kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Po nekim
znanstvenim i filozofskim krugovima, ističe se kako vlastitom
planetu i ljudskom znanju činimo nepravdu time što više ulažemo i
samim time postižemo bolje rezultate u istraživanju svemira nego
oceana. To se ocrtava na postocima koliko je mapirano naše kozmičko
okruženje, a koliko morsko dno. Psihološki, donekle je i razumljivo
da beskonačni svemir više i lakše potpiruje maštu od
nepreglednog, ali ipak konačnog oceana, pa je samim time pogodniji
za izmišljanje nevjerojatnih zgodbi i saga, ili preslikavanje naših
zemaljskih storija na veće platno. Neki su filmski autori radili i
pomjerali granice na oba fronta, primjerice James Cameron: prvo 80-ih
s diptih filmovima Aliens
i Bezdan,
a onda i u novom mileniju s Avatarom
i njegovim dvama nastavcima, dakle triptihom. Između prva dva
Avatara,
Cameron je i zaronio do Marijanske brazde, valjda zato što mu je to
bilo moguće, za razliku od putovanja na neki novi planet. Također,
filmovi o svemiru su bolje prolazili kod publike, a nerijetko i kod
kritike, od filmova na moru, što vrijedi i za Cameronove ostvaraje.
Ali, uzmimo sada par ekstrema za primjer. S jedne strane imamo Star
Wars
(Ratove
zvijezda)
kao jednu od najuspješnijih franšiza ikada, a s druge Water
World
(Vodeni
svijet)
kao jednu od najvećih financijskih katastrofa u Hollywoodu.
No,
ostavimo se Hollywooda o kojem mnogi autori, među njima i naši
regionalni, sanjaju i pogledajmo prema dostupnijim ešalonima
američke slikopisne produkcije. Naši autori tamo ostvaruju tu i
tamo neke uspjehe, ali smo u posljednje vrijeme počeli „izvoziti”
svoje lokacije i servisne usluge. Za Hrvatsku, posebno njezine obalne
gradove i utvrde, prekretnica je bila fantazijska televizijska serija
Igra
prijestolja
koja je velikim stranim produkcijama otkrila Dubrovnik i druge
atraktivne lokacije. Srbija je, s druge strane, jedno vrijeme radila
na izgradnji studijskog sustava. Nije to posebna novina – tih
tendencija bilo je i za vrijeme Jugoslavije, čak na vrlo visokoj
razini s hollywoodskim autorima poput Sama Peckinpaha i Normana
Jewisona, ali s digitalizacijom produkcije i posljedičnim
pojeftinjenjem, sada se može igrati i na kartu masovnosti, kao i na
kartu art-profilacije. Konkurencija u širem okruženju je oštra i
posjeduje duži kontinuitet, ali svejedno vrijedi probati. A tu nam
možda mogu pomoći i regionalni autori s američkim adresama,
odnosno američki autori našeg porijekla.
Najnoviji primjer,
film Gospodar
oluje: Legenda o Hammerheadu,
i u Srbiji kao zemlji s manjim produkcijskim učešćem, i u
Hrvatskoj gdje je većinom snimljen, najavljuje se kao „svjetski, a
naš” hollywoodski spektakl u kojem se kombiniraju znanstvena
fantastika, akcija, avantura i post-apokalipsa u morskom okruženju.
Istina je, međutim, ponešto drugačija od najava, a za otkrivanje
je dovoljno pogledati u radne biografije kreativnog tima koji stoji
iza filma. Autor priče, američki glumac i producent hrvatskog
porijekla Neb Chupin svoju je reputaciju izgradio neumornim radom u
B-produkciji. Scenaristi i redatelji filma, Domagoj Mažuran i Zoran
Lisinac, također nisu dobacili dosta dalje od toga. Mažuranu je ovo
dugometražni filmski prvijenac (premda trenutačno radi i na razvoju
svog drugog filma), a Lisinac je u našoj regiji najpoznatiji kao
koredatelj filma i televizijske serije Toma
koje je realizirao s Draganom Bjelogrlićem. Autorskom trojcu
ambicija nije manjkalo, kao što nije nedostajalo i referenci iz
hollywoodske i globalne filmske baštine na koju su se pozivali, pa
ćemo tako, gledajući film, vidjeti odjeke serijala romana Dina
Franka Herberta, Igre
gladi
Suzanne Collins, filmskog serijala Mad
Max
Georgea Millera i Costnerovog Vodenog
svijeta.
Gospodar
oluje
je, međutim, svakako prijelomni uradak kao prvi (i za sada, a možda
i trajno jedini) predstavnik „kalamari znanstveno-fantastičnog”
filma, ali i to je termin koji su autori izmislili, pa možda ni tomu
ne treba pridavati previše značaja.
Radnja je smještena
tristo godina nakon velikog potopa. Svijetom vladaju besmrtni
Osnivači iz svoje utvrđene prijestolnice Argos, dok sebi podređene
otoke iscrpljuju za resurse. Za podanike se jednom godišnje
organizira utrka oklopljenim motornim čamcima po namještenim
pravilima: otoci poraženih u utrci, bilo da predstavnici završe
posljednji, bilo da ih gradski čamac potopi, moraju gradu predati
svoje teritorije i resurse i biti prognani na otvoreno more, dok
pobjednici svojim su-mještanima osvajaju pravo da žive u gradu, dok
grad, opet, dobiva pravo na eksploataciju resursa otoka. Resurs je,
naravno, nedefinirani Element koji Osnivačima donosi besmrtnost.
Cijeli akvatorij je, međutim, okružen neprobojnim „zidom” od
oluje koji drži otočane unutar granice. Legenda kaže da se jednom
mitski junak Hammerhead probio kroz oluju, žrtvovao joj se i postao
njezin vitez. U tom svijetu odrasta i mladi Neb (internacionalna
zvijezda Billy Barratt igra ga kao tinejdžera, a Marco Ilso kao
odraslog mladića) koji pod patronatom svog Dide (James Cosmo) i
vođen prijateljstvom i ljubavlju koju osjeća prema djevojci Ani
(Ivana Dudić) ulazi u utrku. Neb također ima vizije o Hammerheadu,
za koje ne može biti siguran dolaze li iz mitske prošlosti ili
vlastite budućnosti, a i među Osnivačima se pojavljuju
razmimoilaženja i intrige između vođe Tarusa (Gilles Geary) i
njegove zamjenice Barunice (Caroline Goodall).
Kao što se iz
opisa razabire, mitologije i likova kojima treba profilacije i sukoba
između njih ima za cijelu dugotrajnu seriju, ili makar za epski
format filma, svakako duži od stotinjak minuta koliko Gospodar
oluje
traje. U prijevodu, izuzetno kompleksna priča je ispričana uglavnom
nekoherentno, pritom redovito upadajući u logičke rupe i računajući
na nedovoljnu pozornost gledatelja da ih ne zamijeti. Tako
komplicirana priča čak i ne uspijeva ispuniti svoju prvenstvenu
namjenu: držati gledatelja u iščekivanju dvije-tri doista
spektakularne trke, odnosno borbe na moru. U smislu režije, Mažuran
i Lisinac tu ulažu najviše kreativne energije, dok su dijaloške
scene odrađene uglavnom školski, u kombinaciji ručno nošene
kamere i plan-kontraplan kadriranja. Dinamičko akcentiranje se
uglavnom vrši kroz ekstenzivnu upotrebu filmske po pravilu glasne,
ali zato posve nepamtljive glazbe, dok interesantno dizajnirane
unutarnje lokacije i u namjeri atraktivne, a zapravo odveć
„razgledničarske” vanjske, privlače pozornost šire publike
svojim šarmom egzotike. Regionalni gledatelji će možda prepoznati,
a možda i neće, regionalne glumce u sporednim i epizodnim ulogama:
maskiranog Sergeja Trifunovića čiji lik gine na početku filma,
Gorana Bogdana kao instruktora, pa i Marinka Prgu u svom sve češćem
tipu jezivog pomagača negativcu koji je ovdje potpisan kao Lovac.
Jednako tako će biti prepoznate lokacije otoka Brača, Hvara, Paga,
Kornatskog otočja, beogradskog Kalemegdana i Splita 3, ali čini se
da autori nisu ni imali namjere da ih, tako uslikane, spoje u neku
novu koherentnu geografiju. Na koncu, Gospodar
oluje: Legenda o Hammerheadu
ostaje film neke niže B-produkcije, na rubu „treša”, pa bi, kao
takav, svoju globalnu sreću mogao potražiti u video- i
televizijskoj distribuciji. Tamo će zasigurno naći svoju publiku
sastavljenu od žanrovskih entuzijasta, serijskih nekritičkih
konzumenata i „kompletista”.
No comments:
Post a Comment