir Džefri Morton (Hari Meling) koji je svoje surove metode već ispraksovao na Arapima u pojasu Gaze. Ono što sledi je politička i ljubavna priča ispresecana ustancima, bombaškim napadima i atentatima u kojoj se svim likovima, glavnim i sporednim, postavlja pitanje na čijoj strani jesu i na čijoj će biti ako situacija eskalira.

Nije ovo prvi Vinterbotomov odlazak u istorijsku tematiku, iako je do sada preferirao priče iz pop-kulturne istorije u odnosu na onu političku, niti mu je to prvi „izlet“ na teritoriju upravo ovog sukoba o kojem je već snimio dokumentarac Eleven Days in May (2022). Pouzdan kakav jeste, mada je imao i promašaje, Vinterbotom se trudi da sagleda situaciju iz više strana, da je objasni neutralnom posmatraču i da ne sudi, iako zasigurno ima svoj stav.

Sama priča prepuna je teške faktografije, a inflatorna naracija je često praćena inventivnim intervencijama u kojima se reditelj poigrava s formatima starih žurnala. Ljubavna priča ostaje u senci one političke, ali makar glumačka postava ima onaj šarm filmskih zvezda starog kova, pa nam drži pažnju. Na kraju, Shoshana možda nije vrhunski spoj političkog trilera, akcije i ljubavne drame, ali je prilično solidan i siguran.

The Empire / L'empire

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Neke nagrade nije lako objasniti, poput ovogodišnjeg Srebrnog medveda Brunu Dimonu za film The Empire. Očito se neko dobro našalio na naš račun baš kao što se nekada ozbiljni francuski autor poslednjih desetak godina isto tako intenzivno zeza s filmovima koji znaju tu i tamo biti zabavni, ali je jasno da ih radi prevashodno za sebe. Srećom po nas, mogli smo da se ubrzo nakon premijere i nagrade uverimo kakav je film – na beogradskom Festu.

The Empire je smešten u Dimonov dobro poznati milje čudaka sa severne, normandijske obale Francuske, milje kojim se autor već bavio u serijama Little Quinquin i Coincoin, kao i u filmu Slack Bay. Tu možemo čuti naizgled besmislene dijaloge, sresti komično nesposobne policajce koji zapravo ne služe ničemu, te preživeti oluje koje podižu i kovitlaju kojekakve komade sitnijeg i krupnijeg smeća.

Svega toga će biti i u The Empire, ali biće tu i još nečeg zanimljivog čime se Dimon već bavio u seriji Coincoin između dva toma mjuzikla o Jovanki Orleanki, Jeanette i Jeanne. Reč je, dakako, o vanzemaljcima, a koji su ovde podeljeni u dve rase (pritom obe koriste ljudska tela i izgledaju kao ljudi) koje se sukobljavaju baš na Zemlji.

Jedni se zovu Nule i figuriraju kao demoni. Njihov matični brod na svom vrhu nosi Versaj, imaju kralja s kompleksom grandioznosti (Fabris Lušini), a u selu ih predvodi vitez Džoni (naturščik Brendon Flig) kome se nedavno priključila nesigurna, ljubomorna, ali zato koketna šegrtkinja (Lina Kudri). Nule imaju i tajno oružje, Mladenca, zapravo Džonijevog sina kojeg mu je rodila ljudska žena.

Drugi su, pak, Jedinice koje figuriraju kao anđeli. Brojčano su nadjačani, ali njihova kraljica koja govori unatraške ih uverava da ustraju. Vojsku u selu predvodi Džejn (Anamarija Vartolomei, viđena u filmu The Happening), a njen šegrt je kao tiganj ograničeni Rudi (isto naturščik Žilijen Manije kojeg je Dimon već otkrio u Jeanne). Ali oni imaju svetlosne mačeve i ne libe se da ih upotrebe, dok na vrhu njihovog broda stoji katedrala.

Stvari se, pak, mogu ubrzo promeniti kada „vitezovi“ na Zemlji počnu da slušaju svoja ljudska tela, pa se, uz mržnju i neprijateljstvo, javi i čista karnalna privlačnost između Džonija i Džejn...

Jasno nam je, dakle, da pred sobom pre imamo jednu dražesnu budalaštinu koja potiče od internih zezalica, negoli ikakav Dimonov ozbiljan pokušaj da ukrsti priču iz Zone Sumraka ili neke od duplih epizoda The X-Files sa sredine serije s elementima Star Wars serijala, filmova Žaka Tatija i „slepstik“ komedijom nemih filmova. Nije to samo po sebi loše, dapače, s vremena na vreme je čak urnebesno zabavno, i pritom je sve realizovano s nemalom količinom čvrstog uverenja, od Dimona naniže po ekipi. Opet, stvar je u tome da nam reditelj na ovom mestu ne donosi ništa posebno novo za svoje standarde, pa čak ni ništa posebno dobro.

The Successor / Le successeur

 kritika objavljena na XXZ

2023.

režija: Xavier Legrand

scenario: Xavier Legrand, Dominick Parenteu-Lebeuf (po romanu Alexandra Postela)

uloge: Marc-André Grondin, Yves Jacques, Laetitia Isambert-Denis, Anne-Élisabeth Bossé, Blandine Bury, Vincent Leclerc, Louise Champagne, Mireille Nagar, Marie-France Lambert

Savet u domenu filmskih tropa: kada se u austrijskom, belgijskom, a odskora i kvebeškom filmu pojavi podrum, naročito zaključan, nije jasno samo da se nešto u njemu krije, nego i šta se tačno tu krije. Jedine varijacije mogu biti pol osobe, te je li ona živa ili mrtva. Ovo može zvučati kao „spoiler“, ali...

Podrum će se pojaviti u (predominantno) kvebeškom filmu francuskog bivšeg glumca, a sada obećavajućeg reditelja Xaviera Legranda (čiji je dugometražni prvenac Custody iz 2017. godine vredno žnjeo nagrade na domaćem terenu, kao i na internacionalnim festivalima), a koji je, za dobru meru, nastao i u belgijskoj koprodukciji. Film je premijerno prikazan u takmičarskoj selekciji festivala u San Sebastianu prošle godine, a nama se ukazao u takmičarskoj konkurenciji Festa.

Naslovni naslednik je zapravo Elias (Grondin), kvebeški modni dizajner koji je uspeo u životu i postao kreativni direktor velike modne kuće u Parizu. Njegovom inauguralnom modnom revijom, uz Legrandovu demonstraciju hladne vizualne elegancije, i počinje film. Elias, međutim, nema vremena da uživa u svom uspehu jer on dolazi sa svojom cenom u vidu napada panike koje ovaj hladni, samoživi, lagano blazirani i malo jače hipohondrični dizajner proživljava plašeći se da je od svog otuđenog oca nasledio slabo srce. Kada primi poziv iz rodnog Montreala i kada odgovornost ne uspe da prebaci na nekog drugog (budući da je njegova majka otišla s njegovim stricem na Floridu, šteta da Legrand nije poradio na tom „hamletovskom“ dramskom momentu), pitanje je vremena šta je sve neprijatno, uz pomenutu potencijalnu srčanu manu, Elias nasledio od oca.

Dok se priprema da se razračuna sa zaostavštinom svog oca, materijalnom i onom drugom, te dok se ne pojave ta famozna vrata od podruma, Legrandov film funkcioniše kao vrlo dobra vožnja koja nas drži u trilerskom limbu između napete psihološke drame i „deadpan“ crne komedije. Komični momenti naglašeni su i u gradivnom materijalu za Eliasov lik, ali i u detaljima koji se ponavljaju u formi verbalnog (kada različiti epizodni likovi hvale pogrebničku firmu) ili čak fizičkog „slapsticka“ (recimo sa svežnjem ključeva u kojem prvi nikad nije pravi). Druge stvari su tu igri, od provincijalnih kompleksa koje protagonista nosi u sebi, pa do pojavljivanja komšinice i očevog prijatelja (Jacques) koji su sa njim imali prisniji odnos.

Ali jednom kada se vrata otvore i kada naš junak tamo pronađe šta već pronađe, svaka logika koje su se Legrand i ko-scenarista mu (a možda i pisac izvornog romana, vrag će ga znati) držali, ustupa mesto onoj najprizemnijoj, kockarskoj. Zajedno s protagonistom koji se sve više zapetljava u „misteriju“ svog oca i njegovih tajni, pa čini nešto što ne može proći bez posledica, tim putem konstantnog podizanja uloga i zanemarivanja elementarne konvencionalne logike ide i Legrand. To ubrzo dovodi do toga da se gledalac zapita jesu li čak i pređašnji komični momenti intencionalni, ili su, pak, produkt pogrešne kalkulacije u smeru izgradnje vrlo mračnim tonovima obojene drame.

Pritom, glumcima, naročito Grondinu, i tehničkim saradnicima svaka čast. U slučaju prvog, on samo radi ono što mu se kaže s maksimumom uverenja koje sam s materijalom može imati. Drugi, pak, poput direktorke fotografije Nathalie Durand i kompozitora pulsirajuće elektronske muzičke pratnje Sebastiana Akchotéa, pohvale zaslužuju zbog svog prirodnog osećaja za elegantno, na šta reditelj pokušava da se ukači. U čisto tehničkom i audio-vizuelnom smislu, to mu čak i uspeva, pa The Successor u segmentima deluje kao prilično elegantan film, ali na narativnom planu te elegancije nema ni u tragovima i to je šteta.

Sunday / Nedelja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U Srbiji je repertoarski film snažniji i izdašnije financiran nego u Hrvatskoj, što za rezultat ima i daleko veću gledanost domaćih filmova i filmolikih proizvoda. To ponekad zna ići do te mjere da srbijanski repertoarski filmovi u Hrvatskoj prođu onako kako bi se očekivalo od domaćeg repertoarskog naslova. Trendovi se u tome, doduše, mijenjaju, a mode dolaze i prolaze. Nekada su dobro prolazile manje ili više populističke komedije, nakon toga ekranizacije domaćih književnih klasika sasvim nespremnih za „izvoz”, kasnije sportske melodrame na temu povijesnih uspjeha jugoslavenskih reprezentacija u pojedinim ekipnim sportovima. Nakon toga, imali smo fenomen Južnog vetra koji je otvorio put za val gangsterskih i krimi-drama poput naslova Četiri ruže, Jedini izlaz i Lihvar, ili, pak, nešto artističkije intoniranog uratka Indigo kristal. Taj val još nije uminuo, premda je prisutniji u domeni televizijskih serija nego na filmu. Također, sve vrijeme se pod državnim patronatom snimaju i političko-propagandni filmovi na temu prošlosti, junaštva i stradanja srpskog naroda u XX. stoljeću, premda oni ni kod domaće publike ne polučuju uspjehe u tolikoj mjeri, ali zato dobivaju protekciju i „nagrade” u vidu nacionalnih nominacija za Oscare. Najnoviji unosni trend su romantizirane biografije muzičkih zvijezda (naročito onih narodnjačkih) otpočete s filmom Toma Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca. Nakon njega je uslijedio iznenađujući uspjeh dokumentarno-igranog hibrida 3211 Danila Bećkovića i Andrijane Stojković koji se bavio fenomenom trap-folk zvijezde nadimka Rasta, te propast kod publike i kritike filma Pokidan Suzane Purković o životu i karijeri folk-pjevača i korisnika opojnih droga Ace Lukasa. Neki od tih srbijanskih repertoarskih naslova uspješno su prelazili granice drugih eksjugoslavenskih zemalja, a najnoviji predstavnik tog vala je film Nedelja na temu pokojnog folk-pjevača Džeja Ramadanovskog. Režirao ga je Nemanja Ćeranić uz koredateljsku pomoć Miloša Radunovića, a nakon više od 200.000 prodanih ulaznica u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, počeo se prikazivati i u Hrvatskoj te Sloveniji.

Da bi se razumio inicijalni uspjeh Ćeranićevog i Radunovićevog filma u matičnom okruženju, možda bi valjalo pokušati objasniti fenomen Džeja Ramadanovskog. Ovaj pjevač turbo-folk hitova i unekoliko šansonjerskih balada bio je prilično unikatna pojava na turbo-folk sceni s prijelaza naizgled bezbrižnih 80-ih na ratne 90-te godine prošlog stoljeća. Neobičnog fizičkog izgleda (omaleni, proćelavi Rom), sklon hrabrim i kontrastnim odjevnim kombinacijama (od trenirki, traper-jakni i tenisica ponekad začinjenim s maramom na glavi u gusarskom stilu, pa do crnih odijela i šešira za seriozne tonove), vizualno je svakako bio upadljiva pojava. Pjevački i u nastupu razlikovao se od ostatka tipologije onovremenih narodnih pjevača: nije skupljao „kilometražu” po vašarima, kafanama i provincijalnim smotrama, nije fingirao starogradsku finoću niti „world music” romski štih, nije bio kompletno produciran i spakiran „sadržaj” kojem producenti i menadžeri kroje karijeru od početka do kraja. Također, nije bio posve bez talenta i kreativnosti kao mnogi od njegovih kolega koji su pukom srećom postali zvijezde u doba kada je neukus pušten da se nekontrolirano širi, ili se širio po zadatku kroz državne medije. Pjesme je pjevao uspješno, neke čak i dobro, „s osjećajem”, a neke je i sam pisao, premda nije bježao od suradnje s producentima i menadžerima. Još jedna bitna stvar je i to da se radilo o autohtonom urbanom fenomenu koji nema nikakve veze sa selom, produktu Donjeg Dorćola, sirotinjske, etnički miješane enklave u centru glavnog grada umiruće Jugoslavije. Pritom, Džejeva osobna životna priča obiluje potencijalno filmičnim zanimljivostima, od odrastanja u skupnom dvorištu sa širom familijom, preko učenja šibicarskog „zanata” i boravka u odgojnom domu, do bavljenja relativno sitnim kriminalom i bliskih odnosa s nekim karijernim gangsterima. O tome pjevač nije šutio, već je otvoreno govorio u svojim javnim nastupima. Kada je umro od srčanog udara 2020. u 57. godini života, Džej se već bio povukao s javne scene, turbo-folk je nakon kratkog izbivanja rehabilitiran i nastavio je transformacije kroz nove inkarnacije, a pjevač koji je obilježio jednu njegovu epohu dobio je status svojevrsnog kulturnog dobra: čak je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom Groblju, što je podatak koji više govori o stanju svijesti u sadašnjoj Srbiji, a manje o samom Ramadanovskom.

Nedelja je zapravo inicijalno zamišljena kao tv-serija od strane naručitelja, državne kompanije Telekom Srbije. Kao scenarist je pozvan autor crnogorske serije Dojč Caffe Stefan Bošković, a pouzdani asistent režije na brojnim srbijanskim filmovima i serijama Miloš Radunović angažiran je da režira polovicu epizoda još prije nego što je napravio svoj samostalni dugometražni filmski prvijenac. A taj prvijenac je ambiciozni, ali ne i posve uspjeli politički pamflet Oluja kojim pretendira ispričati tzv. „srpsku stranu priče” o svršetku rata u Hrvatskoj, gdje se prilično proizvoljno i bez ritma prepliće više linija radnje u različitim žanrovskim ključevima, od obiteljske melodrame do ratne akcijade. Radunović je za redatelja druge polovice serije o Ramadanovskom predložio Nemanju Ćeranića, s kojim je surađivao na seriji Grupa. Kada je projekt dobio financiranje i na filmskom natječaju, Bošković je napisao novu ruku scenarija specijalno za film, pa Nedelja, posebno pod Ćeranićevom stilizirano-žanrovskom redateljskom palicom i zahvaljujući montaži Saše Karakaša Sikanića, djeluje dosta bolje, čvršće i zaokruženije negoli slični projekti premontiranih televizijskih serija. Žanrovski, Nedelja bi se mogla opisati kao spoj već viđenih obrazaca drame o odrastanju, priče o životu na margini, priče o uspjehu za koji su potrebni i talent, i predani rad, i kreativnost, ali i dosta sreće, te malo lakše „periodne” gangsterske drame, gdje se dotični period vremena (u ovom slučaju, od kasnih 70-ih do ranih 90-ih) također propituje, a ne koristi isključivo kao kulisa.

Priča je to romskom dječaku (u toj dobi Džeja igra Alen Selimi) iz nestabilnog obiteljskog okruženja kojeg više privlači ulica od škole. Kada mu se roditelji razvedu, a otac kod kojeg je ostao izgubi želju da se bavi njime, Džej biva poslan u odgojni dom, prije toga već skovavši prijateljstvo s trojicom kvartovskih momaka, Mićom, Suljom i Zdravkom. Nakon nekoliko godina u domu, Džej (sada već odrastao, pa ulogu preuzima pjevač i plesač Husein Alijević Husa koji je čak u mladosti i nastupao s njim) vraća se starom kvartu i starim navikama: šibicarenju, krađama po dojavama i preprodavanju robe. Tek povremeno pjeva i sanja o lokalnoj visokoj, plavokosoj ljepotici Nini (Maša Đorđević), dok se, kao „realnijoj opciji”, udvara konobarici Nadi (Ana Pindović). I dalje se druži sa Suljom (Stojša Oljačić) koji je postao zaštitar, Mićom (Aleksej Bjelogrlić) koji „operira” u inozemstvu, i Zdravkom (Stefan Vuković) kome su samo žene na pameti. No najznačajnija osoba u Džejevom životu postaje njegov stariji bratić, lokalni kriminalni bos Iso Lero zvani Džamba (Marko Janketić u ulozi karijere). On će mu pružati „poslovne šanse”, štitit će ga i u njegove se ime suprotstavljati čak i rasistički nastrojenoj lokalnoj policiji. Džej, rođen kao gubitnik bez šansi, prolazi kroz uspone i padove sve dok gotovo slučajno ne upozna autoricu tekstova Marinu Tucaković (Milica Janevski) i aranžera Aleksandra Radulovića Futu (Zlatan Vidović). Tada shvati da svojim talentom može zaraditi više nego sitnim muljanjem, dok Džamba sve više klizi u tjeskobu, ludilo i prema propasti (ovdje treba reći da je Džamba i sam bio vrlo koloritan, atipičan i zapravo autohtoni fenomen u ondašnjem beogradskom podzemlju: nepovezan s policijom i državom, zaštitnik slabijih, dobrovoljni pravni savjetnik siromašnijim robijašima, te pjesnik i kompozitor koji je svom bratiću podario nekoliko pjesama).

Nedelja kao film plijeni izvanrednom i inventivnom glumačkom podjelom (Ćeranić je i inače sklon spajanju naturščika i profesionalaca, što je demonstrirao i svojim prvijencem Lihvar), dosta uvjerljivim dizajnom, evokativnom fotografijom u stilu „lažnih 70-ih”, te nadahnutom montažom u kojoj se povremeno ubacuje arhivski materijal i sažima se trajanje na podnošljivih dva i pol sata. Podnošljivih zbog događajnosti, višeslojnosti i dinamike, a svakako pomažu i jasni žanrovski ključevi te vidljivi hollywoodski uzori. Također, sasvim je logično da u filmu koji se bavi Džejevom mladošću, uglavnom prije aktivnog bavljenja glazbom, ima vrlo malo njegove glazbe. Ipak, pitanje je koliko je Oliver Mandić, koji dominira „soundtrackom” filma, odgovarajući izbor za „soundtrack” duha vremena, budući da su Džejev Donji Dorćol i Oliverov Gornji u to doba izgledali kao dva različita i uglavnom nespojiva svijeta. Prisutni su problemi i na različitim nivoima scenarija: na makro-nivou stječe se dojam da se kroz etape Džejevog života samo protrčava, neki aspekti radnje kao da nemaju dublju svrhu od prepričavanja nekih anegdota koje je ili Džej sam pričao u TV nastupima ili su ih s filmskom ekipom podijelili Džejevi cjeloživotni prijatelji Mića Sovtić i Zdravko; na mikro-nivou dijaloga, pak, inzistira se na onovremenom dorćolskom mikro-dijalektu koji ne priznaje meke suglasnike, i na kodiranom slengu koji je „strani jezik” kako za scenarista Boškovića, tako i za glumce s kojima nije rađeno dovoljno vokalnih treninga. Opet, trik s relativno kasnim i naglim uvođenjem lika Džambe, koji se nameće kao drugi najbitniji u filmu, pokazao se efektnim, a scena njegove smrti izvedena je dosta upečatljivo, na tragu američkih gangsterskih epopeja. Koincidencija pak te smrti s Džejevim prvim solističkim koncertom na stadionu Tašmajdan, kojim se film i zatvara, djeluje simbolički potentno. Istini za volju, to nije istiniti slijed događaja, no autorima možemo priznati umjetničku slobodu, ali isto tako i notirati da se radi o izbjegavanju političkih konotacija. To je vjerojatno razlog i za dekontekstualizaciju lika Džambe, te za prekidanje radnje filma 1991. godine, prije nego je Džej Ramadanovski postao zaštitno lice ne samo turbo-folka, nego i drugih aspekata srbijanske politike 90-ih. Možemo se još i upitati zašto baš je baš pjesma Nedelja izabrana za naslovnu u filmu, kada se ona tek kasnije ustoličila kao paradigmatična za svog pjevača, a Džej je imao i pjesama koje su bile više njegove, zapravo autorske. Opet, ne bi valjalo cjepidlačiti, budući da je Nedelja, svim svojim nedostacima unatoč, popriličan uspjeh i osvježenje u odnosu na šprance najčešće temeljno pročiščenih, romantiziranih i zašećerenih biopic portreta glazbenih zvijezda i premontiranih televizijskih serija koje trenutno vladaju srbijanskom repertoarskom kinematografijom.