Tenet

Kritika je originalno pročitana u emisiji Filmoskop u okviru teksta koji je ujedno i osvrt na dosadašnju karijeru Christophera Nolana. Verzija teksta na blogu je drugačija.

Sudbina kino-svijeta našla se na plećima Christophera Nolana ove jeseni. U nekim drugim, normalnijim godinama, najnoviji filmski uradak scenarista i redatelja poznatog po tome da "pakira" visoko-intelektualne koncepte u formu filmskog spektakla, bio bi "samo" najiščekivaniji film godine. Ovako su ulozi podignuti do razine "biti ili ne biti", ne samo za Nolana, njegov film Tenet i produkcijsku kuću Warner Brothers, već i za kino kao koncept. Razlog tome je, naravno, pandemija koronavirusa i lančana reakcija zatvaranja kompletnog gospodarstva i kulturno-zabavnih aktivnosti. "Muke po Tenetu" su počele sa odlaganjem premijere, originalno zakazane za udarni termin sredinom ljeta, za po dva tjedna dok se nije došlo do sadašnjeg kasno-ljetnog, faktički rano-jesenskog termina. U trenutku pisanja ovog teksta, dva tjedna nakon premijere, Tenet još nije isplatio svoj proračun od 200 milijuna dolara, ali tu u vidu treba imati i izvjesne olakotne okolnosti. Jedna od njih je to da pandemija još uvijek nije gotova, što implicira i pravila ponašanja o obaveznom razmaku koja smanjuju kapacitete kino-dvorana, ali i faktor straha kod publike. Druga je da je na financijski najznačajnijim kino-tržištima Amerike i Kine premijera kasnila tjedan dana za europskom. No, ako netko može spasiti spektakularnu kino-zabavu, onda je to Nolan, a ako nešto može spasiti sudbinu kino-svijeta, onda je to filmski spektakl o spasenju svijeta. Borba sa vremenom još uvijek traje, kritika je uglavnom rekla svoje (uglavnom "miješane" recenzije sa nagnućem ka pozitivnima), publika je na potezu, a konačni rezultat neizvjestan.

 

Nisu samo okolnosti stavile Nolana i njegov najnoviji film u centar zbivanja, dobar dio iščekivanja ima ishodište u reputaciji koju britanski filmaš ima. Velike nagrade su mu do sada izmicale, ali vrijedi spomenuti da je pet puta nominiran za nagrade Oscar i BAFTA (u funkciji producenta, scenarista i redatelja), te četiri puta za Zlatni globus. Važnije od toga je, pak, da Nolan važi za hit-autora, reformatora žanrova i nekoga tko diktira trendove u filmskom stvaralaštvu. Može se čak reći da je upravo on autor koji ima tapiju na koncept inteligentnog i intelektualnog spektakla u suvremenoj kinematografiji. Također, Nolan je i baštinik tradicionalnih filmskih tehnologija kao što su analogno snimanje na filmsku vrpcu (i to njenu najluksuzniju, 70-milimetarsku, varijantu) i praktični, modelarski specijalni efektni namjesto digitalne animacije.

  ***

Sve navedene karakteristike koje je Nolan demonstrirao u svojoj dosadašnjoj karijeri ogledaju se i u njegovom najnovijem filmu. Tenet je snimljen analogno, zasnovan na praktičnim efektima, njegovu znanstveno-fantastičnu "fiziku" određuju legitimne teorije (ovog puta dovoljno pojednostavljene), film je atraktivan "na oko", u režijskom smislu izuzetno "uposlen", kao da Nolan želi hektičnim tempom i epskim razmasima pokriti "rupe" u dramaturgiji. Također, likovi su uglavnom lutke na koncu sa prostim funkcijama, što samo po sebi ne bi bilo problematično kada bi se Nolan zadovoljio time da napravi "samo" napeti špijunski triler sa nezanemarljivom znanstveno-fantastičnom potkom i sa određenim franšiznim potencijalom, ali Nolan zapravo ima ambicije da "ponovo izmisli kotač", odnosno kinematografiju. U tome pravi i neke do sada neviđene kreativne i tehničke greške, poput promašaja u glumačkoj podjeli i katastrofalno nerazgovjetnog miksa zvuka u kojem glazba i efekti po pravilu prekrivaju dijalog koji je autoru, pak, osnovno pripovjedačko sredstvo.

Ali pođimo od početka, odnosno od naslova: "tenet" je engleska riječ latinskog porijekla koja označava čvrsti stav, uvjerenje, mišljenje ili stajalište na kojem se gradi daljnji sustav vjerovanja i stavova. Nolan, međutim, tu riječ u filmu koristi u jednom sasvim drugom značenju koje se može prije shvatiti kao "pravilo". U filmu je "Tenet" i naziv tajne organizacije za borbu protiv zemaljskog ološa i terorista, ali i lozinka (izgovorena u rečenici i u paketu sa točno određenom gestikulacijom) koja njenim članovima služi kao znak raspoznavanja. Mnogo značajnije je to što je dotična riječ palindrom, pa je Nolan koristi kao svojevrsnu najavu o čemu se u filmu zapravo radi, odnosno o kretanju kroz vrijeme unazad. Čak je i struktura filma unekoliko palindromska, u prvoj polovici se protagonist (nazvan Protagonist i u interpretaciji Johna Davida Washingtona) i njegovi pomoćnici kroz zaplet probijaju "unaprijed", da bi se od polovice filma oni "invertirali" i vraćali se kroz vrijeme prema početku, uglavnom održavajući kontinuitet prostora, odnosno rute. U tom smislu, dakle, imamo povratak na Memento, doduše u epskijem, akcijskom pakiranju. Nisu filmski palindromi neka naročita novina, primjera radi posljednji film iz serijala o Pobiješnjelom Maxu, Cesta Bijesa, palindromski je tretirao prostor okretanjem smjera kretanja akcije za 180 stupnjeva u ključnom trenutku pred kraj filma, ali to bi bio manji problem kada bi Nolan bio scenaristički konzekventniji i radnju zapravo do kraja vratio na početak...

U prvoj polovici filma je zaplet još i moguće pratiti iako s vremena na vrijeme preskače logiku, makar u nadi da će se kasnije te rupe zapuniti. Protagonista upoznajemo u akciji, prvoj od nekoliko impresivnih "set piece" scena pucnjave i jurnjave, u kijevskoj Operi koju napadaju nepoznati zlikovci kako bi se domogli kofera sa nečim. Prije nego li je zarobljen od strane negativaca, naš je junak uspio sakriti kofer. U sceni ispitivanja i mučenja on bi se prije ubio cijanidom nego odao tajnu, ali se sve to ispostavlja samo kao njegov test posle kojeg je primljen u organizaciju, opremljen sa lozinkom ("koja će otvoriti neka prava i neka kriva vrata", kaže njegov novi nadređeni), upućen prvo na trening, pa na misiju ispitivanja pozadine događanja u Operi. Uz pomoć kolegice-znanstvenice Barbare (Clemence Poesy) otkriva da je u akciji upotrebljavana invertirana municija koja putuje unatrag kroz vrijeme, te da je to moguće: primjerice da bi se podigao invertirani pištolj treba samo zamisliti njegovo spuštanje. Možda nam tu Nolan nudi najsigurniji "izlaz" iz filma, da mu se treba samo prepustiti uživanju u spektaklu i zamišljati da je takvo što moguće, bez potrage za logikom i objašnjenjem. Zaplet nas dalje vodi do napada na Satorovog bescarinskog skladišta na aerodromu u Oslu koji biva prekinut od strane dvojice maskiranih uljeza (saznati ćemo kako i zašto kasnije), upoznavanja protagonista i antagonista na jahti potonjeg na talijanskoj obali i do obračuna i jurnjave po ulicama Tallinna, gdje se radnja i protok vremena (okretanjem entropije, kaže se, ali što to točno podrazumijeva i kako se to odražava na bića i objekte nije do kraja razloženo) i otkrića da se tu radi o sukobu između sadašnjosti i budućnosti, kreacije i destrukcije i dobrih i loših momaka koji se kroz vrijeme kreću unaprijed ili unazad. Potonje zapravo može funkcionirati i kao malo uvijenija ekološka metafora koju je Nolan već koristio kao okidač radnje u Interstellaru. Usput saznajemo i Satorovu motivaciju za uništenje svijeta koja, tipično "nolanovski", krajnje melodramatična. Slijede otkrića o prirodi i sadržaju kovčega s početka i konačni obračun na ruševinama sovjetskog tajnog grada.

Čak će i najstrpljiviji gledaoci najkasnije do polovice filma izgubiti orijentaciju, dok će se prema kraju filma osjećaj narativne konfuzije samo pojačavati kako Nolan sve oštrije izvrće zaplet i to maskira sve bučnijom akcijom. Redatelj je pokušao spojiti nespojivo, "pulp" pristup akcionog špijunskog filma sa visoko intelektualiziranim znanstveno-fantastičnim konceptima koji teško mogu egzistirati u istom filmu. Opis da je Tenet zapravo film o Jamesu Bondu u Nolanovoj režiji stoji, ali jednako tako ima smisla to što Nolanu do sada nije bilo ponuđena režija Bond filmova. Problemi sa filmom se samo gomilaju, od miksa zvuka, preko predominantne, a generičke glazbene podloge Ludwiga Göransona koji je na mjestu kompozitora zamijenio ranijeg Nolanovog suradnika Hansa Zimmera, pa do rapidne montaže koja, isitini za volju, čini da film djeluje kraće od dva i pol sata, ali gledaoca na kraju iscrpljuje. Tenet se, pak, iskupljuje akcijom od koje zastaje dah, Nolanovom dinamičnom režijom i impresivnom fotografijom koju potpisuje njegov standardni direktor fotografije Hoyte Van Hoytema. Glumački, pak, Tenet nije na nekom visokom nivou, uglavnom iz razloga nedovoljne razvijenosti i motiviranosti likova. Istini za volju, John David Washington, sin glumca Denzela Washingtona, do sada najpoznatiji u ulozi u filmu Spikea Leeja Crni član Klana, ima očevu prezentnost na ekranu i kinetičnost u akciji, a raskošna kostimografija Jeffreya Kurlanda pomaže i njemu i Robertu Pattinsonu da u svakom kadru izgledaju elegantno. Pattinsonovo prisustvo na film djeluje blagotvorno, ali imao je on i boljih recentnih uloga u glumački zahtjevnijim filmovima. Aaron Taylor-Johnson malo podiže atmosferu kada se u ulozi vojnika pojavi kasnije u filmu, dok Elizabeth Debicki uglavnom statira u ulozi koja je zamišljena kao emocionalno težište filma. Najveći promašaj u glumačkoj postavi je Kenneth Branagh kao negativac. Glumac i redatelj koji se proslavio ekranizacijama Shakespeareovih drama prije nego se dohvatio ultra-komercijalne kinematografije sa promjenljivim uspjehom, svakako u sebi nosi dovoljnu količinu teatralnosti da iznese lik filmskog negativca, samo što njemu prirođena teatralnost ovdje nije kompatibilna sa teatralnošću ruskog oligarha kakvog bi, primjerice, bolje odigrao Rade Šerbedžija. U konačnici, Tenet ostavlje toliko miješanih dojmova koji se međusobno potiru i čine ga krajnje prolaznom senzacijom. Mjereno aršinima Nolanove dosadašnji radova, možemo ga smjestiti pri dnu, ako ne i na samom dnu autorove karijere.