kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
U teoriji, televizija nam prenosi istinu,
direktno, u slici i zvuku, ako je moguće s lica mesta. U praksi,
pak, istina sama po sebi je podložna manipulacijama u prenosu i
tumačenju, pa komunicirana kroz medije ne može biti apsolutno
objektivna, čak i ako bi to mogla biti kad prođe kroz „obradu“
u mozgu direktnog posmatrača. Već izbor o čemu će se govoriti ili
pisati, pa onda i izbor tona kojim će se to raditi umesto
objektivnosti servira narativ. Nije ga teško prepoznati u pisanom
tekstu, a još je lakše prepoznati glumu u tonu glasa i
gestikulaciji, pa čak i u izboru „pokrivalice“ na televiziji.
Opet, televizija nije tu da nas samo informiše,
već i da nas zabavi. Nekada je to bilo strogo odvojeno, pa su nas
vesti informisale, i to ozbiljnim tonom, dok nas je prethodno
napisani, pa odglumljeni sadržaj zabavljao. Onda je uveden pojam
„infotejnmenta“, pa su filmovi, serije, skečevi i
kontakt-emisije počele da nas teraju, a vesti su prezentovane
ležernije kako bismo ih lakše „progutali“. Usledila je
revolucija s rijaliti-programom, a onda se sve to izmešalo na
internetu kojem je brzina, a ne preciznost, najveća vrlina.
Tematika stvarnih zločina („true crime“) je
posebno osetljiva na manipulacije jer ton prejudicira krivicu, a
istraga kroz medije je svakako „siva zona“ u odnosu na zvaničnu
istragu kroz institucije. Zamislite, recimo, da postoji televizijska
emisija ili makar prilog u okviru informativne emisije u kojoj
novinar sarađuje s nekom „nevladinom organizacijom“ u hvatanju
potencijalnih pedofila po „čet-sobama“ na internetu.
Televizijska ekipa postavi zamku, neko glumi „mamac“, tinejdžera
ili tinejdžerku da bi pedofil pomislio da je na pravom mestu, a onda
se pojavi spiker kao spasitelj, suoči navodnog zlikovca s njegovim
delima, a na kraju ga policija pokupi.
Takva emisija je postojala, zvala se To Catch a
Predator i prvo je išla kao prilog u okviru emisije Dateline na
televiziji NBC, da bi posle dobila samostalni termin. Vodio ju je
Kris Hansen koji se postavljao kao vrhunski moralni autoritet da bi
kasnije i sam upao u problemčiće sa zakonom, a u međuvremenu se
oprobao i u nekim drugim „true crime“ formatima.
Zamislite moralnu dilemu koja se tu nameće: šta
ako neko zaista ima izopačene misli, ali zapravo nije učinio ništa
protivzakonito (nekada baljezganje i pričanje gadosti po internetu
nije bilo ilegalno)? Je li taj čovek kojem retko kad može da se
dokaže krivica, u pravnom smislu za nešto (setimo se pasaža iz
filma Nymphomaniac Larsa fon Trira gde protagonistkinja objašnjava
da većina pedofila prezire same sebe i nikada, u smislu akcije, ne
ide dalje od fantaziranja u samoći) inherentno, nagonski i demonski
„zao“ i izopačen ili takve eventualno mogu biti njegove misli i
postupci? Čak i da ne usledi legalna sankcija, čovek može biti
javno osramoćen pred milionskim auditorijumom, izgubiti posao,
porodicu, pa i život jer mu se crta meta na čelu.
O svemu tome je već snimljen dokumentarac
Predators (Dejvid Osit, 2025) u kojem je problematizovan takav
medijski lov na zlikovce i njegova „mršava“ pravna naplata. Sada
je Hansen u tumačenju Roberta Petinsona jedan od dvojice
protagonista igranog filma Primetime nekadašnjeg dokumentariste
Lensa Openhajma.
Film ga hvata baš u periodu kada je njegova
emisija od priloga evoluirala u samostalnu emisiju, i to u udarnom,
večernjem terminu, što je odgovornost za koju Hansen, i sam na neki
način moralno posrnuo (po liniji bračnog neverstva), te ucenjen od
strane tabloida, možda nije dorastao. Možda nije dorasla ni njegova
producentkinja Endi (Merit Vever) koja se bavi logističkim i
tehničkim detaljima produkcije, a svakako nije Ksavijer (Metju
Maher), vođa grupe Perverted Justice koja na internetu mami pedofile
i dovodi ih Hansenu pred kameru, kao ni njegov tim.
Zato u ekipu kao novi „mamac“ ulazi Den Plam
(Skajler Gisondo), svakako punoletni glumac koji gaji poseban interes
za mjuzikle, ali koji je svoju tržišnu nišu našao u reklamama gde
igra tinejdžerske uloge. Nada se da će mu rad na televiziji konačno
doneti učlanjenje u glumački sindikat SAG i kasting-agenta koji će
mu nalaziti audicije. O samoj emisiji i načinu rada ekipe ne zna
puno, što će Hansen i Endi iskoristiti da ga brzo „bace u vatru“.
Prvi zadatak je šokantan toliko da Den zamalo
pobegne sa snimanja, zbog čega Hansen mora da uskoči i ubedi ga da
ostane. Den je više zabrinut za kvalitet svog glumačkog izraza, a
kako snimanja odmiču, tako on sve više hvata konce i preuzima
inicijativu dok je Hansen lomi. Emisija, međutim, nije onoliko
uspešna koliku su se autori i televizija nadali, pa Hansen sve karte
baca na „krupnu ribu“ koju mu Ksavijer navodno vabi u gradić u
Teksasu gde imaju fana u vidu lokalnog šefa policije (Bokim Vudbajn)
koji će im pružiti podršku. Štos je, pak, u tome da seljenje
snimanja bez plana nije nešto na šta televizija gleda blagonaklono,
kao i da je moćnik koji je meta zamke prilično eluzivna lovina.
Na par mesta, Primetime transcedira koncept
filma po stvarnim događajima, studiju ličnosti Hansena, pa i
koncept gorke satire televizije na tragu legendarnog filma Network
(Sidni Lamet, 1976) i otvara etička i filozofska pitanja. Posebno su
upečatljive dve scene, jedna u avionu gde Hansenu prilazi obožavalac
koji je još ekstremniji u stavovima od njega – on bi tim
izopačenim ljudima sam presudio golim rukama – i pita ga kako se
suzdržava, na šta mu voditelj odgovara da je kazna koju im daje još
teža. Druga je scena nakon Denovog prvog snimanja u kojoj ga Hansen
„zavodi“, zapravo njime manipuliše kao što to čini sa svojim
ljubavnicama i na sličan način na koji predatori manipulišu svojim
žrtvama, ili, pak, Hansen, Ksavijer i njegova ekipa vabe internetske
perverznjake u svoju zamku. Tu Openhajm demonstrira oko
dokumentariste sposobnog da zađe dublje u suštinu stvari.
Autor solidno problematizuje i koncept
televizije i sramoćenja preko nje, kao i korporativnu neosetljivost
glavešina na bilo šta osim rejtinja i profita. Opet, negde pri
kraju ipak promašuje „zakucavanje“ kojim bi mogao da poentira na
tu temu, a umesto toga akcenat stavlja na Hansenovu ličnost koja se
razgrađuje pod teretom laži i nedoslednosti, ali mu uverenje da
radi ispravnu i važnu stvar ni jednog trenutka ne biva poljuljano.
Taj promašaj u premeštanju fokusa, od čega
film koji se dohvata brojnih tema, dilema i perspektiva i inače
pati, nije kardinalan u smislu da će ga spustiti ispod nivoa
solidnog, već će mu samo uskratiti mogućnost da bude odličan.
Lens Openhajm se iskazao na drugim poljima. Pogodio je s izborom
glumaca, budući da je Robert Petinson dušu dao za uloge tih
beskrupuloznih, a ipak fragilnih ljigavaca koji nikad neće dobaciti
visoko koliko se nadaju, a Merit Vever i Skajler Gisondo funkcionišu
kao velika otkrića, dok ima još interesantnih izbora, od Tonija
Revolorija u ulozi jednog od predatora, do ondašnjeg (radnja je
smeštena u 2006. godinu) direktora NBC-a Džefa Zakera koji igra
samog sebe.
Najimpresivniji je, međutim, tehnički aspekt
filma. Direktor fotografije Dejvid Bolen je eksperimentisao s raznim
tipovima kamera, najviše, ali ne isključivo sa ondašnjim
televizijskim, da bi sve to bilo prebačeno prvo na filmsku traku od
16mm, pa onda opet digitalizovano, što je rezultiralo neprijatno
ispranom i izlizanom slikom na tragu televizijske, ali iz neke
„druge-treće ruke“. U kombinaciji sa sugestivnom montažom
Danijela Garbera i diskretnom muzičkom pratnjom Arija Baluzijana,
Primetime postaje i ostaje košmar u pokretu, košmar u glavama
nekolicine likova i košmar s kojim mi s pozicije gledaoca moramo da
se suočimo. Nije to ni najmanje prijatno, ali je, nažalost,
potrebno.