Minions & Monsters

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Minioni. I to bez Grua?! I bez Stjuarta, Kevina i ostalih malaca oko čijih su spački i ludiranja konstruisani zapleti prethodnih filmova u franšizi... Kako li će to ispasti?

Minioni su nastali kao „spin-of“ serijala Despicable Me koji je uspešno poslužio da redefiniše pojmova zla i haosa na deci (i njihovim roditeljima) prihvatljiv način. Mada, možemo li govoriti o „spin-ofu“ ako su pomoćnici u svojoj masi zapravo upečatljiviji od samog anti-junaka? Bilo kako bilo, svi prethodni filmovi iz oba serijala bili su međusobno uvezani po principu nastavaka i „prikvela“.

Zato se možda kreator cele franšize Pjer Kofan odlučio da ovu priču odvoji i žanrovski uglavi u meta-film u kojem mali žuti monstrumi prave svoj film s čudovištima i tako pišu istoriju Holivuda. Jeste li spremni za priču o Henriju i Džejmsu (evo prve od guste šume referenci)?

A za početak, malo minionske mitologije koju je Kofan za ovaj film raspisao. Naime, minioni nisu kompaktna masa, već su razdeljeni u plemena. Svakom plemenu je cilj da nađu nekog zlikovca za velikog šefa. Stjuart, Kevin i društvo su našli Grua, a Henri i Džejms, njihov pomoćnik Veliki Ed i poglavica Dik su prvo služili jednog kiklopa za kojeg su izmislili lego-kocke koje su njihovom gospodaru došle glave, pa onda i zlog čarobnjaka od kojeg su iz radoznalosti ukrali knjigu mostruma i čarolija za prizivanje istih. Onda su, misleći da pomažu pljačkašu banke, uleteli na set holivudskog nemog filma.

Tamo su postali velike zvezde, ali njihova slava nije dugo trajala: godine su kasne 20-te i njihov studio prelazi na zvučne filmove, a kako minioni nisu u stanju da govore artikulisano, tako su otpušteni i izbačeni. Ipak, maštoviti Džejms koji sanja o Oskaru koji izgleda kao zlatna banana, kao i njegov verni pratilac Henri i njihov drug Ed nisu odustali od sna o filmu.

Njihov film bio bi o čudovištu koje oni prizovu iz knjige. Naravno, nisu uspeli da prizovu čudovište koje su hteli, a Gumi kojeg su prizvali je manipulativac koji ima planove da sa svojim kompanjonima zavlada svetom dok svi misle da se samo snima film. Druga ekipa miniona na čelu s Dikom potražila je novog gospodara i našla ga u vanzemaljcu Dortu koji takođe ima plan da pokori Zemlju, ali se prethodno zaljubi u sufražetkinju. Dve grupe će se, po oprobanom holivudskom receptu, spojiti...

Fora s filmom Minions & Monsters je što vozi paralelno na dva koloseka za dve odvojene publike, dečiju i filmofilsku, ali se te publike sreću u samo jednoj generalnoj tački: slepstik komediji koja je deci po definiciji smešna, a filmofile podseća na doba Bastera Kitona i Čarlija Čaplina. Na ostalim poljima publike se razmimoilaze: deca neće pokupiti obilje filmsko-istorijskih referenci, dok će odraslima sama radnja biti suviše haotična, slučajna, preglasna i zauzeta, naročito kada se dve grupe miniona razdvoje.

Situaciju, makar za odrasle u publici, dodatno pogoršava i preterano čvrsto oslanjanje na generičke pod-zaplete umesto na haos koji minioni kreiraju, kao i neujednačenost u tonu između odlične prve i prilično slabe druge polovine filma. Kada se na to dodaju i određeni propusti i povremeno bizarne odluke da se animacija ponekad lepi na fotografsku pozadinu koja čak i ne odgovara periodu, konačni utisak o filmu ostaje upadljivo polovičan. Pa opet, ako želite da vaši malci fokusirano gledaju u jedan ekran tokom sat i po vremena, Minions & Monsters je pravi izbor.

Extraordinary / Glavonja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kako vrijeme prolazi, tako se i uvriježene percepcije određenih pojava mijenjaju. Te pojave su, pak, oduvijek bile tu s nama, samo smo mi na njih nekoć drukčije reagirali. Na primjer, spektar autizma: nekada su se djeca i ljudi na spektru sustavno isključivali iz društva, dok je današnja inkluzija svakako humanija. Zbog toga, kada se pojavio, film Kišni čovjek Barryja Levinsona, djelovao je gotovo revolucionarno jer je zapravo humanizirao autističnu osobu. Danas bismo za Levinsonov film mogli reći da je naivan, anakron, sklon stereotipiji i na rubu egzotizacije, da je u njemu možda iskrena dobra namjera iznevjerena i okrenuta u smjeru patronizirajućeg tona koji neurotipične osobe imaju prema onima koji to nisu. Jer neurodivergentne osobe, kako glasi noviji termin za autistične, svijet doživljavaju drugačije nego neurotipične, na drugačije podražaje reagiraju na drugačiji način i drugačijim intenzitetom, traže i uviđaju drugačije sheme, prakticiraju drugačije rituale koji ih smiruju i „centriraju”. Nije tu, dakle, riječ o hendikepu, kao što nije ni o „super-moćima” poput beskonačnog pamćenja naslovnog junaka Levinsonovog filma, već o drugačijoj morfologiji unutarnjeg svijeta. Pitanje koje se ovdje nameće glasilo bi: kako se onda, makar na filmskom planu, valja baviti temom autizma? Kako snimiti film za djecu i mlade koji se možda još nisu susreli sa svojim vršnjacima koji su na spektru? Kako angažirati njih i njihove roditelje, i prema njima iskomunicirati pozitivne poruke prihvaćanja različitosti, a da se to ne premetne u puki didakticizam? Možda film Glavonja Marine Andree Škop i Vande Raymanové, od prije nekog vremena prisutan u hrvatskim kinima, nudi odgovore na neka od tih pitanja.

Naslov filma je zapravo pogrdni nadimak koji je naša junakinja i točka gledišta u filmu, Alisa (debitantica Marta Mihanović), skovala za svog starijeg brata Milana (Maks Kleončić). Milan, naime, stalno na glavi nosi kožnatu kacigu, s njome čak i spava. Ona mu služi kako bi minimizirao buku koja dopire iz vanjskog svijeta. Milan ne govori, jako cijeni svoj mir, a najradije crta ravne linije penkalom po bijelom papiru. Kako kaže Alisa, on živi u svom svijetu, a roditelji (igraju ih slovenski glumci Matej Puc i Ajda Smrekar) svu pozornost posvećuju njemu. Zbog toga se obitelj iz grada seli na selo, što Alisa vidi kao još jednu potvrdu da se nju zanemaruje u korist brata. Međutim, preseljenje neće donijeti mir, kao što neće donijeti ni bijeg od nadležne socijalne službe koja je obitelji za petama. Dvoje agenta, stroga žena (igra je Judita Franković Brdar) i smeteni muškarac (Borko Perić) žele dokazati kako se obitelj ne može brinuti za Milana koji ima posebne potrebe i da je njemu mjesto u domu. Kada Alisa prolije boju po Milanovim papirima za crtanje linija, majka odlazi do obližnjeg gradića po novi svežanj, ali na putu natrag doživljava nesreću i završava u bolnici. Čuvši za dolazak agenata, otac također ubrzava tempo rada na svom poslu sve do „pregorijevanja” i pristanka odlaska u bolnicu kojom upravljaju vrlo čudni i diktatorski nastrojeni doktor (glumi ga Csongor Kassai) i njegova pobočnica, glavna sestra (Gabriela Dzuríková). Oni nad svojim pacijentima sprovode opite, a imaju i zadnje namjere. Alisa i Milan, dakle, moraju pronaći nestale roditelje, u čemu će im pomoći trio lokalnih malih detektiva (utjelovljuju ih Andrija Lamot, Mark Spiridonović i Martin Pišlar), a putem će doživjeti brojne avanture, izazove i opasnosti: od uvjeravanja Milana da izađe iz kuće i hoda izvan linija koje ga čine sigurnim, preko susreta sa siledžijama, pa do detektivskog zapleta oko krađe dijamanta iz muzeja.

Po filmskom rodu, Glavonja spaja onaj igrani i animirani, što i nije čudno imajući u vidu autorsko porijeklo tandema autorica. Marina Andree Škop dolazi iz sfera igranog i dokumentarnog filma i projekata na kojima je radila kao producentica, montažerka i redateljica, dok je Vanda Raymanová svoj opus ostvarila u animiranom filmu. To sugerira izvjesnu podjelu posla između redateljica: jedna se više bavila igranim dijelom i radom s glumcima, a druga više animiranim, posebno zato što animacija u Glavonji nije svedena samo na efekt, već je ključna za stilizaciju filma. Autorski postupak se može ponajprije opisati kao interakcija glumaca s kolažiranim foto-tapeta pozadinama koje odjednom oživljavaju, čime se stvara dojam bajkovitosti i, još više od toga, pomaknutosti. Tomu doprinosi i zanimljiv izbor lokacija, od zgrade Državnog arhiva u Zagrebu koja glumi muzej, do grada, odnosno dvorca u Brežicama koji glumi sanatorij. S autorske strane, motivacija za ovakvu stilizaciju je jasna – ona nam možda predlaže Milanovu nesvakidašnju sliku svijeta bez obzira što je primarna točka gledišta Alisina, a njome se i njezinim principom da je dosta toga dozvoljeno može odgovoriti na neugodna pitanja glede kontinuiteta s našim, stvarnim svijetom (na primjer, kako to da se u filmu spajaju automobili iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pisaće mašine iz istog ili starijeg razdoblja i mobiteli, i to baš onako kako scenarij od njih zahtijeva.) Opet, stilizacija tog tipa ipak može biti „malo previše” za primarnu, dječju ciljnu publiku koja se mora iz svog svijeta izmjestiti u svijet filma, a taj svijet ne djeluje ni posve realno, ni posve izmaštano, već negdje između.

Srećom, pozitivna misija i poslanstvo filma su tu, i to bez didaktičnosti koja je sačuvana za priručnik za roditelje i pedagoge koji će biti dijeljen prilikom organiziranih projekcija filma. Zapravo, nakon uvoda u kojem se upoznajemo s pravilima po kojima funkcionira svijet ovog filma, dobivamo jednostavnu i efektnu avanturu baziranu na maksimama da djeca mogu biti bistrija od odraslih koji su često karikaturalni, te da ona mogu učiniti sve kada se međusobno slože, prihvate i pomažu, bez cinizma, isključivanja i surovosti. Koliko to drži vodu u stvarnom svijetu gdje je upravo isključivanje jedan od mehanizama djeci inherentne surovosti, ipak je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti. Kako bi ostvarile svoje namjere, autorice se dosta pouzdaju u glumce, kako pažljivo izabrane i vođene mlade, tako i odrasle kojima je ostavljeno dovoljno mjesta za improvizaciju oko jednostavnih uputa. Izbor Marte Mihanović ključan je za glavnu i nosivu ulogu, budući da se od glumice, baš i kao od njezina lika Alise, često traži istovremena snaga i ranjivost, što nije lak zadatak čak ni za školovane glumce i glumice. S druge strane, Maks Kleončić posjeduje mirnoću i ekspresivnost neophodnu za lik Milana koji inače ne govori. Ostatak dječje glumačke postavke fluidno se nadovezuje na njih dvoje, pa se njihova interakcija čini prirodnom. Nasuprot njima, odrasli se i profesionalni glumci poigravaju sa svojim karikiranim likovima, baš kao što se i tehnički dio ekipe zabavlja oko zadanih stilizacijskih smjernica. Opet, nešto veće ambicije i internacionalna glumačka postava uvjetuju da će na par mjesta dolaziti do povećanih zahtjeva po pitanju sinkronizacije na razne jezike na kojima će film, nadamo se, igrati, ali ni ta ispadanja nisu strašna čak ni za poslovično hladne kritičare. I to je sasvim dovoljno za jedan solidno izveden, kompaktan i pozitivnim emocijama nabijen film kroz koji će djeca usvojiti koncept različitosti, dok ni roditeljima gledanje Glavonje neće predstavljati poteškoću.

Wonka

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Nije nikakva novost tvrdnja da je suvremena filmska industrija u velikoj mjeri ostala bez ideja, pa se nemilice „retuširaju” stariji naslovi, ili im se „kaleme” nastavci i prednastavci. U „najboljem” slučaju možemo se nadati ekranizaciji kakvog djela iz medija koji nije film, jer je ulagačima važno da postoji „fan-baza” koja će im povratiti ulaganje i osigurati zaradu. U ekstremnom primjeru, imamo filmske univerzume i čak multiverzume direktno preuzete iz stripova u kojima je teško pratiti film po film jer se pojedinačni nastavci prožimaju s drugima, a svi skupa tvore „sadržaj” ne mnogo različit od telenovele obojene vizualnim efektima. Kako se i taj „balon” konačno ispuhuje, čini se da velike produkcijske kuće konačno moraju pronaći novu „zlatnu koku”, a originalnih ideja nema ili se smatraju rizičnima, onda izbor pada na riznicu već postojećeg napisanog, snimljenog ili animiranog materijala. Red je tako došao i na Willija Wonku, mađioničara, pronalazača i proizvođača čokolade nastalog iz pera pisca za djecu Roalda Dahla. Wonku su već u dvije sasvim različite ekranizacije Dahlova dječjega romana odigrala dvojica glumaca različitih senzibiliteta. Komičar s lagano živčanom „personom” Gene Wilder je to učinio u prvoj ekranizaciji Willy Wonka i tvornica čokolade Mela Stuarta iz 1971. godine, dok je Johnny Depp u svom potpisnom karikaturalnom izdanju to učinio u filmu Charlie i tvornica čokolade Tima Burtona iz 2005. godine. Današnja percepcija Wilderovog ostvarenja varira od „zlatnog standarda” za spomenuti lik do materijala za internet-humor, dok je Deppova u inače plodnoj suradnji s Burtonom drugačija i osebujna, baš koliko je i Burtnovo čitanje Dahla drugačije i osebujnije, dakle gotičkije, karikaturalnije i ekscesnije, od Stuartovog.

Razapeti između ta dva tumačenja, a u „zanimljivim” vremenima današnjim, našli su se producenti iz kompanije Warner, te kreativni tandem koji sačinjavaju režiser Paul King i njegov koscenarist Simon Farnaby kojima je povjeren zadatak novog čitanja Wonke, a slično vrijedi i za glumca Timothéea Chalameta kojem je dodijeljena uloga ekscentričnog genija čokolade. Klasičan „reboot” ne bi imao previše smisla, budući da je Burtonov uradak još uvijek svjež u sjećanju mnogih aktivnih filmofila, a i izvorni Dahlov roman bi možda za današnje standarde bio smatran suviše mračnim. Nastavak nikada nije snimljen, iako je napisan pod naslovom Charlie i veliki stakleni lift, premda njegova još epizodičnija struktura nije toliko pogodna za ekranizaciju. Nastavak bi se morao direktno oslanjati na jednu od dvije prethodne verzije, od kojih je Stuartova zastarjela, a Burtonova ne bi imala smisla bez Burtona ili Johnnyja Deppa čiji status nije više „zvjezdan” kao što je bio u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća i u prvoj deceniji novog, a Chalamet svakako ne bi mogao biti opcija za tumačenje uloge Willija Wonke. Zato su kreatori pokušali s prednastavkom, „pričom o porijeklu” svog junaka, prije nego što je postao proizvođač čokolade na industrijskom nivou, i film jednostavno nazvali Wonka. Ako aradi dovoljno na kino-blagajnama, što je zbog pozicije najočitijeg obiteljskog filmskog hita u blagdansko i postblagdansko vrijeme i uspio, smiješe nam se nastavci, franšiza i „univerzum” Willija Wonke s jednim od popularnijih (ili razvikanijih) glumaca današnjice u glavnoj ulozi. Ali, je li Wonka, osim što je posve drugačiji od svojih prethodnika, dobar film? Ukratko, ne baš.

Rekosmo, ovaj prednastavak bavi se mladošću Willija Wonke prije nego li je stekao svoju tvornicu čokolade. Upoznajemo ga kao sirotana koji s broda silazi sa samo 12 novčića u džepu i „šeširom punim snova”, kako kaže uvodna pjesma. Wonka je, naime, kao i dva prethodnika – mjuzikl, a dvije pjesme („Pure Imagination” i „Oompa Loompa”) ponavljaju se i u ovom filmu. Novčiće troši na potrepštine i zadovoljstvo, te dijeli potrebitima ili čak gubi (što je slučaj s posljednjim novčićem), pa se nađe u očajnoj situaciji da nema sredstava platiti prenoćište. Kao takav postaje žrtva prevare: Bleacher (Tom Davis) mami ga u skromno prenoćište gospođe Scrubbit (Olivia Colman) koja mu čak daje odgodu plaćanja do sutradan. Uvjeren da će se već nekako snaći u nepoznatom i neimenovanom metropolitanskom gradu uzdajući se u svoje vještine i viziju stvaranja čarobne čokolade, već sutradan će se susresti s gradskim čokoladnim kartelom. Njime upravlja u prethodnim filmovima spomenuti, ali nikad prikazani negativac Arthur Slugworth (televizijski glumac Paterson Joseph), a pomažu mu još dvojica gradskih konditora. Kartel u šaci drži potkupljivog šefa policije (Keegan-Micheal Key), a svoj trezor drži u crkvi pod budnim okom jednako korumpiranog svećenika (Rowan Atkinson) i njegovih „čokoholičnih monaha”. Zbog jedne noći duga, Wonka će završiti na 10.000 dana u perionici u podrumu prenoćišta s drugim prevarenim nesretnicima, ali će, srećom, moći računati na njihovu pomoć, kao i na pomoć sirote djevojčice Noodle (Calah Laine) koja također tamo obitava. To, međutim, nije jedini njegov dug, budući da ga povremeno na ime duga posjećuje i patuljak Lofty (Hugh Grant), preteča Oompa Loompa patuljaka iz prethodnih filmova, koji mu povremeno uzima sve zalihe napravljene čokolade. Mogu li se Willy i prijatelji izboriti protiv zlobnih moćnika koji su skrojili pravila igre, kako u poslu, tako i u životu?

Možda je zamišljeno da bi mladi Willy Wonka sa svojim čistim srcem bio nekakav pandan Charlieju Bucketu iz knjige i prethodnih filmova, ali ta je ideja nerazrađena. Stoga paralela postaje nategnuta i mora se pojačati uvođenjem pravog dječjeg lika u vidu Noodle, koja postaje Wonkin svojevrsni vodič kroz grad. Također, ne treba zaboraviti da je Willy Wonka u Burtonovom čitanju već bio dobio sasvim drugačiju, kompaktniju i „pomaknutiju” priču o porijeklu, ali ona bi, zajedno s oba filma i izvornim romanom, u ova politički korektna vremena bila cenzurirana i proglašena nepoćudnom. Danas se djeca i mladi smatraju bezgrešnima, zločesti mogu biti jedino odrasli. Paul King tu dogmu slijedi u svom filmu u kojem nema ni traga od Dahlove ponekad bespoštedno stroge „edukacije”, odnosno odgoja djece i njihovih roditelja gdje se inzistira na lijepim manirima, skromnosti i poštenju, dok se podvlači da ima i onih koji nisu takvi. Namjesto toga, King i Farnaby „kažnjavaju” zločeste odrasle, odapinjući strelice ka kapitalizmu kao nepravednom okruženju u kojem anomalije tog tipa postaju normalne. Film tako na kraju postaje čudna kombinacija bajke, uvodnog, općenitog predavanja, mjuzikla s nepamtljivim brojevima i ne naročito smislene akcije potpomognute inflacijom računalnih vizualnih efekata. Pritom simbolički potencijal dizajna mjesta i vremena nije nimalo iskorišten, solidnoj scenografiji, kostimima i fotografiji unatoč. Naime, Wonka dizajnom podsjeća na kontinentalnu Europu 30-ih godina prošlog stoljeća (iako je film kompletno snimljen u Engleskoj), što ima smisla kao poveznica s originalnim filmom koji je doista većim djelom snimljen u Njemačkoj i Španjolskoj; vremenski je pak okvir izabran kako bismo povezali Chalameta kao mladog Wonku s Wilderom kao starim, čime bi Burtonovo čitanje (s pozadinskom pričom o Wonki kao nesretnom sinu samohranog oca-zubara) definitivno bilo izbačeno iz kanona. King, inače autor dva izuzetno cijenjena dječja filma o medvjediću Paddingtonu, potpuno izbjegava bilo kakvu mračniju konotaciju ili aluziju na nimalo bajkoviti period europske povijesti, a njegovo „dopisivanje” Dahla djeluje kalkulantski naivno i stoga lažno. Pritom ni Timothée Chalamet nije najsretniji izbor za naslovnog junaka, budući da je, za početak, za ulogu prestar. Willy Wonka je nominalno mladić, možda tinejdžer, ali se zapravo ponaša naivnije od toga, kao kakav dječarac, a glumac je ipak u kasnim 20-im godinama i profilirao se na drugom tipu uloga. Naprosto, Wonkina igrivost u njegovom tumačenju ne djeluje prirodno. Mlada Calah Lane je simpatična kao djevojčica Noodle, ali nema mogućnosti izdignuti lik zamišljen kao dramaturško pomagalo snagom samo svog talenta. Olivia Colman je protraćena u naivno-komičnoj ulozi, a Sally Field u naivno-dramskoj (igra Willijevu pokojnu majku u „flashback” scenama); od Toma Davisa je iskorištena samo njegova fizikalnost, a od Rowana Atkinsona samo facijalne ekspresije. Ugodno je iznenadio Paterson Joseph kao sasvim funkcionalni negativac, dok najbolje komične role ostvaruju Keegan-Michael Key i Hugh Grant; potonji se nakon romantične okrenuo onoj „pravoj” komediji gdje doživljava renesansu.

Na koncu, čini se da su zacrtani ciljevi ostvareni, te da je posao obavljen, slabijim songovima, propuštenim pokušajima poantiranja i nedosljednostima u radnji unatoč. Kako i zašto, to potpisniku ovih redaka još uvijek nije jasno, budući da je film premalo igriv za djecu, previše naivan za odrasle, budući da u velikoj mjeri odstupa od Dahla i da čak i ne igra na kartu nostalgije prema Burtnovom „gotičkom” čitanju istog. Filmovi su s franšiznim pristupom postali sadržaj, ali Wonka može poslužiti kao krunski dokaz da ni sadržaj više nije bitan.

A Monster Calls

2016.

režija: Juan Antonio Bayona

scenario: Patrick Ness (prema svom romanu)

uloge: Lewis McDougall, Felicity Jones, Sigourney Weaver, Toby Kebbell, Liam Neeson (glas), Geraldine Chaplin

Iako se teško može nazvati osobito originalnim autorom i vizionarom, Juan Antonio Bayona je izuzetno zanimljiva pojava na evropskoj filmskoj sceni. Vešt je zanatlija i dovoljno pametan autor da emulira originalnije od sebe i, kako god okrenemo, nema lošeg filma u karijeri, iako takođe nema ni remek-dela. Pa opet, njegovi filmovi redom imaju ono nešto što spaja američki žanrovski pristup i preglednost i evropsku artističnost. Takođe, Bayona zna da se lepo proda i A Monster Calls mu je ulaznica za visoke budžete.

U pitanju je priča o detetu, naprasnom odrastanju, mašti i suočavanju sa svetom odraslih koji podrazumeva sive zone, bele laži i crne dane obeležene gubitkom i tugom. Mali Connor (McDougall) u školi sanjari, pa je na meti nasilnika, ali njegov pravi problem je kod kuće. Majka (Jones) mu je teško bolesna i jedva sakriva da je na samrti, odsutni otac (Kebbell) dolazi u posetu iako ne može ništa rešiti, a i preti mu nastavak života sa strogom bakom (Weaver) sa kojom se ne slaže. Povrh toga, često sanja jedan te isti san u kojem ispušta majku nad provalijom na lokalnom groblju.

Da bi bilo zanimljivije, u san mu dolazi i naslovni monstrum, dendroid (Neeson), zastrašujuća figura koja će dečaku ispričati tri pri priče, da bi ovaj zauzvrat ispričao jednu, obavezno istinitu. Connor ne vidi smisao u “drvetovim” pričama, barem ne u početku. Iako počinju bajkovito, krajevi su neočekivani i poučni mnogo dalje od šablona kojima inače štitimo decu od realnosti. Ali dečak polako počinje da shvata i da se nosi sa neizbežnošću situacije...

Osim britanskog folklora, što je i poreklo romana i lokacija za snimanje filma, u samoj osnovi priče (dendroidi i generalno magična moć drveća), u filmu se daju iščitati i drugi, čisto filmski uticaji. Ponovo u miljeu filma o deci, ali ne nužno dečijeg filma nakon vrlo dobrog debija, natprirodnog horora El orfanato, Bayona se ovde u suštini poziva na Spielberga, odnosno na njegove dečije filmove, na “trope” o dobrohotnom monstrumu koji je možda zastrašujuće pojave, ali čija je mudrost zlata vredna. Ima to svoju računicu, Bayona se, već sa iskustvom filma katastrofe iza sebe (The Impossible), sprema da režira novi film iz Jurassic franšize, ali čisto sumnjam da je ona tu presudna.

Iako je Bayonina upotreba efekata, kako kompjuterskih, tako i praktičnih, za svaku pohvalu, najimpresivnije su animirane sekvence iz monstrumovih priča koje ne deluju ni šablonski ni dečije naivno, već spajaju mračno, strašno i lepo na unikatan način. Iako se može postaviti legitimno pitanje zašto celi film onda nije animiran, odluka da se nivoi priče tako odvoje je ne samo ispravna, nego i hvale vredna zbog svoje jednostavnosti. U suštini, i to okretanje svetu mašte u teškim životnim okolnostima je svojevrsni “trope”, ali se Bayona ovde poziva na Del Torrov Pan’s Labyrinth, vešto ga citirajući i kroz priču i kroz estetiku.

Kao dečiji film plemenite namere i koliko se da pažljive izvedbe, A Monster Calls bi morao da se nađe u lektiri starijih osnovaca koji se polako spremaju za svet odraslih. Zapravo, malo je takvih filmova koji razumeju svoju ciljnu grupu i ne gađaju je sa šablonskim parolama. Takođe, i odrasli bi mogli naći ponešto u filmu, makar poneki pedagoški trik za tu zapletenu prelaznu fazu između malog deteta i malog čoveka. Opet, nema tu govora o savršenom filmu, ograničenja koja se nameću samim žanrom su ipak prejaka. Paradigmatično za Bayonu, opet je uspeo da u okvirima ubaci ponešto svojih detalja, a da okvir ne pomeri ili čak ni ne ispita. Napravio je, dakle, dobar, ne i odličan film.

Goosebumps

2015.

režija: Rob Letterman

scenario: Darren Lemke, Scott Alexander, Larry Karaszewski (po knjigama R.L. Stinea)

uloge: Jack Black, Dylan Minnette, Odeya Rush, Ryan Lee, Amy Ryan, Jillian Bell, Halston Sage

Već sam se na ovim stranicama žalio na uspostavljanje klinaca kao ciljne grupe filmske industrije, pa mi se i repertoar u bioskopima čini nepogrešivo klinačkim: šablonski animirani filmovi i igračke uz meni sa kokicama i sokovima za prave klince, super-heroji za neodrasle tridesetogodišnje klince, nepristojne komedije “za odrasle” koji mogu privući jedino balavurdiju, romantične komedije za klinke koje još uvek veruju u prinčeve, neosmišljeni restarti i rebooti onoga što je nekim klincima nekada bilo simpatično. Ali zez je u tome da u poplavi materijala za klince nema puno toga kvalitetnog i promišljenog.

 Naravno da današnjim klincima koji su od rođenja izloženi brojnijim i jačim podražajima nego bilo koja generacija pre njih neće biti zanimljive u dlaku iste stvari kao prethodnim generacijama i to je razumljivo. Ali klinci se u suštini nisu promenili i rodili se desenzitizirani. Problem je u lenjosti odraslih da im pruže kvalitet zapakovan po njihovom ukusu. Zato danas nemamo neke nove Goonies, Ghostbusters (onaj promašeni reboot ne računam), Indianu Jonesa, Back to the Future i ostale klasike koji još uvek pune novogodišnje programe na boljim televizijama. Kad bolje razmislim, ubio bih i za Jumanji. Bez zezanja.

Goosebumps je upravo to: film sa potencijalom kulta, nastao po kultnim knjigama R.L. Stinea, “Stephena Kinga za klince”, film koji klincima nudi zgodno pakovanje, a zanimljiv, pratljiv i odmeren sadržaj, a starijima solidnih 100 minuta zabave. Sa jedne strane, imamo avanturu i čudovišta koja naš podmladak mogu malo protresti i angažirati, ali ih neće istraumirati. Sa druge, imamo i poruku o drugarstvu, ljubavi i stvaralaštvu. I konačno, imamo i nešto meta-humora i inteligentnog promišljanja žanra horora i fantastike za klince. Možda govorim iz perspektive svoje generacije (izvorne knjige su iz ranih 90-ih, pratila ih je i TV serija, a film koji je planiran nikada nije realiziran, iako se u tom kontekstu spominjao i Tim Burton koji je zicer što se žanra tiče), ali Goosebumps je do jaja.

Početak je malo sporiji i tipski, ali nostalgično podseća na neke od klasičnijih naslova i vrlo efikasno nam izlaže situaciju. Nakon očeve smrti, Zach (Minnette) se s majkom učiteljicom (Ryan) preselio iz New Yorka u gradić Madison u državi Delaware koji mu se čini kao najdosadnije mesto na svetu. Prvog dana u školi je uspeo da se sprijatelji samo sa dežurnim gubitnikom ironičnog imena Champ (Lee) koji je, naravno, zaljubljen u lepoticu (Sage), koja ga, naravno, ne šljivi.

 Usamljeni Zach će dobiti neki smisao u životu kad u njega uđe cura iz kuće do, Hannah (Rush) koja želi provoditi vreme s njim. Međutim, njen otac (Black) nije baš oduševljen da Hannah izlazi iz kuće i jasno je da između njih postoji nekakva tajna. Međutim, kada Zach pomisli da Hannah trpi zlostavljanje od strane oca, on će zajedno sa Champom upasti u kuću i napraviti sranje: iz unikatnih, zaključanih knjiga će pustiti čudovišta, prvo Sneška-abominaciju koji liči na nekakvog jetija, pa onda i ciničnog osvetoljubivog lutka imena Slappy koji će osloboditi sva ostala čudovišta.

Ispostavlja se da je ekscentrični otac pisac R.L. Stine lično, a da čudovišta nisu samo njegove literarne kreacije, nego nekadašnji imaginarni prijatelji koje jedino on može zaustaviti i vratiti nazad u knjige. Zajedno sa klincima, on kreće u avanturu spasavanja grada i celog sveta od vlastitih kreacija: zombija, vukodlaka, leteće pudlice iz pakla, želatinastog bloba, vanzemaljaca koji smrzavaju ljude i ostalih...

Akcija koja sledi je napeta i pregledna, a efekti, kombinacija digitalne i praktične animacije, dovoljno izraženi za današnje klince, a opet ne toliko preterani da bi preuzeli film. Čudovišta ima dovoljno i dovoljno različitih da bi se stalno nešto događalo i vezivalo nam pažnju, a reditelj Rob Letterman, inače ispraksiran na dečijim filmovima, se kroz njih sasvim vešto poigrava sa klasicima horor-žanra, kako onog za klince, tako i onog za starije. Letterman očito poznaje materijal, pa se libi da pokaže / pomene / aludira na originalni Blob sa Steveom McQueenom ili, između ostalih, Friday the 13^th, Zombieland, Teen Wolf, Chuckyja... Tim intervencijama, Goosebumps postaje legitiman meta-film.

 Na tu stranu okreće i ubacivanje samog pisca Stinea u svojstvu filmskog lika. Kroz njega se na trenirano naivan način upoznajemo sa preduslovima za poziv pisca i sa prirodom posla koji neretko uključuje sujetu. Štos sa Stephenom Kingom možda nije bio preko potreban, ali se nekako sam namestio. A meta-ugođaj je pojačan i cameo-ulogom samog Stinea čiji se lik, gle ironije, zove Mr Black.

Kad smo kod Jacka Blacka, ovo je svakako tip uloge koji mu leži, naročito u sadašnjoj fazi života i karijere. Black je pouzdan komičar koji se često upuštao u materijal koji nije na njegovom nivou, ali je uglavnom bivao simpatičan. Kako se više ne može oslanjati na fizički humor i gegove, a brbljiva persona u kombinaciji sa niskim rastom i dežmekastim stasom više nisu toliko jak adut u njegovim godinama, ova nova varijanta podvučena cinizmom i džangrizavošću mu sjajno leži. A mlađarija ga prati kako zna i ume, uglavnom dobro. Reč je redom o glumcima koji su se kalili na televiziji i na uglavnom epizodnim ulogama u filmovima, od kojih je Minnette sada dobio (i iskoristio) svoju šansu za proboj, a ostali će, uveren sam, to učiniti uskoro.

 Moguće je da mi se Goosebumps toliko svideo zato što ima sličnosti sa filmovima koje sam ja gledao dok sam bio klinac i da će današnjim klincima biti nedovoljno zanimljiv. Nadam se da to nije slučaj, a da zarada na blagajnama nije samo usled pravilnog kalendarskog pozicioniranja i da je nisu obezbedili isključivo filmski nostalgičari. Nastavak se sprema i, retko to kažem, planiram da ga gledam kada se pojavi.

Boychoir

kritika originalno objavljena na: monitor.hr

2014

režija: François Girard

scenario: Ben Ripley

uloge: Dustin Hoffman, Garret Wareing, Kathy Bates, Eddie Izzard, Kevin McHale, Josh Lucas, Debra Winger, Joe West, River Alexander

Nikako mi nije jasna pomama ne dečije, odnosno dečačko horsko pevanje. Kapiram, dečaci anđeoskih glasova pevaju lepu, staru i uglavnom crkvenu muziku i to je sve mnogo lepo i mnogo fino. Ali svejedno mislim da su Bečki Dečaci i njihovi klonovi po svetu ipak svojevrsno preterivanje. Dobro, civilizacija je uznapredovala, pa je karijera muškog soprana kratkotrajna i prolazna i barem nema više brutalnih metoda za njeno produžavanje na neodređeno (videti pod Farinelli). Šta, uostalom, fali devojčicama? Jednako lepo i, u idealnim okolnostima, suludo visoko pevaju, a i glas im manje mutira...

No dobro, pred sobom imamo ovaj komadić tradicije kao okvir za priču o odrastanju nadarenog problematičnog klinca koji postaje siroče i spas nalazi u predanom radu na svom talentu. Nekoga će ova priča nadahnuti, nekoga baš i ne. Ako u Boychoiru prepoznate kalup televizijskog filma, čak meni posebno mrskog Hallmark kanala, u pravu ste. Štos je u tome što je na drugim planovima Boychoir bolji film nego što je njegova priča i što je izveden kako treba, sa poznavanjem materije, minimumom grešaka i više nego kvalitetnim glumcima.

Naš junak je Stet (Wareing), sin samohrane i ne baš korisne majke za čiju dobrobit najviše brine učiteljica (Winger) i horovođa u lokalnoj školi. Stet ima ispade agresivnosti i ne poštuje autoritete, pa tako zezne audiciju kod etabliranog profesora Carvella (Hoffman) koju mu je učiteljica osigurala. Stvari se menjaju kad majka pogine, a u život se uključi njegov odsutni i prilično bogati otac (Lucas). Stet je vanbračno dete, a njegov je otac, iako ga krije od svoje familije, dovoljno pristojan tip da nastavi da ga izdržava. Rešenje za novonastalu situaciju se samo nudi: Stet uz pomoć očevog “podmazivanja” biva primljen u internat specijalizovan za dečačko horsko pevanje, baš kod istog profesora.

Internat postaje njegovo “fancy” sirotište, a Stet se isprva ponaša asocijalno i lagano agresivno (u PG okvirima, naravno), kako kakva mlada verzija Willa Huntinga. Fora je u tome što je njegov talenat ogroman, a i on je pametan momak, pa izuzetno brzo napreduje. Profesoru biva skrenuta pažnja na njega i on ga uzima pod svoje uz “tough love” pristup (pametnije i umerenije urađen nego u skrnavom Whiplashu), a direktorka (Bates) u Stetu vidi priliku da se škola digne na novi nivo. Stvari, naravno, nisu nikad tako sjajne, jer Stet uz napredak dobija i protivnike, kako u vidu dotadašnje glavne dečije zvezde (West), tako i u vidu ljigavog britanskog asistenta (Izzard) koji samo čeka da se Carvelle povuče, a on nasledi njegov posao.

Boychoir je naivan i plitak film, ali je daleko od obične televizijske konfekcije. Prvi razlog za to su odlični i više nego raspoloženi glumci. Dustin Hoffman jednostavno briljira. Njegov portret ćudljivog, ali svejedno vrhunskog profesora je od početka do kraja na mestu. Njegov kontakt sa ostalim glumcima je sjajan i oni su zajedno s njim sjajni. Kathy Bates igra na kartu svog uobičajenog sarkazma i ispaljuje sjajne “one linere”. Eddie Izzard prirodno dođe kao nekakav “comic relief”, ali nije karikaturalan, već sjajno balansira zlobu, ljigavost i uštogljenost. Kevin McHale je isto sasvim solidan kao profesor za mlađe grupe.

No, lako za odrasle. Oni su profesionalci i logično je da ne budu uplašeni da dele scenu sa tako dobrim glumcem kao što je Hoffman. Za decu bez glumačkog iskustva to može biti preveliki izazov. Garret Wareing se, međutim, odlično pokazao baš u tim scenama, prirodan je i ležeran sa Hoffmanom i sa ostalim starijim glumcima. Mali problem je to što ga nikako ne “kupujemo” kao barabu, što film sugerira, jer je naprosto suviše nežan, fini i pristojan za takvu transformaciju sa kojom bi se pomučio i stariji i školovaniji glumac.

Druga značajna stavka u filmu je muzika, i u smislu izbora komada za muzičku podlogu filma (čuti Handela u izvođenju dečijeg hora je divno iskustvo, ali moj lični favorit je scena u kojoj klinci pevaju Nišku Banju i muče se sa srpskim jezikom), i još više u smislu poznavanja materije: muzičke teorije i pedagogije, pevanja i muzike uopšte. To ne treba da čudi jer je kanadski reditelj François Girard poznat po svom radu na operama, ali i po filmovima na temu muzike. Posebno treba napomenuti njegov film The Red Violin, jedan izuzetno zanimljiv i uspešan narativni eksperiment u kojem je naslovni instrument heroj koga pratimo kroz seriju događaja u prostornom (od Velike Britanije do Kine) i vremenskom rasponu od nekoliko stotina godina.

Boychoir nije toliko inovativan i hrabar film. Naprotiv, klasičan je i nekako ziheraški. Ali je na svim poljima u najmanju ruku kompetentno izveden, dok je na nekima čak izuzetno dobar. Zbog glumaca i muzike ga se isplati gledati, a dovoljno je pitak i za gledaoce koji materiju ne poznaju baš najbolje. U svakom slučaju, ovo je sasvim solidno ostvarenje.

Tomorrowland

kritika originalno objavljena na monitor.hr

2015.

režija: Brad Bird

scenario: Brad Bird, Damon Lindelof, Jeff Jensen

uloge: George Clooney, Britt Robertson, Hugh Laurie, Raffey Cassidy, Thomas Robinson, Tim McGraw, Kathryn Hahn

Moram priznati da sam bio izuzetno skeptičan prema ovom filmu. Nisu me toliko ubedile osrednje kritike i loš odaziv američke publike, što se može objasniti gužvovitim periodom na američkom repertoaru, koliko činjenica da iza projekta stoji korporacija Disney. U tom smislu sam “na neviđeno” Tomorrowland čitao kao klasičan marketinški trik i “product placement”. Sam naziv filma nedvojbeno asocira na jedan segment u njihovim zabavnim parkovima posvećen SF-u. Možda je taj segment najbolji i najedukativniji od svih Disneyland gužvi (u Parizu je posvećen Julesu Verneu, tamo sam po prvi put video 3D i 4D, kao i 360° projekcije desetak godina pre nego što je to postao kino standard), ali svejedno sa tim stvarima treba biti oprezan.

Slamka spasa mi se ukazala u liku i delu dvojice glumaca, Georgea Clooneya koji je jedan od retkih stanovnika Hollywooda kome visina honorara nije primarni faktor u odlučivanju koju ulogu da prihvati i koji ume biti didaktičan, ali mu je prioritet da to čini za ispravnu stvar, te Hugha Laurieja koji je, budimo realni, jednostavno dobar glumac. Njih dvojica na platnu su garant da će makar njihove zajedničke scene biti zabavne, čak i ako ostatak filma bude dosadnjikav. Povrh toga, Tomorrowland je malo nekoherentan, ali sve u svemu pristojan film koji bih toplo preporučio vašim klincima-osnovcima.

Počinje standardno, ne tako daleka budućnost, civilizacija odlazi dovraga, požari, poplave, glad, beda, globalno zagrevanje, nuklearni rat i šta sve ne. George Clooney i neka ženska koju ne vidimo drže nekakav motivacioni govor kako je i zašto sve otišlo dovraga i usput se prepiru. Clooney je tu u svom nadrkanom modusu, ali je svejedno šarmer, dok je ženska pomalo iritantna i stalno ga prekida u priči.

Njegova replika kako budućnost nekada nije bila tako crna je idealan uvod za jednu prelepu flashback sekvencu na Svetsku Izložbu u Queensu 1964. godine gde upoznajemo Clooneya, odnosno Franka Walkera u dečačkoj dobi (igra ga Thomas Robinson) kao mladog i nadobudnog inovatora koji je došao sa namerom da pobedi na takmičenju. Njegov izum je “jet-pack” za koji se ne može baš reći da radi i kojem su potrebne određene prepravke. Iako cinični predsednik žirija (Laurie, na čelu mu piše “zlikovac”) nije blagonaklon prema njegovom izumu, misteriozna britanska devojčica Athena (Cassidy) mu daje značku koja služi kao ulaz u svet budućnosti u drugoj dimenziji. Sledi još jedna prelepa retro-futuristička sekvenca u stilu 60-ih sa “mono-rail” železnicom, platformama i “jet-packovima”.

Onda film menja fokus na žensku i tako upoznajemo Casey (Robertson), kćerku NASA-inog inženjera pred otkazom. Naime, lansirno postrojenje u Cape Canaveralu je pred rušenjem, a idealistična i optimistična Casey uzima na sebe zadatak da to rušenje spreči, zbog čega dospeva u zatvor. Tamo će joj Athena tutnuti značku i dati joj pogled u svet budućnosti koji se završava ukrcavanjem na svemirski brod. Potraga za značkom će je spojiti sa Athenom, kasnije i sa Frankom, sada starim i razočaranim Clooneyem, ali će im na vrat natovariti i “Men in Black” robote-ubice. Sve u svemu, za sve su krivi lenjost i pesimizam, a naša vesela škvadrica ima vrlo ograničeno vreme da spasi svet od katastrofe.

Nedostaci filma su očiti: predugo traje i previše meandrira, ali Brad Bird makar ima istančan osećaj za tajming pa na svakih toliko ubaci po neku akcionu scenu koja izgleda onako crtićki impresivno i razbija monotoniju. To meandriranje se oseća i u gomilama referenci, ne samo na filmske hitove (što je dobrodošlo), nego i na stanje savremenog sveta. Problem sa tim je što autori gube fokus i trpaju sve što stignu, apsolutno svaki aktuelni problem i za to nude jednostavno rešenje. U nedostatku boljeg rešenja, posežu za “bogus science” momentima bez pristojnog objašnjenja. To možda pali u sceni sa Eiffelovim tornjem, iako je pozadinska priča oko toga tupava da tupavija ne može biti, ali uglavnom ne prolazi.

Još jedan problem je koncept likova i kvalitet glumaca. Clooney i Laurie su predobri glumci za tako jednodimenzionalne likove. Clooney je tu u svom tipičnom modusu simpatičnog drkadžije, dok Laurie hvata elitizam i aroganciju u “Dr House” maniru, ali bez njegove genijalnosti. Britt Robertson služi više kao hostesa koja svojim izrazom lica poručuje da se treba diviti dostignućima tehnologije (zapravo kompjuterske animacije), a manje kao legitimna glumica (uglavnom je poznata sa televizije iz serija upitnog kvaliteta). Što se dece-glumaca tiče, mala Raffey Cassidy je sjajno precizna sa svojim likom, dok Thomas Robinson jednostavno nema dovoljno talenta za svoju ulogu. Sa epizodistima je, međutim, problem što su njihovi likovi takvi da ih je moguće odigrati i u snu i što efektivno imaju po scenu-dve, pa niti nemaju prostora da zablistaju.

Zapravo, suština Tomorrowlanda je da je preambiciozan i da zahvata preširoko. Istovremeno pokušava biti zanimljiv i deci i odraslima, pa ostaje negde na pola puta. U tom smislu, moram priznati da bi film bio bolji ako bi bio animirani (ne bih se bunio da ista glumačka ekipa posudi glasove animiranim likovima), da bi u tim okolnostima mogao ići brže i trajati kraće, pa bi u konačnici i budžet bio osetno manji. Uostalom, logika i postavka su dovoljno “crtićki” da bi to prošlo. Ovako je ni tamo ni ovamo, mnogo hteli, mnogo započeli i sve u tom smislu.

Opet, treba uzeti u obzir i koncept i kontekst filma. Odrasli gledaoci bez dece nemaju šta tražiti u ovom projektu, ali to je film na koji bih ja odvukao sve klince-osnovce iz susedstva. Nema veze što reklamira segmente u Disneylandu i nema veze što je didaktičan. Govori o pravim stvarima na razumljiv način i može poslužiti kao pravo mesto za ulaz i u svet nauke i u svet naučne fantastike. A pritom je i sladak. Ne kao Wall-E, ali svejedno... Uostalom, cinizam ide sa godinama i mora se zaraditi. Neka su klinci veseli i optimistični.

Maleficent

2014.

režija: Robert Stromberg

scenario: Linda Woolverton (prema klasičnoj bajci)

uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Brenton Thwaites, Juno Temple, Lesley Manville, Imelda Staunton

Na mom blogu ovo je komad egzotike iz više razloga: ne zanimaju me suviše trendovi kod najvećih hollywoodskih studija, nisam preterano navučen na dečije filmove i dosta retko filmovima pristupam kroz psihoanalizu. Ovo treće se možda čini nebitnim, ali recimo da sam Maleficent odabrao kao film na kojem se može izbrusiti psihoanalitičko gledanje i tumačenje. Odlagao sam dugo, prokrestinacija je čudna stvar, ali na kraju sam se ipak prihvatio posla.

Recimo ovako, psihoanaliza je zgodna stvarčica za tumačenje nekih čudnjikavih filmova kojim se teško može pristupiti sa narativne strane i većine dečijih filmova. Budimo iskreni, ako dečiji film nešto valja, mora imati jasno posložene narativne elemente: jednostavnu, pratljivu i pamtljivu priču, likove sa besprekornim motivacijama, ritam i dinamičke akcente. Psihoanaliza se tu pokazuje kao korisna za tumačenje skrivenih značenja na simboličkoj ravni filma. Deca nisu naročito svesna publika i kroz filmove se, kao i kroz većinu ostalih aktivnosti, deca odgajaju (ili indoktriniraju, ako smo nemaštoviti i rigidni), što će reći da im se programiraju određeni obrasci ponašanja, kulture, religije, morala...

 

Sa Maleficent u tom smislu sve savršeno štima u prvoj trećini. U pitanju je revizionistička varijanta klasične bajke o Trnoružici, ovog puta ispričana iz perspektive zle vile koja, zapravo, i nije tako zla, bar nije rođena zla. Dakle, imamo dva kraljevstva, jedno je ljudsko i vodi ga kralj, drugo je vilinsko i u njemu vile, životinje i mitološka bića žive u skladu i harmoniji. Vilinsko kraljevstvo je bogato i zato je na meti pohlepnih ljudi. Dečak Stefan tako upadne unutra u potrazi za draguljima, ali ga naslovna junakinja uhvati i, umesto da ga kazni, njih dvoje se sprijatelje i čak možda i zavole. Međutim, kako odrastaju, putevi ih vode na različite strane. Ona postaje zaštitnica svog kraljevstva, a on kraljev verni sluga. Kada njena vojska porazi kraljevsku, umirući kralj raspiše nagradu: ko ubije krilatog monstruma oženiće princezu i naslediti presto. Stefan se posluži lukavstvom, zavede i omami svoju prijateljicu i amputira joj krila koja priloži kao dokaz kralju. Stefan postaje kralj i uskoro dobija kćerku. Ogorčena vila željna osvete na nju baca dobro poznatu kletvu sa šesnaestim rođendanom i preslicom, pa nastavljamo sa poznatom pričom.

Tu su prisutne dve grupe simbola, obe prilično očite. Jedni od njih su seksualni (amputacija krila kao gubljenje nevinosti, igla na preslici kao očiti falusni simbol – vraćanje istom merom) i generalno vezani za polni identitet (ljudsko kraljevstvo kao muško, vilinsko kao žensko i posledična intruzija). Druga grupa simbola je sociološke prirode (razlike između ljudske hijearhijske strukture i anarhoidno-divljačke vilinske i životinjske) i to nam priča priču o odsustvu tolerancije, osvajanju, pljačkanju i kolonizaciji.

 

Tih simbola ima i dalje kroz ceo film i oni možda jesu providni, ali sami po sebi nisu problematični. Problem leži u užasno odrađenoj fabuli i likovima. Nije se poradilo na motivaciji, pa su svi postupci slučajni i vode jednom velikom neredu na kraju sa jednim vrhunski čudnim obratom koji se može iščitati i kao feministički i kao neprimereno-lezbejski i kao konzervativan (u smislu nekog povratka u raj, na staro stanje stvari pre nego što su se nepočinstva dogodila).

U velikoj meri je i izvedba užasna. Scenario je prekrajan nekoliko puta od strane studijskih struktura (loš znak), a režija je amaterska na svim nivoima do te mere da su se producenti obratili za pomoć Johnu Hancocku koji je nekoliko scena ponovo snimio, ali je ostao nepotpisan. To ne treba da čudi jer se Robert Stromberg bavio vizuelnim efektima i scenografijom, a Maleficent mu je prvi film koji režira. Dakle, on nema osećaja za ritam i dinamiku (film jako pada u drugoj trećini, a treću sačinjava razdužena bizarna bitka), muzika je preglasna i generička i jedino što je uspeo da pristojno odradi su vizuali, ništa impozantno, samo pristojno.

Na području “castinga” i rada sa glumcima je pao na ispitu. On svoje glumce drži potpuno van kontrole, što je recept za katastrofu sa tako loše napisanim likovima. Tri male vile (Temple, Manville i Staunton) koje kasnije odgajaju Auroru su sigurni kandidati za Razzie (nagrada za najlošija ostvarenja). Sharlto Copley, obično sjajan gde god se pojavio, ovde preglumljuje i muči se sa ionako neutemeljenim (ludim i glupim u kombinaciji) likom odraslog kralja Stefana. Elle Fanning uglavnom statira kao Aurora, tako da je malo primetna granica između budne i uspavane lepotice. Statira i Brenton Thwaites kao njen princ na belom konju. Sam Riley kao sluga koji se pretvara iz ljudskog oblika u sve moguće životinje (najčešće u gavrana) jedini je koliko-toliko na visini zadatka.

 

Uostalom, oni su, kako u očekivanjima, tako i u prvim kritikama, smatrani manje bitnim u poređenju sa Angelinom Jolie u ulozi glavne junakinje. Ona je napravila četvorogodišnju pauzu od glume u igranom filmu, trogodišnju od glume uopšte i posvetila se režiji svog prvenca, očekuje se i drugi film, humanitarnom radu i glumljenju velike zvezde zajedno sa svojim mužem. Uloga u Maleficent dolazi posle jednog za nju traumatičnog događaja ili “publicity stunta” u cilju podizanja svesti ili čega god. Nakon mastektomije u stvarnom životu, njen lik na ekranu je hendikepiran, silovan, oduzet mu je identitet. Iskreno, nisam uhvatio tu “freaky” dimenziju. Događaj se dešava van ekrana, tada još uvek sa drugom glumicom, Angie dolazi na gotovo. Ako je u tome pronašla dodatnu inspiraciju, odlično. Njeno ostvarenje samo po sebi je polovično. Njen ničim izazvani britanski akcenat je zbunjujući i katastrofalan, njeni glumački zadaci se svode na prešetavanje po ekranu, mahanje rekvizitima, poneki preglumljeni pogled, poneku vrisku i nešto lajni hladnog humora. Od svega toga, humor joj nekako i najbolje ide. Sva je prilika da je ova nekada izvrsna glumica izgubila želju za glumom, ali ne i za slavom, pa uloge prihvata kao neku vrstu nužnog zla da bi ostala tražena roba na crvenim tepisima.

Najčudniji ishod od svega u ovom filmu je apsolutna dominacija na bioskopskim blagajnama. Obično ovakvi nevešti filmovi koji pucaju na svu moguću publiku na kraju izvise. Čini se da je Angie dovoljan magnet za gledaoce. Centralni problem sa ovim filmom je što zapravo nema svoju ciljanu publiku: za decu je suviše konfuzan, komplikovan i arbitraran, za tinejdžere nezanimljiv, za starije suviše ridikulozan.

Što se tiče mene i psihoanalize, nismo naročito kompatibilni. Naprosto, nikad je nisam naročito pušio (od podsvesti, preko podele ličnosti do kompleksnijih stvari, da ne pominjem preteranu seksualizaciju svega), pa se ni sa ovim iskustvom nisam konvertirao. Priznajem da je ponekad zgodna alatkica za gledanje filmova, ali sama psihoanaliza neće spasiti neuredan film.