19.11.26

No Paradise If You Are Killed by a Woman

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Kurdi su možda i najbrojniji narod bez vlastite države na svetu, već se teritorija Kurdistana prostire po jugoistočnoj Turskoj, severozapadnom Iranu, te na severu Sirije i Iraka, dok Kurda ima i u Azerbejdžanu. Razlozi za to su istorijski i politički, od nejedinstva u okviru kurdske elite, do odsustva volje velikih sila da prekrajaju granice koje su već skrojili. U praksi, to znači da su Kurdi u svim navedenim i samima po sebi trusnim državama brojna, ali upravo zbog svoje brojnosti ugrožena manjina. To se videlo i u ovim poslednjim ratovima na Bliskom Istoku tokom kojih su Kurdi pružali inspirativan i žilav otpor Islamskoj Državi i u Iraku i u Siriji.

Irački Kurd po rođenju, a Norvežanin po državljanstvu Halkat Mustafa u rodnu zemlju se vraćao još od početka američke intervencije i svrgavanja Sadama Huseina. Kao foto-reporter beležio je stvarnost, a neke njene delove prenosio je i u svoje filmove: Red Heart (2011) se bavio problemima ugovorenih brakova, El Clásico (2015) velikim snovima o sporednim zadovoljstvima, a Hiding Saddam Hussein (2023), kao što mu i naslov govori, o farmeru koji je bio primoran da skriva svrgnutog iračkog diktatora.

U sva tri prethodna Mustafina filma moglo se u ozbiljnim temama razabrati i ponešto relaksirajuće i komično, bilo to nešto toplo ili, pak, nešto apsurdno. To, međutim, nije slučaj s filmom No Paradise if You Are Killed by a Woman koji figurira kao irački kandidat za Oskara. Nakon premijere u Veneciji, nama se u regionu ukazao na sveže obnovljenom Skoplje Film Festivalu.

Iako ne priča jednu istinitu priču, već kompozit sećanja veteranki ženskog bataljona Pešmerga, film je svakako baziran na stvarnim i traumatičnim događajima iz najskorijeg rata. Radnja filma prati norveško-kurdsku borkinju Vijan (Avan Džamal) koja je uspela da pobegne iz zarobljeništva i prisilnog braka s ISIS-ovim borcem, pa se pridružila Pešmerga bataljonu i postala vrlo sposobna neustrašiva snajperistkinja.

Ona za ratovanje nema samo patriotske, nego i lične razloge jer traži svoju nestalu sestru Halinu za koju je načula da je kupljena od strane i na silu udata za „Švedskog Snajperistu“ koji seje strah po razrušenom Mosulu gde ISIS-ovi snajperisti pucaju po civilima koji pokušavaju da pobegnu iz grada da ne bi tamo skapali od gladi. Nakon ranjavanja na borbenom zadatku, lečenja u Norveškoj, apela i uvijenih pretnji norveških vojnih zvaničnika, Vijan se, s glavom ucenjenom na milion dolara, kao čuvena „Kurdska Snajperistkinja“ vraća u akciju i u potragu za sestrom.

Dok se Halkat Mustafa drži uglavnom akcije kao izražajnog sredstva, film je izuzetno efektan. Realističan je na onaj opipljivo prljav i skršen način kao što su to uništeni gradovi, kretnje likova su spore, tihe i nepirmetne, a akcije promišljene. To se sve ocrtava i u režiji koja je izuzetno promišljena i precizna, a kroz koju Mustafa demonstrira svoje foto-reportersko oko za detalj. Isto tako, glumica Avan Džamal demonstrira svoju posvećenost ulozi, budući da je za potrebe iste navodno prošla vojnu obuku

Stvari, međutim, ne stoje tako dobro kada reditelj želi da nam nešto objasni kroz dijalog ili ilustruje na jedan drugi način. Eksplikativni dijalozi odišu naivnošću i potrebom da se demonstrira izvesni patriotski zanos, dosta u stilu kakav je nama poznat iz partizanskih filmova i stripova. Drugi potencijalni problem je i svojevrsno „jahanje“ na muzici, ali tu možda dolazimo i do pitanja kulturoloških razlika. Pesme, naime, nisu prevedene, Kurdi možda rado i često pevaju borbene ili žalopojke, ali se gledaocu koji ne poznaje te detalje sama količina pevanja bez nekog jačeg dramaturškog opravdanja može učinti pomalo bizarnom.

Srećom, to su samo sporedne stvari koje, doduše, remete ritam filma, ali se on bez obzira na to svih 110 minuta gleda u jednom dahu. Naprosto, dovoljno je akcije, glumačke posvećenosti i rediteljske volje da se filmskim sredstvima ispriča priča o kurdskim „partizankama“ spremnim da se dohvate puške kako ni one lično, kao ni njihov narod, ne bi trpele ropstvo, teror i poniženje.


No comments:

Post a Comment