Sunday / Nedelja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U Srbiji je repertoarski film snažniji i izdašnije financiran nego u Hrvatskoj, što za rezultat ima i daleko veću gledanost domaćih filmova i filmolikih proizvoda. To ponekad zna ići do te mjere da srbijanski repertoarski filmovi u Hrvatskoj prođu onako kako bi se očekivalo od domaćeg repertoarskog naslova. Trendovi se u tome, doduše, mijenjaju, a mode dolaze i prolaze. Nekada su dobro prolazile manje ili više populističke komedije, nakon toga ekranizacije domaćih književnih klasika sasvim nespremnih za „izvoz”, kasnije sportske melodrame na temu povijesnih uspjeha jugoslavenskih reprezentacija u pojedinim ekipnim sportovima. Nakon toga, imali smo fenomen Južnog vetra koji je otvorio put za val gangsterskih i krimi-drama poput naslova Četiri ruže, Jedini izlaz i Lihvar, ili, pak, nešto artističkije intoniranog uratka Indigo kristal. Taj val još nije uminuo, premda je prisutniji u domeni televizijskih serija nego na filmu. Također, sve vrijeme se pod državnim patronatom snimaju i političko-propagandni filmovi na temu prošlosti, junaštva i stradanja srpskog naroda u XX. stoljeću, premda oni ni kod domaće publike ne polučuju uspjehe u tolikoj mjeri, ali zato dobivaju protekciju i „nagrade” u vidu nacionalnih nominacija za Oscare. Najnoviji unosni trend su romantizirane biografije muzičkih zvijezda (naročito onih narodnjačkih) otpočete s filmom Toma Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca. Nakon njega je uslijedio iznenađujući uspjeh dokumentarno-igranog hibrida 3211 Danila Bećkovića i Andrijane Stojković koji se bavio fenomenom trap-folk zvijezde nadimka Rasta, te propast kod publike i kritike filma Pokidan Suzane Purković o životu i karijeri folk-pjevača i korisnika opojnih droga Ace Lukasa. Neki od tih srbijanskih repertoarskih naslova uspješno su prelazili granice drugih eksjugoslavenskih zemalja, a najnoviji predstavnik tog vala je film Nedelja na temu pokojnog folk-pjevača Džeja Ramadanovskog. Režirao ga je Nemanja Ćeranić uz koredateljsku pomoć Miloša Radunovića, a nakon više od 200.000 prodanih ulaznica u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, počeo se prikazivati i u Hrvatskoj te Sloveniji.

Da bi se razumio inicijalni uspjeh Ćeranićevog i Radunovićevog filma u matičnom okruženju, možda bi valjalo pokušati objasniti fenomen Džeja Ramadanovskog. Ovaj pjevač turbo-folk hitova i unekoliko šansonjerskih balada bio je prilično unikatna pojava na turbo-folk sceni s prijelaza naizgled bezbrižnih 80-ih na ratne 90-te godine prošlog stoljeća. Neobičnog fizičkog izgleda (omaleni, proćelavi Rom), sklon hrabrim i kontrastnim odjevnim kombinacijama (od trenirki, traper-jakni i tenisica ponekad začinjenim s maramom na glavi u gusarskom stilu, pa do crnih odijela i šešira za seriozne tonove), vizualno je svakako bio upadljiva pojava. Pjevački i u nastupu razlikovao se od ostatka tipologije onovremenih narodnih pjevača: nije skupljao „kilometražu” po vašarima, kafanama i provincijalnim smotrama, nije fingirao starogradsku finoću niti „world music” romski štih, nije bio kompletno produciran i spakiran „sadržaj” kojem producenti i menadžeri kroje karijeru od početka do kraja. Također, nije bio posve bez talenta i kreativnosti kao mnogi od njegovih kolega koji su pukom srećom postali zvijezde u doba kada je neukus pušten da se nekontrolirano širi, ili se širio po zadatku kroz državne medije. Pjesme je pjevao uspješno, neke čak i dobro, „s osjećajem”, a neke je i sam pisao, premda nije bježao od suradnje s producentima i menadžerima. Još jedna bitna stvar je i to da se radilo o autohtonom urbanom fenomenu koji nema nikakve veze sa selom, produktu Donjeg Dorćola, sirotinjske, etnički miješane enklave u centru glavnog grada umiruće Jugoslavije. Pritom, Džejeva osobna životna priča obiluje potencijalno filmičnim zanimljivostima, od odrastanja u skupnom dvorištu sa širom familijom, preko učenja šibicarskog „zanata” i boravka u odgojnom domu, do bavljenja relativno sitnim kriminalom i bliskih odnosa s nekim karijernim gangsterima. O tome pjevač nije šutio, već je otvoreno govorio u svojim javnim nastupima. Kada je umro od srčanog udara 2020. u 57. godini života, Džej se već bio povukao s javne scene, turbo-folk je nakon kratkog izbivanja rehabilitiran i nastavio je transformacije kroz nove inkarnacije, a pjevač koji je obilježio jednu njegovu epohu dobio je status svojevrsnog kulturnog dobra: čak je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom Groblju, što je podatak koji više govori o stanju svijesti u sadašnjoj Srbiji, a manje o samom Ramadanovskom.

Nedelja je zapravo inicijalno zamišljena kao tv-serija od strane naručitelja, državne kompanije Telekom Srbije. Kao scenarist je pozvan autor crnogorske serije Dojč Caffe Stefan Bošković, a pouzdani asistent režije na brojnim srbijanskim filmovima i serijama Miloš Radunović angažiran je da režira polovicu epizoda još prije nego što je napravio svoj samostalni dugometražni filmski prvijenac. A taj prvijenac je ambiciozni, ali ne i posve uspjeli politički pamflet Oluja kojim pretendira ispričati tzv. „srpsku stranu priče” o svršetku rata u Hrvatskoj, gdje se prilično proizvoljno i bez ritma prepliće više linija radnje u različitim žanrovskim ključevima, od obiteljske melodrame do ratne akcijade. Radunović je za redatelja druge polovice serije o Ramadanovskom predložio Nemanju Ćeranića, s kojim je surađivao na seriji Grupa. Kada je projekt dobio financiranje i na filmskom natječaju, Bošković je napisao novu ruku scenarija specijalno za film, pa Nedelja, posebno pod Ćeranićevom stilizirano-žanrovskom redateljskom palicom i zahvaljujući montaži Saše Karakaša Sikanića, djeluje dosta bolje, čvršće i zaokruženije negoli slični projekti premontiranih televizijskih serija. Žanrovski, Nedelja bi se mogla opisati kao spoj već viđenih obrazaca drame o odrastanju, priče o životu na margini, priče o uspjehu za koji su potrebni i talent, i predani rad, i kreativnost, ali i dosta sreće, te malo lakše „periodne” gangsterske drame, gdje se dotični period vremena (u ovom slučaju, od kasnih 70-ih do ranih 90-ih) također propituje, a ne koristi isključivo kao kulisa.

Priča je to romskom dječaku (u toj dobi Džeja igra Alen Selimi) iz nestabilnog obiteljskog okruženja kojeg više privlači ulica od škole. Kada mu se roditelji razvedu, a otac kod kojeg je ostao izgubi želju da se bavi njime, Džej biva poslan u odgojni dom, prije toga već skovavši prijateljstvo s trojicom kvartovskih momaka, Mićom, Suljom i Zdravkom. Nakon nekoliko godina u domu, Džej (sada već odrastao, pa ulogu preuzima pjevač i plesač Husein Alijević Husa koji je čak u mladosti i nastupao s njim) vraća se starom kvartu i starim navikama: šibicarenju, krađama po dojavama i preprodavanju robe. Tek povremeno pjeva i sanja o lokalnoj visokoj, plavokosoj ljepotici Nini (Maša Đorđević), dok se, kao „realnijoj opciji”, udvara konobarici Nadi (Ana Pindović). I dalje se druži sa Suljom (Stojša Oljačić) koji je postao zaštitar, Mićom (Aleksej Bjelogrlić) koji „operira” u inozemstvu, i Zdravkom (Stefan Vuković) kome su samo žene na pameti. No najznačajnija osoba u Džejevom životu postaje njegov stariji bratić, lokalni kriminalni bos Iso Lero zvani Džamba (Marko Janketić u ulozi karijere). On će mu pružati „poslovne šanse”, štitit će ga i u njegove se ime suprotstavljati čak i rasistički nastrojenoj lokalnoj policiji. Džej, rođen kao gubitnik bez šansi, prolazi kroz uspone i padove sve dok gotovo slučajno ne upozna autoricu tekstova Marinu Tucaković (Milica Janevski) i aranžera Aleksandra Radulovića Futu (Zlatan Vidović). Tada shvati da svojim talentom može zaraditi više nego sitnim muljanjem, dok Džamba sve više klizi u tjeskobu, ludilo i prema propasti (ovdje treba reći da je Džamba i sam bio vrlo koloritan, atipičan i zapravo autohtoni fenomen u ondašnjem beogradskom podzemlju: nepovezan s policijom i državom, zaštitnik slabijih, dobrovoljni pravni savjetnik siromašnijim robijašima, te pjesnik i kompozitor koji je svom bratiću podario nekoliko pjesama).

Nedelja kao film plijeni izvanrednom i inventivnom glumačkom podjelom (Ćeranić je i inače sklon spajanju naturščika i profesionalaca, što je demonstrirao i svojim prvijencem Lihvar), dosta uvjerljivim dizajnom, evokativnom fotografijom u stilu „lažnih 70-ih”, te nadahnutom montažom u kojoj se povremeno ubacuje arhivski materijal i sažima se trajanje na podnošljivih dva i pol sata. Podnošljivih zbog događajnosti, višeslojnosti i dinamike, a svakako pomažu i jasni žanrovski ključevi te vidljivi hollywoodski uzori. Također, sasvim je logično da u filmu koji se bavi Džejevom mladošću, uglavnom prije aktivnog bavljenja glazbom, ima vrlo malo njegove glazbe. Ipak, pitanje je koliko je Oliver Mandić, koji dominira „soundtrackom” filma, odgovarajući izbor za „soundtrack” duha vremena, budući da su Džejev Donji Dorćol i Oliverov Gornji u to doba izgledali kao dva različita i uglavnom nespojiva svijeta. Prisutni su problemi i na različitim nivoima scenarija: na makro-nivou stječe se dojam da se kroz etape Džejevog života samo protrčava, neki aspekti radnje kao da nemaju dublju svrhu od prepričavanja nekih anegdota koje je ili Džej sam pričao u TV nastupima ili su ih s filmskom ekipom podijelili Džejevi cjeloživotni prijatelji Mića Sovtić i Zdravko; na mikro-nivou dijaloga, pak, inzistira se na onovremenom dorćolskom mikro-dijalektu koji ne priznaje meke suglasnike, i na kodiranom slengu koji je „strani jezik” kako za scenarista Boškovića, tako i za glumce s kojima nije rađeno dovoljno vokalnih treninga. Opet, trik s relativno kasnim i naglim uvođenjem lika Džambe, koji se nameće kao drugi najbitniji u filmu, pokazao se efektnim, a scena njegove smrti izvedena je dosta upečatljivo, na tragu američkih gangsterskih epopeja. Koincidencija pak te smrti s Džejevim prvim solističkim koncertom na stadionu Tašmajdan, kojim se film i zatvara, djeluje simbolički potentno. Istini za volju, to nije istiniti slijed događaja, no autorima možemo priznati umjetničku slobodu, ali isto tako i notirati da se radi o izbjegavanju političkih konotacija. To je vjerojatno razlog i za dekontekstualizaciju lika Džambe, te za prekidanje radnje filma 1991. godine, prije nego je Džej Ramadanovski postao zaštitno lice ne samo turbo-folka, nego i drugih aspekata srbijanske politike 90-ih. Možemo se još i upitati zašto baš je baš pjesma Nedelja izabrana za naslovnu u filmu, kada se ona tek kasnije ustoličila kao paradigmatična za svog pjevača, a Džej je imao i pjesama koje su bile više njegove, zapravo autorske. Opet, ne bi valjalo cjepidlačiti, budući da je Nedelja, svim svojim nedostacima unatoč, popriličan uspjeh i osvježenje u odnosu na šprance najčešće temeljno pročiščenih, romantiziranih i zašećerenih biopic portreta glazbenih zvijezda i premontiranih televizijskih serija koje trenutno vladaju srbijanskom repertoarskom kinematografijom.