Lilacs / Jorgovani

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

-drugi deo-

U slučaju Jorgovana, Cvetić ostaje lojalan konceptu malog broja lokacija na kojima se ukrštaju putevi većeg broja likova. U Jorgovanima imamo dvije glavne: lokaciju ceremonije dodjele televizijske nagrade u prologu, i vilu glavnog producenta gdje se održava proslava. Prva nam služi da se upoznamo s glavnim likovima i polaznim točkama u njihovim međusobnim odnosima. Na ceremoniji koju vode dvoje neuspješnih glumaca, trijumfira serija Kad zamirišu jorgovani koja je, sada već u petoj sezoni, potpuno izgubila svrhu svog postojanja, a održava gledanost zbog popularnosti centralnog glumačkog para Katarine (Sloboda Mićalović) i Igora (Ivan Bosiljčić) koji su i u privatnom životu par, doduše pred raspadom. Trzavice postoje i između blaziranog redatelja serije (Gordan Kičić), njenog mladog i nadobudnog scenarista (Pavle Čemerikić koji jedini ruši svečani „dress code”), te narodski prostodušnog producenta Brke (Milutin Mima Karadžić). Nije slučajno ni da glavnu nagradu dodjeljuje ruski sineast Oleg (Nebojša Dugalić) koji vabi Brku da uloži u njegov sljedeći filmski projekt ekranizacije Ane Karenjine, a gdje bi se u glumačkoj podjeli našlo mjesza i za Igora i za mlađu kolegicu iz serije Maju (Jana Bjelica). Situacija eskalira na proslavi osvajanja nagrada, gdje se ispostavlja da je Oleg hohštapler i prevarant, da Katarina nije ljubomorna na Maju samo iz profesionalnih, nego i iz privatnih razloga, s punim pravom, da se scenarist gnuša mogućnosti da se pretvori u ono što je redatelj sada, te da je na producentu da ih sve održi na okupu kako bi sebi i svima njima osigurao zaradu makar za još sezonu ili dvije na sceni koja je sama po sebi puna „kuhinja”, usluga i kontra-usluga.

Ono čime se Jakovljević i Cvetić bave nije naročito novo, a nije ni posebno hrabro. U pitanju su uglavnom opća mjesta glumačkih i autorskih sujeta, starenja i nošenja s istim, te destruktivnih sudara ega više na privatnom nego na poslovnom planu, jer se na potonjem uvijek nešto može kurtoazno „odglumiti”. To sve nije neki naročiti specifikum srbijanske trenutno vrlo živahne scene produkcije TV serija, a nije niti specifično za televizijsku, filmsku ili umjetničku produkciju općenito, već se može primijeniti na razne ljudske djelatnosti. Također, pokušaji ubiranja humornih poena bilo fizičkim, bilo prostačkim verbalnim gegovima dosta često ostaju na prizemnom nivou i čak ruše ono što autorski dvojac pokušava sagraditi komikom karaktera i naravi, te spletom referenci na ono što je specifično za srbijanski pop-kulturni prostor, a posebno za tamošnju TV-scenu. Doduše, naslov filma i serije u filmu koji izviru iz kasnojugoslavenskog dueta koji izvode bosanska pop-zvijezda Dino Merlin i srbijanska turbo-folk diva Vesna Zmijanac, nije produbljen dalje od toga da bi poslužio kao glazbeni geg koji se ponavlja, što u priredbi za klavir, što u obradi trubačkog orkestra. Ili nam se barem tako čini na početku, sve dok nam Cvetić u jednadžbu ne ubaci i kontrolirano falš-vokale Ivana Bosiljčića i Slobode Mićalović za trenutak katarze. Opet, i ta uspjela katarza dolazi nakon jedne promašene kombinirane reference na novohollywoodske klasike i Klub boraca. Čisto režijski gledano, Jorgovani su stabilniji nego Usekovanje, montažni rezovi su logičniji, a pokreti kamere ujednačeniji i generalno kinetičniji, pa stoga i svrsishodniji u slikanju galerije likova u ograničenom prostoru.

Kao poseban Cvetićev „forte” pokazuje se rad s glumcima koji počinje s vrlo promišljenom i referentnom podjelom. Mima Karadžić je možda u svom klasičnom tipu naoko tupave, ali zato životno lukava sirovine, ali su zato drugi izbori intrigantniji. Recimo, Gordan Kičić koji se i sam, ne naročito uspješno, okušao u režiji, za ulogu redatelja mora kanalizirati energiju mladog sebe u „nabrijanijim” ulogama s početka ovog stoljeća. Pavle Čemerikić opetovano pokazuje širinu svog glumačkog opusa i mogućnost transformacije u čudne, pa i pomalo jezive likove. Pun pogodak je, međutim, izbor Ivana Bosiljčića i Slobode Mićalović koji su se kao glumački duo u zvjezdanu orbitu lansirali upravo na projektima televizijskih serija u ključu melodrame produciranih upravo od strane Košutnjak Filma, a posebno je zanimljivo što im Cvetić daje potpuno različite zadatke. Bosiljčić još i djelomično ostaje u tipu naoko finog „momka” kojeg bi svaka malograđanska gospođa poželjela za zeta, uz začin određene doze ljigavosti i profesionalnosti, dok je Sloboda Mićalović upotrebljena posve kontra tipa svoje televizijske persone fine i smjerne mlade dame, pa ovdje igra manipulanticu povrijeđenog ega koja se služi i spletkama, ali i izazivanjem kaosa. To sve funkcionira dovoljno dobro da bi se „ispeglale” određene neravnine i da Jorgovani postanu i ostanu korektna, pa čak i solidna repertoarska komedija koja se od mora sličnih izdvaja osebujnijim autorskim pristupom.

The Beheading of St. John the Baptist / Usekovanje

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

-prvi deo-

U našoj regiji mladi filmaši rijetko kada dobivaju priliku da odmah tijekom studija ili netom po svršetku istih pokažu svu širinu svoga talenta, naročito ne u formi dugometražnog igranog filma. Mladi filmaši također rijetko imaju priliku održati kontinuitet stvaranja, budući da se proces financiranja filma može odužiti. S dva dugometražna igrana filma prije svog tridesetog rođendana, uz jedan televizijski srednjemetražni igrani, te pregršt kratkometražnih i u igranom i u dokumentarnom rodu, srbijanski filmaš Siniša Cvetić je svakako izuzetak koji potvrđuje pravilo. U igri je tu bilo više faktora koji su se posložili čak i kada se činilo da se ne mogu. Prva „olakotna okolnost” bila je ta da je Cvetićev prvijenac Usekovanje ujedno bio i njegov diplomski film, te da se radilo o produkcijski i naročito lokacijski manje zahtjevnom filmu. Drugi faktor koji je Cvetiću išao u prilog je za sada vrlo stabilna suradnja sa scenaristom Davidom Jakovljevićem i s produkcijskom kućom Košutnjak film čiji su proizvodi, naročito u domeni televizijskih serija, lako dolazili do najšire publike posredstvom državne televizije. Treća stvar je fokus prije svega na redovnu domaću kino-publiku, a ne na internacionalne ili čak nacionalne festivale. Istini za volju, Cvetić je s Usekovanjem „odradio” turneju po nekoliko domaćih festivala, ali je zato sudjelovao na samo dva internacionalna vrijedna spomena: u Moskvi 2022. film se okitio nagradom publike, a prikazan je iduće godine i na festivalu Go East u Wiesbadenu, koji vrijedi za jedan od boljih u domeni festivala istočnoeuropskog filma. Premijera Cvetićeva drugog dugog igranog filma, Jorgovani, održana je na Festu, i to u glavnom natjecateljskom programu, a nacionalna distribucija je uslijedila odmah, dok festival još nije bio ni završen. S 50.000 prodanih ulaznica u prvom tjednu, Jorgovani su se našli i u široj, regionalnoj distribuciji koja je uključila i Hrvatsku. Uz dobar marketing (što se čini da je slučaj), film se može popeti do statusa regionalnog hita. Naravno, Cvetiću u prilog ide i relativna blagonaklonost srbijanskih filmskih institucija, kao i filmske kritike, što nikako nije nezasluženo, ali ne mora biti presudno za prijem kod publike kojoj svojim filmovima Jakovljević i Cvetić prilaze relativno ležerno, ali bez potcjenjivanja.

Ako ćemo njihova dva filma uspoređivati, a za što možemo naći razlog u tome da oba skupljaju poveću galeriju likova na jednom mjestu, Usekovanje se doima kao primjetno ozbiljniji i nešto bolji film nego Jorgovani. Nije tu stvar samo u žanrovskim razlikama, budući da je prvi drama koji slika raspad šire obitelji tokom okupljanja na proslavi krsne slave, a drugi metafilmska komedija smještena u okruženje srbijanske televizijske produkcije, već je razlika prije svega u tome kako Jakovljević i Cvetić kontroliraju kaotičnu situaciju koju portretiraju. Naime, u Usekovanju, što je vjerski praznik koji pada na 11. rujna, a tematizira pogubljenje svetog Ivana (odnosno Jovana) Krstitelja, otkrivaju se, po američkom modelu „klona Velike jeze”, glasovitog filma Lawrencea Kasdana, silne obiteljske tajne koje pojedinačne članove familije vuku u smjeru razdvajanja. Nije Usekovanje izabrano slučajno za tipično srpsko okruženje „najsrpskijeg od svih srpskih običaja”, tim prije što to nije naročito česta slava, ali je zato, barem u teološkom smislu, najdepresivnija. Osim što se „proslavlja” pogubljenje, što samo po sebi predstavlja paradoks, sam praznik se obilježava jednodnevnim postom. To je, dakle, poseban paradoks, naročito ako u obzir uzmemo da je u praksi slava više orgija hrane i (alkoholnog) pića, ceremonija ispunjavanja određenih rituala, te prilika za hvaljenje poslovnim i životnim uspjesima, kao za i svađanje o politici, dok vjere ima samo u teoriji. Problemi obitelji u središtu zbivanja su, dakle, krajnje „profani”, a njihova centralna, možda i ishodišna točka je mlađi sin Jovan (Pavle Mensur) s čijim izlaganjem direktno u kameru Cvetić i otvara film. Jovan, naime, u YouTube videu priznaje da već dva dana nije spavao, te da se intenzivno drogira „speedom”. Pored toga, on se trudi ne učestvovati u obiteljskoj dinamici za koju sluti da je „pomaknuta”, te se na smjenu prepušta svojim depresivnim epizodama i drogiranim eskapadama. Posla nema i ne traži ga, dok mu moralni kompas drži internetski vjerski kult koji spaja kršćanstvo s izvanzemaljcima i njihovim letećim tanjurima. Jovan je, dakle, najviše u problemu sa samim sobom, a problem pojačava i to što se uglavnom nema komu otvoriti. S druge strane, njegovi roditelji Bane (Bojan Žirović) i Mila (Aleksandra Balmazović) imaju problem jedno s drugim, odnosno, ona ima problem s njim i njegovom pasivnošću zbog čega planiraju razvod. Ako se nju pita, razlog za to je njegova smušenost i pasivnost, a ako se njega pita, razlog je njezina bračna prevara s obiteljskim prijateljem, uspješnim i dobronamjernim poslovnjakom Gagijem (Aleksandar Đurica) koji će se također pojaviti na slavi sa suprugom Lelom (Milica Janevski) i kćerkom Anom (Anita Ognjanović) koja je vjerojatno jedina spremna iskreno saslušati Jovana. Na slavu dolazi i stariji sin Dušan (Marko Grabež) koji naoko vodi stabilan život, kako na poslu kao informatičar, tako i kod kuće sa zaručnicom Ivom (Jovana Gavrilović), ali njena trudnoća i različiti pogledi koje njih dvoje na tu situaciju imaju stavlja ih pred gordijski čvor. Na slavu dolazi i Nena (Dubravka Kovjanić), bivša partnerica Banetovog brata Milana (Zlatan Vidović) koji je obitelj napustio nekoliko godina ranije na vrhuncu svoje heroinske ovisnosti, a čijeg se neplaniranog povratka ukućani pribojavaju. Dodatni remetilački faktor je i to da se sve to dešava u doba pandemije i strogih mjera, pa postoji bojazan od susjedskih prijava i dolaska policije.

Okruženje i prosede pomalo podsjećaju na film Kelti Milice Tomović, uz nekoliko bitnih razlika. Usekovanje se bavi suvremenijim problemima koji su više iz domene svakodnevnog života običnih ljudi u Srbiji, a manje konceptualnim problemima nasljeđa, društvene pravde i tolerancije, zbog čega se Cvetićev film čini manje didaktičnim. Također se čini jednostavnijim, budući da nije riječ o periodnom filmu gdje posebnu pozornost treba posvetiti sceni, kostimima i rekviziti. Sa svoje strane, Cvetić ima priliku režijski „razmrdavati” okruženje jedne lokacije i uglavnom dijaloških scena korištenjem švenkova kao zamjene za montažne rezove, a scenarist Jakovljević to čini uvjerljivim seljenjem radnje prvo po različitim prostorijama u stanu, pa onda i na balkon odakle se vidi okolina, pa na koncu i izvan stambene zgrade. Usekovanje ima i svojih problema, od izvjesne nekonzistentnosti u režiji (čini se da se švenkovi, rezovi i plan-kontraplan kadriranje redaju gotovo slučajno ili makar prigodno), pa do viškova u scenariju (komotno se moglo bez lika babe s majčine i dede s očeve strane koji funkcioniraju samo kao kuriozitet ili kao parodija na temu beogradskih stambenih navika, a i čini se da ih Jakovljević i Cvetić zaboravljaju negdje na pola filma). Naposljetku dolazi i do skretanja, prvo u patetiku koja hini katarzu i katalizira neizgrađeno pomirenje, pa onda i u ničim opravdanu bizarnost. Čini se da Cvetić ne uspijeva do kraja poantirati ni na uspomenama, simbolima i vremenskim kapsulama koje mu Jakovljević diskretno podigrava, ali barem pokazuje sposobnost pune kontrole raširenog glumačkog ansambla na malom prostoru, pa Usekovanje figurira kao osebujan i uvjerljiv debitantski film.

A Film a Week - Lilacs / Jorgovani

 previously published on Cineuropa

Although young filmmaker Siniša Cvetić is a new voice in Serbian cinema that combines artistic ambition with general audience appeal, he probably aspires to be regarded as an iconoclast of sorts. Judging by his debut feature, The Beheading of St. John the Baptist (2022) — which was warmly received by both audiences and critics but did not travel much beyond Serbia and its vicinity — and by his new feature, Lilacs, coming to theatres fresh from its premiere in the main competition of this year’s Belgrade International Film Festival FEST, his work is difficult to translate beyond the borders of the region. Cvetić however does not have to worry about Lilacs’ results domestically: the film opened while FEST was still in progress and sold over 50,000 tickets in its first week of release.

Here, he stays faithful to the single-location principle, but the setting itself is slightly different. While his previous film showed the festivities for one family’s patron saint’s day going haywire, the celebration here is of a different kind: we follow the cast and crew of a domestic hit series celebrating their “harvest” of awards at a probably rigged ceremony. Most of the action takes place at the spacious villa owned by the producer (Milutin “Mima” Karadžić), and the question isn’t whether the whole thing will go off the rails, but rather how…

The arrogant producer himself might fall victim to the scam of a “renowned” Russian filmmaker named Oleg (Nebojša Dugalić), who wants to squeeze a considerable amount of money out of him for his own upcoming adaptation of Leo Tolstoy’s Anna Karenina. There is also a fallout between the series’ jaded director (Gordan Kičić, mostly active on Serbian television lately) and a slightly overeager scriptwriter (rising star Pavle Čemerikić). Meanwhile, the couple of presenters — who are actually failed actors — engage in sloppy networking to look for their chances to break through.

But the main conflict that could harm the series as well as future projects is that which takes place between the series’ two star actors, Igor and Katarina (played by Ivan Bosiljčić and Sloboda Mićalović, respectively), who are also a couple in real life. He has committed a double betrayal, first by cheating on his wife with the younger actress Maja (Jana Bjelica), then by not telling her that Maja got the part she coveted in Oleg’s upcoming project.

To a viewer from abroad, Lilacs might seem like a run-of-the-mill behind-the-scenes comedy dealing with the darker side of show business. However, there is an additional metatextual level to the film, powered by timely references to Serbian (and, to a certain extent, regional) pop-culture. The name of the series — which also gives the film its title — comes from a late-80s duo that brought together a Serbian folk diva and a Bosnian pop-star, while the casting choices are very deliberate nods to the cheesy and melodramatic Serbian TV series where Bosiljčić and Mićalović both made their names, and in which they usually played a couple. This is the source of most of the film’s puns, but the casting of other actors and the way they play their characters also fuel the comedy and parody of David Jakovljević’s script.

In terms of direction, Cvetić pays attention to details but does not get lost in them, keeping an eye on the bigger picture at all times. Zoran Jovanović’s kinetic camerawork is an asset, while Tihomir Dukić’s precise editing keeps the unfolding of the plot clear and easy to follow. The Serbian turbo-folk song covers for both piano and brass band selected by Luka Broćić for the soundtrack can seem a little on the nose, but they actually fit well with the milieu that Lilacs portrays and makes fun of.