The Beheading of St. John the Baptist / Usekovanje

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

-prvi deo-

U našoj regiji mladi filmaši rijetko kada dobivaju priliku da odmah tijekom studija ili netom po svršetku istih pokažu svu širinu svoga talenta, naročito ne u formi dugometražnog igranog filma. Mladi filmaši također rijetko imaju priliku održati kontinuitet stvaranja, budući da se proces financiranja filma može odužiti. S dva dugometražna igrana filma prije svog tridesetog rođendana, uz jedan televizijski srednjemetražni igrani, te pregršt kratkometražnih i u igranom i u dokumentarnom rodu, srbijanski filmaš Siniša Cvetić je svakako izuzetak koji potvrđuje pravilo. U igri je tu bilo više faktora koji su se posložili čak i kada se činilo da se ne mogu. Prva „olakotna okolnost” bila je ta da je Cvetićev prvijenac Usekovanje ujedno bio i njegov diplomski film, te da se radilo o produkcijski i naročito lokacijski manje zahtjevnom filmu. Drugi faktor koji je Cvetiću išao u prilog je za sada vrlo stabilna suradnja sa scenaristom Davidom Jakovljevićem i s produkcijskom kućom Košutnjak film čiji su proizvodi, naročito u domeni televizijskih serija, lako dolazili do najšire publike posredstvom državne televizije. Treća stvar je fokus prije svega na redovnu domaću kino-publiku, a ne na internacionalne ili čak nacionalne festivale. Istini za volju, Cvetić je s Usekovanjem „odradio” turneju po nekoliko domaćih festivala, ali je zato sudjelovao na samo dva internacionalna vrijedna spomena: u Moskvi 2022. film se okitio nagradom publike, a prikazan je iduće godine i na festivalu Go East u Wiesbadenu, koji vrijedi za jedan od boljih u domeni festivala istočnoeuropskog filma. Premijera Cvetićeva drugog dugog igranog filma, Jorgovani, održana je na Festu, i to u glavnom natjecateljskom programu, a nacionalna distribucija je uslijedila odmah, dok festival još nije bio ni završen. S 50.000 prodanih ulaznica u prvom tjednu, Jorgovani su se našli i u široj, regionalnoj distribuciji koja je uključila i Hrvatsku. Uz dobar marketing (što se čini da je slučaj), film se može popeti do statusa regionalnog hita. Naravno, Cvetiću u prilog ide i relativna blagonaklonost srbijanskih filmskih institucija, kao i filmske kritike, što nikako nije nezasluženo, ali ne mora biti presudno za prijem kod publike kojoj svojim filmovima Jakovljević i Cvetić prilaze relativno ležerno, ali bez potcjenjivanja.

Ako ćemo njihova dva filma uspoređivati, a za što možemo naći razlog u tome da oba skupljaju poveću galeriju likova na jednom mjestu, Usekovanje se doima kao primjetno ozbiljniji i nešto bolji film nego Jorgovani. Nije tu stvar samo u žanrovskim razlikama, budući da je prvi drama koji slika raspad šire obitelji tokom okupljanja na proslavi krsne slave, a drugi metafilmska komedija smještena u okruženje srbijanske televizijske produkcije, već je razlika prije svega u tome kako Jakovljević i Cvetić kontroliraju kaotičnu situaciju koju portretiraju. Naime, u Usekovanju, što je vjerski praznik koji pada na 11. rujna, a tematizira pogubljenje svetog Ivana (odnosno Jovana) Krstitelja, otkrivaju se, po američkom modelu „klona Velike jeze”, glasovitog filma Lawrencea Kasdana, silne obiteljske tajne koje pojedinačne članove familije vuku u smjeru razdvajanja. Nije Usekovanje izabrano slučajno za tipično srpsko okruženje „najsrpskijeg od svih srpskih običaja”, tim prije što to nije naročito česta slava, ali je zato, barem u teološkom smislu, najdepresivnija. Osim što se „proslavlja” pogubljenje, što samo po sebi predstavlja paradoks, sam praznik se obilježava jednodnevnim postom. To je, dakle, poseban paradoks, naročito ako u obzir uzmemo da je u praksi slava više orgija hrane i (alkoholnog) pića, ceremonija ispunjavanja određenih rituala, te prilika za hvaljenje poslovnim i životnim uspjesima, kao za i svađanje o politici, dok vjere ima samo u teoriji. Problemi obitelji u središtu zbivanja su, dakle, krajnje „profani”, a njihova centralna, možda i ishodišna točka je mlađi sin Jovan (Pavle Mensur) s čijim izlaganjem direktno u kameru Cvetić i otvara film. Jovan, naime, u YouTube videu priznaje da već dva dana nije spavao, te da se intenzivno drogira „speedom”. Pored toga, on se trudi ne učestvovati u obiteljskoj dinamici za koju sluti da je „pomaknuta”, te se na smjenu prepušta svojim depresivnim epizodama i drogiranim eskapadama. Posla nema i ne traži ga, dok mu moralni kompas drži internetski vjerski kult koji spaja kršćanstvo s izvanzemaljcima i njihovim letećim tanjurima. Jovan je, dakle, najviše u problemu sa samim sobom, a problem pojačava i to što se uglavnom nema komu otvoriti. S druge strane, njegovi roditelji Bane (Bojan Žirović) i Mila (Aleksandra Balmazović) imaju problem jedno s drugim, odnosno, ona ima problem s njim i njegovom pasivnošću zbog čega planiraju razvod. Ako se nju pita, razlog za to je njegova smušenost i pasivnost, a ako se njega pita, razlog je njezina bračna prevara s obiteljskim prijateljem, uspješnim i dobronamjernim poslovnjakom Gagijem (Aleksandar Đurica) koji će se također pojaviti na slavi sa suprugom Lelom (Milica Janevski) i kćerkom Anom (Anita Ognjanović) koja je vjerojatno jedina spremna iskreno saslušati Jovana. Na slavu dolazi i stariji sin Dušan (Marko Grabež) koji naoko vodi stabilan život, kako na poslu kao informatičar, tako i kod kuće sa zaručnicom Ivom (Jovana Gavrilović), ali njena trudnoća i različiti pogledi koje njih dvoje na tu situaciju imaju stavlja ih pred gordijski čvor. Na slavu dolazi i Nena (Dubravka Kovjanić), bivša partnerica Banetovog brata Milana (Zlatan Vidović) koji je obitelj napustio nekoliko godina ranije na vrhuncu svoje heroinske ovisnosti, a čijeg se neplaniranog povratka ukućani pribojavaju. Dodatni remetilački faktor je i to da se sve to dešava u doba pandemije i strogih mjera, pa postoji bojazan od susjedskih prijava i dolaska policije.

Okruženje i prosede pomalo podsjećaju na film Kelti Milice Tomović, uz nekoliko bitnih razlika. Usekovanje se bavi suvremenijim problemima koji su više iz domene svakodnevnog života običnih ljudi u Srbiji, a manje konceptualnim problemima nasljeđa, društvene pravde i tolerancije, zbog čega se Cvetićev film čini manje didaktičnim. Također se čini jednostavnijim, budući da nije riječ o periodnom filmu gdje posebnu pozornost treba posvetiti sceni, kostimima i rekviziti. Sa svoje strane, Cvetić ima priliku režijski „razmrdavati” okruženje jedne lokacije i uglavnom dijaloških scena korištenjem švenkova kao zamjene za montažne rezove, a scenarist Jakovljević to čini uvjerljivim seljenjem radnje prvo po različitim prostorijama u stanu, pa onda i na balkon odakle se vidi okolina, pa na koncu i izvan stambene zgrade. Usekovanje ima i svojih problema, od izvjesne nekonzistentnosti u režiji (čini se da se švenkovi, rezovi i plan-kontraplan kadriranje redaju gotovo slučajno ili makar prigodno), pa do viškova u scenariju (komotno se moglo bez lika babe s majčine i dede s očeve strane koji funkcioniraju samo kao kuriozitet ili kao parodija na temu beogradskih stambenih navika, a i čini se da ih Jakovljević i Cvetić zaboravljaju negdje na pola filma). Naposljetku dolazi i do skretanja, prvo u patetiku koja hini katarzu i katalizira neizgrađeno pomirenje, pa onda i u ničim opravdanu bizarnost. Čini se da Cvetić ne uspijeva do kraja poantirati ni na uspomenama, simbolima i vremenskim kapsulama koje mu Jakovljević diskretno podigrava, ali barem pokazuje sposobnost pune kontrole raširenog glumačkog ansambla na malom prostoru, pa Usekovanje figurira kao osebujan i uvjerljiv debitantski film.

Kimi

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Voleli ga ili ne, neke stvari moramo priznati Stivenu Soderbergu: izuzetno je aktivan, efikasan i versatilan filmski autor.

Svesni smo, naravno, da je ona najava povlačenja sredinom prošle decenije bila poprilična farsa, ali ništa zato: nakon povratka nas je počastio filmovima kao što su južnjački caper ,,Logan Lucky“ (2017), postmoderna politička doku-drama ,,The Laundromat“ (2019), o čemu smo pisali s premijere u Veneciji, i vrlo dojmljivi neo-noar ,,No Sudden Move“ (2021). Naravno, provukao se tu i „odron“ kao što je horor-triler ,,Unsane“ (2018), zanimljiv samo zbog estetike „skrivene kamere“ jer je sniman mobilnim telefonom, te nepamtljiva drama ,,Let Them All Talk“ (2020), koja je zapravo služila kao portfolio izuzetnim glumicama da pokažu raskoš svog talenta.

Ako smo mislili da će zaobići trend korona-filmova, grdno smo se prevarili. Pred nama je uradak iz tog novog kinematografskog pravca ,,Kimi“, koji je odmah ušao u internetsku distribuciju, bez bioskopske. ,,Kimi“ se nastavlja na niz Soderbergovih „paranoidnih trilera“ započet filmom ,,Side Effects“ (2013) i nastavljen sa ,,Unsane“. Dok su na meti prvog (i najboljeg u toj seriji) bile farmaceutske korporacije, drugi je gađao „industriju“ privatnih institucija za lečenje psihičkih poremećaja, dok ,,Kimi“ za metu uzima tehnološke korporacije i kvalitativno se smešta u sredinu između dva prethodna filma.

Ako ćemo pravo, varirao je Soderberg u kvalitetu, a ne samo žanru, tematici i pristupu i pre povlačenja, pritom u principu gađajući lake mete u svojim „ozbiljnijim“ filmovima. Setimo se, uostalom, ,,Erin Brokovich“ (2000) i ,,Traffic“ (2000): ko se ne bi svrstao uz ekološku aktivistkinju protiv prljave korporacije i ko ne vidi problem u međunarodnoj trgovini drogom? U tom svetlu je ,,The Laundromat“ (2019) bio dobrodošao izuzetak, u smislu da se bavio temom pranja novca i verovatno najvažnijom aferom 21. veka, The Panama Papers, koja nije doživela da postane trend jer je bila promptno pospremljena pod tepih.

Naslovna Kimi je elektronski entitet poput Siri ili Alekse, od kojih se razlikuje po tome da iza nje stoje žive osobe, koje obrađuju prijavljene greške i sumnjive „strimove“, time joj pomažući da se uči. Naša junakinja Anđela Čajlds (Zoi Kravic) radi kao tehnička podrška za Kimi na ulaznom nivou, odnosno kao interpretatorka strimova. Pored toga, ona je agorafobičarka koja u principu ne izlazi iz stana čak ni da bi otišla kod zubara ili psihoterapeuta (kasnije ćemo otkriti zašto joj je terapija potrebna i šta je uzrok njenog poremećaja), ili da bi se videla s majkom (Robin Givens) ili sa dečkom Terijem (Bajron Bauers), sa kojim održava relativno slobodnu vezu. Korona, dakako, nije nimalo popravila stvari i samo ju je još više učvrstila u uverenju da se iz stana ne izlazi ni za živu glavu.

Jedan „strim“ sa posla će je, međutim, potaktnuti na akciju tako što će probuditi traumu iz njene recentne prošlosti. U prvom od sumnjivih zvučnih zapisa ona će naslutiti da se radi o seksualnom napadu koji ona mora prijaviti iako joj neposredni šef govori da se u to ne valja petljati. Anđela će dalje preko svog prijatelja hakera upasti u sistem i poslušati druge zapise s istog uređaja, a poslednji će biti ubistvo. Trag će je odvesti u neočekivanom pravcu, naterati da izađe iz kuće, te konačno dovesti u opasnost čak i u vlastitom domu...

Ako vam se scenario učini kao kompozit složen od poznatih elemenata, od Hičkokovog filma ,,Rear Window“ (1954), preko De Palminog ,,Blow Out“ (1981) i ,,Copycat“ (1995) Džona Amiela, pa sve do Finčerovog ,,Panic Room“ (2002), na pravom ste tragu. Scenarista Dejvid Kep (koji je napisao ,,Carlito’s Way“ (1993) i ,,Snake Eyes“ (1998) za Brajana de Palmu i ,,Panic Room“ za Dejvida Finčera) dosta je pokrao, uključujući i samog sebe. Sve to je fino ukalupio u okvir korone, začinio s kulturom straha, oslanjanjajući na tehnološka pomagala i življenja života u okviru četiri zida koje je pandemija propelirala i sa tinjajućim besom u američkom društvu, koji ponekad eksplodira u vidu uličnih protesta.

Sam scenario nema bilo kakvih viškova, gladak je i gibak (zbog čega film traje ugodnih 89 minuta i to u prilično jakom tempu), ali kako radnja odmiče od gledaoca naviknutog na elementarnu logiku, zahteva sve veću suspenziju neverice. Za početak, Anđela je kao lik nosilac (skoro) svih milenijalskih anksioza natrpanih u jednu osobu, glavni negativac je suviše zgodno izabran i „telefoniran“ već na startu... A obračun žgoljave Anđele i njenog dežmekastog i jednako hendikepiranog komšije sa trojicom rmpalija – plaćenih ubica za kraj deluje poprilično neverovatno.

Srećom pa je Soderbergova režija jednako efikasna kao Kepovo pripovedanje. Soderberg opet figurira kao sam svoj direktor fotografije (pod pseudonimom Piter Endjuz) i montažer (pod pseudonimom Meri En Bernard), čime ostvaruje potpunu kontrolu ne samo nad topografijom stana kao centralne lokacije (stan je, doduše, suviše prostran i šik da bi ga mogla održavati jedna radnica u kol-centru, ali pustimo sad to – ne može se oprema za snimanje filma sabiti u garsonjeru), nego i nad ritmom filma. Režiser se pritom znalački koristi i izvrsnim „saundtrackom“ Klifa Martineza koji fino dozira napetost, ali i dizajnom zvuka preko kojeg fiksira Anđelu kao našu tačku gledišta.

Glumački, sva pažnja je usmerena na Zoi Kravic, budući da je ona jedina zvezda u filmu, dok su ostali likovi manje-više epizodisti, a za njihove uloge su regrutovani redom holivudski „trećepozivci“. Možda je i tu reč o svesnoj autorskoj odluci, a moguće da se radi i o koronaškim budžetskim ograničenjima. Bilo kako bilo, ona se sa likom nosi solidno, koliko zna i ume. A pritom joj nije lako, jer je Anđela zapravo zamišljena kao prazno platno tek „zamrljano“ psihičkim poremećajima na koje mi kao gledaoci možemo slobodno projektovati svoja stajališta.

Na kraju svega, krilatica „not great, not terrible“ deluje kao nešto što može biti bez problema primenjeno na Kimi kao film. Načelno, film postavlja intrigantna pitanja u smislu toga kako se nosimo s (nametnutom ili samonametnutom) izolacijom, koliko smo spremni verovati korporacijama i žrtvovati privatne podatke radi kućnog komfora. I kako se naš moralni kompas drži sa svime time, ali ne uspeva da ih razradi do nivoa da bi bio zaista angažirajući. Kao trilerčić za kućno gledanje uz večeru ili pred spavanje, dakle bez nekih obaveza i jačeg angažmana, Kimi se nešto bolje drži, ali ni tu ne dobacuje dosta dalje od prolazne ocene.