Ghost Elephants

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Navodno najveći slon, i samim time kopneni sisar, ikada ulovljen je u Angoli na visoravni koja važi za „vodotoranj Afrike“ odakle izviru i reke Kongo i Zambezi koje teku ka različitim okeanima. Primerak je izložen u muzeju Smitsonijan u Vašingtonu i nosi „ljudsko“ ime, odnosno nadimak Henri. Razlike u veličini između njega i drugih afričkih slonova, bilo živih, bilo ulovljenih, očita je na svim planovima, od prečnika traga, do visine u grebenu i težine. Henri je bio pravi div među slonovima, samo koža mu je težila dve tone, a njegov preparirani i izloženi model statički ne može da nosi njegovu lobanju i kljove.

Slon Henri je izvor fascinacije i inspiracije za biologa Stiva Bojsa koji je postavio hrabru teoriju da je najveći slon ikada svakako ostavio potomstvo i da se tu možda radi o jednoj posebnoj pod-vrsti afričkih slonova. Naime, slonovi ne žive na uzvisinama, još ređe u vlažnim šumama i na tresetnim poljima. U pokušaju dokazivanja teorije na putu od Namibije do narečene uglavnom nenastanjene i teško dostupne visoravni u Angoli, Stiva, njegove pomoćnike i njihove bušmanske tragače, poslednje „majstore svog zanata“, prati i Verner Hercog, jedna od najvećih vedeta dokumentarnog i filma uopšte. Cilj cele ekspedicije je pronaći dovoljno veliki primerak i fotografski i na videu zabeležiti njegovo postojanje.

Film Ghost Elephants je premijeru imao u Veneciji, ali je nastao u produkciji televizijskog kanala National Geographic. Tragovi ovog potonjeg očiti su i na vizuelnom planu i na planu tona, kako doslovno, s grandioznom „afričkom“ muzikom, tako i onog pripovednog. Ne radi se tu, dakle, samo o slonovima, već i o ljudima i o planeti kao našem zajedničkom domu. Na početku Hercog svakako igra tu igru i čini se da je iskren u tome: zaista je zadivljen veličanstvenim slonovima, ali i ljudima koji žive jednostavno, u skladu se prirodom, ali koji razumiju i moderan svet pun tehnologije, pa se čini kao da je na misiji da razbije jedan kolonijalni kliše.

Ono što, međutim, u prvoj polovini filma nedostaje je potpisna ironija s dozom pesimizma u naracijama koje Hercog sam piše, čita i snima, ali i to ćemo na kraju dobiti, jednom kada se autor opusti. Ali, opet, daleko je to od Hercogovog najboljeg izdanja, pa možemo sa sigurnošću pretpostaviti da „tezgari“ umesto da ode u penziju. Ali majstor ostaje majstor čak i kad tezgari, a slonovi i afrički pejzaži su sami po sebi dovoljno veličanstveni za relaksirano gledanje.

A Film a Week - Family Romance, LLC.

 previously published on Asian Movie Pulse

Werner Herzog has reportedly once said that his documentary and fiction protagonists are, if not same persons, than at least closely related and inhabiting the same world. The brilliant German filmmaker has done his best to blur the lines between the two worlds, focusing on the documentary side lately in his career, but with his newest, Japan-set American-produced film “Family Romance, LLC” he has taken the most determined step in that direction. The film premiered as a special screening at the last year’s edition of Cannes before the festival tour, some niche theatrical distribution and finally hitting the streaming service Mubi this summer.

The film opens with Ishii Yuichi sitting and waiting for someone on a bench in the park before he approaches the 12-year old girl Mahiro, admitting to her that he is her long-absent father. As he says, he had left Mahiro and her mother while Mahiro was still a baby and regretted it ever since. As we learn later on, Ishii is an actor of sorts, hired by Mahiro’s mother (Miki Fujimaki) to impersonate the absent father the girl misses greatly and to report his insights to her.

It can go only weirder as Ishii, for the sake of his work, has to pose as the father of the bride at a wedding (the real father is an unreliable drunkard) or to take the blame for a professional mistake and get reprimanded by the harsh boss instead of a railroad worker. On the level of the Mahiro situation, Ishii is worried that he grows fond of her, breaking the strict rules of the trade, while he also goes on exploring the world of the completely automated establishment, like a hotel where he is attended to by several androids.

It might feel like some unnecessary exoticism that could be attributed to the so-called “Westerner’s gaze”, but all the things portrayed are actually real. More to it, Ishii Yuichi is a real-life owner of a real-life “family rental” company actually called Family Romance. The phenomenon of family-members-renting business in Japan was already exposed by the Western media and Herzog uses it as an opener for his permanent obsessions with the world of hi-tech, automatization and the need for an actual human touch. Japan, being regarded as the highly efficient, pioneering society in that aspect is just a perfect setting.

The documentary feeling of a story that is fictional in its roots is highlighted by the filmmaker’s approach in the script department: there were no fixed dialogues to be simply recited by the actors, they all had the freedom to improvise around the plot points. Herzog also assumed the position of the cinematographer, shooting in the naturalistic fashion of a keen observer.

There are imperfections throughout the film, beginning with the “LLC” part of its title, making the corporate-cultural aspect of the story a bit under-explored. Also, some scenes feel a bit stretched with their weirder moments left hanging in the air, but there is a certain poignancy in them too. Nevertheless, “Family Romance, LLC” is a film worth seeing as a comprehensive addition to the filmography of a legendary prolific filmmaker, connected to his earlier works as well as the later ones.

Lo and Behold, Reveries of the Connected World

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Što znamo o Werneru Herzogu? Da je jedan od najvećih još uvijek aktivnih filmaša, da ima jedinstvenu viziju, stil i stav, da je u stanju postaviti temu i metodično je razraditi i realizirati do kraja. Paralelno gradeći karijeru u dokumentarnom i igranom filmu, Herzog se susretao sa osuđenicima na smrt, amazonskim domorocima, grizlijima, izlagao se hladnoći Antarktike i Sibira, vrelini pustinje i vulkana, u prosjeku snimajući više od jednog uratka godišnje, artistički ispoliranog i tehnički savršenog. Također, znamo da je u privatnom životu, uvjetno rečeno, tehnofob koji ponosno ne koristi mobitel i provodi vrlo malo vremena na internetu. O tome govori u intervjuima, pod-tonovi variraju od filozofskih, preko sarkastičnih do bijesnih. Stoga se postavlja legitimno pitanje što Herzog, čovjek XX. stoljeća, uopće može reći o “Svemrežju” i općoj umreženosti publici XXI. stoljeća koja je rođena u takvom svijetu, u njemu je odrasla ili ga je makar prihvatila kao nužnost. Pogotovo ako se uzme u obzir da iza cijelog projekta stoji specijalizirana tvrtka za internet sigurnost, Netscout. Otkad to Herzog radi reklame?

Priča počinje kratkim filmom From One Second to the Next koji je slavni redatelj snimio za telekomunikacionu kompaniju AT&T, a bavi se sigurnošću telefoniranja i opasnostima koje mobiteli nose sa sobom – film je postao hit na Youtubeu i dio standardnog kurikuluma u američkim školama. Lo and Behold, Reveries of the Connected World započet je kao ideja Netscouta za web-seriju o različitim aspektima umreženosti i sa aspiracijama sličnim prethodniku. Herzog je imao druge planove, možda od samog početka, a najkasnije u fazi proučavanja teme i prikupljanja materijala. Rezultat je dokumentarni film koji sa filozofske distance nudi širok pogled na aktualnu temu, propituje prošlost, bilježi sadašnjost i teoretizira o budućnosti.

Strukturiran u deset poglavlja, sačinjen od standardnih elemenata poput razgovora sa sugovornicima u njihovoj “prirodnoj” okolici, rijetkih arhivskih snimaka i češće dosnimljenog materijala, “herzogovski” atraktivan i oku ugodan, Lo and Behold se može, potpuno krivo, doživjeti kao klasičan primjerak dokumentarnog filma po narudžbi. Kreće se od pionirskog povijesnog razdoblja, preko slavnih dana i eksplozije 90-ih godina, hvali se osnivača World Wide Weba Timothyja Berners-Leeja zato što svoj izum nije patentirao, nego ga je pustio čovječanstvu na slobodnu uporabu. Hvale se dostignuća interneta u znanstvenom istraživanju i obrazovanju, te internet kao mogući alat socijalne mobilnosti za one najbolje, a ne za privilegirane. Upozorava se na “troll” kulturu, zloupotrebe i ovisnost, jedno poglavlje je čak posvećeno zagađenju radio-valovima i ljudima koji su na to posebno osjetljivi. Govori se o privatnosti i kontroli, opresiji, anarhiji i špijunaži. Govore pisci protokola, stručnjaci za sigurnost i hakeri. Autor je prisutan kao narator i postavljač potpitanja, ne nameće se, premda umješno plasira svoj (ili nalogodavčev) stav.

Poznavaocima će, međutim, odmah biti jasno da je Lo and Behold Herzogovo djelo od početka do kraja, od uvodne glazbene teme, Wagnerove uvertire za Rajnsko zlato, i epskih naslova poglavlja, do Herzogovog držanja kao učesnika u debati koji propituje, provocira, pa čak i šokira stidljivije sugovornike poput osnivača Paypala, vlasnika Tesle i pionira svemirske kolonizacije Elona Muska. Čak je i ispitivanje potpune alternative modernim tehnologijama, poput spomenute komune ljudi osjetljivih na bilo koji oblik zračenja, tipično “herzogovsko”, s puno poštovanja, ali i s osjećajaem za apsurd, pošto je komuna nikla u dubokoj šumi oko istraživačke stanice za čiji je rad neophodno što manje radio-valova. Autor slično pristupa i u epizodi sa žrtvama internetskog nasilja, prikazujući obitelj pokojne djevojke i upražnjena mjesta u kući koja su njoj nešto značila. Logično, bit će u filmu i slabije razrađenih djelova. Haker će ispričati tek poneku anegdotu iz svoje karijere bez nekih daljih indikacija (rasprava o meta-podacima biva tek okrznuta), a liječeni ovisnici se jednostavno čine kao višak i stara, ispričana priča.

Međutim, Herzog je potpuno u svom elementu kada se dohvati filozofije umreženosti i što ta umreženost znači za dalji napredak znanosti i tehnike, ali i ljudske psihe. Zato za prvog sugovornika bira Leonarda Kleinrocka koji se gotovo pjesnički divi mirisu starih mašina preko kojih je poslana prva poruka preko interneta i koji žali zato što današnji internet ubija kritičko mišljenje, iako mu to nije bila namjena. Zato kontemplira o svemirskim istraživanjima i hoće li internet biti moguć i tamo. Zato postavlja pitanje što i kako poslije, jednom kada se tehnologija uruši, makar lokalno kao u slučaju uragana Sandy. Zato postavlja pitanje mogu li i u kojoj mjeri roboti dostići ljude, jer su šah i nogomet, pa i promet određene operacije koje se može isprogramirati, a život bez zadanih postavki, pa makar i na nivou insekta, nešto je sasvim drugo. Zato postavlja pitanje sanja li internet o internetu, odnosno postaje li sebe svestan organizam. Hoćemo li nakon treće, informatičke revolucije imati i četvrtu, onu koja uključuje umjetnu inteligenciju, i kakve su njene implikacije?

S tim pitanjima na umu, svakodnevne dileme s kojima se susrećemo postaju bespredmetne. Nemoguće je pitanje svesti na to je li internet dobar ili loš kada istovremeno utječe na živote ili ih čak uzima. Nemoguće je povući liniju razgraničenja između “organskog” i virtualnog umrežavanja. Herzog toj velikoj temi prilazi s iskrenim interesom, treniranom naivnošću potrebnom da se opazi fenomen, i intelektualno-filozofskim aparatom da ga se ispita. Stječe se dojam da Herzog u tom procesu sam uči i istovremeno nam prezentira nova saznanja. Lo and Behold možda nije film veći od života, kao neki drugi autorovi radovi, ali itekako otvara pitanja upravo o njemu - životu.

Queen of the Desert

Queen of the Desert
2015.
scenario i režija: Werner Herzog
uloge: Nicole Kidman, James Franco, Damian Lewis, Robert Pattinson, Jay Abdo, Holly Earl, Christopher Fulford

Bliski Istok je nesumnjivo kolevka civilizacije, ali i poprište užarenih konflikata. Dok civilizacija tamo više ne stanuje, konflikti su ostali. Možda zbog toga što su se tu sudarale civilizacije međusobno. Možda zbog osvajača koji su tuda prolazili. Možda zbog toga što civilizacija nikad nije u potpunosti prevladala nad divljinom u ljudskoj prirodi. Osvajače su smenjivali drugi osvajači, a oni koji su se najduže zadržali (poput Turaka) susretali su se sa stalnim pobunama i plemenskim sukobima.
Kolonijalno doba korespondiralo je sa svojevrsnom renesansom koja je zahvatila islamsku civilizaciju. Uz uvezenu tehnologiju (počev od pušaka, ali nije se na tome zaustavljalo), uporedo su se razvijali filozofija, kultura i stvaralaštvo. Različita plemena su tako razvijala nacionalnu svest i želju za slobodom od umiruće turske imperije, ali i od zapadnih tutora. Oni su, pak, u složenoj geopolitičkoj situaciji Prvog svetskog rata arapskim plemenima obećali države i povukli linije razgraničenja među plemenima, lenjirom i olovkom na karti. Iako arapski narodi zbog toga slave T.E. Lawrencea i Gertrude Bell kao ljude koji su im doneli slobodu, čini se da su te granice danas, 100 godina kasnije, bile određene prilično arbitrarno a na primerima vidimo da su sukobi sa naprednim oružjem i mnoštvom raznih domaćih i stranih interesa žešći nego ikada.

Gertrude Bell je svakako zaslužila biopic o sebi, ali ga, za razliku od Lawrencea (od Arabije) još nije dobila. Do sada. I čini se da nema boljeg reditelja da nas počasti sa životnim putem i avanturama ove fascinantne istorijske ličnosti od Wernera Herzoga, autora brojnih dokumentarnih i igranih filmova koji sjajno koristi prirodno okruženje i dubinski ulazi u psihologiju svojih likova rođenih avanturista. Problem je samo u tome što je za Queen of the Desert doneo svaku pogrešnu odluku koju je mogao, kao scenarista i kao reditelj. Barem se tako čini.
To počinje sa izborom Nicole Kidman za glavnu ulogu. Istini za volju, slavna glumica ima i lepotu i integritet i može se, pod određenim uslovima, uklopiti u lik Gertrude Bell. Međutim, problem je banalan: iako film pokriva njen život od prvog susreta sa Orijentom nakon završenih studija (što će reći u mladosti) do perioda povlačenja granica pod pokroviteljstvom tadašnjeg prvog lorda Admiraliteta Winstona Churchilla u zreloj dobi i kasnijeg uspostavljanja bliskoistočnih monarhija, kroz veći deo filma je gledamo kao relativno mladu ženu. Nicole Kidman je, ma koliko bila mladolika (zlobnici bi rekli zbog silnih operacija), zapravo prestara za svoju ulogu. A kada bi po godinama zapravo odgovarala, ona deluje premlado, odnosno nedovoljno potrošeno životom u pustinji, na stalnim arheološkim, diplomatskim i putopisnim ekspedicijama po kojima je Bellova bila poznata.
Drugi problem je manir samog filma. Queen of the Desert deluje kao fino producirani odigrani dokumentarac za televiziju koji samo navodi isečke iz života svog subjekta: formativna putovanja, poznanstva, ljubavne interese i učešće u pozadini velikih istorijskih događaja. Fokusa uglavnom nema, nema ni jasne linije dramskog sukoba u okviru tih istorijskih događaja (kao u The English Patient ili Lawrence of Arabia), ne vidimo ni njen odnos do njenih istraživanja i saznanja. Čak je i ona po pravilu data u odnosu na nekog muškarca.

Ne, to nisu osnivači hašemitskih dinastija, kako bi bilo logično pretpostaviti, čak ni Churchill (Fulford), za potrebe filma pretvoren u ignorantnog drkadžiju. Nije to ni njen verni i snalažljivi arapski sluga Fattuh (Abdo) na kojeg se zgodno poziva na kraju filma. U manjoj meri je to Lawrence (Pattinson), u filmu manje predstavljen kao arheolog i istraživač od integriteta, a više kao “publicity stunt” britanske diplomatije i frajer koji pozira u arapskoj nošnji da bi se svideo ljudima koje planira da zezne na onaj kolonijalni način. Srećom, pa barem s njim nema ljubavnu priču kao sa drugom dvojicom...
Prvi od njih je službenik ambasade u Teheranu u toku njene prve posete Orijentu. On je Henry Cadogan (Franco), uglađeni pustolov sa šarmom zločestog dečka koji mladoj i neiskusnoj Gertrude otkriva čari farsi jezika, persijske poezije i generalno orijentalne slobode. Da su godine glumaca bar toliko pogođene, ovo bi bila jedna od onih klasičnih ljubavnih priča, sa zavođenjem, razočaranjem, tugom i setom, ali makar sa nekim određenim motivom. Međutim, ovde se vidi ta razlika u godinama, i to na kontra stranu od logike takvog odnosa, a to se prenosi i na glumu. James Franco je suzdržan, čak stidljiv, kao da je uplašen glumačkom veličinom Nicole Kidman, pa nam je zato teško da vidimo zašto bi Gertrude toliko pala na Henrija.
No dobro, ta ljubavna priča ima makar kakvu-takvu mehaniku, za razliku od druge. Za vezu sa Charlesom “Richardom” Doughty-Wylijem (Lewis), oženjenim britanskim oficirom i diplomatskim nameštenikom u Amanu i Damasku kod Gertrude Bell ne vidimo nikakav motiv. Ona čak na par mesta kaže da se oseća kao udovica (iako se nije udavala), da je muškarci ne zanimaju i da je zanimaju samo pustinja i pustinjski narodi. Oficir i džentlmen se svakako trudi oko dame i njegovi pokloni joj spasavaju život na opasnim misijama, ali nije nam jasno šta oni, oboje u veoma čudnim životnim situacijama, žele jedno od drugog. Na kraju ispada da je Gertrude Bell i pored izuzetno zanimljivog života ispunjenog avanturom, silnog stečenog znanja i poštovanja kako od svojih zemljaka, tako i od Arapa (smatra se da ih je, uz Lawrencea, jedino ona razumela u potpunosti), ipak u životu bila nesrećna i osećala se neostvarenom i to zbog zaljubljivanja redom u pogrešne muškarce.

Dodajmo na to i prilično trapavo odrađen protok vremena, nestalnu faktografiju (iako nam reditelj daje informacije tipa “tri godine kasnije” i slično) i, uz odsustvo fokusa na bitnije i zanimljivije stvari kao što su njena otkrića i složena politička situacija, pa Queen of the Desert postaje i ostaje površan film, što se ne dešava često sa autorima Herzogovog kalibra. Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans koji mi se nikako nije svideo je makar bio upečatljiv po nečemu, pa makar to bila “over the top” gluma Nicolasa Cagea. Čak ni pejzaži nisu impozantni, barem ne na nivou na kojem smo od njega navikli. Queen of the Desert je svejedno gledljiv film, zbog impozantne osobe o kojoj je i zbog pogrešno odabrane, ali svejedno vrlo dobre Nicole Kidman koja je u stanju da odigra eleganciju i mudrost takve osobe, ali nas na kraju ostavlja bez nekih naročitih emocija.
Možda ga gledam iz krive perspektive. Možda nam Herzog tom površnošću i pomerenim fokusom ili njegovim odsustvom nešto poručuje. Možda je to izjava kako je Zapad površno i arbitrarno gledao na dešavanja oko raspada Otomanske Turske, pa sad on daje površni prikaz slavljene zapadne heroine u tim događajima. Možda se samo zeza. Možda ipak zeza nas.