Extraordinary / Glavonja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kako vrijeme prolazi, tako se i uvriježene percepcije određenih pojava mijenjaju. Te pojave su, pak, oduvijek bile tu s nama, samo smo mi na njih nekoć drukčije reagirali. Na primjer, spektar autizma: nekada su se djeca i ljudi na spektru sustavno isključivali iz društva, dok je današnja inkluzija svakako humanija. Zbog toga, kada se pojavio, film Kišni čovjek Barryja Levinsona, djelovao je gotovo revolucionarno jer je zapravo humanizirao autističnu osobu. Danas bismo za Levinsonov film mogli reći da je naivan, anakron, sklon stereotipiji i na rubu egzotizacije, da je u njemu možda iskrena dobra namjera iznevjerena i okrenuta u smjeru patronizirajućeg tona koji neurotipične osobe imaju prema onima koji to nisu. Jer neurodivergentne osobe, kako glasi noviji termin za autistične, svijet doživljavaju drugačije nego neurotipične, na drugačije podražaje reagiraju na drugačiji način i drugačijim intenzitetom, traže i uviđaju drugačije sheme, prakticiraju drugačije rituale koji ih smiruju i „centriraju”. Nije tu, dakle, riječ o hendikepu, kao što nije ni o „super-moćima” poput beskonačnog pamćenja naslovnog junaka Levinsonovog filma, već o drugačijoj morfologiji unutarnjeg svijeta. Pitanje koje se ovdje nameće glasilo bi: kako se onda, makar na filmskom planu, valja baviti temom autizma? Kako snimiti film za djecu i mlade koji se možda još nisu susreli sa svojim vršnjacima koji su na spektru? Kako angažirati njih i njihove roditelje, i prema njima iskomunicirati pozitivne poruke prihvaćanja različitosti, a da se to ne premetne u puki didakticizam? Možda film Glavonja Marine Andree Škop i Vande Raymanové, od prije nekog vremena prisutan u hrvatskim kinima, nudi odgovore na neka od tih pitanja.

Naslov filma je zapravo pogrdni nadimak koji je naša junakinja i točka gledišta u filmu, Alisa (debitantica Marta Mihanović), skovala za svog starijeg brata Milana (Maks Kleončić). Milan, naime, stalno na glavi nosi kožnatu kacigu, s njome čak i spava. Ona mu služi kako bi minimizirao buku koja dopire iz vanjskog svijeta. Milan ne govori, jako cijeni svoj mir, a najradije crta ravne linije penkalom po bijelom papiru. Kako kaže Alisa, on živi u svom svijetu, a roditelji (igraju ih slovenski glumci Matej Puc i Ajda Smrekar) svu pozornost posvećuju njemu. Zbog toga se obitelj iz grada seli na selo, što Alisa vidi kao još jednu potvrdu da se nju zanemaruje u korist brata. Međutim, preseljenje neće donijeti mir, kao što neće donijeti ni bijeg od nadležne socijalne službe koja je obitelji za petama. Dvoje agenta, stroga žena (igra je Judita Franković Brdar) i smeteni muškarac (Borko Perić) žele dokazati kako se obitelj ne može brinuti za Milana koji ima posebne potrebe i da je njemu mjesto u domu. Kada Alisa prolije boju po Milanovim papirima za crtanje linija, majka odlazi do obližnjeg gradića po novi svežanj, ali na putu natrag doživljava nesreću i završava u bolnici. Čuvši za dolazak agenata, otac također ubrzava tempo rada na svom poslu sve do „pregorijevanja” i pristanka odlaska u bolnicu kojom upravljaju vrlo čudni i diktatorski nastrojeni doktor (glumi ga Csongor Kassai) i njegova pobočnica, glavna sestra (Gabriela Dzuríková). Oni nad svojim pacijentima sprovode opite, a imaju i zadnje namjere. Alisa i Milan, dakle, moraju pronaći nestale roditelje, u čemu će im pomoći trio lokalnih malih detektiva (utjelovljuju ih Andrija Lamot, Mark Spiridonović i Martin Pišlar), a putem će doživjeti brojne avanture, izazove i opasnosti: od uvjeravanja Milana da izađe iz kuće i hoda izvan linija koje ga čine sigurnim, preko susreta sa siledžijama, pa do detektivskog zapleta oko krađe dijamanta iz muzeja.

Po filmskom rodu, Glavonja spaja onaj igrani i animirani, što i nije čudno imajući u vidu autorsko porijeklo tandema autorica. Marina Andree Škop dolazi iz sfera igranog i dokumentarnog filma i projekata na kojima je radila kao producentica, montažerka i redateljica, dok je Vanda Raymanová svoj opus ostvarila u animiranom filmu. To sugerira izvjesnu podjelu posla između redateljica: jedna se više bavila igranim dijelom i radom s glumcima, a druga više animiranim, posebno zato što animacija u Glavonji nije svedena samo na efekt, već je ključna za stilizaciju filma. Autorski postupak se može ponajprije opisati kao interakcija glumaca s kolažiranim foto-tapeta pozadinama koje odjednom oživljavaju, čime se stvara dojam bajkovitosti i, još više od toga, pomaknutosti. Tomu doprinosi i zanimljiv izbor lokacija, od zgrade Državnog arhiva u Zagrebu koja glumi muzej, do grada, odnosno dvorca u Brežicama koji glumi sanatorij. S autorske strane, motivacija za ovakvu stilizaciju je jasna – ona nam možda predlaže Milanovu nesvakidašnju sliku svijeta bez obzira što je primarna točka gledišta Alisina, a njome se i njezinim principom da je dosta toga dozvoljeno može odgovoriti na neugodna pitanja glede kontinuiteta s našim, stvarnim svijetom (na primjer, kako to da se u filmu spajaju automobili iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pisaće mašine iz istog ili starijeg razdoblja i mobiteli, i to baš onako kako scenarij od njih zahtijeva.) Opet, stilizacija tog tipa ipak može biti „malo previše” za primarnu, dječju ciljnu publiku koja se mora iz svog svijeta izmjestiti u svijet filma, a taj svijet ne djeluje ni posve realno, ni posve izmaštano, već negdje između.

Srećom, pozitivna misija i poslanstvo filma su tu, i to bez didaktičnosti koja je sačuvana za priručnik za roditelje i pedagoge koji će biti dijeljen prilikom organiziranih projekcija filma. Zapravo, nakon uvoda u kojem se upoznajemo s pravilima po kojima funkcionira svijet ovog filma, dobivamo jednostavnu i efektnu avanturu baziranu na maksimama da djeca mogu biti bistrija od odraslih koji su često karikaturalni, te da ona mogu učiniti sve kada se međusobno slože, prihvate i pomažu, bez cinizma, isključivanja i surovosti. Koliko to drži vodu u stvarnom svijetu gdje je upravo isključivanje jedan od mehanizama djeci inherentne surovosti, ipak je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti. Kako bi ostvarile svoje namjere, autorice se dosta pouzdaju u glumce, kako pažljivo izabrane i vođene mlade, tako i odrasle kojima je ostavljeno dovoljno mjesta za improvizaciju oko jednostavnih uputa. Izbor Marte Mihanović ključan je za glavnu i nosivu ulogu, budući da se od glumice, baš i kao od njezina lika Alise, često traži istovremena snaga i ranjivost, što nije lak zadatak čak ni za školovane glumce i glumice. S druge strane, Maks Kleončić posjeduje mirnoću i ekspresivnost neophodnu za lik Milana koji inače ne govori. Ostatak dječje glumačke postavke fluidno se nadovezuje na njih dvoje, pa se njihova interakcija čini prirodnom. Nasuprot njima, odrasli se i profesionalni glumci poigravaju sa svojim karikiranim likovima, baš kao što se i tehnički dio ekipe zabavlja oko zadanih stilizacijskih smjernica. Opet, nešto veće ambicije i internacionalna glumačka postava uvjetuju da će na par mjesta dolaziti do povećanih zahtjeva po pitanju sinkronizacije na razne jezike na kojima će film, nadamo se, igrati, ali ni ta ispadanja nisu strašna čak ni za poslovično hladne kritičare. I to je sasvim dovoljno za jedan solidno izveden, kompaktan i pozitivnim emocijama nabijen film kroz koji će djeca usvojiti koncept različitosti, dok ni roditeljima gledanje Glavonje neće predstavljati poteškoću.

I Used to Be Famous

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Rokere još i možemo zamisliti kao stare, zapravo ne moramo ni da ih zamišljamo: ostarili su nam pred očima.

Nije taj prizor baš uvek prijatan i često je u suprotnosti s mladalačkom, često autodestruktivnom energijom koju rokenrol propoveda (šta bi s onim „živi brzo, umri mlad, budi lep leš“), ali, eto, neki rokeri su dogutali do starosti, prigrlili zdrav život, a neki su čak i odrasli i postali odgovorni. Što nas dovodi do sledećeg pitanja...

A šta ćemo sa „boj bendovima“? Njih već sam naziv ograničava: sve to zapevanje o nesrećnim ljubavima i sve te elaborirane plesne tačke na bini imaju smisla dok su izvođači jako mladi. Nijedan od tih sastava se nije ponovo okupio, a da to samo po sebi nije imalo neku autoparodičnu notu. Istini za volju, neki od tih bivših dečaka su odrasli i napravili karijere u pop muzici ili na nekoj drugoj sceni, ali teško da bi i njima padalo na pamet da okupe staro društvo.

Čemu ovaj uvod, budući da autor ovog teksta jedva da ima minimum poštovanja i interesa za korporativni, studijski pop kojem su ciljna grupa tinejdžerke? Pa, repertoar i u bioskopima i na „strimingu“ smo već pretresli na ovim stranicama, pa se naslov ,,I Used to Be Famous“ debitanta u dugometražnom formatu Edija Strenberga, izvučen iz autorovog nagrađivanog kratkometražnog filma, nametnuo kao jedan od zanimljivijih izbora.

Film počinje lažnim arhivskim snimkom o lažnom „boj bendu“ čija su dva „frontmena“ lepuškasti Vini Di i misteriozni Ostin, a taj se uvod završava informacijom o njihovom raspadu. Dvadeset godina kasnije, Vini, odnosno Vins (pouzdani epizodista Ed Skrain u jednoj od retkih glavnih uloga) živi u opštinskom stanu od pomoći za nezaposlene dok sanja o povratku na scenu, dok je Ostin (Join Maken) poznati pop pevač koji planira povlačenje, a čiju karijeru i dalje vodi njihov nekadašnji menadžer Denis (Nil Stuk).

Vins, dakle, obija pragove birtija po Pekamu pokušavajući da nađe sebi angažman kako bi pred publikom isprobao novi materijal, pritom ne prezajući od toga da se pozove na staru slavu. Ali, sva je prilika da ga je vreme potpuno pregazilo, pošto ne poznaje čak ni osnove modernih kanala komunikacije. Jedinu publiku može da dobije kada svira na ulici, gde mu se jednom prilikom pridružuje mladi autistični bubnjar Stivi (Leo Long) koji počinje da ritmički prati Vinsove elektro pop melodije sa sintisajzera.

Njihov zajednički snimak postaje viralan i Vins dobija ideju da njih dvojica nastupaju kao bend. Stivi, pak, dolazi u paketu sa svojom zaštitnički nastrojenom majkom Ember (Elinor Matsura), nekadašnjom plesačicom koja svom sinu dozvoljava kretanje samo u kontrolisanim, sigurnim sredinama kao što su to muzikoterapijske seanse kod Dije (Kurt Egjiavan) na koje uskoro počinje da dolazi i Vins.

Kako Vins sanja o povratku pod svetlo reflektora, Stivi ima san da studira perkusije na konzervatorijumu, a Vins je zapravo jedini koji ga u sviračkoj ambiciji podržava, pritom otkrivajući svoj vlastiti talenat za muzikoterapiju. Dilema se Vinsu, koji takođe vuče određene traume iz prošlosti, nameće kada bude pozvan da gostuje Ostinu na oproštajnoj turneji, pa on mora izabrati želi li biti ponovo slavan makar nakratko ili želi očuvati prijateljstvo i čovečnost.

Kako iz opisa radnje možemo pretpostaviti, reč je o izrazito predvidljivom, čak tipskom filmu koji nosi pozitivne poruke o nužnosti odrastanja (makar prolongiranog, u Vinsovom slučaju), osamostaljivanja i sticanja hrabrosti da se otisnemo u veliki svet (u Stivijevom), kao i nužnosti puštanja voljenih da nađu svoj put (što se tiče Ember). Likovi su, dakle, tipski i tek minimalno produbljeni i obojeni nekim posebnostima, ali im funkcija ostaje da usmeravaju radnju predvidljivim tokovima kako bi ona na kraju isporučila svoje pozitivne poruke.

Sve to je zapakovano u nepretenciozni omot tipičnog britanskog „indi“ filma skromnih ambicija koji ni u nekim prošlim vremenima ne bi imao puno šansi u bioskopu i koji bi pre ili kasnije ono malo sreće našao u video-klubovima ili na kablovskoj televiziji, zbog čega se sada „Netfliks“ distribucija čini kao pravi izbor. Ništa tu ne odstupa preterano, glumci dolaze uglavnom iz nižih ešalona, ali njihovi zadaci nisu naročito teški, pa ih oni obavljaju bez problema. Izuzeci su jedino Ed Skrain koji prvi put mora da se dokaže kao lider ansambla (što u principu uspeva) i Leo Long, zaista neurodiverzivni muzičar s glumačkim ambicijama, u svojoj prvoj ulozi.

Režijsko pakovanje je isto tako nenametljivo i relativno jednostavno. Iz te matrice istupaju jedino povremene montažne sekvence praćene muzikom Dejvida M. Sondersa koja se „prodaje“ kao Vinsova, a koje imitiraju estetiku nešto starijih video-spotova. Tu, pak, dolazimo do paradoksa da je Vinsova solo-muzika koju čujemo i u „realnom vremenu“ i u „fleš-bekovima“ zapravo dosta kvalitetnija od one koja mu je donela kratkotrajnu slavu.

Da je samo znao da je ispromoviše, njegov lik bi ostao bez motivacije za svoje postupke, pa onda ne bi bilo ni filma, a ni njegove pozitivne poruke. Sad, koliko je to loše ili dobro.

The Reason I Jump

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prema definiciji, autizam je poremećaj u razvoju koji se manifestira poteškoćama u socijalnoj interakciji i komunikaciji, te u repetitivnom ponašanju. Znaci autizma se najčešće pojavljuju do treće godine života, ponekad gradualno (u smislu da dijete ne dostiže očekivane razvojne faze po pitanju percepcije, motorike i komunikacije), ponekad u formi regresije, u smislu da dijete »zaboravi« ono što je ranije doseglo (primjerice sposobnost izgovaranja riječi ili rečenica) i vrati se na prethodnu fazu. Ne postoji jasan konsenzus o uzroku autizma, ali se smatra da je riječ o kombinaciji genetskih i sredinskih faktora, naročito u prenatalnoj fazi života poput bolesti majke (rubeola se smatra jednim od faktora) ili konzumacije alkohola i droga, kao i izlaganja pojedinim otrovima. Terapija ima raznih i stječe se dojam da pomažu, barem u smislu »treniranja« osobe za samostalni život, premda ne postoje gotova rješenja. Autizam je, naime, spektar, i to prilično širok, pa je dosta teško naći dvije osobe s potpuno istim simptomima i manifestacijama. Drugim riječima, autistične osobe svijet oko sebe vide i njega promatraju po drugačijim kodovima od neurotipičnih (ne-autističnih) ljudi, pa ih se može promatrati i kao drugu kulturu i civilizaciju čiji su »jezik i pismo« nepoznati i neotkriveni. Iako se u suvremeno doba percepcija autističnih osoba i načini postupanja prema njima mijenjaju nabolje, to nije uvijek bilo tako: kako religija i znanost u principu teže jednoznačnim i konačnim rješenjima, tako su autistične osobe ranije bile povezivane s demonima ili samim vragom, ili na početku XX. stoljeća s drugim razvojnim i psihičkim poremećajima, od retardacije do shizofrenije.

Knjiga Razlog zbog kojeg skačem japanskog autističnog neverbalnog umjetnika Naokija Higashide može se smatrati prijelomnom u smislu da u njoj vidimo autizam i naš svijet iz perspektive same autistične osobe. To, za početak, negira teorije po kojima je autizam povezan sa sniženom inteligencijom: iako ne govori, autor je demonstrirao da može naučiti jezik i pismo svijeta oko sebe, koristeći se tablicom s alfabetom i izražavajući se razgovijetno pomoću nje. Higashida je knjigu napisao kao adolescent i ona je od tada prevedena na druge jezike, postavljena na kazališne daske, a sada je dobila i dokumentarno-filmsku adaptaciju koju potpisuje Jerry Rothwell, a koja je, nakon prikazivanja na Human Rights Film Festivalu prošle jeseni, u redovnu hrvatsku kino-distribuciju ušla baš na Međunarodni dan autizma, 2. travnja. U međuvremenu mu je promijenjen i naslov, odnosno prijevod istog, pa je Razlog zbog kojeg skačem postao Zašto skačem. Iako je riječ o adaptaciji u kojoj jednu od ključnih uloga igra prevoditelj Higashidine knjige, David Mitchell, i sam otac autističnog djeteta, odlomci iz knjige koje čita glasovni glumac Jordan O’Donegan i ilustracije istih u kojima Higashidinog dvojnika igra još jedan neverbalni momčić s dijagnozom autizma, Jim Fujiwara, zauzimaju tek manje od polovice filma. Oni su sami po sebi poetični i atraktivno snimljeni, puni poštovanja za temu, autora i njegov svijet, ali neurotipičnom oku gledatelja oni mogu itekako djelovati apstraktno ili čak proizvoljno, što vjerojatno nije najbolji način da se nekome tko s fenomenom autizma nema puno dodirnih točaka isti predstavi i objasni. Primjera radi, znače li Hagashidi ili njegovom »dubleru« Fujiwari livade zelene trave i nebo u boji flamanske vedute isto što i nama? Vide li ih na isti način? Na primjeric, u jednom pasažu knjige spominje se koliko mentalnih koraka iskapanja po sjećanjima autistična osoba mora napraviti da bi sebi iznova i iznova objasnila nešto što neurotipični ljudi percipiraju posve fenomenološki, recimo kišu.

Režiser Rothwell zato u film uvodi nove likove, mlade ljude s dijagnozom autizma i njihove roditelje, i to s različitih lokacija u svijetu, kao i spomenutog Mitchella u smislu svojevrsnog tumača s kojim ima nešto najviše nalik klasičnom intervjuu. Pristup autističnim mladićima i djevojkama i njihovim roditeljima može se okarakterizirati kao djelomično opservacijski, makar utoliko da se Rothwell trudi ne poremetiti njihov svijet svojim prisustvom, ali je i subjektima i njihovim roditeljima dozvoljeno obratiti se direktno u kameru i objasniti o čemu je riječ. Amrit odrasta u Indiji i sa svijetom komunicira pokretom i crtanjem koje obiluje precizno rekreiranim detaljima, a njena majka Aarti svjedoči o tome koliko joj je bilo teško dok ona sama nije našla kanal komunikacije s vlastitim djetetom. Emma i Ben iz grada Arlingtona, u Virginiji, u Sjedinjenim Američkim Državama, najbolji su prijatelji u školi i velika podrška jedno drugom. Nijedno od njih ne govori, što Emmu ne sprečava da tišinu razbija glasnim krikovima, a oboje za komunikaciju sa svijetom koriste elektronske alfabet-tablice. Na primjeru njihovog školskog zadatka na temu povijesti Argentine u poslijeratnom periodu, vidi se koliko su zapravo inteligentni i sposobni učiti, te uviđati logičke poveznice. Ben će to kasnije demonstrirati u razgovoru s Rothwellom, njegovi uvidi na temu vlastitog statusa i prijedlozi rješenja duboki su, jasni i koncizni, pa mogu biti dragocjeni svakomu tko ima strpljenja poslušati »slovkanje« sintetiziranim glasom. Najstariji od družine, Joss, za razliku od drugih govori, ali nije sposoban razgovarati i razmijenjivati informacije. Njegovi roditelji, inače producenti filma Jeremy Dear i Stevie Lee, o njegovom umu kažu da je beskonačni i nekontrolirani »slideshow«. Joss je krupan i snažan, teško ga je razuvjeriti kada nešto zamisli i nije ga uvijek moguće smiriti, a omiljena glazba i izvor radosti su mu velike zelene električne kutije. Konačno, najmlađa od subjekata, Jestina, dolazi iz afričke države Siera Leone u kojoj tek odnedavno postoji institucionalni okvir za obrazovanje i inkluziju osoba s autiznom koja su prije toga bila smatrana demonskom djecom. O tim promjenama i svojem angažmanu oko njih govore njeni roditelji.

Jerry Rothwell je iskusan dokumentaristički autor s novinarsko-istraživačkim osjećajem za pronalaženje priče i pripovijedanje u svrhu edukacije publike. Njegov prvi film film Duboka voda (2006) bavio se neuspjelim poduhvatom Donalda Crownhursta koji je pokušao sam jedriti oko svijeta. U filmu Težak teret (2008) dokumentirao je snimanje punk albuma sastava koji su sačinjavali mladi ljudi s intelektualnim poteškoćama. Nepoznati donator (2010) pratio je jednog od najplodnijih donatora sperme, Jeffreya Harrisona, i njegovu brojnu biološku djecu u postupku uspostavljanja veza, pritom postavljajući pitanje što je zapravo obitelj. Nakon dokumentarca Grad trkača (2012) u kojem prati dvije etiopske djevojke na putu ka ostvarenju snova o karijeri u atletici, Rothwell je postigao svoj najveći uspjeh s filmom Kako promijeniti svijet (2015) u kojem je ispričao priču o akciji sprečavanja nuklearnih proba na Aljasci iz koje je nastao pokret Greenpeace. Uslijedio je kuriozitetni dokumentarac Kiselo grožđe (2016) o prijevarama na aukcijama rijetkih arhivskih vina, kao i gotovo vizionarski uradak Škola u oblaku (2018) koji se bavi odnosom obrazovanja i dostupnosti informacija na globalnoj mreži kroz primjer kioska s internetom u Indiji. Zadatak koji je uzeo s filmom Zašto skačem nije ni najmanje lagan jer gledaocima treba predstaviti jedan novi svijet, a pritom taj isti osjetljivi svijet ne poremetiti svojim ulaskom u njega. Zbog toga autor ne može zagaziti duboko, pa bira dvije različite tehnike, jednu poetsko-opisnu i drugu uglavnom opservacijsku, kako bi gledateljima makar otškrinuo vrata za pogled prema njemu. Rezultat je takav da odlazi više u širinu nego u dubinu u strahu da ne napravi neku nepovratnu štetu. To će na informativnom nivou imati koristi prije svega za gledatelje koji se s autizmom nisu previše susretali, dok će roditelji autistične djece i institucije koje se njima bave od ovog filma dobiti potvrdu za ispravnost svog rada i misije.

Come Play

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Jacob Chase

uloge: Azhy Robertson, Gillian Jacobs, John Gallagher Jr, Winslow Fegley, Rachel Wilson

Horor kao žanr je najefikasniji kada se strahom ne bavi samo na njegovom pojavnom, manifestacionom nivou. Simbolička i metaforička komponenta tog straha su svakako pametnije, dosta često i strašnije od prostog prepadanja gledalaca. U tom smislu, Come Play, iako nije baš najoriginalniji i najdubokoumniji horor film svih vremena, dolazi kao relativno osveženje ove prilično mršave godine koja i sama izgleda kao horor-film.

Reditelj filma Jacob Chase kojem je ovo debi u dugometražnom formatu, a inače uglavnom radi kao montažer, veliki je fan horora i to se vidi u poigravanju sa konceptima i klišeima. Simpatičan komadić trivije je i to da je jedno vreme bio vlasnik malog biznisa kuće duhova. Come Play deluje kao ekspanzija jedne od bezbrojnih priča Stephena Kinga, a zapravo je nadogradnja autorovog prethodnog kratkog filma Larry, od kojeg posuđuje samo monstruma koji ima potencijala da postane franšizno čudovište u doglednoj budućnosti.

U centru priče stoji autistični dečak Oliver (Azhy Robertson) koji ne govori, već koristi telefonsku aplikaciju komunikatora i koji je toliko opsednut Sunđer-Bobom da dotični crtani film može beskonačno dugo gledati. Oliver pati zbog svoje različitosti u školi, naročito kada se nađe na meti nasilnika predvođenih njegovim nekadašnjim drugom Byronom (Fegley). Kod kuće su pod pritiskom, pak, roditelji: majka Sarah (Jacobs) se po ceo dan bavi sinovljevim potrebama, što je vrlo nezahvalan posao koji je iscrpljuje i stavlja pod stalni pritisak, a otac Marty (Gallagher) radi nekoliko poslova, pa ga uglavnom nema kod kuće, a kada se pojavi sa nekim poklonom ili spreman da se sinom poigra, postaje njegov instant-heroj.

Monstrum Larry, pak, nije tipičan monstrum iako tako izgleda svojom veličinom i disproporcionalnim udovima. On je lik iz elektronske slikovnice, odnosno aplikacije koja se sama po sebi instalira na telefonima, tabletima, kompjuterima i »smart« televizorima, dok se po kući i spoljnom svetu kreće samo tamo gde ima struje koju koristi kao pogonsko gorivo. Pričicu, rimovanu i ilustrovanu jednostavnim potezima voštanih bojica, naravno, treba pročitati do kraja. Štos sa Larryjem je, pak, taj da on samo želi prijatelja, po čemu se suštinski ne razlikuje od Olivera, ali prijateljstvo s njim ima svoju cenu...

U početku podtekst filma je zanimljiv jer se bavi višestrukim užasima onoga što se zove život, posebno ako taj život nije ni na koji način privilegovan. Sarah i Marty su relativno siromašni, briga o Oliveru im iscrpljuje resurse, što je horor sam po sebi, svađaju se, što je takođe horor. Oliverov autizam i »zaključanost« u unutrašnjem svetu svakako su strašni za njega. Konačno, tu je i onaj filozofski nivo usamljenosti i nerazumevanja su svakako strašni i više nego aktuelni u pandemijskoj godini koja podstiče jednu ili drugu formu asocijalnog ponašanja. Glumci su na visini zadatka, a Chase, čini se, zna šta radi, pa u prvoj polovini filma Come Play deluje kao nešto što može biti najbolji horor-film ove godine.

Nisu loše ni »set piece« scene bazirane na prepadima i poigravanjima sa percepcijom u kojima dozirano otkrivamo sve više i više o Larryju. Jasno, ima tu više elemenata pozajmljenih iz drugih filmova, za početak Larryja možemo zamisliti kao derivat Babadooka, pregorevanje sijalica je efektno, ali i očekivano i više puta viđeno, a koncept čudovišta koje u kuću ulazi putem tehnologije je štos iz originalnog Poltergeist filma. Kombinujući te elemente, Chase svejedno odaje utisak da ima originalnu i celovitu ideju.

Do pada, međutim, dolazi u drugoj polovini filma jer autor ne uspeva da svoje ideje i pitanja koje je otvorio »zapakuje« drugačije nego u formi tirade o opasnosti ovisnosti o tehnologiji. Taj neo-luditski stav, sam po sebi konzervativan, Chase dodatno podvlači insistiranjem na porodičnom zajedništvu, roditeljskoj ljubavi i nužnosti žrtve, što su dobro poznate »family values« mantre. Nesklad sa idejama o inkluziji i hororu usamljenosti pre svega tako postaje frapantan, a žrtvom postaju oni zanimljiviji delovi i originalnije ideje u filmu.

Opet, Come Play, nesavršen kakav je, interesantan je dugometražni prvenac, ali i svojevrsno upozorenje o izazovima transfera sa kratkog na dugi format. Kratki filmovi su sami po sebi koncentrovaniji i koncizniji, određena logička preskakanja mogu biti uračunata u to tako da ne smetaju previše dokle god je poenta jasna, ali kod dugog metra su pravila igre malo drugačija, a nedoslednosti uočljivije.

Barefoot

2014.

režija: Andrew Fleming

scenario: Stephen Zotnowski

uloge: Scott Speedman, Evan Rachel Wood, Treat Williams, Kate Burton, J.K. Simmons

Blebetao sam dosta o januarskom smeću od filmova i okvirno pomenuo da postoji i februarsko smeće. Razlika između ta dva smeća je žanrovskom pakovanju, u januaru prolazi sve i svašta, debilne komedije, akcije ili horori, dok se u februaru tržište puni sa romantičnim komedijama i ljubavnim filmovima, iz godine u godinu. Solidna vest je da su brojke u okvirima žanra u konstantnom padu, pa su autori primorani ili da smisle nešto novo ili da pokušaju da kasiraju na re-make varijanti nekog starog kultnog ljubića. Loša vest je da oni najčešće ne znaju kako smisliti nešto novo, pa ni kako napraviti re-make nekog tamo stranog filma starog deset godina. Barefoot je primer za takvu nepodopštinu.

Film počinje sa svačijim omiljenim “lošim dečkom” Jayem (Speedman) u klasičnoj rutini: ostavi neki neidentifikovani ležeći objekat u krevetu, ode u striptiz-bar gde mu prepričaju šta je radio prošle noći, pa onda u kazino ili na hipodrom iako nema love da priušti kockarsko sranje. Onda rutinu prekinu krimosi koji ga nasilno upozore da mu je to poslednja opomena. Kao šlag na torti, Jay radi kao domar u psihijatrijskoj bolnici, i to je deo njegove uslovne kazne, ali i tamo ošljari i govnari, napija pacijente, neprijatan je prema sestrama, zajebava doktore i ta sranja. Sve to bi bilo podnošljivo, iako je istrošeno odavno, da Speedman daje Jayu jednu hedonističku notu (ne možeš živeti kao neodgovorna budala ako barem delom ne uživaš u tome. Speedman međutim Jaya igra na ravnoj liniji, ne dižući ga iznad lošeg scenarija koji liku stavlja okove crne ovce / bludnog sina koji je na misiji da nervira bogatog taticu koji ga ne zarezuje.

Jayev plan je jednostavan, treba se smiliti ćaletu (Williams) ili barem kevi (Burton) na bratovoj svadbi, a prvi korak u tom pravcu je da na svadbu dovede devojku, a ne kurvu ili striptizetu. Kada ga sve ženske otkantaju, Jay se ingeniozno seti da upotrebi simpatičnu pacijentkinju kao svoju lažnu devojku. Kakva ideja! I eto nama naslovne bosonoge shizofreničarke zlatnog srca po imenu Daisy (Wood). Zašto oboje glavnih likova imaju imena iz The Great Gatsby nisam skužio, ali nema veze.

Sve u svemu, Daisy je kolekcija filmskih klišeja: delom “dragi autista” i ženska varijanta Rain Mana ili Forresta Gumpa, delom “manic pixie dream girl”, a pomalo i Carrie, seksualno nepismena i beskrajno naivna. Odgajana pod čvrstom majčinom palicom, sa mozgom koji je napunjen paranoidno-shizofrenih bedastoća, Daisy je gledala samo tri prikladna TV kanala, dva sa muzikom i jedan sa prizemnim reality programom. I sve bih nekako podneo da ona nije portretirana nekako neprikladno... privlačno. Njih dvoje će se upustiti u eskapade ove i one, drpiti neprocenjivo vredni ćaletov kamper, sresti divne ljude, učiti vožnju i svakodnevne veštine, pa i ljubav... Jasno vam je kuda sve to vodi.

Sa pozitivne strane, film fino izgleda. Scenario je blago rečeno užasan, neverovatan, sklepan od najopštijih opštih mesta, a režija dosadna i predvidljiva. Glumci su u filmu sputani. Treat Williams odrađuje ulogu rigidnog bogataša koliko mora, Kate Burton je tek za nijansu životnija. J.K. Simmons izvlači maksimum iz svoje uloge doktora, a i inače mu stoje uloge dominantnih ljudi na poziciji sa nekakvim autoritetom toliko da sve svoje uloge igra na veoma sličan način. Scott Speedman je neuverljiv i treba mu malo više šarma da bi uspeo da nam podvali takvog lika. Sa druge strane, Evan Rachel Wood je veoma živahna i uživa u promenama tempa koje ima njen lik, ma koliko taj lik neverovatan bio.

Konačni sud nije nimalo povoljan za Barefoot. Da je ton malo uvrnutiji i bajkovitiji, film bi mogao da se provari, a ovako ostaje samo čudan, neprijatan, na granici bolesnog kao šala o pedofiliji. Izbegavati, jer tu zaista nema ničeg pomena vrednog.

Zoran, il mio nipote scemo / Zoran, My Naphew The Idiot

2013.

režija: Matteo Oleotto

scenario: Daniela Gambaro, Marco Pettenello, Pierpaolo Piciarelli, Mateo Oleotto

uloge: Giuseppe Battiston, Teco Celio, Rok Prašnikar, Robarto Citran, Marjuta Slamič, Riccardo Maranzana

Zoran, moj nečak idiot (za srpsko-hrvatsku verziju promenite dijaklitički znak) je ultimativni crowd pleaser, i pod tim ne mislim ništa loše. To je film za gledanje iz čiste zabave, sa manama u kontinuitetu i vernosti priče, odličnim glumačkim ostvarenjima i nekoliko veštih filmskih citata, generalno dopadljiv, sa jasnim lokalnim šmekom i podvučen sirovim italijanskim humorom. Pomislite na mešavinu The Big Lebowskog i Rain Mana, u okruženju italijanskog stripa, dok se u pozadini smeška ekipa iz Od groba do groba (Jan Cvitkovič ima cameo), Slobodan Šijan i Ivo Brešan.

Nisu reference pomenute bez razloga, radnja je smeštena u krašku regiju, oko Gorice (Stare u Italiji i Nove u Sloveniji), u taj specifičan i prelep kraj koji sam jednom prilikom posetio. Lokalni duh je tu, piju se malvazija i teran naizmenično, dobar deo radnje se odvija u točioni i improvizovanoj kafani gde glavni lik Paolo (Battiston) ordinira. On je debeo, nadrkan i neprijatan kao Walter, a lenj i zapušten kao Dude iz Lebowskog, ali njegova gadost nije samo u domenu fizičkog izgleda i temperamenta, on je zaista gadan karakter. Pijanči po ceo dan, grebe se za piće, vara, mulja, beži od policije, ošljari na poslu i vodi privatno nadjebavanje sa bivšom ženom Stefaniom (Slamič) i njenim novim mužem, picajzlom i mekušcem Alfiom (Citran), i sve u tom stilu. Posebno zadovoljstvo mu je da zajebava priprostog kolegu sa posla Ernesta (Maranzana) i da ga navodi na piće. Replika: “Ti si alkoholičar, to ti je jedina karakterna osobina” je strašna koliko i smešna.

Njegova rutina će pretrpeti određene promene kada mu umre neka dalja tetka koja je živela negde daleko u sloveniji i u amanet mu ostavi svoju urnu, porculanskog psa (vrhunac kiča) i Zorana (Prašnikar). Paolo ima jednostavan zadatak da pričuva svog nećaka dok se ne uredi papirologija oko njegovog stalnog nastanjivanja u dom za ljude sa posebnim potrebama, ali kada otkrije njegov talenat za gađanje mete (ne baš pikado, jer Zoran gađa samo u centar), stvari postaju kompleksne. U tom “Rain Man meets The Dude” momentu, Paolo pomisli da mu je mali retard zlatna koka (premija na svetskom prvenstvu u pikadu iznosi 60.000 €) i karta za izlazak iz nemoguće situacije. Zoran istovremeno otkriva ljubav prema horskom pevanju i suprotnom polu, oličenom u simpatičnoj Aniti, a Paolo postaje bolji čovek ili se folira da to postaje kako bi impresionirao Stefaniu...

U zadnjem činu ova spaljena komedija napušta svoj put, i to nije loše jer skoro stalno koketira sa eksploatacijom (većina likova su karikature i polu-retardi) i skreće ka klasičnom “feel good” štihu i toploj ljudskoj priči. To je i najavljeno u sredini filma, sa Paolovim smekšavanjem (lik je downright odvratan od početka). Prelaz iz jedne sfere u drugu bi delovao glatko, da nema među-zapleta, prilično ofrlje napisane i nerazrađene ljubavne priče. Takođe, infarkt kojim se Paolu preti od početka ima funkciju puške koja će opaliti u svakom trenutku. U nadi da će izbeći Rain Man kliše i ostaviti katarzu i otopljavanje glavnog lika – ljigavca samo na njemu i retardu, autori ubacuju jedan još opasniji kliše – ljubavnu priču i ne znaju šta bi s njom, pa je koriste kao okidač za kulminaciju i rasplet, u stilu komedija sa Vinceom Vaughnom. Mom ciničnom umu bi prijao “coenovski” apsurdni završetak, ali budimo realni: ovo je koprodukcija iz kuhinje Eurimagesa. I ova doza spaljenosti je dovoljna.

Reditelju Matteu Oleottu je ovo prvi dugometražni film, i kao takav je više nego solidan. Kako bude sazrevao, uvideće da u pisanju četiri glave nisu pametnije od jedne, iako dve možda jesu. Ovaj rođeni Goričan i autor eksperimentalnih filmova ima osećaj za priču, za detalj, za lokalni kolorit i za ideju, što je odličan znak. Čisto dramaturške začkoljice bi rešio još samo jedan dodatni scenarista, više od toga je gužva. Rad sa glumcima mu je sjajan, ispoliran do poslednjih finesa. Giuseppe Battiston apsolutno briljira kao Paolo, dok je debitant Rok Prašnikar sasvim uverljiv kao Zoran u meri u kojoj scenario ne gubi fokus na njegovom liku. Klasična zamerka u kontinuitetu je što se Zoranov autizam tretira na dva načina tokom filma, počinje kao vrlo izražen, da bi se transformisao u lagano komičan, sa čim se psiholozi ne bi složili. Ostatak likova su ili oruđe za zaplete i pod-zaplete ili su tu da upotpune kolorit ridikuloznosti. Vlasnik točione Gustino (Celio) je pravi primer za to.

I pored objektivnih mana, Zoran je veoma zabavan film, odlično zamišljen, lepo snimljen, sa odlično odmerenim tempom. Nagrađen je brojnim nagradama po evropskim festivalima, od kojih je najznačajnija nagrada publike na Nedelji kritike u Veneciji. Očito da su razni žiriji prepoznali ogroman potencijal filma i još veći potencijal autora. Najbolje od svega, film deluje iskreno i nepretenciozno, namenjen širokoj publici koja će se smejati zgodama i nezgodama na ekranu. Meni dosta.