Heel / Good Boy

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Pristojnost u ophođenju i ispravnost u postupanju su, izgleda, postale toliko retke pojave da nam, kad ih vidimo, deluju staromodno i čak pomalo jezivo. Istina je da u vreme kada se postiče glupiranje radi privlačenja pažnje a jake senzacije često s komponentom nasilja dobijaju viralni status na društvenim mrežama za video-uratke, pristojnost nije naročito isplativa. Ali, isto tako, ona je jedan od mehanizama, možda čak i najbolji, zbog kojeg globalno društvo nije (još uvek) skliznulo u potpuno divljaštvo. Pitanje koje se ovde nameće je da li se pristojnost i ispravnost mogu zaista naučiti u formi nekakve rehabilitacije ili prevaspitavanja, dakle postupaka koji podrazumevaju nasilje i pretnju, pa ni oni nisu ni ispravni ni naročito poželjni u modernom društvu.

Pitanjima ispravnosti i pristojnosti se kroz veći deo svoje filmografije bavio i poljski autor Jan Komasa. Od toga možda unekoliko možemo da izuzmemu njegovu ratnu dramu Warsaw 44 i dokumentarac o Varšavskom ustanku (oba iz 2014. godine), dok su svi ostali njegovi filmovi bili pre svega moralke neke vrste. U njih svakako spadaju Suicide Room (2011) i njegov zvanično-nezvanični nastavak The Hater (2020), a i Corpus Christi (2019) koji je dobacio do nominacije za Oskara za strani film.

Komasa je nakon toga „promenio adresu“ i rešio da od poljskog postane evropski i globalni autor. Prošle godine je završio i izbacio dva filma, američki Anniversary i britansko-koprodukcioni Heel koji je i predmet ove kritike. Oba filma se, naravno, bave etičkim pitanjima, a i oba su smeštena u kućno i porodično okruženje. I što je indikativno, u oba Komasa uvodi žanrovske elemente neprijatnog trilera začinjenog s manje ili više čudačke komedije.

Mračniji od njih, Heel, razvijan je pod naslovom Good Boy. Oba ta naslova su zapravo komande u dresuri, najčešće pasa, ali i drugih subjekata, s time da je originalni pohvala za dobro obavljen zadatak, a novi direktna komanda kod nas prevodiva kao „k nozi!“ Za Komasu, producente i distributere se pojavila nevolja u vidu nekoliko već postojećih filmova istog naslova i neretko na istu temu „dresure“ ljudi, a poslednji od njih je američki nezavisni horor, doduše s psom kao junakom i tačkom gledišta, izašao tek nešto ranije od Komasinog filma.

„Loš pas“ koji posle dresure treba da postane dobar je Tomi (Enson Bun) i on je stvarno mustra. Huligan je i nasilnik koji se napija, drogira, maltretira ljude i razbija stvari, a i prema ženama se ponaša kao kreten, budući da, u noćnoj montažnoj sekvenci u kojoj ga upoznajemo, izaziva tuču između dve devojke oko njega kao „nagrade“. Nakon što jednu od njih, Gabi (Savana Stin) otprati, on, onako pijan i teturav, biva napadnut i otet.

U sledećoj sceni upoznajemo i njegovog otmičara. Kris (Stiven Grejem) je jedan skoro jezivo pristojan čovek koji u tom trenutku vodi intervju za posao kućne pomoćnice s Rinom (Monika Frajčik) u kojem insistira da ona nema nikakvih vidljivih oznaka na telu i nikakvih skrivenih poroka i zavisnosti. Kris je oženjen Katrinom (Andrea Risboro) koju zove „Princeza“ i tretira je u skladu s nadimkom, a sa čijim raspoloženjem ili možda kompletnom psihom nešto očito ne štima. Njih dvoje imaju sina Džonatana (Kit Rakusen) kojeg zovu „Sunce“ i koji je toliko dobar dečko da je to skoro sablasno. Žive u kući veličine omanjeg dvorca na osami, iza gvozdene kapije i duge šljunčane staze, a sama kuća je puna staromodnog luksuza, od stilskog nameštaja preko moderne tehnike za zabavu do ekstenzivne biblioteke.

Tomijevo početno mesto u toj kući je „tamnica“ u podrumu. Vezan je lancem za zid, spava na dušeku na podu, hranu dobija kad mu je Kris donese. Tomiju se, naravno, takav položaj nimalo ne sviđa, pa u početku reaguje s agresijom, vređanjem, psovanjem, pretnjama i pogađanjem, ali Kris je nepopustljiv u svojoj nameri da ga prevaspita. Fizičkoj sili prilazi u krajnjoj nuždi, ali mu zato „ispira mozak“ edukativnim videima i smirujućim audio-trakama. Do nekakvog pomaka će doći, makar iz prostog razloga što je „status kvo“ neodrživ, a to se vidi i na tome što Tomi počinje da čita, da razgovara pristojno i da se povezuje s porodicom, pre svih Džonatanom i Rinom.

Prvo pitanje je hoće li se Tomi „popraviti“ kao čovek zbog takve dresure ili će samo naučiti da igra ulogu „dobrog psa“ koji se umiljava umesto da reži i grize. Drugo bi bila misterija ko je tu zapravo idejni vođa cele akcije, jer Katrina nije baš krhka i nezainteresovana kao što se to na prvi pogled čini. Treće je pitanje motivacija bračnog para, pa i njihovog dragog i dobrog sina, za takav postupak. U tom smislu se pominje nekakav Čarli koji se nikada ne pojavljuje (sa sigurnošću možemo da pretpostavimo da je pokojan), ali nam do samog kraja neće biti jasno je li on izgubljeni sin ili prethodna žrtva otmice u svrhu prevaspitavanja.

Ti komadi misterije su odlika relativne autorske pameti i računice scenarističkog dvojca kojeg čine Bartek Bartosik i Nakaš Kalid da publiku održe u stanju angažmana i napetosti, te da joj pritom ne vređaju inteligenciju. Neke druge misterije i pitanja (poput statusa Rine kao lika) su tu ipak očiti logički propusti koji možda imaju neke praktične funkcije kasnije u priči, ali su i pokazatelj da je dvojac „zagrizao“ daleko više nego što to može da proguta u smislu preispitivanja etike u svetlu psihologije savremenog čoveka i društva.

Komasi ne ostaje ništa drugo, nego da proba da sve to nekako održi na okupu, što i čini s istančanim osećajem za vizuelno koji se oslikava u impresivnoj fotografiji Mihala Dimeka, dok neoklasična muzička pratnja Abela Korženovskog sasvim odgovara tipu filma i fino usmerava emocije gledaoca. Iako nije teško „uloviti“ reference, od Komasinih moralki, preko modernih žanrovskih filmova (Villains autorskog tandema Den Berk – Robert Olsen iz 2019. godine je u tom smislu svakako najsličniji), pa do klasika kao što je A Clockwork Orange (Stenli Kjubrik, 1971), stičemo utisak da gledamo posve originalan film koji je plod iskrenog interesa za etička, filozofska i ljudska pitanja.

Utisku svakako doprinosi i gluma vrlo raspoloženog ansambla. Bun mora da pleše na ivici karikature kako bi Tomi bio uverljivo odvratan lik koji, u neku ruku, svoje pojave i nepočinstava iz prošlosti zaslužuje kaznu i rehabilitaciju na silu. Stiven Najt uživa igrajući naizgled „mekog“, ali zapravo pasivno, pa i otvoreno agresivnog čoveka koji „ulozi“ upravnika zatvora prilazi krajnje ozbiljno. Andrea Risboro još jednom pokazuje svoj neverovatan glumački raspon, a Kit Rakusen je svakako pamtljivo prisustvo na ekranu, makar u toj jednoj ulozi.

Pa ipak, stvar nekako odlazi bestraga na kraju jer su se i Komasa i scenaristi našli pred izborom da li da puste da se cela stvar raspadne ili da je nekako „pritegnu“ uz pomoć klišea, budući da ni ranije nisu prezali od izvesnih predvidljivosti. Suočeni s izborom između dve loše opcije, oni su izabrali obe, a takva promašena kalkulacija je čak sasvim tipična za savremene žanrovske filmove s ambicijama da nam otkriju velike životne istine. Film na kraju završava na teritoriji „čemu sve to“ misaonog eksperimenta, ali je makar do tada „vožnja“ uzbudljiva i uspešna na zadatku okupiranja naše pažnje.

The Super Mario Galaxy Movie

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kada se pre tri godine pojavio The Super Mario Bros. Movie, kritika sastavljena uglavnom od finih, sredovečnih ili starijih knjiških ljudi ga je dočekala na nož i sasekla često argumentima moralne panike na temu video-igrica. Nešto mlađi i manje knjiški ljudi među kritičarima su mu, pak, zamerili da se tu radi o očitom pokušaju servisiranja postojećih fanova i uspostavljanju franšize ili čak Nintendovog filmskog univerzuma, što samo po sebi ume biti jalova rabota. Publika je, pak, rekla svoje: još od vikenda otvaranja oko Uskrsa, ovaj animirani film je dostigao status komercijalno najuspešnije adaptacije video-igrice i približio se tronu najunosnijeg crtaća.

Tri godine kasnije, opet o Uskrsu, ista stvaralačka ekipa, znači scenarista Metju Fogel i reditelji Aron Horvat, Majkl Jelenić i Pjer Leduk, nam je servirala još jednu potragu za metaforičkim „uskršnjim jajima“ u vidu nastavka The Super Mario Galaxy Movie. Tema su opet italo-američki blizanci vodoinstalateri izgubljeni u svemiru različitih planeta kojima vladaju „diznijevske“ princeze i kojima preti kornjača-zmaj Bauzer. I pre nego što krenemo u detaljniju analizu uratka, recimo samo da je pristup ostao sličan, samo malo pojačan, ali da se faktor iznenađenja i noviteta u međuvremenu izgubio.

Kao što to kod igrica i njihovih adaptacija biva, najmanje bitan faktor svega je – radnja koja je ovde još vidljivije samo kostur na koji se kače drugi elementi poput akcije, referenci i misije ekspanzije univerzuma. Dakle, nakon što su Mario (glas u originalu pozajmio je Kris Prat) i Luiđi (Čarli Dej) uz pomoć princeze Pič (Anja Tejlor-Džoj) i Touda (Kigen Majkl-Ki) iz Kraljevstva Gljiva spasili univerzum, te smanjili i zatočili Bauzera (Džek Blek), nova nevolja je na horizontu. Željan osvete i nastavka misije svog oca, Bauzer Junior (Beni Safdi) je napao i uspeo da zatoči princezu Rozalinu (Bri Larson), pa naša družina opet mora da interveniše. Tu sledi „jedna bitka za drugom“, spektakularno-komična i igrački-kinetička, naravno, a naša ekipa je skupila nove članove i pomagače. Pa smo tako, logično, dobili dinosaurusa s oklopom kornjače, Jošija (Donald Glover kao nova zvezda franšize), kao i svemirskog pilota Foksa Mekklauda (Glen Pauel) koji je očita referenca na još jednu mega-uspešnu filmsku franšizu.

To što je radnja osnovna i izložena relativno linearno (kao, uostalom, i u prvom delu) ne znači da priča i scenario nisu pretrpani detaljima iz „gejmerske“ franšize, naročito onima koje dolaze iz novijih nastavaka. Kao da su autori samo tražili načine da u film ubace razne likove, manje ili veće negativce iz istih. Tako se naša družina susreće s gomilom kupa, šaj-gajeva, čompova i pirana-biljaka, a posebnije mesto dobijaju i manji „bosovi“ kao što su to Birdo, onaj žablji kralj kojem sam zaboravio ime i armija Nindžija, a uvodi se i „draj bouns“ kao koncept. Sve to će malo značiti onima koji igrice nisu igrali, dok će „gejmeri“ prepoznati ne samo te pojave, već i one na rubu kadra, a njih ima onoliko.

Sa svime time skupa, odnosno na gomili, film neumitno pada u kompletni haos i kakofoniju boja i zvukova. To, naravno, ne znači da poneke od tih akcionih sekvenci, kao što je, recimo, ona u kazinu koja se okreće po svih šest unutrašnjih strana kocke, nisu impresivne. Ili da reference na starije igrice nisu izvedene dosetljivo, a primer za to je sekvenca kada Mario, Luiđi i Joši moraju da vode računa o kraljevstvo koje im je u amanet ostavila Pič izvedena u montažnoj sekvenci na tragu šetnje po nivoima iz originalne igrice. Ali, svejedno, prevladava utisak da je svega previše, što je svakako slučaj sa skoro svim Mario-igricama nastalim u novom milenijumu. Ako nisu potpuno fokusirane, kao karting ili tenis, ili, pak, urađene u opuštenom ključu za grupno druženje i igranje (Party-serijal), njih šarenilo naprosto preuzima.

Svet se, naravno, menja kako vreme prolazi, a video-igrice su među stvarima koje se najbrže menjaju kako tehnologija napreduje. Mario je, sa sve svojim brkovima, kao lik nastao sasvim slučajno, kao čovečuljak koji mora da eskivira burad kojim ga gađa gorila Donki Kong u igrici za arkada. Prelaskom na Nintendo sisteme, on je postao zaštitno lice kompanije, a igrice su u tranziciji kroz koju je Nintendo prolazio od originalnog NES-a do Switch-konzole, i Mario kao lik i igrice s njim u centru su se transformisale i od jednostavnih platformskih postajale trodimenzionalne, šarenije i kompleksnije. Sve to je zapravo teško prebaciti u medij filma koji se ipak nešto sporije menja.

U tom kontekstu, nakon neuspelog prvog (igranog) pokušaja 90-ih koji je bio očajan (posebno zbog tada dominantne mode mračnih vizija za fantaziju i SF na tragu filma Blade Runner koji apsolutno ne odgovara Mariovom šarenom habitusu), prvi Super Mario animirani film je bio senzacionalni uspeh koji nam je pokazao i dokazao da ceo taj posao hvatanja i prenosa duha franšize na novi medij nije uzaludan. Ali je svejedno taj uspeh otvorio ono večito pitanje: Kako dalje? Odgovor koji su autori izabrali je: Isto kao u prvom delu, samo još više, šarenije i glasnije, da se ne pravi samo franšiza, već i filmski univerzum, pa kako se kome svidi. Nezahvalan je to posao, jer se u njemu ne vidi plan.

Vidi se, međutim, da su autori poslušali neke od kritika na prethodni film, ali se čini da su poslušali one pogrešne koje u startu nisu imale poentu. Na primer, u drugom nastavku se pazilo na političku korektnost, pa je sprdnja na račun njujorških Italijana svedena na minimum – jednu pesmu i možda par „mama mia“ uzvika, ali kritike te vrste iz prvog dela su ionako bile hvatanje za slamku. Uostalom, šta se smisleno može zameriti fiktivnim likovima u fiktivnim svetovima koje su kreirali japanski developeri, verovatno pod jakim uticajem supstanci?

Autori, međutim, nisu dovoljno pažnje obratili na one značajnije stvari, pa se vreme, umesto na nekakav razvoj likova (Luiđi je i dalje tretiran kao „levo smetalo“), troši na nebitne stvari. Na primer, na Bauzerov emocionalni luk koji zapravo ne vodi nikuda. On se, naime, makar na kraće staze „prodobrio“, ali i dalje ima probleme s ljutnjom. Ili na pozadinske priče o povezanosti Pič i Rozaline koje nam nisu neophodne. To sve produžava trajanje filma za nekih pet-šest minuta, a, na primer, Joši kao lik ostaje posve nedefinisan da bi, u teoriji, sve oko njega moglo da prođe.

Nije primetna ni neka naročita evolucija u grafici, pa sve ostaje u domenu šarenog 3D-a koji se kreće, okreće i prevrće, što „igračima“ mlađih generacija generalno bolje leži nego nama, starijima. Iz filma je izbačeno i Bauzerovo pevanje, odnosno ona „elton-džonovska“ eskapada Džeka Bleka, čime se gubi i na faktoru iznenađenja. I generalno, čini se da se izgubila sinergija da iste stvari budu smešne ili dražesne različitim profilima gledalaca (deci, mlađim „gejmerima“, roditeljima koji su stariji „gejmeri“ i onima koji to nisu), već kao da se sve te „demografije“ odvojeno „servisiraju“. U tome se The Super Mario Galaxy Movie približio serijalu filmova o Mariovom pandanu s rivalske konzole Sega – ježu Soniku. Od te svoje konkurencije je novi Super Mario film i dalje bolji, makar za dlaku, ali amalgam koji su nam autori servirali nije toliko gladak kao što je bio onaj od pre tri godine.

Extraordinary / Glavonja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kako vrijeme prolazi, tako se i uvriježene percepcije određenih pojava mijenjaju. Te pojave su, pak, oduvijek bile tu s nama, samo smo mi na njih nekoć drukčije reagirali. Na primjer, spektar autizma: nekada su se djeca i ljudi na spektru sustavno isključivali iz društva, dok je današnja inkluzija svakako humanija. Zbog toga, kada se pojavio, film Kišni čovjek Barryja Levinsona, djelovao je gotovo revolucionarno jer je zapravo humanizirao autističnu osobu. Danas bismo za Levinsonov film mogli reći da je naivan, anakron, sklon stereotipiji i na rubu egzotizacije, da je u njemu možda iskrena dobra namjera iznevjerena i okrenuta u smjeru patronizirajućeg tona koji neurotipične osobe imaju prema onima koji to nisu. Jer neurodivergentne osobe, kako glasi noviji termin za autistične, svijet doživljavaju drugačije nego neurotipične, na drugačije podražaje reagiraju na drugačiji način i drugačijim intenzitetom, traže i uviđaju drugačije sheme, prakticiraju drugačije rituale koji ih smiruju i „centriraju”. Nije tu, dakle, riječ o hendikepu, kao što nije ni o „super-moćima” poput beskonačnog pamćenja naslovnog junaka Levinsonovog filma, već o drugačijoj morfologiji unutarnjeg svijeta. Pitanje koje se ovdje nameće glasilo bi: kako se onda, makar na filmskom planu, valja baviti temom autizma? Kako snimiti film za djecu i mlade koji se možda još nisu susreli sa svojim vršnjacima koji su na spektru? Kako angažirati njih i njihove roditelje, i prema njima iskomunicirati pozitivne poruke prihvaćanja različitosti, a da se to ne premetne u puki didakticizam? Možda film Glavonja Marine Andree Škop i Vande Raymanové, od prije nekog vremena prisutan u hrvatskim kinima, nudi odgovore na neka od tih pitanja.

Naslov filma je zapravo pogrdni nadimak koji je naša junakinja i točka gledišta u filmu, Alisa (debitantica Marta Mihanović), skovala za svog starijeg brata Milana (Maks Kleončić). Milan, naime, stalno na glavi nosi kožnatu kacigu, s njome čak i spava. Ona mu služi kako bi minimizirao buku koja dopire iz vanjskog svijeta. Milan ne govori, jako cijeni svoj mir, a najradije crta ravne linije penkalom po bijelom papiru. Kako kaže Alisa, on živi u svom svijetu, a roditelji (igraju ih slovenski glumci Matej Puc i Ajda Smrekar) svu pozornost posvećuju njemu. Zbog toga se obitelj iz grada seli na selo, što Alisa vidi kao još jednu potvrdu da se nju zanemaruje u korist brata. Međutim, preseljenje neće donijeti mir, kao što neće donijeti ni bijeg od nadležne socijalne službe koja je obitelji za petama. Dvoje agenta, stroga žena (igra je Judita Franković Brdar) i smeteni muškarac (Borko Perić) žele dokazati kako se obitelj ne može brinuti za Milana koji ima posebne potrebe i da je njemu mjesto u domu. Kada Alisa prolije boju po Milanovim papirima za crtanje linija, majka odlazi do obližnjeg gradića po novi svežanj, ali na putu natrag doživljava nesreću i završava u bolnici. Čuvši za dolazak agenata, otac također ubrzava tempo rada na svom poslu sve do „pregorijevanja” i pristanka odlaska u bolnicu kojom upravljaju vrlo čudni i diktatorski nastrojeni doktor (glumi ga Csongor Kassai) i njegova pobočnica, glavna sestra (Gabriela Dzuríková). Oni nad svojim pacijentima sprovode opite, a imaju i zadnje namjere. Alisa i Milan, dakle, moraju pronaći nestale roditelje, u čemu će im pomoći trio lokalnih malih detektiva (utjelovljuju ih Andrija Lamot, Mark Spiridonović i Martin Pišlar), a putem će doživjeti brojne avanture, izazove i opasnosti: od uvjeravanja Milana da izađe iz kuće i hoda izvan linija koje ga čine sigurnim, preko susreta sa siledžijama, pa do detektivskog zapleta oko krađe dijamanta iz muzeja.

Po filmskom rodu, Glavonja spaja onaj igrani i animirani, što i nije čudno imajući u vidu autorsko porijeklo tandema autorica. Marina Andree Škop dolazi iz sfera igranog i dokumentarnog filma i projekata na kojima je radila kao producentica, montažerka i redateljica, dok je Vanda Raymanová svoj opus ostvarila u animiranom filmu. To sugerira izvjesnu podjelu posla između redateljica: jedna se više bavila igranim dijelom i radom s glumcima, a druga više animiranim, posebno zato što animacija u Glavonji nije svedena samo na efekt, već je ključna za stilizaciju filma. Autorski postupak se može ponajprije opisati kao interakcija glumaca s kolažiranim foto-tapeta pozadinama koje odjednom oživljavaju, čime se stvara dojam bajkovitosti i, još više od toga, pomaknutosti. Tomu doprinosi i zanimljiv izbor lokacija, od zgrade Državnog arhiva u Zagrebu koja glumi muzej, do grada, odnosno dvorca u Brežicama koji glumi sanatorij. S autorske strane, motivacija za ovakvu stilizaciju je jasna – ona nam možda predlaže Milanovu nesvakidašnju sliku svijeta bez obzira što je primarna točka gledišta Alisina, a njome se i njezinim principom da je dosta toga dozvoljeno može odgovoriti na neugodna pitanja glede kontinuiteta s našim, stvarnim svijetom (na primjer, kako to da se u filmu spajaju automobili iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pisaće mašine iz istog ili starijeg razdoblja i mobiteli, i to baš onako kako scenarij od njih zahtijeva.) Opet, stilizacija tog tipa ipak može biti „malo previše” za primarnu, dječju ciljnu publiku koja se mora iz svog svijeta izmjestiti u svijet filma, a taj svijet ne djeluje ni posve realno, ni posve izmaštano, već negdje između.

Srećom, pozitivna misija i poslanstvo filma su tu, i to bez didaktičnosti koja je sačuvana za priručnik za roditelje i pedagoge koji će biti dijeljen prilikom organiziranih projekcija filma. Zapravo, nakon uvoda u kojem se upoznajemo s pravilima po kojima funkcionira svijet ovog filma, dobivamo jednostavnu i efektnu avanturu baziranu na maksimama da djeca mogu biti bistrija od odraslih koji su često karikaturalni, te da ona mogu učiniti sve kada se međusobno slože, prihvate i pomažu, bez cinizma, isključivanja i surovosti. Koliko to drži vodu u stvarnom svijetu gdje je upravo isključivanje jedan od mehanizama djeci inherentne surovosti, ipak je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti. Kako bi ostvarile svoje namjere, autorice se dosta pouzdaju u glumce, kako pažljivo izabrane i vođene mlade, tako i odrasle kojima je ostavljeno dovoljno mjesta za improvizaciju oko jednostavnih uputa. Izbor Marte Mihanović ključan je za glavnu i nosivu ulogu, budući da se od glumice, baš i kao od njezina lika Alise, često traži istovremena snaga i ranjivost, što nije lak zadatak čak ni za školovane glumce i glumice. S druge strane, Maks Kleončić posjeduje mirnoću i ekspresivnost neophodnu za lik Milana koji inače ne govori. Ostatak dječje glumačke postavke fluidno se nadovezuje na njih dvoje, pa se njihova interakcija čini prirodnom. Nasuprot njima, odrasli se i profesionalni glumci poigravaju sa svojim karikiranim likovima, baš kao što se i tehnički dio ekipe zabavlja oko zadanih stilizacijskih smjernica. Opet, nešto veće ambicije i internacionalna glumačka postava uvjetuju da će na par mjesta dolaziti do povećanih zahtjeva po pitanju sinkronizacije na razne jezike na kojima će film, nadamo se, igrati, ali ni ta ispadanja nisu strašna čak ni za poslovično hladne kritičare. I to je sasvim dovoljno za jedan solidno izveden, kompaktan i pozitivnim emocijama nabijen film kroz koji će djeca usvojiti koncept različitosti, dok ni roditeljima gledanje Glavonje neće predstavljati poteškoću.

Pretty Lethal

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Napomena: Poslednji deo 3-u-1 "kapsula"-kritike

Ni u poslednjem filmu naslova Pretty Lethal u ovoj neformalnoj grupi nemamo nevestu kao protagonistkinju, ali imamo originalnu Nevestu, odnosno Umu Turman. I to kao negativku, mađarsku provincijalnu psiho-mafijašicu Devoru u čijoj je krčmi baš pred obračun s rivalskim klanom kojeg predvode Lotar (Majkl Kalkin) i Marijana Marković zapela grupa balerina na proputovanju koje je pošlo po zlu. Među samim balerinama postoji rivalstvo, kao između čvrste Bouns (Medi Zigler) i privilegovane Princeze (Lana Kondor), ali one moraju da sarađuju međusobno kako bi izvukle živu glavu.

Potencijala za subverziju je itekako bilo, i to sa više strana. Prvo, ovaj je film delo ženskog autorskog dvojca, scenaristkinje Kejt Frojnd i režiserke Viki Džuson koje, u teoriji, svoj pogled suprotstavljaju uobičajeno muškom. Naravno da su tu potkačeni Tarantino i Rodrigez (nema teorije da lik Devore nije kompozit izvučen iz filma Grindhouse), kao i producenti franšize John Wick. Jer, ako samo jedna balerina, pa makar to bila najsvežija bivša Bond-devojka može onoliko da akcija protiv globalne mafije, koliko tek može cela trupa protiv provincijalnih Mađara? Druga stvar je sama esencija balerina za koje se pretpostavlja da su najnežnije od svih pripadnica nežnog pola, a da se pritom zaboravlja koliko su one zapravo gipke, izdržljive i sportski kondicionirane. (To nam je otkrio još alfa-mužjak Žan-Klod Van Dam kad je priznao da ga je balet fizički umarao više nego borilačke veštine.) Treća je, pak, reakcija na azijski koncept akcionog filma kao pažljivo koreografiranog nasilnog baleta.

Izvedba, pak, tek na momente blista kroz poneku koreografsku dosetku, poneko solidno režijsko rešenje (uglavnom se izbegava kinematografija haosa i snimanja kamerom iz ruke) ili elegantno ubiranje bonus-poena za inkluziju – jedna od balerina u trupi je gluva i igra je glumica s istim hendikepom, Milisent Simonds. Ali cela postavka i izgradnja „sveta“ su jednostavno suviše ofrlje izvedene, kako u naoko nebitnim detaljima, poput ruskih imena i „drakula“-akcenata za potrošne lokalce, tako i u onim bitnim za mehaniku priče. Dakle, ne samo da je Mađarska kao lokacija radnje i snimanja mogla da bude zamenjena bilo kojom drugom zemljom koja bi ušla u koprodukciju, već bi zapravo i motivacije za sukob mogle da se izmene i dorade. Ostaje utisak „treša“ i propuštene šanse da se lansira jedna zaista ozbiljna provokacija u smeru trenutnog stanja stvari u filmskoj industriji. Ali, ako je za utehu, makar nemamo sataniste kao alibi za sve.

They Will Kill You

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Napomena: Drugi deo 3-u-1 "kapsula"-kritike

Možda junakinja-osvetnica u filmu They Will Kill You Kirila Sokolova nije nevesta u beloj, pa od skorene krvi tamno-crvenoj venčanici, ali se zato i ona bori protiv satanističkog kulta. Samo što je ovaj kult malo drugačiji od onog u prethodnom filmu, jer njegovi članovi postaju besmrtni.

Ejža Rivs (Zazi Bits) je, pokušavajući da zaštiti svoju mlađu sestru Mariju, ubila oca koji ih je zlostavljao, pa zbog toga odrobijala deset godina. Sveže izašla iz zatvora, javila se pod lažnim imenom na oglas za posao spremačice u pomalo zlokobnoj zgradi Virdžil u Njujorku koju posećuje malo ekscentrična klijentela, pa i šefovi među osobljem deluju malo ekscentrično. Na primer, kućepaziteljica Lili (Patriša Arket) mora da istera domara (Paterson Džozef) iz sobe namenjene novoj devojci. Ejžina motivacija je da u zgradi pronađe Mariju (Miha‘la) koja je tu navodno nestala, došla je naoružana i sa znanjem borilačkih veština, ali izgleda da nije baš shvatila s kim će imati posla. Akcija koja će uslediti je, dakle, puna odsečenih glava i udova i zalivena hektolitrima krvi koja šiklja.

Jasno, Sokolov ovim filmom ne otkriva ništa novo, i mladi prebegli ruski reditelj je toga itekako svestan, budući da lepi referencu na referencu, a to tek tu i tamo preseče nekom svojom dosetkom. U centru njegovog panteona svakako stoji Kventin Tarantino, budući da They Will Kill You jako podseća na Kill Bill, od koreografiranih borbi do objašnjavanja motivacija pojedinih likova kroz flešbekove, ali izveden u Grindhouse maniru, i to kao da bi se u priču umešao Sem Reimi sa svojim osećajem za set-pis scene i praktične efekte. Ima i drugih referenci i citata, makar vizuelnih, od Kjubrika i The Shining, pa do Gospodara muva, a sama zgrada deluje kao da je ispala iz nekakvog John Wick serijala, ali „obrnutog“ za siromašne, ali mlaćenje junakinje s negativcima (među kojima je i Heder Grejem kao najpoznatije lice) postaje pomalo repetitivno i zamorno. Srećom, film sa svojih 90-ak minuta ne traje predugo, Zazi Bits ima onu pravu „bleksploatacijsku“ energiju akcione heroine iz geta, a i sve je od početka do kraja nepatvoreni „treš“ i zezalica koju ne treba uzimati preterano ozbiljno.

Ready or Not 2: Here I Come

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Napomena: Prvi deo 3-u-1 kapsula-kritike

Okreni-obrni, izgleda da su mlade žene predodređene da budu žrtve nasilja na ekranu. To je stvar sistema, metaforičkog „hardvera i softvera“, odnosno raspodele moći koja po pravilu ide u korist starijih i muških članova društva. Nasilje samo po sebi je češće pitanje moći i dominacije nego nekakve psihopatologije.

Ako budu imale sreće i scenarističke milosti, mlade žene će se izvući kao „finalke“ iz slešera i horora, dame u nevolji iz akcionih filmova, triler i noara, ili čak to nadmašiti – uzvratiti i osvetiti se. Setimo se, recimo, neveste koja je tek u drugom tomu filma Kill Bill dobila „kršteno ime“ Bitriks Kido (Uma Turman), ali i žrtava koje su obrnule uloge i postale ratnice i osvetnice iz plejade „rape and revenge“ trilera. Ove godine nam je festival SXSW u Ostinu doneo čak tri filma s takvom mehanikom, od kojih su dva relativno odmah po premijeri pušteni u bioskope, a treći direktno na striming putem Amazona.

Počnimo s prvim bioskopskim, Ready or Not 2: Here I Come rediteljskog dvojca Met Betineli-Olpin i Tajler Džilet. Kao što mu ime kaže, u pitanju je nastavak filma Ready or Not (2019). U njemu je nova nevesta u bogataškoj familiji Le Domas, Grejs (Samara Viving) morala da preživi nasilnu igru žmurki (prvo s hladnim, a onda i s vatrenim oružjem) s familijom svog novog muža i njihovom poslugom. U pitanju je bila oštra socijalna satira na temu porodičnih vrednosti i tradicija upakovana u krvavo-nasilnu mešavinu akcije, horora i slepstik komedije i ta formula je radila vrlo dobro. Ali, kad formula u „singl“ filmu radi vrlo dobro, a rediteljski dvojac već pokuša da neke njene elemente reciklira u drugoj priči s manje uspeha (Abigail, 2024), postavlja se pitanje ima li smisla raditi nastavak i kako mu pristupiti.

Betineli-Olpin i Džilet su se opredelili da stvari podignu na jedan viši nivo i prodube mitologiju oko negativaca (čime se pomalo pozivaju i na franšizu John Wick), dok su junakinji dodali jednu nevoljnu pomoćnicu – njenu sestru Fejt (Ketrin Njutn) s kojom Grejs nije bila u kontaktu godinama i koja je u svojstvu kontakta u hitnim slučajevima došla u bolnicu da je obiđe. Radnja se, dakle, nastavlja tamo gde se prethodni film završio, a nakon rekapitulacije u montažnoj sekvenci otkrivamo da Le Domasovi nisu bili sami u satanističkom kultu, već da su deo šire mreže porodica koje upravljaju svetom. To što je Grejs preživela igru s njima je povuklo novu „rundu“ iste, samo s većim ulozima: nju će loviti po jedan predstavnik od svake familije u „Veću“ koje upravlja kultom, a ulog je stolica Predsedavajućeg nakon što stari predsedavajući Čester Denfort (reditelj Dejvid Kronenberg u perfektnoj kameo-ulozi) odluči da mu je dosta života i naredi svojoj deci da ga uguše. Grejs i Fejt, dakle, sada love blizanci Danfort, Titus (Šon Hatosi) i Ursula (Sara Mišel Geler), kineska poslovnjakinja Van (Olivija Čeng), indijsko-londonski klan Radžan čija jedna predstavnica u jednom trenutku psuje na sočnom bosanskom, te ekscentrični Španac Ignacio (Nestor Karbonel) sa svojom decom. Sve to u funkciji tumača pravila i sudije nadzire Advokat (Ilajdža Vud).

Nastavci su uvek problematični, a ovaj je posebno. Prvo tehnički – radnja nastavka odvija se ubrzo nakon radnje prvog filma, a na Samari Viving je vidljivo da je ipak šest ili sedam godina starija nego u prvom filmu. Zatim – satanistizam je u prvom filmu služio kao generički filmski alibi za motivaciju negativaca, dok je ovde borba protiv istog uzdignuta na nivo poente, čime se kompletno menja o čemu se u ovoj franšizi u povojima radi. Negativci su možda postali interesantniji, ali i potrošniji, dok pojava Fejt ne dodaje na težini glavne junakinje, već njihova generički neprijatna međusobna dinamika služi tu i tamo za relaksaciju. I akcija je postala manje maštovita, uglavnom svedena na veštački haos izazvan drmusavom kamerom. Ponešto funkcionalnih prepada, iznenadnih eksplozija humora (tuča uz pesmu Total Eclipse of My Heart je jeftin, ali uspeo štos), scenarističkih i glumačkih dosetki, kao i migova u pravcu nepatvorenog „treša“ nisu bili dovoljni da poprave utisak da se ovde radi o bilo čemu drugom od ceđenja suve drenovine.

A Film a Week - Teresa's Body / Teresas Körper

 previously published on Cineuropa

The human body is an instrument, of sorts: whether a robust, strong or very precise one, it can be any of these when needed. It is also a resource that can be depleted over time. However, one thing is certain: the body keeps score of everything, as it accumulates and reflects all of the physical or psychological stress that an individual has had to endure. This much is true in the case of the eponymous protagonist of Magdalena Chmielewska’s debut feature, Teresa’s Body, which, after a world premiere and a win for Best Director at the Max Ophüls Film Festival, now opens on its home turf of Austria at the Diagonale.

The story takes us to Poland, where the title character (played by the filmmaker’s mother, Teresa Chmielewska) lives, feeling uncomfortable in her ageing body. The pain in her legs and back is also a reflection of the life she has led and, at least to a certain extent, wasted. Teresa is about to lose the car park she manages, still trespasses on the property that once belonged to her former husband and is dumped by her newest partner while she is in Berlin attempting to hold down a caregiving job, which proves to be futile because of a misunderstanding.

One of her daughters, Ola (Aleksandra Chmielewska-Grzegorzek, the filmmaker’s sister), is busy dealing with her own life and her own children, while the other one, Magda (played by the filmmaker herself), can only visit for a short while, as she has an interview scheduled in an attempt to secure Austrian citizenship in Vienna, where she lives. Magda’s arrival restarts the cycle of role-playing between the mother and daughter, where the former is always nagging while the latter is the caring one whose efforts will always fall short. It also reveals the cracks in Teresa’s carefully arranged façade (she often wears camouflage-coloured tops) of having control over her life, or at least fighting to regain it. Also, in a parallel, dream-like or possibly even nightmarish realm, we get to see two twin girls who play, pray and repeat the patterns inherent in Teresa’s daughters’ family dynamics, through mantra-like chants.

The foundation of Chmielewska’s film might be “documentary”, as it leans on characters from within her own family and their experiences, but the deeper development we witness is not just cleverly scripted; it’s also quite artful and atmospheric. One of the reasons for this is Chmielewska’s writing and directing, as she always lands upon the right detail to pull to the forefront and knows when to switch focus. Also, her crew has done some top-notch work, as cinematographer Zuza Kernbach captures body-part details and imperfections, as well as a sense of ageing and fatigue, in perfectly executed close-ups; editor Anna Garncarczyk dictates the rhythm in successions of abrupt cuts and longer, more pensive takes; and the work on the soundscape by sound designer Karim Weth steers the atmosphere almost into genre territory, verging on mystery and even “soft” horror.

Another one of the movie’s assets is Chimielewska’s work with the characters and the actors. Both the character of Teresa and the highly natural, instinctive acting of Teresa Chmielewska are a unique and praiseworthy part of the collective mother-daughter effort. The story they tell remains personal but also becomes universal, as Teresa’s body could be a stand-in for any ageing body that harbours a mind and soul beaten down by life.

Good Luck, Have Fun, Don't Die

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Mislim da ću za koju godinu svog sina početi da ispraćam u grad sa „Ajd‘ srećno, zabavi se, nemoj da pogineš!“ Zvuči kao nešto što bi „kul ćale“ mogao da kaže svom tinejdžeru pred izlazak u grad. A ako izlasci u grad ne budu fora novim generacijama, isti pozdrav može da se iskoristi i za početak sesija igranja video-igrica.

Takva „gejmerska“ je i premisa filma Good Luck, Have Fun, Don‘t Die u režiji Gora Verbinskog (Pirates of the Carribean franšiza) i po scenariju Metjua Robinsona (The Invention of Lying, Love and Monsters). Suštinski, može se opisati kao spoj Groundhog Day i Terminatora u mehanici Source Code / Edge of Tomorrow. Uprkos komercijalnom potencijalu većem nego što je to uobičajeno za filmska dela bez postojeće fan-baze, uradak je prvo svoju sreću okušao na američkim festivalima (od festivala fantastike u Ostinu do Palm Springsa), evropska premijera je bila smeštena na Berlinale, a bioskopski put se u dosta slučajeva odvija paralelno s internetskim.

Dakle, čovek odeven kao dementni beskućnik (Sem Rokvel) banjava u zalogajnicu u Los Anđelesu u večernjim časovima kako bi iz redova gostiju regrutovao dobrovoljce da mu pomognu na važnoj misiji. Prvo što radi kako bi privukao pažnju na sebe je otimanje njihovih mobilnih telefona i priča o zamkama veštačke inteligencije koja će preuzeti svet u budućnosti iz koje on dolazi. Ovo mu je, kaže, 117. put da misiju pokušava (brojka je možda referenca na kultnu naučno-fantastičnu treš-seriju The First Wave, a možda potpuna slučajnost) i čini se da mora da pronađe pravu ekipu. Zato bira skeptičnog ćelavog bradonju Skota (Asim Čodri), punačku gospođu Mari (Džordžija Gudman) i par učitelja, Marka (Majkl Penja) i Dženet (Zazi Bits) za svoju ekipu. Kao dobrovoljac se javlja vođa grupe skauta, Bob (Daniel Barnet), kao i sredovečna gospođa Suzan (Džuno Templ) i mlada žena obučena kao generička princeza, Ingrid (Hejli Lu Ričardson).

Njihova misija je doći do predgrađa i u super-kompjuter jednog talentovanog klinca koji pravi „božanski“ model veštačke inteligencije ubaciti hakovanu verziju iz budućnosti kako bi taj „novi bog“ bio dobronameran i blagonaklon prema ljudima. Usput će ekipu ganjati policija i dvojac niskobudžetnih plaćenih ubica, a vođa i par članova će dobiti svoje pozadinske priče. U slučaju Rokvelovog lika, to je srceparajuća vinjeta iz Terminatora u kojoj zle mašine otkriju tajnu lokaciju nakon što on proba virtuelnu realnost, pa mu ubiju majku. Mark i Dženet probude neku vrstu zombi-virusa kod svojih učenika nakon što ih izbace iz balansa tako što ih skinu s telefona. Suzan je izgubila sina u školskoj pucnjavi, pa je preko grupe za podršku naručila njegov klon koji se, ipak, ponaša suviše robotski, pa je preko toga naručila i realističniji glasovni model koji ju je upozorio na dolazak čoveka iz budućnosti i naložio joj da se javi da mu pomogne. Ingrid je, pak, alergična na telefonski i „vaj-faj“ signal, a nedavno je izgubila dečka, Tima (Tom Tejlor), koji je otišao da živi u virtuelnoj realnosti.

Scenarista Ričardson je zapravo imao originalnu ideju za pilot-epizodu televizijske serije o studentu književnosti koji pokušava da se poveže sa svojim kolegama preko knjiga, e da bi naleteo na zid površnosti usled zavisnosti od mobilnih telefona, ali televizijske kuće su procenile da tu dovoljno materijala za seriju. Onda je prepravio glavni lik, dodao još vinjeta i ubacio veštačku inteligenciju kao centralni problem i glavnog negativca, čime je privukao nekoliko nezavisnih kompanija koje su angažovale Gora Verbinskog, još uvek u nemilosti Holivuda nakon potopa filma Lone Ranger i neuspelog pokušaja „indi“-iskupljenja s A Cure for Wellness, obezbedivši budžet od oko 20 miliona dolara, što je za potencijalni spektakl sića. Verbinski se od toga snašao i Ričardsonovu ideju vizuelizirao s osećajem za „set-pis“ scene i sekvence, kao i za pogođenu upotrebu efekata, dok glumački trud filmu daje humanu notu.

Glavni izazov je, međutim, sturktura filma i ta jednostavna, jednosmerna i zapravo predvidljiva avantura s jasnim ciljem. Mogućnosti da se ona razmrda novim „gejmerskim“ preprekama, zagonetkama i zadacima su ograničene, pa su zato u formi pozadinskih priča likova ubačene „flešbek“-vinjete od kojih svaka ima svoj stil i one tri o pratiocima bi funkcionisale kao upečatljive mini-epizode serije Black Mirror. Kroz te tri kratke priče i Ričardson i Verbinski savršeno dijagnostikuju i u formi mračne satire artikulišu šta sve ne valja s današnjim svetom, a glumci pritom dobijaju priliku da zablistaju i prodube svoje pomalo tipske likove.

Džuno Templ tako u Suzan unosi nešto opipljive ljudske patnje i osećaja uskraćenosti. Hejli Lu Ričardson ulazi u suštinu distanciranosti, nepoverenja i pojavne čudnosti današnjih mladih, dok Majkl Penja i Zazi Bits uspevaju da kanališu učiteljsku nesigurnost s pokušajem projekcije autoriteta na van. Ipak, Sem Rokvel ostaje kao dominantno prisustvo na ekranu, čime samo demonstrira svoj raspon, mogućnost transformacije, glumačku harizmu i prezentnost. Njegovom liku čak i nije preko potrebna pozadinska priča, pa bi ona bila prva na spisku viškova koje bi možda trebalo iseći iz filma.

Nevolja je, međutim, u tome što su te tri „sporedne“ vinjete zanimljivije od same glavne avanture i što ona, jednom kad prođe furiozni početak u zalogajnici, nikako ne uspeva da uhvati dodatni momentum i da poleti. Negde oko polovine ili najkasnije do dve trećine, pred prolongirani završni obračun, taj momentum potpuno iščili, pa autorski dvojac jedino rešenje nalazi u preokretima, peripetijama i lažnim krajevima pre onog pravog kojim se najavljuje potencijalni drugi deo filma, što bi inače u drugim filmovima delovalo „žicaroški“, ali ovde je to moguće tumačiti i sa malo ironijskog odmaka.

Istina je, međutim, da Good Luck, Have Fun, Don‘t Die hvata duh vremena sadašnjeg i makar deo nedoumica o budućnosti kakvu nam preveliko oslanjanje na tehnološka pomagala i slaba do nikakva regulacija upotrebe veštačke inteligencije donosi. Što je važno, to čini na jedan filmski način u formi lako pratljivog spektakla starog kova. Ostaje, međutim, pitanje koliko bi publika naviknuta na kratke i oštre senzacije bila spremna da izdvoji preko dva sata vremena da ovako nešto pogleda i koliko bi bila zadovoljna ispravnom porukom filma koju bi proglasila za „bumersku“.

Lista - Mart 2026.

 

Ukupno pogledano: 29 (19 dugometražnih, 10 kratkometražnih)

Prvi put pogledano: 15 (svi dugometražni)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): Dead Man's Wire

Najlošiji utisak: The Bluff

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

*02.03. kino The Blue Trail / O Último Azul (Gabriel Mascaro, 2025) - 8/10
03.03. video Daddy's Head (Benjamin Barfoot, 2024) - 5/10
04.03. video We Bury the Dead (Zak Hilditch, 2024) - 7/10
04.03. TV And the King Said, What a Fantastic Machine (Alex Danielson, Maximilien Van Aertyck, 2023) - 6/10
05.03. video Dead Man's Wire (Gus Van Sant, 2025) - 8/10
05.03. video The Bluff (Frank E. Flowers, 2026) - 3/10
*07.03. TV Isle of Dogs (Wes Anderson, 2018) - 8/10
*07.03. kino Send Help (Sam Raimi, 2026) - 8/10
11.03. festival Extraordinary / Glavonja (Marina Andrée Škop, Vanda Raymanová, 2026) - 7/10
12.03. video War Machine (Patrick Hughes, 2026)- 4/10
*14.03. video The Secret Agent / O Agente Secreto (Kleber Mendonça Filho, 2025) - 9/10
14.03. kino Rental Family (Hikari, 2025) - 7/10
19.03. kino Cold Storage (Jonny Campbell, 2026) - 6/10
21.03. festival Wax & Gold (Ruth Beckermann, 2026) - 6/10
22.03. festival A Russian Winter / Un hiver russe (Patric Chiha, 2026) - 5/10
24.03. festival AMS - Work Must Be / AMS - Arbeit Muss Sein (Sebastian Brauneis, 2026) - 6/10
25.03. festival Teresa's Body / Teresas Körper (Magdalena Chmielewska, 2026) - 7/10
26.03. video Good Luck, Have Fun, Don't Die (Gore Verbinski, 2026) - 8/10
26.03. festival Rose (Markus Schleinzer, 2026) - 8/10
**(*)30.03. video It's Fine, I'm Fine, Everything's Fine / Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve (Rino Barbir, 2025 - 8/10
**(*)30.03. video Grand Finale / Traje veliko finale (Luka Galešić, 2024) - 7/10
**(*)30.03. video Shallow Ground / Rahlo (Jozo Schmuch, 2025) - 8/10
**(*)30.03. video Crocodile Teeth / Zubi krokodila (Filip Heraković, 2025) - 7/10
**(*)30.03. video Placement Exam / Inicijalni (Kruno Trninić, 2025) - 8/10
**(*)30.03. video Greek Apricots / Grčke marelica (Jan Krevatin, 2025) - 8/10
**(*)30.03. video Diorama (Vida Skerk, 2025) - 6/10
**(*)30.03. video 2 in 2 / Dvoje u dvojci (Nela Gluhak, 2025) - 5/10
**(*)30.03. video Komorebi (Lucija Katarina Šešelj, 2025) - 6/10
**(*)30.03. video Peninsula / Poluotok (David Gašo, 2025) - 4/10

A Film a Week - AMS - Work Must Be / AMS - Arbeit Muss Sein

 previously published on Cineuropa

Work has to be done. In theory, job seekers have to do their best to find work, and employment services have to help them in that process. But in practice, both sides often go through the motions, pretending that they are doing their part in order to tick certain boxes. “AMS” is the acronym for the Austrian employment service, and its central office in Vienna stands at the very core of the newest feature co-written and directed by Sebastian Brauneis, AMS – Work Must Be, which has premiered at the Diagonale.

Mari (Margarethe Tiesel) has been a client of AMS ever since she lost her job as a receptionist at a doctor’s office when said doctor retired. She genuinely wants to find a new place to work in order to support her daughter Lisa (Lola Mae), a student, but the services shuffle her around, making her attend various courses (the last one being led by the racist Roger, played by Franz Solar) and appointments. When she misses one such appointment, agent Theresa (Isabella Knöll) cancels her support cheque. When Mari dials the phone number, she randomly gets to speak with the only sympathetic person in the company, support-line operator Markus (Lukas Watzl), who becomes her unofficial personal advisor and teaches her how to survive this rigged system.

A woman of immigrant heritage, Mahdiya (Mariam Hage), wants to take a police course, but her agent, Kathi (Marie-Louise Stockinger), enrols her on a language course instead. The reason for this might be Kathi’s inherent racism, but the decision could also stem from the “game” of promotion-chasing currently going on at the AMS. Eventually, Mari, Mahdiya and Markus, as the inside man, join forces with the rest of the desperate job seekers from Roger’s class in order to manipulate the system from within and take their revenge by rigging the race for promotion.

What could have been a deadly serious, socially charged drama, after starting out as a snappy satirical comedy, veers towards heist-movie territory and, by the end, even resembles a quirky musical. The last act is certainly overkill, adding to the movie’s excessive 100-minute running time. But up until that point, the ride we take with Brauneis’ characters is a fun one thanks to the brisk pacing achieved both through the script (written by Brauneis, Helmut Emersberger and Lily Ringler) and through the editing, handled by the filmmaker himself along with Antonia Adelsberger and Paul Eckhart. The acting also serves the purpose of contributing to the snappy narrative, as the characters are envisioned as types, rather than palpable, life-like people, so the actors have clear and simple tasks that they fulfil with a decent sense of comedic timing.

However, Brauneis sometimes tries too hard to play it cool, and in order to do so, he relies too heavily on motifs, tricks and puns from other, predominantly US, movies. Along with The Dirty Dozen (here referenced directly both in the dialogue and through the theme song), recognisable bits and pieces from Office Space, The Big Short, and an array of heist and caper movies are recycled here. In the end, AMS – Work Must Be is sometimes messy, overcrowded and overambitious when we consider the means at the filmmaker’s disposal and the quality of his choices, but overall, it’s a lightweight piece of filmmaking that may fare well with broader audiences.

Cold Storage

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Originalno je u principu dobro, ali opet ne može sve biti novo i revolucionarno. Klišei su tu s razlogom i zapravo je prava veština probijati se kroz njih i kroz već poznate elemente na elegantan način. U tome takođe, makar po pitanju ambicija, valja biti skroman – to što nas nešto možda neće oboriti s nogu ne znači da nas ne može dobro zabaviti.

Cold Storage u režiji TV-veterana Džonija Kembela, a po romanu i scenariju Dejvida Kepa, je možda i pravi primer za to. Kod nas se skoro paralelno pojavio na „mreži svih mreža“ i u bioskopu i zapravo funkcioniše jednako dobro, ili makar solidno, u oba konteksta. Čak je moguće da će s godinama dobiti i nekakvu patinu filma „stare škole“ kakvu danas, recimo, nose slični „pop-korn“ radovi iz 90-ih.

Premisa je takva da je američka svemirska stanica odradila svoje, pa je nasilno prizemljena u Indijski Okean blizu zapadne obale Australije. Rezervoar kiseonika uspeva da dopliva do obale, pronađe ga jedan farmer i oko njega složi improvizovani muzej. U rezervoaru su, međutim, bili prisutni tragovi zaraznih gljivica koje su bile predmet super-tajnog eksperimenta. Tridesetak godina kasnije su one izazvale epidemiju koja je pobila ljude i životinje u tom selu.

U selo dolaze specijalistkinja mikrobiologije Hiro Martins (Sosi Bejkon) i dvoje američkih agenata, Kvin (Liam Nison, još uvek u vrlo dobroj akcionoj formi) i Romano (Lesli Menvil) da reše situaciju, ali u doktorkin sistem ipak nekako uđe zaraza. U trenutku lucidnosti pre nego što će joj mozak eksplodirati i proširiti zarazu, ona uspeva da se ubije, a dvoje agenata zove pomoć koja nuklearnom opcijom briše selo s lica Zemlje. Agenti uspevaju da sačuvaju uzorak i zbrinu ga u federalnom krio-skladištu u Kanzasu.

Petnaestak godina kasnije, agenti su penzionisani, a skladište, makar njegov gornji deo, prodato investitoru i prenamenjeno u komercijalne svrhe poslovanja s običnim građanima. U tom skladištu radi nezainteresovani omladinac Trevis zvani Ti-Kejk (Džo Kiri, poznat iz serije Stranger Things) i nova, elokventnija koleginica Naomi (Džordžina Kembel, viđena u hororu Barbarian) a šef im je ljigavi i nepristojni Grifin (Gevin Spouks). Ti-Kejk se novoj koleginici udvara, a ona prolazi kroz raskid s ne baš uravnoteženim dečkom Majkom (Aron Hefernan).

Kako to obično biva, noćna smena se pretvara u haos jer se na hladnjači upalio alarm za zagrevanje, zbog čega agenti dolaze da provere šta se dešava, iako zvanično nemaju mandat da na bilo koji način reaguju. Zaraza je, međutim, izbila i u spoljni svet i zakačila životinje, a pitanje je minuta kada će i ljude. Da stvar bude šašavija, baš tu noć je Grifin izabrao da sa svojom bandom bajkera opljačka jednu od jedinica u koju su pristigli novi televizori.

Ono što sledi je opšti pičvajz sa zelenom ljigavom masom, životinjama kojima eksplodiraju glave i ljudima koji se pretvaraju u agilne zombije pre nego što i sami eksplodiraju. I u tom pičvajzu smo zaboravili udovicu (Vanesa Redgrejv) koja je ranije ušla u skladište s namerom da se ubije, ali je tu, tako naoružana, zadremala...

Možda je i više od pola posla tu odradio Kep već sa svojim romanom. Za popularnu naučnu fantastiku je izuzetno važno da bazična nauka i kros-žanrovska dramaturgija funkcionišu. U ovoj naučno-fantastičnoj horor-komediji su „prirodni“ zakoni jednostavno postavljeni i dosledno ispoštovani. Što se dramaturgije tiče, ona se kreće očekivanom stazom, ali pomalo skokovito i proizvoljno, pritom otvarajući logičke rupe i prostor za neugodna pitanja.

To bi predstavljalo problem ako bismo film uzimali sasvim ozbiljno (na šta su Kep i Džoni Kembel pokušali da nas „navuku“ s uvodnom karticom teksta), ali Cold Storage treba posmatrati kao komad vrlo namernog „treša“ i zezanja. Dve potonje kvalifikacije, međutim, nisu nikakav alibi za ošljarenje, a Kep i Kembel zadatku pristupaju krajnje ozbiljno i uspevaju da uvežu žanrove i da u taj kontrolisani haos ubace i nešto od društvene kritike, kako na temu nemara vlasti, tako i na temu sitnog ljudskog govnarluka.

S rediteljske pozicije, Džoni Kembel nam prilično neprimetno menja perspektive između dva para protagonista, dva tipa antagonista i natprirodne pretnje, i to čini tako da film ostane pratljiv i lagan za konzumaciju. Glumački, hemija unutar dva para protagonista i između tih parova funkcioniše kako treba: četvoro glumaca tačno zna kada povući koji potez. U slučaju negativaca i epizodista, oni imaju po manje vremena na ekranu, ali zato imaju i više slobode za neke malo šire ili grublje poteze, što sasvim solidno ide uz ovakav film. Kada se na to dodaju i vrlo opipljivi i uverljivo gadni specijalni efekti, zabava je, makar za ljubitelje žanrovskog filma, zagarantovana.

Naravno, prepoznaćemo tu skoro doslovne isečke iz klasičnih žanrovskih dela, od Karpenterovog The Thing, preko Krajtonovog romana The Andromeda Strain i njegove filmske adaptacije u rukama Roberta Vajza, pa do Dawn of the Dead. To nam, međutim, neće puno smetati jer ćemo ih samo notirati, a ne i aktivno misliti na starije, bolje i kultnije filmove. Možda ćemo Cold Storage porediti s, recimo, dosta sličnim naslovom Evolution, ali će to poređenje ići u korist Kembelovog filma.

S druge strane, možda će nas iznervirati i polu-otvoreni kraj kojim se očito traži nastavak, ali takva su, izgleda, pravila igre u savremenoj komercijalnoj kinematografiji. Problem je što to podriva ono što je filmu možda i glavni adut, jer Cold Storage je zapravo uradak namenjen jednom opuštenom i neobaveznom gledanju, a ne serijalizaciji.

A Film a Week - Extraordinary / Glavonja

 previously published on Cineuropa

As a global society, we are becoming increasingly aware that we are not all the same, so a “one size fits all” approach cannot be applied to everyone. The differences between specific needs and reactions can and should be noted from an early age, so that we can create a flexible world based on acceptance, which can serve as a decent home for everyone. In the cinematic world, this is being reflected in the ongoing trend towards movies for younger audiences featuring characters that are on the autism spectrum and sending the message that they should be accepted as they are.

The newest addition to this canon comes in the form of Extraordinary by Marina Andree Škop and Vanda Raymanová. It has already enjoyed a gala premiere and a wide theatrical release in Croatia. However, at BUFF Malmö, the film festival for children’s and youth audiences, it is celebrating its first international screening.

Alisa (newcomer Marta Mihanović) lives in the shadow of her brother Milan (Maks Kleončić), who is a bit out of the ordinary and whose needs mean he gets all of the attention from their parents (Ajda Smrekar and Matej Puc). Milan always wears a leather helmet on his head, since it helps him block out the loud sounds from the outside world. He is also able to walk along straight, clearly marked lines, and his preferred ritual is drawing straight lines on perfectly white sheets of paper with his pen. As Alisa likes to say, he lives in his own world.

The social services, represented by two agents (Judita Franković Brdar and Borko Perić), are always on the parents’ case, trying to take Milan to a medical facility, so the family moves from the city to the nearby countryside. After an accident befalls each of the over-stressed parents, they both end up in the local hospital, where the doctor (Csongor Kassai) and the stern head nurse (Gabriela Dzuríková) have sinister plans for them. So, the siblings, with the help of a trio of local kids playing detectives (Andrija Lamot, Mark Spiridonović and Martin Pišlar), set off on an adventure to find them, revealing a heist plot in the process. For the first time, the “extraordinary” Milan has to face the ordinary world…

The duo of directors works in perfect synergy here. Marina Andree Škop has made a name for herself with children’s films (for instance, the 2019 title My Grandpa Is an Alien) and knows how to gently steer her young actors in the desired direction. This is especially the case for the two leads, as Marta Mihanović showcases both her character’s inner strength and vulnerability at the same time, which is quite a task even for experienced thesps, while Maks Kleončić possesses the necessary mix of calmness and expressiveness that is needed for the character of Milan, who does not speak. On the other hand, Vanda Raymanová comes from the realm of animation, which is crucial for a heavily stylised film such as this one, where the characters exist against backgrounds consisting of photographic imagery refined with hand-drawn details, and where the travelling sequences are made in a cute form of 2D animation.

Extraordinary might be a tad over the top with its striking design cues and the almost cartoonish concepts of the adult characters. Also, the detective plot is possibly too far removed from the initial topic, so it might resonate better with parents than with children. But the simple, positive message of friendship and acceptance it conveys, as well as its unapologetic playfulness, makes it a praiseworthy effort.

Rental Family

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Fascinacija Japanom često je bazirana na krajnje pojednostavljenim i često netočnim stereotipima, bilo da se tu radi o junačkoj povijesti, visokoj tehnologiji, fanovskoj kulturi ili bizarnostima koje, umjesto kao rubne pojave, zamišljamo kao nešto sveprisutno. Kod potonjeg, mislim da nijedan drugi narod ne bi smio imati pravo glasa, budući da svaki ima neki običaj ili praksu koja se nekom drugom može učiniti čudnom. Uzmimo, na primjer, balkanske narikače koje teatralno plaču i kukaju na sprovodima sebi nepoznatih ljudi po zadanom scenariju, a sve u svrhu predstave kako je pokojnik bio važan ili omiljen. U Japanu je, pak, sličan običaj proširen, produbljen i podignut na nivo biznisa poput neke vrste emocionalne prostitucije. Naime, postoje agencije koje „iznajmljuju” glumce koji će se pretvarati da su svojim klijentima ne samo ožalošćeni na sprovodima ili gosti na vjenčanjima, već i prijatelji. O tomu je Werner Herzog imao koju za reći u svojoj skriptiranoj doku-drami Family Romance, LLC (2019). Postojanje biznisa tog tipa inicijalna je točka i filma Rental Family japanske autorice Hikari.

Naš junak je Phillip (igra ga Brendan Fraser), američki glumac nižeg ešalona koji živi sam u Tokyu i izdržava se igranjem u reklamama i pojavljivanjem u zabavnim televizijskim emisijama nižeg reda. Pokušava se uklopiti u japansku kulturu, ali vidljivo odskače, posao mu ne dolazi redovito, a jedina zabava mu je, čini se, promatranje susjeda koji se doimaju sretniji od njega. Kao takav, postaje interesantan maloj agenciji za najam glumaca u svakodnevnim situacijama koju vodi Shinji (Takehiro Hira), i nakon prvotnog oklijevanja, prihvaća njihovu ponudu. On tako postaje „token Amerikanac”, ožalošćeni na sprovodima, prijatelj, poslovni partner i slično, dok emocionalno zahtjevnije uloge „igra” njegova kolegica Aiko (Mari Yamamoto). Dva će slučaja, međutim, početi utjecati na Phillipa na osobnom i emocionalnom nivou. U prvom, on igra novinara koji radi ekstenzivni intervju sa starim i cijenjenim, ali pomalo zaboravljenim glumcem Kikuom (Akira Emoto) kojeg polako načinje demencija i koji želi izvesti svoj posljednji podvig. U drugom slučaju, angažirala ga je samohrana majka Hitomi koju igra Shino Shinozaki kako bi njenoj kćeri Mii (Shannon Gorman) iz rasno mješovite veze glumio davno izgubljenog, pa ponovo nađenog oca. Hitomin motiv je da se Mia upiše u prestižnu školu koja bi joj uvelike trasirala karijerni put, a za to će imati više šansi ako na prijamnu komisiju ostavi pozitivan dojam curice iz mondene, multikulturalne obitelji. Pritom je svjesna emocionalnog rizika koji taj plan sa sobom nosi, uglavnom za Miu, dok s Phillipovim emocionalnom bagažom nije upoznata i ne zanima je. Da, svaka veza, naročito ona glumljena, ima svoj kraj, ali, čak ni uz profesionalnu distancu, glumac ne može zaboraviti da su objekti njegovog odigranog interesa ipak stvarni, živi ljudi.

Ta je rasprava o prirodi glumačkog posla, naročito ovako nestandardnog, svakako centralna tema filma. Jer, za razliku od konvencionalne glume u kazalištu, na filmu i televiziji, ovdje nema striktnog skripta ili redateljske vizije koju se mora slijediti. Čak i u slobodnijim formama glumačkog izričaja, poput „stand-up” komedije ili improvizacije, postoje neka pravila struke, dok je ovdje riječ o čistom pretvaranju da nekakav odnos postoji i da se on gradi, sve dok taj odnos baziran na lažima i pretvaranjima ne oživi. Na to se nadovezuje druga tema filma, a to je, na tragu još jednog „tokijskog” filma, Izgubljeni u prijevodu (Sofia Coppola, 2003), kriza identiteta, odnosno nepripadanja. Razlike u koncepciji protagonista tih dvaju filmova su razvidne, ali je zapravo osjećaj izgubljenosti kod obojice isti, kao i potreba da se nešto po tom pitanju učini. Za obije od tema kojima se Hikari u Rental Family bavi, ključan je izbor Brendana Frasera za noseću ulogu i simbolika koju taj izbor nosi. Fraser se, naime, nakon strelovitog uspona u mlađim danima, izgubio u vrtlogu depresije da bi nakon televizijskih, „treš”, promašenih ili malih uloga „iskupljenje” i renesansu polučio u filmu Kit (Darren Aronofski, 2023) u kojem je upravo njegova gluma bila jedina svijetla točka, ma koliko i ona, kao i Fraserova sudbina, bila predmetom redateljske eksploatacije. Ima i ovdje toga, makar u sugestiji „niskih grana” na koje je protagonist spao, ali je to u Hikarinom tretmanu ipak dosta čovječnije. Stoga Fraser može pokazati pravu širinu svog talenta, dubinu izričaja i identifikacije s likom kojeg igra. Druga tema koje se Hikari dotiče je sam Japan kao mjesto suprotnosti, gdje se sreću kontrasti: megalopolisi i priroda, konzervatizam i modernizam, pragmatizam i čudaštva, važnost predstave za druge i emocionalne potrebe za sebe. U tu svrhu, japanski dio glumačke postave odrađuje lavovski dio posla, ali se Hikari može osloniti i na činjenicu da namjerno bira snimanje urbanih i ruralnih lokacija po danu, podalje od turističkih stereotipa hramova, neona ili užurbanih željezničkih postaja. I inače režiran mekom rukom, Rental Family dostiže staromodnu sentimentalnost koja se ipak doima iskreno emotivnom, a ne manipulativno zašećerenom.

War Machine

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Akcioni filmovi su kao hamburgeri. Ako zanemarimo skoro neverovatnu situaciju da nam svetski poznati kuvar servira hamburger u fensi restoranu ili da nam Tarantino ili Nolan podastru akcioni film kao neke ekstremne situacije, ostaju nam tri osnovne kategorije. To su hamburger s kioska bez reputacije – probaj pa se iznenadi, proverena generička sigurica tipa Mekdonalds s kojom nema iznenađenja, i ambiciozno osmišljeni burger iz nekog hipsterskog lokala koji košta otprilike koliko bi na nekom drugom mestu koštala šnicla, što nikako ne može da bude opravdano, ali je barem zanimljiv i drugačiji, makar dok ga konkurencija ne iskopira i ne devalvira. Kod akcionih filmova, ekvivalenti bi bili krševi snimljeni direktno za video koji u najboljem slučaju završe na televiziji u terminu koji se alterira s Ligom Šampiona, studijski filmovi u poslednje vreme po pravilu snimani za „strimere“ i oni retki bioskopski koji pokazuju da njihov autor ima nekakav „personaliti“. Nekad je bilo još i starih roštilj-majstora na glasu koji su se u međuvremenu penzionisali, baš kao i majstori akcionih filmova, Mektirnan, Doner i slični, njihov povratak na scenu danas bio bi ravan čudu.

E, pa, dragi moji, ceo ovaj uvod služi da s vama podelim utisak da je War Machine, čedo kompanije Lajonsgejt koje nam se upravo ukazalo na Netfliksu, dupli burger s kečapom, krastavcima i onim izgovorom za sir iz Meka. Ide uz koka-kolu, može da se konzumira, ali će već sat ili dva kasnije magično iščeznuti iz pamćenja i ostaviti rupu i potrebu da se iskonzumira još nešto. Nema tu iznenađenja, bio vam film na jedinom ili na drugom, većem i daljem ekranu, ono što na kraju dobijemo u principu može da se iščita iz sinopsisa.

Neimenovani narednik kojeg igra Alan Ričson dolazi kao ispomoć zaustavljenom konvoju kojim zapoveda njegov brat (Džej Kortni). Braća glume svađu kako bi iznenadila ostale, ali onda najozbiljnije debatuju kako bi trebalo da se prijave u rendžere. Baš tada im doleti talibanska granata, pa onda i kiša istih, svi u konvoju ginu, uključujući i burazera, a naš narednik ostaje s traumom i misijom da se priključi elitnom odredu rendžera.

Trening koji mora da prođe je zeznut, svakako teži od onog viđenog u Full Metal Jacket ili An Officer and a Gentleman, ali je ipak lakši od onog u GI Jane, s time da Alan Ričson nije Demi Mur, pa umesto glave brije bradu koja je ionako izgledala kao delo prosečnog vlasuljara. Završni ispit na treningu je misija-simulacija koju izabrani „finalisti“ moraju da prežive sarađujući na šumovitom terenu.

Jednom kada narednik i njegovi drugovi budu pušteni tamo, opasno će se iznenaditi, jer će ih umesto ratnih igara sačekati naslovna ratna mašina. Ne, ona nije delo „naše“, američke vojske, a ni „neprijatelji“ Rusi i Kinezi sigurno ne vladaju tako naprednom tehnologijom. To čudo, kao i Predator, dolazi iz svemira, ali u pitanju nije biće, već robot, a našeg narednika i njegove saborce lovi kao što turiste u Jurassic Parku lovi Ti-Reks. Zapravo, u tom dvonogom dizajnu i podseća na nekakvog robotskog dinosaurusa. I isto tako ga treba preživeti.

Alan Ričson možda ima nešto malo sirove energije kojom može podsetiti na akcione zvezde starog kova, ali glumački dobacuje možda do ranga Dolfa Lundgrena, ali ne i Silvestera Stalonea i Arnolda Švarcenegera, o Brusu Vilisu da i ne govorimo. Njegovi saborci su blagosloveno lišeni ličnosti, pa ni glumce koji su ih odigrali nema razloga navoditi, a potencijalno jači glumci kao što su Kortni, Esai Morales i Denis Kvejd potrošeni su na male i generičke uloge brata koji gine da bi protagonista imao motiv, instruktora za obuku i majora koji objašnjava nešto na kraju.

Srećom, War Machine nije Netfliksov „oriđinal“, pa zato ne izgleda potpuno televizijski, iako mu je logika žicanja nastavka ili ekspanzije na seriju a la Walking Dead, doduše s robotima iz svemira umesto zombija, potpuno ista. Ipak, kamera je uglavnom stabilizovana, iako pravolinijska kretanja velikom brzinom sugerišu oslanjanje na dronove i efekte, montažni ritam drži napetost na određenom nivou iako je apsolutno sve predviljivo i već viđeno u drugim filmovima, a specijalni efekti deluju kao da su makar započeli kao makete pre nego što su se umešali oni vizuelni skloni „pucanju“. Za sve ostalo, tu su pirotehnika i eksplozije, makar da bi nas prenule od slaganja veša i blejanja u telefon.

Jasno vam je na šta ova kritika cilja. Ne, nije War Machine burger sa kioska kojeg drži neki tip s nadimkom Trovač, pa da završimo u bolnici na ispiranju. Nije ni onaj hipstersko-gurmanski koji pokušava da ponovo izmisli nešto odavno izmišljeno – ovde tačno prepoznajemo šta je režiser Patrik Hjuz (The Hitman‘s Bodyguard filmovi) odakle „digao“ i sa kojom namerom. Ovo je generički, bezukusni i bezvezni Mekdonalds-produkt od filma bez trunke originalnosti u sebi koji nam glad neće utoliti, već samo nakratko zavarati.

Dead Man's Wire

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Decembra 2024. godine, Luiđi Manjone je ubio direktora kompanije za zdravstveno osiguranje United Healthcare tvrdeći da ga je kompanija prevarila za novac i usluge. Slučaj je, kao i brojni drugi, podelio Ameriku: za jedne je Manjone postao heroj koji je odreagovao na prevarantske prakse koje su postale deo institucija i zakona, čak revolucionar neke vrste, a za druge ipak samo i isključivo ubica. Nevolja s ubistvom kao takvim je što je to završeni, svršen čin posle kojeg nema nazad. Za pregovaračku poziciju u cilju ispunjenja zahteva za koje počinilac smatra da su pravedni, pretnja je mnogo oportunija od samog čina.

Zato imamo praksu uzimanja talaca, talačke krize, pregovore i dozu medijske pompe. Otmičar može da istakne zahteve, a javnost čak može da saoseća s njim. Doduše, s revolucionarima (i/ili teroristima, kako vam drago & zavisno od situacije) navodno nema pregovora, ali se neki individualni zahtev, po pitanju novca ili isterivanja pravde može ispregovarati. Dakle, da je Manjone oteo direktora i da se oko toga podigao medijski cirkus, verovatno bi opet završio na sudu, ali bi svakako imao veće simpatije javnosti i verovatno bi se pokrenula neka šira debata u cilju otklanjanja razloga za njegov postupak.

Bivalo je toga i na filmu, a gledalačka praksa nam nalaže da prestupnici koji se na taj očajnički čin odlučuju nisu nužno negativci, već pre iznevereni ljudi. Primera je dosta, kroz izmišljene priče ili one po istinitim događajima, u kaper-komičnom ili dramsko-trilerskom ključu. Setimo se samo Grima (Bil Mari) u filmu Quick Change (1990) ili Sonija (Al Paćino) u Dog Day Afternoon (1975). A kad smo kod potonjeg, evo nam još jednog stvarnog slučaja koji je sada dobio filmsku adaptaciju od strane proslavljenog američkog „indi“ autora Gasa Van Santa.

Početkom februara 1977. godine u Indijanapolisu, Toni Kiricis (Bil Skarsgord) upao je u prostorije hipotekarne banke Meridian i oteo njenog predsednika Ričarda Hola (Dars Montgomeri). Zapravo, planirana meta napada je bio Holov otac M.L. (Paćino), ali on je tada bio odsutan – na odmoru na Floridi. Razlog za takav postupak bilo je uverenje serijskog neuspešnog preduzetnika da su ga iz Meridiana prevarili za zemljište koje je kupio i novac od kamate i tu nije bio sasvim u krivu – bankari su po svom dobrom običaju igrali prljavo, ali pod maskom legalnosti.

Naslov filma, Dead Man‘s Wire, međutim, potiče od „izuma“ preko kojeg je Kiricis vezao Holovu sudbinu za svoju. Za razliku od sofisticiranijih „mrtvačkih prekidača“, ovde je u pitanju doslovno žica čija je sredina omotana oko obarača puške pumparice, a krajevi su vezani za vratove počinioca i njegove žrtve. Svaki „cim“, bilo Holov pokušaj bekstva, bilo policijsko ubistvo Kiricisa, za rezultat bi imao Holovu smrt.

Kiricis ga je odveo u svoj skromni stan i držao zatočenog dva i po dana dok su tekli pregovori o oprostu duga, obeštećenju i izvinjenju od strane banke i njenog pravog gazde, te o legalnim mehanizmima pomilovanja. Celu situaciju posmatramo iz vizure Kiricisa i Hola, ali i iz vizure nadležnih policijskih službi, novinara koji slučaj prate i radio-voditelja Freda Templa (Kolman Domingo) kojeg Kiricis jako poštuje, smatra za glas naroda i koristi da prenese svoju poruku javnosti.

Kiricis je mislio da je svoju akciju pomno isplanirao, pritom se oslanjajući na svoje dobre odnose s policajcima različitih nivoa koje je poznavao iz barova i koji su o njemu imali mišljenje kao o dobrom i poštenom čoveku. Međutim, kako vreme odmiče, njega sve više preuzimaju emocije, paranoidne deluzije i pravednički gnev, pa provođenje plana postaje sve klimavije i rizičnije, baš kao i simpatije javnosti za njegov čin.

Epilog cele priče za otmičara i za otetog je poznat, makar Amerikancima, a Van Sant i njegov ko-scenarista Ostin Kolodni ga ponavljaju na tekstualnim karticama pred odjavnu špicu i arhivskim snimcima posle iste. Nešto arhivskih snimaka, uglavnom televizijskih vesti i izveštaja, je vešto umontirano i u samo tkivo filma, za šta treba pohvaliti Van Santa za dosetku i montažera Sara Klajna za izvedbu, kao i direktora fotografije Arnoa Potijea koji je celu stvar „pripremio“ kreiranjem osećaja i teksture „novoholivudskih“ 70-ih godina prošlog veka. Njih dvojica su zaslužni i za to da se priča u koju se stalno uvode novi likovi i perspektive ne raspadne, odnosno da ostane kompaktna u trajanju od nešto preko 100 minuta.

Pohvale zaslužuju i glumci. Iako ne postoji naročita fizička sličnost između Kiricisa i Bila Skarsgorda, ovaj vešto skida neke od manirizama lika, dodaje nešto od svojih i ostvaruje zaokruženu ulogu. Dars Montgomeri sjajno igra smirenost i sugeriše blagost karaktera Ričarda Hola koji u datoj situaciji razvija traumu. Delroj Lindo je upečatljiv kao „radio-guru“, dok Al Paćino igra jednu od svojih „penzionerskih“ uloga u samo tri scene, pritom bez svog uobičajenog podizanja glasa, pa možemo da kažemo da je on tu uglavnom za referencu na Dog Day Afternoon. Ostali, pak, moraju da se „izbore za svoju minutažu“: Mihala Herold kao mlada i ambiciozna reporterka kojoj ovakav slučaj može da lansira karijeru, Keri Eljuz kao jedan od policajaca, Keli Linč kao Ričardova majka koja mora da trpi tvrdokornost svog supruga i Daniel R. Hil kao Tonijev smotani brat Džimi prednjače u tome.

Nekada predvodnik novog talasa američkih nezavisnih autora 90-ih, u novom milenijumu je Gas Van Sant dosta lutao i bivao nekonzistentan. To nije vredelo samo za produkcijske uslove, od skromnijih nezavisnih do holivudskih filmova, pa čak ni za odnos prema filmskim konvencijama, već i za kvalitet. Dead Man‘s Wire dolazi posle sedmogodišnje pauze od prethodnog filma, još jedne post-hipijevske istinite priče s margine Don‘t Worry, He Won‘t Get Far on Foot (2018) koja se takođe mogla pohvaliti dužnom pažnjom prema teksturi i odličnom glumom, ali koja je ostala uglavnom nezapažena jer je u tadašnjem vremenu koje smo percipirali kao trusno nudila inspiraciju kroz eskapizam.

Ovde to nije slučaj. Van Sant je pronašao priču koja pogađa trenutak i korespondira sa sadašnjim vremenom komunicirajući univerzalnu istinu da bogati varaju, siromašni bivaju varani kada pokušaju da se izvuku iz te spirale, a otpor tome je često nespretan i vođen negativnim emocijama. Teško da film može promeniti svet, ali makar može konstruktivno doprineti debati.

The Bluff

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda je kritičarska pozicija ugodna, ali naš posao nije uvek lak. Ne možemo baš uvek da budemo od volje da o svakom filmu pišemo nadugačko i naširoko, nalazimo mu jače i slabije strane. Ponekad nam samo dođe da napišemo: „ne valja ništa, bežite od njega kao od kuge“ i da tako završimo posao, bez daljnjeg objašnjavanja zašto je to tako i ulaženja u detalje. The Bluff u režiji Frenka Flauersa koji nam se upravo ukazao na Amazonu jedan je od takvih filmova.

Nekoj velikoj sreći nismo ni mogli da se nadamo još od prve najave pre pet godina. Flauers kao reditelj pre svega video-spotova nije ulivao previše poverenja, baš kao ni njegov ko-scenarista Džo Balarini koji je uglavnom radio na lošim dečijim i treš-filmovima. Možda je neke nade ulivalo prisustvo Zoi Saldanje kao glumice koja je nakon uspona s prvim Avatarom održavala formu u holivudskoj prvoj ligi, ali se ona povukla na rezervni položaj producentkinje. Na njeno mesto došla je Prijanka Čopra Džonas, bolivudska glumica i pevačica koja je u američkim produkcijama do sada uglavnom igrala uloge „token“ indijskih lepotica. Neka nam je sa srećom!

Po žanru, The Bluff spada u donekle realističnu akcionu avanturu smeštenu na Karibe kolonijalnog doba i centriranu oko pirata. Razlika od kanonskih predstavnika žanra je, pak, ta da umesto glavnog junaka imamo junakinju mračne prošlosti koja mora da se bori kako bi očuvala svoj miran i pošten život. Ona se zove Ersel Boden i nju, pogađate, igra Prijanka Čopra. Odrekla se avanturističkog života i skrasila na ostrvcetu pod upravom britanske krune, tamo se udala za „civilnog“ kapetana (Ismael Kruz Kordova u jednoj kasnijoj sekvenci), rodila mu sina Ajzaka (Vedanten Naidu) i uselila se u kuću koju je kapetan delio sa svojom sestrom Elizabet (Safia Oukli-Grin).

Njihov miran život prekinut je dolaskom ljudi iz Erseline prošlosti, dok je ona još bila poznata kao Krvava Meri, strah i trepet morskih dubina. Njih predvodi kapetan Konor (Karl Urban iz Džeksonove Lord of the Rings trilogije, Star Trek filmova, Dredda i još mase naslova), a on i njegovi ljudi traže blago koje je Ersel sakrila. Ono što sledi su vijanje po ostrvu, obračuni i ucene, ali i preokreti u odnosima unutar piratskog tabora.

S pozitivne strane, borbe su krvave i prljave, bez nekakvog fantazijskog odmaka kao u, recimo, Pirates of the Carribean serijalu. U masovnijim scenama takođe ponekad zna da zablista i neka dosetka, poput onog improvizovanog snajpera kojim Konorov pobočnik Li (Temuera Morison) „skida“ svakoga ko bi hteo da pripuca iz jedinog(?) topa na ostrvu.

Sve bi to, međutim, dosta boje izgledalo kada bi režija bila nadahnutija i sigurnija od toga da se upotrebljavaju haotična nošena kamera i bliski planovi kako bi se istakao haos. To bi možda imalo smisla u manjim i zatvorenim prostorima, ali na otvorenom deluje ili kao da se štedelo na danima snimanja ili kao da je znanje zaposlenih na tome dosta krhko. Utisak jeftinoće i nemaštovitosti dodatno pojačava upotreba plavih i žutih filtera koji se na sredini ekrana stapaju u neku neodređenu boju peska, kao u „zlatno doba“ filmske i televizijske produkcije Džerija Brukhajmera. Prosto deluje čudno da su vodeći producenti, braća Džo i Entoni Ruso, te njihova sestra Anđela Ruso-Otstot na takav „fuš“ pristali, pa nam ostaje da se pitamo koji su oni „ugao“ s ovakvim filmom imali.

Na glumačkom planu, film takođe pokazuje prilična ograničenja. Osim par izuzetaka, postavu uglavnom sačinjavaju „drugoligaši i trećeligaši“, a njihovo izražavanje ometa i šablonska koncepcija likova i cele priče ukalupljena u drvene dijaloge koji glume da zvuče starinski. Ti izuzeci se takođe mogu naći pre svega kod negativaca i u njihovim odnosima kada se međusobno posvađaju (ipak su Urban i Morison tu najveći „teškaši“), ali taj podzaplet dolazi prekasno i traje prekratko da bi popravio utisak. Kao glavna zvezda, Prijanka Čopra Džonas je prilično neuverljiva kao akciona heroina i teško ostvaruje hemiju sa svojim kolegama.

Konačna presuda nije daleko od one s početka: ako baš ne morate da ga pogledate, The Bluff možete komotno da zaobiđete. Ne isplati se da potrošite sto minuta na njega.