Wonka

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Nije nikakva novost tvrdnja da je suvremena filmska industrija u velikoj mjeri ostala bez ideja, pa se nemilice „retuširaju” stariji naslovi, ili im se „kaleme” nastavci i prednastavci. U „najboljem” slučaju možemo se nadati ekranizaciji kakvog djela iz medija koji nije film, jer je ulagačima važno da postoji „fan-baza” koja će im povratiti ulaganje i osigurati zaradu. U ekstremnom primjeru, imamo filmske univerzume i čak multiverzume direktno preuzete iz stripova u kojima je teško pratiti film po film jer se pojedinačni nastavci prožimaju s drugima, a svi skupa tvore „sadržaj” ne mnogo različit od telenovele obojene vizualnim efektima. Kako se i taj „balon” konačno ispuhuje, čini se da velike produkcijske kuće konačno moraju pronaći novu „zlatnu koku”, a originalnih ideja nema ili se smatraju rizičnima, onda izbor pada na riznicu već postojećeg napisanog, snimljenog ili animiranog materijala. Red je tako došao i na Willija Wonku, mađioničara, pronalazača i proizvođača čokolade nastalog iz pera pisca za djecu Roalda Dahla. Wonku su već u dvije sasvim različite ekranizacije Dahlova dječjega romana odigrala dvojica glumaca različitih senzibiliteta. Komičar s lagano živčanom „personom” Gene Wilder je to učinio u prvoj ekranizaciji Willy Wonka i tvornica čokolade Mela Stuarta iz 1971. godine, dok je Johnny Depp u svom potpisnom karikaturalnom izdanju to učinio u filmu Charlie i tvornica čokolade Tima Burtona iz 2005. godine. Današnja percepcija Wilderovog ostvarenja varira od „zlatnog standarda” za spomenuti lik do materijala za internet-humor, dok je Deppova u inače plodnoj suradnji s Burtonom drugačija i osebujna, baš koliko je i Burtnovo čitanje Dahla drugačije i osebujnije, dakle gotičkije, karikaturalnije i ekscesnije, od Stuartovog.

Razapeti između ta dva tumačenja, a u „zanimljivim” vremenima današnjim, našli su se producenti iz kompanije Warner, te kreativni tandem koji sačinjavaju režiser Paul King i njegov koscenarist Simon Farnaby kojima je povjeren zadatak novog čitanja Wonke, a slično vrijedi i za glumca Timothéea Chalameta kojem je dodijeljena uloga ekscentričnog genija čokolade. Klasičan „reboot” ne bi imao previše smisla, budući da je Burtonov uradak još uvijek svjež u sjećanju mnogih aktivnih filmofila, a i izvorni Dahlov roman bi možda za današnje standarde bio smatran suviše mračnim. Nastavak nikada nije snimljen, iako je napisan pod naslovom Charlie i veliki stakleni lift, premda njegova još epizodičnija struktura nije toliko pogodna za ekranizaciju. Nastavak bi se morao direktno oslanjati na jednu od dvije prethodne verzije, od kojih je Stuartova zastarjela, a Burtonova ne bi imala smisla bez Burtona ili Johnnyja Deppa čiji status nije više „zvjezdan” kao što je bio u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća i u prvoj deceniji novog, a Chalamet svakako ne bi mogao biti opcija za tumačenje uloge Willija Wonke. Zato su kreatori pokušali s prednastavkom, „pričom o porijeklu” svog junaka, prije nego što je postao proizvođač čokolade na industrijskom nivou, i film jednostavno nazvali Wonka. Ako aradi dovoljno na kino-blagajnama, što je zbog pozicije najočitijeg obiteljskog filmskog hita u blagdansko i postblagdansko vrijeme i uspio, smiješe nam se nastavci, franšiza i „univerzum” Willija Wonke s jednim od popularnijih (ili razvikanijih) glumaca današnjice u glavnoj ulozi. Ali, je li Wonka, osim što je posve drugačiji od svojih prethodnika, dobar film? Ukratko, ne baš.

Rekosmo, ovaj prednastavak bavi se mladošću Willija Wonke prije nego li je stekao svoju tvornicu čokolade. Upoznajemo ga kao sirotana koji s broda silazi sa samo 12 novčića u džepu i „šeširom punim snova”, kako kaže uvodna pjesma. Wonka je, naime, kao i dva prethodnika – mjuzikl, a dvije pjesme („Pure Imagination” i „Oompa Loompa”) ponavljaju se i u ovom filmu. Novčiće troši na potrepštine i zadovoljstvo, te dijeli potrebitima ili čak gubi (što je slučaj s posljednjim novčićem), pa se nađe u očajnoj situaciji da nema sredstava platiti prenoćište. Kao takav postaje žrtva prevare: Bleacher (Tom Davis) mami ga u skromno prenoćište gospođe Scrubbit (Olivia Colman) koja mu čak daje odgodu plaćanja do sutradan. Uvjeren da će se već nekako snaći u nepoznatom i neimenovanom metropolitanskom gradu uzdajući se u svoje vještine i viziju stvaranja čarobne čokolade, već sutradan će se susresti s gradskim čokoladnim kartelom. Njime upravlja u prethodnim filmovima spomenuti, ali nikad prikazani negativac Arthur Slugworth (televizijski glumac Paterson Joseph), a pomažu mu još dvojica gradskih konditora. Kartel u šaci drži potkupljivog šefa policije (Keegan-Micheal Key), a svoj trezor drži u crkvi pod budnim okom jednako korumpiranog svećenika (Rowan Atkinson) i njegovih „čokoholičnih monaha”. Zbog jedne noći duga, Wonka će završiti na 10.000 dana u perionici u podrumu prenoćišta s drugim prevarenim nesretnicima, ali će, srećom, moći računati na njihovu pomoć, kao i na pomoć sirote djevojčice Noodle (Calah Laine) koja također tamo obitava. To, međutim, nije jedini njegov dug, budući da ga povremeno na ime duga posjećuje i patuljak Lofty (Hugh Grant), preteča Oompa Loompa patuljaka iz prethodnih filmova, koji mu povremeno uzima sve zalihe napravljene čokolade. Mogu li se Willy i prijatelji izboriti protiv zlobnih moćnika koji su skrojili pravila igre, kako u poslu, tako i u životu?

Možda je zamišljeno da bi mladi Willy Wonka sa svojim čistim srcem bio nekakav pandan Charlieju Bucketu iz knjige i prethodnih filmova, ali ta je ideja nerazrađena. Stoga paralela postaje nategnuta i mora se pojačati uvođenjem pravog dječjeg lika u vidu Noodle, koja postaje Wonkin svojevrsni vodič kroz grad. Također, ne treba zaboraviti da je Willy Wonka u Burtonovom čitanju već bio dobio sasvim drugačiju, kompaktniju i „pomaknutiju” priču o porijeklu, ali ona bi, zajedno s oba filma i izvornim romanom, u ova politički korektna vremena bila cenzurirana i proglašena nepoćudnom. Danas se djeca i mladi smatraju bezgrešnima, zločesti mogu biti jedino odrasli. Paul King tu dogmu slijedi u svom filmu u kojem nema ni traga od Dahlove ponekad bespoštedno stroge „edukacije”, odnosno odgoja djece i njihovih roditelja gdje se inzistira na lijepim manirima, skromnosti i poštenju, dok se podvlači da ima i onih koji nisu takvi. Namjesto toga, King i Farnaby „kažnjavaju” zločeste odrasle, odapinjući strelice ka kapitalizmu kao nepravednom okruženju u kojem anomalije tog tipa postaju normalne. Film tako na kraju postaje čudna kombinacija bajke, uvodnog, općenitog predavanja, mjuzikla s nepamtljivim brojevima i ne naročito smislene akcije potpomognute inflacijom računalnih vizualnih efekata. Pritom simbolički potencijal dizajna mjesta i vremena nije nimalo iskorišten, solidnoj scenografiji, kostimima i fotografiji unatoč. Naime, Wonka dizajnom podsjeća na kontinentalnu Europu 30-ih godina prošlog stoljeća (iako je film kompletno snimljen u Engleskoj), što ima smisla kao poveznica s originalnim filmom koji je doista većim djelom snimljen u Njemačkoj i Španjolskoj; vremenski je pak okvir izabran kako bismo povezali Chalameta kao mladog Wonku s Wilderom kao starim, čime bi Burtonovo čitanje (s pozadinskom pričom o Wonki kao nesretnom sinu samohranog oca-zubara) definitivno bilo izbačeno iz kanona. King, inače autor dva izuzetno cijenjena dječja filma o medvjediću Paddingtonu, potpuno izbjegava bilo kakvu mračniju konotaciju ili aluziju na nimalo bajkoviti period europske povijesti, a njegovo „dopisivanje” Dahla djeluje kalkulantski naivno i stoga lažno. Pritom ni Timothée Chalamet nije najsretniji izbor za naslovnog junaka, budući da je, za početak, za ulogu prestar. Willy Wonka je nominalno mladić, možda tinejdžer, ali se zapravo ponaša naivnije od toga, kao kakav dječarac, a glumac je ipak u kasnim 20-im godinama i profilirao se na drugom tipu uloga. Naprosto, Wonkina igrivost u njegovom tumačenju ne djeluje prirodno. Mlada Calah Lane je simpatična kao djevojčica Noodle, ali nema mogućnosti izdignuti lik zamišljen kao dramaturško pomagalo snagom samo svog talenta. Olivia Colman je protraćena u naivno-komičnoj ulozi, a Sally Field u naivno-dramskoj (igra Willijevu pokojnu majku u „flashback” scenama); od Toma Davisa je iskorištena samo njegova fizikalnost, a od Rowana Atkinsona samo facijalne ekspresije. Ugodno je iznenadio Paterson Joseph kao sasvim funkcionalni negativac, dok najbolje komične role ostvaruju Keegan-Michael Key i Hugh Grant; potonji se nakon romantične okrenuo onoj „pravoj” komediji gdje doživljava renesansu.

Na koncu, čini se da su zacrtani ciljevi ostvareni, te da je posao obavljen, slabijim songovima, propuštenim pokušajima poantiranja i nedosljednostima u radnji unatoč. Kako i zašto, to potpisniku ovih redaka još uvijek nije jasno, budući da je film premalo igriv za djecu, previše naivan za odrasle, budući da u velikoj mjeri odstupa od Dahla i da čak i ne igra na kartu nostalgije prema Burtnovom „gotičkom” čitanju istog. Filmovi su s franšiznim pristupom postali sadržaj, ali Wonka može poslužiti kao krunski dokaz da ni sadržaj više nije bitan.