kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Kako vrijeme prolazi, tako se i uvriježene percepcije određenih pojava mijenjaju. Te pojave su, pak, oduvijek bile tu s nama, samo smo mi na njih nekoć drukčije reagirali. Na primjer, spektar autizma: nekada su se djeca i ljudi na spektru sustavno isključivali iz društva, dok je današnja inkluzija svakako humanija. Zbog toga, kada se pojavio, film Kišni čovjek Barryja Levinsona, djelovao je gotovo revolucionarno jer je zapravo humanizirao autističnu osobu. Danas bismo za Levinsonov film mogli reći da je naivan, anakron, sklon stereotipiji i na rubu egzotizacije, da je u njemu možda iskrena dobra namjera iznevjerena i okrenuta u smjeru patronizirajućeg tona koji neurotipične osobe imaju prema onima koji to nisu. Jer neurodivergentne osobe, kako glasi noviji termin za autistične, svijet doživljavaju drugačije nego neurotipične, na drugačije podražaje reagiraju na drugačiji način i drugačijim intenzitetom, traže i uviđaju drugačije sheme, prakticiraju drugačije rituale koji ih smiruju i „centriraju”. Nije tu, dakle, riječ o hendikepu, kao što nije ni o „super-moćima” poput beskonačnog pamćenja naslovnog junaka Levinsonovog filma, već o drugačijoj morfologiji unutarnjeg svijeta. Pitanje koje se ovdje nameće glasilo bi: kako se onda, makar na filmskom planu, valja baviti temom autizma? Kako snimiti film za djecu i mlade koji se možda još nisu susreli sa svojim vršnjacima koji su na spektru? Kako angažirati njih i njihove roditelje, i prema njima iskomunicirati pozitivne poruke prihvaćanja različitosti, a da se to ne premetne u puki didakticizam? Možda film Glavonja Marine Andree Škop i Vande Raymanové, od prije nekog vremena prisutan u hrvatskim kinima, nudi odgovore na neka od tih pitanja.
Naslov filma je zapravo pogrdni nadimak koji je naša junakinja i točka gledišta u filmu, Alisa (debitantica Marta Mihanović), skovala za svog starijeg brata Milana (Maks Kleončić). Milan, naime, stalno na glavi nosi kožnatu kacigu, s njome čak i spava. Ona mu služi kako bi minimizirao buku koja dopire iz vanjskog svijeta. Milan ne govori, jako cijeni svoj mir, a najradije crta ravne linije penkalom po bijelom papiru. Kako kaže Alisa, on živi u svom svijetu, a roditelji (igraju ih slovenski glumci Matej Puc i Ajda Smrekar) svu pozornost posvećuju njemu. Zbog toga se obitelj iz grada seli na selo, što Alisa vidi kao još jednu potvrdu da se nju zanemaruje u korist brata. Međutim, preseljenje neće donijeti mir, kao što neće donijeti ni bijeg od nadležne socijalne službe koja je obitelji za petama. Dvoje agenta, stroga žena (igra je Judita Franković Brdar) i smeteni muškarac (Borko Perić) žele dokazati kako se obitelj ne može brinuti za Milana koji ima posebne potrebe i da je njemu mjesto u domu. Kada Alisa prolije boju po Milanovim papirima za crtanje linija, majka odlazi do obližnjeg gradića po novi svežanj, ali na putu natrag doživljava nesreću i završava u bolnici. Čuvši za dolazak agenata, otac također ubrzava tempo rada na svom poslu sve do „pregorijevanja” i pristanka odlaska u bolnicu kojom upravljaju vrlo čudni i diktatorski nastrojeni doktor (glumi ga Csongor Kassai) i njegova pobočnica, glavna sestra (Gabriela Dzuríková). Oni nad svojim pacijentima sprovode opite, a imaju i zadnje namjere. Alisa i Milan, dakle, moraju pronaći nestale roditelje, u čemu će im pomoći trio lokalnih malih detektiva (utjelovljuju ih Andrija Lamot, Mark Spiridonović i Martin Pišlar), a putem će doživjeti brojne avanture, izazove i opasnosti: od uvjeravanja Milana da izađe iz kuće i hoda izvan linija koje ga čine sigurnim, preko susreta sa siledžijama, pa do detektivskog zapleta oko krađe dijamanta iz muzeja.
Po filmskom rodu, Glavonja spaja onaj igrani i animirani, što i nije čudno imajući u vidu autorsko porijeklo tandema autorica. Marina Andree Škop dolazi iz sfera igranog i dokumentarnog filma i projekata na kojima je radila kao producentica, montažerka i redateljica, dok je Vanda Raymanová svoj opus ostvarila u animiranom filmu. To sugerira izvjesnu podjelu posla između redateljica: jedna se više bavila igranim dijelom i radom s glumcima, a druga više animiranim, posebno zato što animacija u Glavonji nije svedena samo na efekt, već je ključna za stilizaciju filma. Autorski postupak se može ponajprije opisati kao interakcija glumaca s kolažiranim foto-tapeta pozadinama koje odjednom oživljavaju, čime se stvara dojam bajkovitosti i, još više od toga, pomaknutosti. Tomu doprinosi i zanimljiv izbor lokacija, od zgrade Državnog arhiva u Zagrebu koja glumi muzej, do grada, odnosno dvorca u Brežicama koji glumi sanatorij. S autorske strane, motivacija za ovakvu stilizaciju je jasna – ona nam možda predlaže Milanovu nesvakidašnju sliku svijeta bez obzira što je primarna točka gledišta Alisina, a njome se i njezinim principom da je dosta toga dozvoljeno može odgovoriti na neugodna pitanja glede kontinuiteta s našim, stvarnim svijetom (na primjer, kako to da se u filmu spajaju automobili iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pisaće mašine iz istog ili starijeg razdoblja i mobiteli, i to baš onako kako scenarij od njih zahtijeva.) Opet, stilizacija tog tipa ipak može biti „malo previše” za primarnu, dječju ciljnu publiku koja se mora iz svog svijeta izmjestiti u svijet filma, a taj svijet ne djeluje ni posve realno, ni posve izmaštano, već negdje između.
Srećom, pozitivna misija i poslanstvo filma su tu, i to bez didaktičnosti koja je sačuvana za priručnik za roditelje i pedagoge koji će biti dijeljen prilikom organiziranih projekcija filma. Zapravo, nakon uvoda u kojem se upoznajemo s pravilima po kojima funkcionira svijet ovog filma, dobivamo jednostavnu i efektnu avanturu baziranu na maksimama da djeca mogu biti bistrija od odraslih koji su često karikaturalni, te da ona mogu učiniti sve kada se međusobno slože, prihvate i pomažu, bez cinizma, isključivanja i surovosti. Koliko to drži vodu u stvarnom svijetu gdje je upravo isključivanje jedan od mehanizama djeci inherentne surovosti, ipak je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti. Kako bi ostvarile svoje namjere, autorice se dosta pouzdaju u glumce, kako pažljivo izabrane i vođene mlade, tako i odrasle kojima je ostavljeno dovoljno mjesta za improvizaciju oko jednostavnih uputa. Izbor Marte Mihanović ključan je za glavnu i nosivu ulogu, budući da se od glumice, baš i kao od njezina lika Alise, često traži istovremena snaga i ranjivost, što nije lak zadatak čak ni za školovane glumce i glumice. S druge strane, Maks Kleončić posjeduje mirnoću i ekspresivnost neophodnu za lik Milana koji inače ne govori. Ostatak dječje glumačke postavke fluidno se nadovezuje na njih dvoje, pa se njihova interakcija čini prirodnom. Nasuprot njima, odrasli se i profesionalni glumci poigravaju sa svojim karikiranim likovima, baš kao što se i tehnički dio ekipe zabavlja oko zadanih stilizacijskih smjernica. Opet, nešto veće ambicije i internacionalna glumačka postava uvjetuju da će na par mjesta dolaziti do povećanih zahtjeva po pitanju sinkronizacije na razne jezike na kojima će film, nadamo se, igrati, ali ni ta ispadanja nisu strašna čak ni za poslovično hladne kritičare. I to je sasvim dovoljno za jedan solidno izveden, kompaktan i pozitivnim emocijama nabijen film kroz koji će djeca usvojiti koncept različitosti, dok ni roditeljima gledanje Glavonje neće predstavljati poteškoću.
