Amsterdam

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Karijere filmskih autora mogu se promatrati kao živi organizmi koji prolaze kroz razvojne faze ili čak metamorfoze. Karijera Davida O. Russella bi se mogla uzeti kao školski primjer. Američki je filmaš ponikao pod okriljem neovisnog filma „Sundance-usmjerenja”, radeći uglavnom u žanrovskom registru dramedije, da bi se sa svojim trećim dugometražnim uratkom, avanturističkom ratnom komedijom Tri kralja iz 1999. „plasirao” u Hollywood. Uslijedio je ne baš sasvim uspjeli eksperiment s poetikom Wesa Andersona I Heart Huckabees (2004), da bi nakon njega ušao u svoju zrelu fazu s dramom po istinitim događajima Boksač (2010). Ta zrela faza koju sačinjavaju još tri filma, U dobru i zlu (2012), Američki varalice (2013) i Joy (2015), obilježena je čestim suradnjama s istim glumcima, odnosno „klasterima” glumaca (Christian Bale i Amy Adams, odnosno Jennifer Lawrence, Bradley Cooper i Robert De Niro), te obilatim nominacijama, prije svega u glumačkim kategorijama; također, tu fazu karakteriziraju i motivi bračnih i obiteljskih disfunkcija, nerijetko podignutih do nivoa histerije. U dobru i zlu bio je punokrvni glumački film u registru „indie” drame dovedene do izvedbenog savršenstva, dok je s istinitom pričom o izumiteljici močo-krpe za pod, Joy Mangano, Russell počeo pokazivati znakove kreativnog opadanja, odnosno nemogućnosti da provjerene sastojke sklopi u koherentnu, a svježu filmsku cjelinu. U ovom pregledu Američki varalice nisu preskočene, već su namjerno ostavljene za kraj kao najkompleksniji, najambiciozniji, možda i najuspjeliji uradak Russellove zrele faze. Radi se o miksu drame, komedije i krimi-trilera po djelomično istinitim događajima, u kojem je Russell uspio spojiti i svoje klastere glumaca, i različite žanrove, i slobodno tumačenu istinitu aferu AbScam (u kojoj je FBI pomoću lažnih arapskih investitora mamio korumpirane političare), i barokni maksimalizam po pitanju količine posebnih detalja i jeftini kič po pitanju dizajna istih, a da je sve skupa na koncu tvorilo koherentnu i većim dijelom impresivnu filmsku cjelinu. Za Američke varalice moglo bi se reći da je Russell s njima otkrio formulu koju će barem još jednom pokušati ponoviti.

Taj se pokušaj ponavljanja, možda čak i podizanja na jedan novi nivo ambicije, barem u smislu zahtjevnijeg povijesnog perioda, još razgranatije priče i još brojnije zvjezdane postave, dogodio s autorovim najnovijim uratkom naslovljenim Amsterdam (u spomenutoj zvjezdanoj glumačkoj postavi od starih Russellovih znanaca mjesta se našlo tek za Christiana Balea i Roberta De Nira, dok su u timu zaigrali novi igrači kao što su Margot Robbie, John David Washington, Anya Taylor-Joy, Rami Malek, Andrea Riseborough, Chris Rock, Michael Shannon, Mike Myers, Alessandro Nivola, Zoe Saldana i pjevačica Taylor Swift u rijerkoj glumačkoj ulozi). U Amsterdamu opet u temelju imamo jednu doista istinitu, doduše sada već pomalo zaboravljenu aferu iz američke povijesti, odnosno pokušaj fašističkog puča koji su planirali ugledni poslovni ljudi namjeravajući postaviti generala Smedleya Butlera za diktatora koji će smijeniti izabranog predsjednika Roosevelta. Opet imamo i galeriju likova koji cijeloj toj zavrzlami pristupaju s različitih strana, a također imamo i ton koji spaja komično i dramsko, s dodatkom tragedije i traume Prvog svjetskog rata i njegovih posljedica. Naravno, pojedinačne filmove nije uvijek najpoštenije uspoređivati, čak ni kada dolaze od istog autora ili kad pripadaju istom žanrovskom tipu, ali ponekad je teško othrvati se tom porivu. U slučaju Amsterdama, Russell na tako nešto čak i poziva reciklirajući uvodnu tekstualnu karticu iz Američkih varalica koja nam poručuje da se „većina ovoga stvarno dogodila”. Međutim, kada se nakon gledanja filma crta povuče i sumira konačni ishod, ne samo da Američke varalice ispadaju bolji film, nego je u smislu koherentnosti čak i Joy zaokruženiji uradak. Pred nama je težak zadatak jer moramo utvrditi što je sve u Amsterdamu pošlo po zlu, a da ne odgovorimo lakonski: „apsolutno sve”.

Protagonist i glavni narator (Russell tu opet upotrebljava trik da pored glavnog uvodi još dva, pomoćna) je doktor Burt Berendsen (Christian Bale), teško ranjeni i traumatizirani ratni veteran koji je u Velikom ratu izgubio oko, a oko pasa nosi protezu nalik korzetu da bi se mogao kretati. Njegova skromna ordinacija nalazi se na sjeveru Manhattana, pacijenti su mu uglavnom veterani poput njega samog, a često je odsutan i tijelom i duhom pošto je ovisan o tabletama protiv bolova koje sam izrađuje. To što je oženjen nasljednicom i kćerkom uglednog člana liječničke komore (Andrea Riseborough) mu ne pomaže, jer s njom ne živi zbog razmimoilaženja s njenim roditeljima. Njegova uobičajena rutina poremećena je jednog dana 1933. godine kada ga s hitnom zamolbom posjeti ratni drug, odvjetnik Harold Woodman (John David Washington) kojem je bio nadređeni oficir u predominantno afroameričkoj jedinici na fronti u Francuskoj i Belgiji. U finalu rata, obojica su bili ranjeni prilikom proboja, zbog čega su završili u bolnici u rukama bolničarke Valerie (Margot Robbie), avangardističke umjetnice koja reciklira metke i šrapnele za reljefe i skulpture, a kasnije se ispostavlja da je pripadnica utjecajne obitelji. Njih troje su, nakon rata, proveli nešto bezbrižnog vremena u Amsterdamu, gdje su sklopili pakt o vječnom prijateljstvu. Posao za koji je Burt potreban Haroldu je obdukcija tijela njihova generala koji je umro na putu kući iz Europe, obdukciju koju je, mimo želja ostatka obitelji, naručila njegova kći (Taylor Swift). Kako doktor i sestra specijalizirana za obdukcije (Zoe Saldana) otkriju, general je vjerojatno bio otrovan, a prije nego li i njegova kći pogine u namještenom nesretnom slučaju, uspijeva izgovoriti samo prezime Voze koje pripada jednom od newyorških uglednika. Burt i Harold bivaju optuženi za njeno ubojstvo, pa se moraju sklanjati od policije, ali i od tajanstvene organizacije pod imenom Komitet petorice. Srećom, jedan od detektiva koji im je za petama također je ratni veteran, ali on im može osigurati samo malo vremena za njihovu vlastitu istragu. Ona ih vodi najprije do Vozea (Rami Malek) i njegove supruge Libby (Anya Taylor-Joy), u čijem domu sreću svoju staru prijateljicu Valerie, sada zbog bolesti zatočenicu kuće, te dobivaju ideju da potraže generala Dillenbecka (Robert De Niro) koji će u Vozeovo ime garantirati za njih. Kako se klupko razmotava, a cijela zbrka kulminira na godišnjem Balu veterana koji Burt organizira, tako se otkriva da nije riječ samo o ubojstvima, već i o političkoj zavjeri, a našem timu se priključuju stari znanci, jedan američki i jedan britanski špijun maskirani u ornitologe (Michael Shannon i Mike Myers) koje poznaju iz amsterdamskog života.

Amsterdam je na narativnom nivou poprilična zbrka, ali slično bi se moglo reći i za Američke varalice. Ključna razlika bi ipak bila ta da su različiti pristupni kutovi, digresije, pa i namjerne pogreške u prethodniku bile bolje i gušće utkane u priču filma nego što je to slučaj s Amsterdamom. Stječe se dojam da Russell u svom filmu puno toga želi prokomentirati o vremenima kako prošlim (rasizam i segregacija, fašizam u povojima u Americi i sinergija kapitala s istim, nesrazmjer između pretrpljene ratne traume i za nju dobivene zadovoljštine između deprivilegiranih koji su ratovali i privilegiranih koji su ostali doma i trgovali), tako i sadašnjim (ponovno uvođenje rasizma u javni diskurs, uspon „alternativne”, profašističke desnice i sprega kapitala s njom, zaostavština Donalda Trumpa i pokušaja puča 2021. godine) , da se u brojnim digresijama i odapetim strijelama gubi narativna linija, pa i ton filma koji bez nekog naročitog reda skače između dramskog, komičnog i tragičnog. U tome dosta često stradaju i glumci koji su, kada je riječ o onima u epizodnim ulogama, po pravilu potrošeni na štos ili dva, ili, kada se radi o onima koji imaju i neku značajniju ulogu u zapletu, ne uspijevaju razviti svoje likove. Stvari stoje bolje s troje glavnih glumaca, prije svega Christianom Baleom koji ne samo da je naviknut na Russellov kaos, nego može i ponoviti neke od svojih štoseva method glumca, primjerice ovo mu je druga uloga u kojoj mora nositi stakleno oko. John David Washington je sasvim solidan s nešto manje „mesnatom” ulogom uravnoteženijeg i taktičnijeg Harolda, a Margot Robbie je uglavnom svedena na svoje prisustvo, bilo u nešto „iščašenijem” ključu na početku filma, bilo u nekom mračnijem kasnije, ali glumica tu prezentnost na ekranu posjeduje u različitim oblicima, čak bez obzira što se svojom fizičkom ljepotom ne uklapa u svijet karakterne ružnoće koji ju okružuje.

Na tehničkom planu, Amsterdam stoji dosta bolje, prije svega zahvaljujući fotografiji Emmanuela Lubezkog koji fino dozira sepija-tonove onovremene fotografije i spaja ih sa kolorom u nijansama smeđih, bež, žutih i boja ćilibara, kojima su kontrastne jedino crne i crvene boje haljina. Za svaku pohvalu su i raskošna scenografija i kostimografija, kao i Russellova očita fascinacija onovremenim filmskim snimkama koje povremeno pokušava i uspijeva emulirati. Opet, ni povremeni vizualni užitak, ni povremeni uspjeli štos, ni ispravne političke poruke koje David O. Russell s Amsterdamom odašilje, nisu dovoljne kako bi prekrile one pogrešne kalkulacije koje je oko filma njegov autor napravio. Počevši od toga da je ovdje riječ o autoreciklaži, što je tek blago prekrivena autoreferentnošću i obilato garnirana začudnošću. Amsterdam je tako film koji se čini kao da je u stalnom, kaotičnom pokretu, a zapravo ne ide nikamo.