Memory

 kritika objavljena na XXZ

2023.

scenario i režija: Michel Franco

uloge: Jessica Chastain, Peter Sargaard, Brooke Timber, Merritt Wever, Josh Charles, Elsie Fisher, Jessica Harper, Tom Hammond

U svojim filmovima, Michel Franco se uglavnom bavi traumama. Pitanje je možda kojima i na kakav način, ali je zato nepobitno da su njegovi protagonisti prošli ili upravo prolaze kroz traumu. U dugometražnom prvencu Daniel & Ana (2009) to su brat i sestra koji su oteti i naterani na seks jedno s drugim pred kamerama. U možda najsnažnijem Francovom filmu After Lucia (2012), imamo dvostruku traumu za jednu srednjoškolku – smrt majke od koje se još nije oporavila i dolazak u novu sredinu gde postaje meta školskih nasilnika, odnosno nasilnica. U filmu Chronic (2015) protagonista toliko svedoči tuđem bolu da je sam anesteziran. April‘s Daughter (2017) dotiče se neželjene tinejdžerske trudnoće, New Order (2020) revolucije, a Sundown (2021) je meditacija koja počinje gubitkom.

Nije Franco jedini koji se bavi temama traume, budući da upravo traume dominiraju društvenim, pa samim tim i filmskim diskursom. Druga, u poslednje vreme vrlo aktuelna tema, posebno na filmu je demencija kao jedna od gadnijih i, ako hoćete, traumatičnijih aspekata starenja. Tehnički gledano, u pitanju je glumački izazov koji se pravim asovima može itekako isplatiti u vidu nagrada. Tematski, pa, populacija u „razvijenom svetu“ gde se i snima gro filmova za repertoar, festivale i nagrade sve više stari i sa time se sve teže nosi, pa otud preokupacije. Na nedavno završenom festu, na primer, demencija je bila „pogonsko gorivo“ za više filmova, a jedan od njih je i Francov najnoviji u kojima se na pitanju konstrukcije sećanja ukrštaju upravo trauma i demencija kao osnovne karakteristike dvoje glavnih likova.

Prva protagonistkinja iz čije perspektive i gledamo na celu stvar je Sylvia (Chastain). Ona je bivša alkoholičarka, samohrana majka tinejdžerke Anne (Timber) i socijalna radnica koja radi u ustanovi u kojoj žive odrasli, a ometeni u razvoju. Sylvia živi disciplinovano, oslanja se na rutinu i toliko pazi na svoju (i Anninu) sigurnost da je to siguran znak neke traume u prošlosti. O kakvom se tipu traume tu radi, dobićemo prilično jasan nagoveštaj kada joj umesto majstorice za frižider stigne majstor, a ona ga vrlo nevoljno primi u svoj stan. Stan je, pak, na čudnom mestu, iznad vulkanizerske radnje na industrijskoj periferiji Brooklyna, a razlog izbora te lokacije je pre osama nego siromaštvo, barem kako Sylivijina sestra Olivia (Wever) referira njihovoj strogoj majci Samanthi (Harper) kojoj Sylvia nešto jako krupno zamera.

Pokretač radnje je Sylvijin neplanirani susret sa Saulom (Sarsgaard) na okupljanju bivših učenika srednje škole u koju su oboje išli. On iznenada seda za njen sto, a ona panično odlazi kući, uplašena. On je prati skroz do kuće, ne napada je, i ostaje da spava na ulici pod njenim prozorom kao kakav očajni napušteni ljubavnik, ali u njenoj glavi on mora biti jedan od drugova njenog školskog mučitelja i silovatelja. Saul zapravo pati od demencije u ranom stadijumu, što će Sylviji sutradan reći njegovi staratelji, brat Isaac (Charles) i nećaka Sara (Fisher) kada ga ona vrati kući. Zahvalni za pomoć, oni će joj ponuditi posao da se stara o njemu, zapravo više u formi neformalnog druženja, što će ona iskoristiti da ga suoči s optužbama da je on učestvovao u njenom maltretiranju.

On se toga ne seća, kao što se ne seća ni nje iz srednje škole, bilo zbog demencije, bilo zbog potiskivanja, bilo iz nekog sasvim jednostavnog i realnog razloga, poput onog da se oni zapravo u školi nikada i nisu sreli, budući da je on tamo došao tek nakon što je ona, već istraumirana, otišla. Kako provode sve više vremena zajedno, njih dvoje se zbližavaju toliko da postaju oslonac jedno drugome u nošenju sa spoljnim svetom i otpočinju romansu. Kako li će na to gledati njihove zapravo dubinski konzervativne porodice koje im, kako god, ne veruju?

U strukturi tri čina s prologom i u za sebe potpisnom sporom, gotovo anesteziranom tempu koji nam uverljivo dočarava težinu unutrašnjih života dvoje protagonista, Franco nam servira po jednu prilično krupnu temu za svaki od činova. Za prvi je to koliko nas trauma, samo formalno u prošlosti, ali s posledicama u sadašnjosti, te demencija drže u nekom zaključanom stanju i koliko utiču ne samo na našu sadašnjost i perspektivu budućnosti, već i na naše sećanje. U drugom činu, centralna tema postaje ljubav, odnosno njena mogućnost između dvoje ranjivih i ranjenih ljudi, a u trećem mogućnost takve nekonvencionalne ljubavi u društvu kojim vladaju čvrste konvencije i nepisana pravila šta se smatra pristojnim i doličnim, a šta ne.

Glavni adut u svemu tome su dvoje glavnih glumaca, svako za sebe i zajedno. Jessica Chastain je glumica koja se ne plaši izazova i koja zna sjajno upotrebljavati gestikulaciju kako bi dočarala mentalno stanje svog lika. Peteru Sarsgaardu je, pak, glavno oruđe mimika, odnosno facijalne ekspresije čoveka koji gubi kontakt sa samim sobom, ali se još uvek grčevito drži za ono pozitivno u njemu. Sporedni glumci iz redova manje poznatih takođe vrlo solidno rade svoj posao, a Franco ih znalački uklapa u ansambl.

Memory je jedan od onih filmova koji vezuju gledaoca za ekran, ali to u ovom slučaju ne mora biti isključivo pohvala. Pohvala stoji za glumce i njihov trud, ali je vođenje priče upitno, pre svega zbog skokova između činova, kao i zbog vrlo „filmski-fluidnog“ tretmana demencije koja se manifestuje kada i kako to scenariju odgovara. Na kraju nam ostaje da se pitamo o čemu se (sve) tu zapravo radi, ali ćemo film makar pogledati od početka do kraja sa iskrenim zanimanjem.

Paris Memories / Revoir Paris

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Regionalna kinematografija će i ove godine imati svog predstavnika u Kanu. Reč je o filmu Sram srpskog reditelja Vladimira Perišića koji će zaigrati u programu Sedmica kritike. I Perišićev prethodni film, Obični ljudi (2009), premijeru imao na istom mestu i u istom programu.

Da bismo objasnili Perišićev plasman koji je u Kanu daleko bolji nego „kod kuće“, treba razumeti da je autor deo i francuske kinematografije. Osim toga što je bio pariški student i što svoje filmove radi u koprodukciji s Francuzima, on takođe scenarije za svoje dugometražne uratke piše skupa s jednom od francuskih savremenih autorica, Alis Vinokur. Dok nam pod lupu ne dođe Sram, hajdemo se pozabaviti njom i njenim najsvežijim autorskim delom, filmom Paris Memories.

Alis Vinokur je pažnju na sebe skrenula prvo scenarističkim kolaboracijama s drugim autorima i autoricama. Osim Perišića, vredi pomenuti i saradnje s Ursulom Majer (film Home iz 2008. godine), te sa Deniz Gamze Ergiven na višestruko nagrađivanom filmu Mustang (2015). U režiji u dugom metru Vinokur se oprobala s kostimiranom dramom po stvarnim događajima Augustine (2012) na temu dela pionira (medicinske i psihijatrijske) hipnoze Šarkoa, ali iz perspektive njegove najznačajnije pacijentkinje, odnosno naslovne junakinje.

Usledio je film Disorder, odnosno Maryland (2015), centriran oko vojnog veterana koji pati od post-traumatskog stresa i njegove opsesije zaštitom domaćice kuće na novom, privatnom zadatku. U pitanju je bio film s poetikom bliskom radovima Ketrin Bigelou, takođe centriranim oko muškaraca na ivici (ili preko ivice) nervnog sloma. S narednim filmom Proxima (2019), pratila je jednu ženu, majku i astronautkinju u toku priprema za odlazak na svemirsku misiju, rastrganu između ambicije i časti koje je vuku gore (doslovno i metaforično), te obaveza u vidu porodice i psihičkih kriza u karantinskom okruženju koji je, metaforički, vuku dole.

Njen najnoviji film Paris Memories (internacionalni engleski prevod originalnog francuskog naslova Revoir Paris nije baš najsrećniji) opet se bavi psihologijom i ličnim nošenjem s višeslojnom traumom, kako ličnom, tako i kolektivnom. Ovih poslednjih u bliskoj prošlosti Francuske (i naročito Pariza) nije manjkalo: od rušenja tornja Notr Dama i nasilnih protesta koji su postali deo folklora, pa do terorističkih napada na redakciju satiričnog časopisa Šarli Ebdo i koncertnu salu Bataklan. S ovim poslednjim Alis Vinokur ima i ličnu vezu: njen brat je bio i preživeo napad koji se dogodio na koncertu Eagles of Death Metal.

Polazna tačka filma je, dakle, Bataklan, ali Alis Vinokur je suviše inteligentna i integritetna autorica da bi se u filmu odveć direktno bavila svojom i samo svojom traumom. Napad koji njena junakinja Mia (Viržini Efira, vratićemo se na nju) preživljava nije se dogodio u koncertnoj sali, nego u bistrou. Do tada je Mia vodila relativno normalan život radeći kao simultana prevoditeljica s ruskog jezika i najveća briga joj je bila što njen partner Vensan (Gregoar Kolin) više pažnje i ljubavi posvećuje svom poslu hirurga u bolnici nego njoj. Čak se splet okolnosti može okrenuti prema Vensanovoj krivici: Mia je u bistro svratila neplanirano, na jedno piće, nakon što ju se on „ispalio“ za večeru nakon što su ga zvali s posla.

Napad se dogodio iznenada, tako je i snimljen, neki ga nisu preživeli, ali Mia jeste, doduše ranjena i s potpunim gubitkom pamćenja na sam taj događaj. U nastavku filma, ona pokušava da povrati svoje sećanje na događaj i pronađe načina da se, kroz terapiju, s time nosi. Nije ona jedina preživela taj napad, što će i otkriti na terapijskim seansama koje vodi Sara (Maja Sansa). Tu je još i Toma (Benoa Mažimel) koji je ostao bez noge i s kojim se Mia povezuje, Felicia (Nastja Golubjeva Karaks, kći Leosa Karaksa) koja je u napadu izgubila roditelje, konobarica Nur koja se tokom napada poljubila s turistom iz Australije kojem ni ime ne zna, te gospođa koja Miju optužuje da se za vreme napada zaključala na zahod i drugima preprečila put u sigurnost. Mia se, pak, polako počinje sećati te fatalne večeri i kuvara koji ju je držao za ruku u toku napada. Njena će se potraga nastaviti kao potraga za njim, Asanom (Amadu Mbou), verovatno ilegalnim imigrantom.

Revoir Paris je unekoliko misterija, ne previše različita od Nolanovog Mementa, ali je pre svega potraga za mirom, čak i više nego za istinom, što bismo u nekom drugom filmu itekako mogli očekivati. To, naravno, ne znači da Alis Vinokur i njeni ko-scenaristi Žan-Stefan Bron i Marsia Romano neće u tom procesu traganja otkriti i neke istine, ali one ni u kojem slučaju neće biti one koje gledaoci očekuju. Primera radi, o napadaču ćemo saznati samo Nurin utisak da je imao „lice anđela koje je zračilo mirom i zadovoljstvom“ dok je vršio pokolj, ali ćemo zato saznati da su restorani nevoljni da daju informacije o svojim zaposlenicima jer su oni dosta često eksploatisani ilegalci, te da bi se celokupna restoranska scena u Parizu verovatno urušila da nije kuvara iz Malija i Šri Lanke sposobnih da, tanjir za tanjirom, produciraju savršene „fotokopije“ svojih jela.

Autorica će takođe i drugim žrtvama napada dati prostora za njihovu traumu, često u formi zaprepašćujuće elegantno izvedenih naracija (koje su inače prilično ne-elegantan instrument pripovedanja), ali nikada nećemo imati dilemu da Mia nije samo tačka našeg gledišta, već i fokalna tačka i protagonistkinja filma. Za tako nešto potrebna je izuzetna glumica, a to Viržini Efira svakako jeste. Njena karijera je u strelovitom usponu, još od omanje uloge u Elle (2016) kod Pola Ferhufena, a nezaustavljiva je od Bendette (2021) istog autora. U međuvremenu i posle je igrala kod An Fonten, Žila Leluša, Žoakima Lafosa i Rebeke Zlotovski, održavajući kontinuirani kvalitet svoje glume čak i u filmovima koji su nešto ispod tog nivoa. U Paris Memories je, pak, demonstrirala majstorstvo diskretne glume ispod koje izbijaju snažne emocije. Ona takođe zna da deli ekran s ostatkom ansambla i pusti svoje kolege da budu na jednakom nivou s njom, što najbolje koristi Benoa Mažimel.

Neglamurozne, ali opet ne ni previše derutne lokacije „normalnog“ Pariza uhvaćene su sjajno Stefana Fontena, dok pulsirajući „saundtrek“ na sintisajzerima Ane fon Hausvolf sjajno hvata psihičko stanje protagonistkinje, ali i cele nacije, u potrazi za sećanjem, mirom i isceljenjem. Reč je, dakle, o vrlo dobrom, na momente izuzetnom filmu kojim Alis Vinokur nastavlja svoju impresivnu karijeru.

Amsterdam

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Karijere filmskih autora mogu se promatrati kao živi organizmi koji prolaze kroz razvojne faze ili čak metamorfoze. Karijera Davida O. Russella bi se mogla uzeti kao školski primjer. Američki je filmaš ponikao pod okriljem neovisnog filma „Sundance-usmjerenja”, radeći uglavnom u žanrovskom registru dramedije, da bi se sa svojim trećim dugometražnim uratkom, avanturističkom ratnom komedijom Tri kralja iz 1999. „plasirao” u Hollywood. Uslijedio je ne baš sasvim uspjeli eksperiment s poetikom Wesa Andersona I Heart Huckabees (2004), da bi nakon njega ušao u svoju zrelu fazu s dramom po istinitim događajima Boksač (2010). Ta zrela faza koju sačinjavaju još tri filma, U dobru i zlu (2012), Američki varalice (2013) i Joy (2015), obilježena je čestim suradnjama s istim glumcima, odnosno „klasterima” glumaca (Christian Bale i Amy Adams, odnosno Jennifer Lawrence, Bradley Cooper i Robert De Niro), te obilatim nominacijama, prije svega u glumačkim kategorijama; također, tu fazu karakteriziraju i motivi bračnih i obiteljskih disfunkcija, nerijetko podignutih do nivoa histerije. U dobru i zlu bio je punokrvni glumački film u registru „indie” drame dovedene do izvedbenog savršenstva, dok je s istinitom pričom o izumiteljici močo-krpe za pod, Joy Mangano, Russell počeo pokazivati znakove kreativnog opadanja, odnosno nemogućnosti da provjerene sastojke sklopi u koherentnu, a svježu filmsku cjelinu. U ovom pregledu Američki varalice nisu preskočene, već su namjerno ostavljene za kraj kao najkompleksniji, najambiciozniji, možda i najuspjeliji uradak Russellove zrele faze. Radi se o miksu drame, komedije i krimi-trilera po djelomično istinitim događajima, u kojem je Russell uspio spojiti i svoje klastere glumaca, i različite žanrove, i slobodno tumačenu istinitu aferu AbScam (u kojoj je FBI pomoću lažnih arapskih investitora mamio korumpirane političare), i barokni maksimalizam po pitanju količine posebnih detalja i jeftini kič po pitanju dizajna istih, a da je sve skupa na koncu tvorilo koherentnu i većim dijelom impresivnu filmsku cjelinu. Za Američke varalice moglo bi se reći da je Russell s njima otkrio formulu koju će barem još jednom pokušati ponoviti.

Taj se pokušaj ponavljanja, možda čak i podizanja na jedan novi nivo ambicije, barem u smislu zahtjevnijeg povijesnog perioda, još razgranatije priče i još brojnije zvjezdane postave, dogodio s autorovim najnovijim uratkom naslovljenim Amsterdam (u spomenutoj zvjezdanoj glumačkoj postavi od starih Russellovih znanaca mjesta se našlo tek za Christiana Balea i Roberta De Nira, dok su u timu zaigrali novi igrači kao što su Margot Robbie, John David Washington, Anya Taylor-Joy, Rami Malek, Andrea Riseborough, Chris Rock, Michael Shannon, Mike Myers, Alessandro Nivola, Zoe Saldana i pjevačica Taylor Swift u rijerkoj glumačkoj ulozi). U Amsterdamu opet u temelju imamo jednu doista istinitu, doduše sada već pomalo zaboravljenu aferu iz američke povijesti, odnosno pokušaj fašističkog puča koji su planirali ugledni poslovni ljudi namjeravajući postaviti generala Smedleya Butlera za diktatora koji će smijeniti izabranog predsjednika Roosevelta. Opet imamo i galeriju likova koji cijeloj toj zavrzlami pristupaju s različitih strana, a također imamo i ton koji spaja komično i dramsko, s dodatkom tragedije i traume Prvog svjetskog rata i njegovih posljedica. Naravno, pojedinačne filmove nije uvijek najpoštenije uspoređivati, čak ni kada dolaze od istog autora ili kad pripadaju istom žanrovskom tipu, ali ponekad je teško othrvati se tom porivu. U slučaju Amsterdama, Russell na tako nešto čak i poziva reciklirajući uvodnu tekstualnu karticu iz Američkih varalica koja nam poručuje da se „većina ovoga stvarno dogodila”. Međutim, kada se nakon gledanja filma crta povuče i sumira konačni ishod, ne samo da Američke varalice ispadaju bolji film, nego je u smislu koherentnosti čak i Joy zaokruženiji uradak. Pred nama je težak zadatak jer moramo utvrditi što je sve u Amsterdamu pošlo po zlu, a da ne odgovorimo lakonski: „apsolutno sve”.

Protagonist i glavni narator (Russell tu opet upotrebljava trik da pored glavnog uvodi još dva, pomoćna) je doktor Burt Berendsen (Christian Bale), teško ranjeni i traumatizirani ratni veteran koji je u Velikom ratu izgubio oko, a oko pasa nosi protezu nalik korzetu da bi se mogao kretati. Njegova skromna ordinacija nalazi se na sjeveru Manhattana, pacijenti su mu uglavnom veterani poput njega samog, a često je odsutan i tijelom i duhom pošto je ovisan o tabletama protiv bolova koje sam izrađuje. To što je oženjen nasljednicom i kćerkom uglednog člana liječničke komore (Andrea Riseborough) mu ne pomaže, jer s njom ne živi zbog razmimoilaženja s njenim roditeljima. Njegova uobičajena rutina poremećena je jednog dana 1933. godine kada ga s hitnom zamolbom posjeti ratni drug, odvjetnik Harold Woodman (John David Washington) kojem je bio nadređeni oficir u predominantno afroameričkoj jedinici na fronti u Francuskoj i Belgiji. U finalu rata, obojica su bili ranjeni prilikom proboja, zbog čega su završili u bolnici u rukama bolničarke Valerie (Margot Robbie), avangardističke umjetnice koja reciklira metke i šrapnele za reljefe i skulpture, a kasnije se ispostavlja da je pripadnica utjecajne obitelji. Njih troje su, nakon rata, proveli nešto bezbrižnog vremena u Amsterdamu, gdje su sklopili pakt o vječnom prijateljstvu. Posao za koji je Burt potreban Haroldu je obdukcija tijela njihova generala koji je umro na putu kući iz Europe, obdukciju koju je, mimo želja ostatka obitelji, naručila njegova kći (Taylor Swift). Kako doktor i sestra specijalizirana za obdukcije (Zoe Saldana) otkriju, general je vjerojatno bio otrovan, a prije nego li i njegova kći pogine u namještenom nesretnom slučaju, uspijeva izgovoriti samo prezime Voze koje pripada jednom od newyorških uglednika. Burt i Harold bivaju optuženi za njeno ubojstvo, pa se moraju sklanjati od policije, ali i od tajanstvene organizacije pod imenom Komitet petorice. Srećom, jedan od detektiva koji im je za petama također je ratni veteran, ali on im može osigurati samo malo vremena za njihovu vlastitu istragu. Ona ih vodi najprije do Vozea (Rami Malek) i njegove supruge Libby (Anya Taylor-Joy), u čijem domu sreću svoju staru prijateljicu Valerie, sada zbog bolesti zatočenicu kuće, te dobivaju ideju da potraže generala Dillenbecka (Robert De Niro) koji će u Vozeovo ime garantirati za njih. Kako se klupko razmotava, a cijela zbrka kulminira na godišnjem Balu veterana koji Burt organizira, tako se otkriva da nije riječ samo o ubojstvima, već i o političkoj zavjeri, a našem timu se priključuju stari znanci, jedan američki i jedan britanski špijun maskirani u ornitologe (Michael Shannon i Mike Myers) koje poznaju iz amsterdamskog života.

Amsterdam je na narativnom nivou poprilična zbrka, ali slično bi se moglo reći i za Američke varalice. Ključna razlika bi ipak bila ta da su različiti pristupni kutovi, digresije, pa i namjerne pogreške u prethodniku bile bolje i gušće utkane u priču filma nego što je to slučaj s Amsterdamom. Stječe se dojam da Russell u svom filmu puno toga želi prokomentirati o vremenima kako prošlim (rasizam i segregacija, fašizam u povojima u Americi i sinergija kapitala s istim, nesrazmjer između pretrpljene ratne traume i za nju dobivene zadovoljštine između deprivilegiranih koji su ratovali i privilegiranih koji su ostali doma i trgovali), tako i sadašnjim (ponovno uvođenje rasizma u javni diskurs, uspon „alternativne”, profašističke desnice i sprega kapitala s njom, zaostavština Donalda Trumpa i pokušaja puča 2021. godine) , da se u brojnim digresijama i odapetim strijelama gubi narativna linija, pa i ton filma koji bez nekog naročitog reda skače između dramskog, komičnog i tragičnog. U tome dosta često stradaju i glumci koji su, kada je riječ o onima u epizodnim ulogama, po pravilu potrošeni na štos ili dva, ili, kada se radi o onima koji imaju i neku značajniju ulogu u zapletu, ne uspijevaju razviti svoje likove. Stvari stoje bolje s troje glavnih glumaca, prije svega Christianom Baleom koji ne samo da je naviknut na Russellov kaos, nego može i ponoviti neke od svojih štoseva method glumca, primjerice ovo mu je druga uloga u kojoj mora nositi stakleno oko. John David Washington je sasvim solidan s nešto manje „mesnatom” ulogom uravnoteženijeg i taktičnijeg Harolda, a Margot Robbie je uglavnom svedena na svoje prisustvo, bilo u nešto „iščašenijem” ključu na početku filma, bilo u nekom mračnijem kasnije, ali glumica tu prezentnost na ekranu posjeduje u različitim oblicima, čak bez obzira što se svojom fizičkom ljepotom ne uklapa u svijet karakterne ružnoće koji ju okružuje.

Na tehničkom planu, Amsterdam stoji dosta bolje, prije svega zahvaljujući fotografiji Emmanuela Lubezkog koji fino dozira sepija-tonove onovremene fotografije i spaja ih sa kolorom u nijansama smeđih, bež, žutih i boja ćilibara, kojima su kontrastne jedino crne i crvene boje haljina. Za svaku pohvalu su i raskošna scenografija i kostimografija, kao i Russellova očita fascinacija onovremenim filmskim snimkama koje povremeno pokušava i uspijeva emulirati. Opet, ni povremeni vizualni užitak, ni povremeni uspjeli štos, ni ispravne političke poruke koje David O. Russell s Amsterdamom odašilje, nisu dovoljne kako bi prekrile one pogrešne kalkulacije koje je oko filma njegov autor napravio. Počevši od toga da je ovdje riječ o autoreciklaži, što je tek blago prekrivena autoreferentnošću i obilato garnirana začudnošću. Amsterdam je tako film koji se čini kao da je u stalnom, kaotičnom pokretu, a zapravo ne ide nikamo.

Fox in a Hole / Fuchs im Bau

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Arman T. Riahi

uloge: Aleksandar Petrović, Maria Hofstätter, Luna Jordan, Andreas Lust, Karl Fischer, Anica Dobra

Balansirajući između nekoliko različitih pod-žanrovskih standarda i klišea, od zatvorske drame do inspirativnih filmova o vrednosti i važnosti učenja i podučavanja, te slobode u razvoju kreativnosti, austrijski reditelj Arman T. Riahi sa svojim najnovijim filmom Fox in the Hole ipak uspeva da kaže nešto novo i sveže, u skladu sa sadašnjim vremenom, čvrsto utemeljeno u austrijski kontekst, ali i univerzalno. Fox in a Hole je premijeru imao u Varšavi prošle jeseni, obišao je nekoliko simpatičnih festivala (Art Film Fest u Košicama, Diagonale u Gracu), a u našem regionu je premijerno prikazan u međunarodnoj selekciji Pule.

Ono što pomalo čudi je to da se ovakav film našoj publici nije predstavio i ranije, i to na nekom takmičarskom festivalu. S jedne strane, imamo Anicu Dobru u pamtljivoj i emotivno nabijenoj epizodnoj ulozi, a sa druge milje institucije zatvorenog tipa koji nas može podsetiti na filmske i serijske naslove poput Sivog doma, Specijalnog vaspitanja, pa i uspešnih novijih filmova kao što su Ničije dete i Oaza. Naravno, popravni dom nije isto što i dom za napuštenu decu ili za mlade sa smetnjama u razvoju, ali u oba slučaja dolazi do okršaja između individue i sistema, što je u neku ruku i centralna tema Riahijevog filma.

Naslovni »lisac u rupi« zapravo samo nosi lisičije prezime, nije ni predator ni zatvorenik u popravnom domu. Naprotiv, gospodin Fuchs (Petrović) je novi učitelj na nimalo zahvalnom poslu obrazovanja štićenika tamo, a »stupica« u kojoj se našao ima sasvim lično poreklo: tragediju u prošlosti zbog koje je odustao od karijere bubnjara u bendu, iako bi njegovi drugari bili najsrećniji kada bi se on vratio.

Novi posao je pun izazova i Fuchs misli da samo treba slediti pravila, pa će se sve samo od sebe rešiti. Sa druge strane, stara profesorka Berger (Hofstätter) zna bolje zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj praksi sa štićenicima popravnog doma i ona insistira na razvijanju njihove kreativnosti, pre svega likovne, u smislu otvaranja još jednog kanala komunikacije između njih i sveta koji je od njih okrenuo leđa. U tome donekle ima podršku upravnika zatovra Vaniceka (Fischer), ali zato glavni stražar Weber (Lust) gleda kako da je se reši.

U međuvremenu, Fuchs nailazi na intrigantan slučaj jedne od štićenica, Samire (Jordan) koja je svog oca pretukla do kome, koja ne komunicira sa svetom, a na svaki telesni kontakt reaguje nasiljem. Njena majka (Dobra) ne želi podeliti detalje koji se nalaze u pozadini toga svega, pa se Fuchs mora domisliti kako bi joj prišao i kako bi je otvorio. Istina je dosta kompleksnija od bilo kakve pretpostavke, a u tom procesu će Fuchs pokušati i da se sam zaleči. Samira, naime, nije rodno određena osoba, što u kombinaciji binarno ustrojenog sveta i čvrste etničke i religijske strukture kod kuće može rezultirati samo katastrofom za nju.

Fox in a Hole je film vrlo fluidne strukture koja se, doduše, izlaže u hronološkom redu, ali prolongirana ekspozicija od gledalaca zahteva dosta strpljenja za nagradu koja će eventualno uslediti. Riahijev scenario se u solidnoj meri oslanja na klišee »zatvorskih« filmova i filmova smeštenim u učionice i pritom u pozadini slika multietnički milje savremene Austrije, posebno njenog »luzerskog« dela. Nema tu neke naročite klasne solidarnosti, etnički odnosi su zaoštreni, što zbog ponavljanja poznatih matrica, što zbog sklonosti pojedinih grupa ka traženju tačke sukoba. Zajednički neprijatelj svima njima je sistem, a onih »nekoliko dobrih ljudi« možda nema pojma ni šta radi, ni šta im je činiti.

Opet, Riahi je bolji reditelj i vizuelni pripovedač nego što je dramaturg, pa se taj šum zbog nedovoljne personaliziranosti dobrog dela likova okreće na taj način da oni funkcionišu kao grupni karakter. Atmosfera koju Riahi stvara je uglavnom mračna, sa kratkim izbojima gotovo manične sreće i euforije. U svemu tome se susreću realnost, snolikost i košmarnost, pa se oslikava jedna vrlo partikularna slika sveta.

Iako su likovi uglavnom tipovi, od nesnađenog novajlije, preko otkačene profesorke i hrpe birokrata različitih inteligencija, ingerencija i senzibiliteta, pa do izgubljenih klinaca i misteriozne osobe u problemu, Riahi uspeva da izvuče ono najbolje od glumaca. To je najočitije s Aleksandrom Petrovićem koji je s rediteljem i kao glumac i kao scenarista sarađivao na prethodnom filmu Migrumpies (2017), Maria Hofstätter u ulogu stare, iskusne profesorke uskače sa svom teatralnošću koja je ovde čak i dobrodošla, Anica Dobra je očekivano odlična, ipak ona na nematernjem nemačkom jeziku igra i u pozorištu, što je još zahtevniji zadatak od čisto filmske glume, mladi glumci uspevaju da uspostave dinamiku razularenog razreda, a Luna Jordan je apsolutno otkriće u svojoj skoro nemoj prvoj ulozi u dugometražnom filmu.

Kada se podvuče crta, Fox in a Hole postaje i ostaje jedan dosta dobar i nasušno potreban film koji uspeva da prenese emociju i donese spoznaju.

All Good / Alles ist gut

kritika originalno objavljena na XXZ

2018.

scenario i režija: Eva Trobisch

uloge: Aenne Schwartz, Andreas Döhler, Hans Löw, Lina Wendel, Lisa Hagmeister

Kada je reč o silovanju kao pojavi i životnoj situaciji, filmovi kao takvi, ma kakvih dometa inače bili i ma u kom žanrovskom ključu bili, u principu nepogrešivo upadaju u zamku i promašuju poentu. Jer na filmu silovanje u pravilu ima jedan te isti pojavni oblik, onaj monstruozni, i na njega žrtva može imati različitu reakciju. Stvarnost je izravno suprotna: silovanje ima različite pojavne oblike, pa se zato i događa mnogo češće nego što smo to spremni priznati, ali je reakcija na svako silovanje uvek jedna i ista, makar na intimnom, psihičkom nivou.

Na testu realnosti padaju i remek-dela poput Verhoevenovog filma Elle, i snažne izjave i pozivi na akciju poput Revenge Coralie Fargeat i barem nekoliko filmova sa Jodie Foster u mlađim danima i sva sila filmova iz spektra “rape and revenge” pod-žanra. Neki od njih se čak mogu posmatrati i kao nekakav muške fantazije, iako možda originalno nisu tako zamišljeni. Zato je pojava debitantskog filma Eve Trobisch All Is Good, viđenog s moje strane prvo na Viennalu, pa onda i na ZFF-u, izuzetno značajna za filmski prikaz ove neprijatne teme, a ključni faktori tu su realizam, pojavni i psihološki.

 

Junakinja filma Janne (Schwartz) živi ono što bismo mogli nazvati normalnim životom u ovim turbulentnim vremenima. U vezi je sa Pietom (Döhler) i sa njime ima zajednički izdavački biznis koji je pred propadanjem, a spremaju se i druge promene poput preseljenja u nasleđenu kuću, pa je situacija generalno napeta. Sa takvim bagažom ona odlazi u rodni gradić na proslavu godišnjice mature gde jednog jutra gotovo slučajno sreće svog starog prijatelja, kolegu i mentora (možda čak i bivšeg šefa) Roberta (Nest) u pratnji dosta mlađe (nove) žene Sissi (Hagmeister) i njenog brata Martina (Löw, sveprisutan u nemačkom filmu ove godine), i Robert joj daje poslovnu ponudu koju je skoro nemoguće odbiti – uredničko mesto u njegovoj uspešnoj izdavačkoj kući.

Na samoj proslavi mature, dosadnoj kao što takve stvari već znaju biti, Janne će slučajno naleteti upravo na Martina koji će joj u tom trenutku izgledati kao slamka spasa od dosade. Posle nekoliko pića previše s obe strane, čini se da se približavaju riskantnoj teritoriji prevare, odnosno afere. Ona će mu svejedno ponuditi da prespava na kauču u njenoj kući, međutim on to shvata kao direktni poziv za spavaću sobu…

Sam čin silovanja koji će uslediti možda neće baš od svakoga dobiti tu kvalifikaciju. Martin navaljuje i preti silom, Janne mu se u nedostatku opcija i nakon što je njen otpor savladan prepušta. Silovanje koje vidimo nije monstruozno i “filmsko”, već nekako mlitavo i kilavo, kratko traje i završava se bez fizičkih povreda. Međutim, to što nešto takvo nije dokazivo na sudu (a naročito to nije posle tuširanja, što je opet instinktivna reakcija), ne znači da iza sebe ne ostavlja traumu zbog koje se Janne ruši ceo život i ceo svet. I tu je zapravo savršeno nebitno prebacuje li ona sebi, njemu ili oboma.

 

Ono što će uslediti je kako se ona sa tom traumom nosi i tu je naslov ključan jer je to moto kojim se ona kroz dalji tok filma vodi, nadajući se da će sve proći, možda i samo od sebe, da će trauma s vremenom utihnuti. Pritom se ona nema kome požaliti jer Piet je obuzet svojim problemima i sklon je nasilnim reakcijama. Majka (Wendel) joj i pored najbolje namere ne može pomoći. Martin situaciju ne može učiniti boljom iako to možda želi, a to što radi u istoj firmi kao i ona nikako ne pomaže. A na Roberta koji postaje najsigurniji oslonac u životu ne može računati jer mu je Martin familija u nekom smislu, a ni njegov privatni život nije u sjajnom stanju.

Uz pomoć sjajno izabranih glumaca, dorađenog scenarija i vrhunski precizne režije, Eva Trobisch izvrsno vodi priču koju u tom obliku nemamo često videti, i to na način koji ne možemo često videti na ekranu. Naprosto, pozadina je detaljna, a svaki postupak ima svoje logičko i dramaturško opravdanje, a pripovedanje hladne glave odaje utisak realističnosti koliko i suptilnosti. Istini za volju, jedno intervencija u radnji (koju ne bih otkrivao) možda baš i nije bila potrebna i čini se tipski oštrim skretanjem prema kulminaciji, ali se zato autorica iskupljuje sjajnim završetkom koji ne izgleda kao kulminacija, ali zapravo jeste. All Is Good tako postaje i ostaje izuzetno značajan film.