Tenet

Kritika je originalno pročitana u emisiji Filmoskop u okviru teksta koji je ujedno i osvrt na dosadašnju karijeru Christophera Nolana. Verzija teksta na blogu je drugačija.

Sudbina kino-svijeta našla se na plećima Christophera Nolana ove jeseni. U nekim drugim, normalnijim godinama, najnoviji filmski uradak scenarista i redatelja poznatog po tome da "pakira" visoko-intelektualne koncepte u formu filmskog spektakla, bio bi "samo" najiščekivaniji film godine. Ovako su ulozi podignuti do razine "biti ili ne biti", ne samo za Nolana, njegov film Tenet i produkcijsku kuću Warner Brothers, već i za kino kao koncept. Razlog tome je, naravno, pandemija koronavirusa i lančana reakcija zatvaranja kompletnog gospodarstva i kulturno-zabavnih aktivnosti. "Muke po Tenetu" su počele sa odlaganjem premijere, originalno zakazane za udarni termin sredinom ljeta, za po dva tjedna dok se nije došlo do sadašnjeg kasno-ljetnog, faktički rano-jesenskog termina. U trenutku pisanja ovog teksta, dva tjedna nakon premijere, Tenet još nije isplatio svoj proračun od 200 milijuna dolara, ali tu u vidu treba imati i izvjesne olakotne okolnosti. Jedna od njih je to da pandemija još uvijek nije gotova, što implicira i pravila ponašanja o obaveznom razmaku koja smanjuju kapacitete kino-dvorana, ali i faktor straha kod publike. Druga je da je na financijski najznačajnijim kino-tržištima Amerike i Kine premijera kasnila tjedan dana za europskom. No, ako netko može spasiti spektakularnu kino-zabavu, onda je to Nolan, a ako nešto može spasiti sudbinu kino-svijeta, onda je to filmski spektakl o spasenju svijeta. Borba sa vremenom još uvijek traje, kritika je uglavnom rekla svoje (uglavnom "miješane" recenzije sa nagnućem ka pozitivnima), publika je na potezu, a konačni rezultat neizvjestan.

 

Nisu samo okolnosti stavile Nolana i njegov najnoviji film u centar zbivanja, dobar dio iščekivanja ima ishodište u reputaciji koju britanski filmaš ima. Velike nagrade su mu do sada izmicale, ali vrijedi spomenuti da je pet puta nominiran za nagrade Oscar i BAFTA (u funkciji producenta, scenarista i redatelja), te četiri puta za Zlatni globus. Važnije od toga je, pak, da Nolan važi za hit-autora, reformatora žanrova i nekoga tko diktira trendove u filmskom stvaralaštvu. Može se čak reći da je upravo on autor koji ima tapiju na koncept inteligentnog i intelektualnog spektakla u suvremenoj kinematografiji. Također, Nolan je i baštinik tradicionalnih filmskih tehnologija kao što su analogno snimanje na filmsku vrpcu (i to njenu najluksuzniju, 70-milimetarsku, varijantu) i praktični, modelarski specijalni efektni namjesto digitalne animacije.

  ***

Sve navedene karakteristike koje je Nolan demonstrirao u svojoj dosadašnjoj karijeri ogledaju se i u njegovom najnovijem filmu. Tenet je snimljen analogno, zasnovan na praktičnim efektima, njegovu znanstveno-fantastičnu "fiziku" određuju legitimne teorije (ovog puta dovoljno pojednostavljene), film je atraktivan "na oko", u režijskom smislu izuzetno "uposlen", kao da Nolan želi hektičnim tempom i epskim razmasima pokriti "rupe" u dramaturgiji. Također, likovi su uglavnom lutke na koncu sa prostim funkcijama, što samo po sebi ne bi bilo problematično kada bi se Nolan zadovoljio time da napravi "samo" napeti špijunski triler sa nezanemarljivom znanstveno-fantastičnom potkom i sa određenim franšiznim potencijalom, ali Nolan zapravo ima ambicije da "ponovo izmisli kotač", odnosno kinematografiju. U tome pravi i neke do sada neviđene kreativne i tehničke greške, poput promašaja u glumačkoj podjeli i katastrofalno nerazgovjetnog miksa zvuka u kojem glazba i efekti po pravilu prekrivaju dijalog koji je autoru, pak, osnovno pripovjedačko sredstvo.

Ali pođimo od početka, odnosno od naslova: "tenet" je engleska riječ latinskog porijekla koja označava čvrsti stav, uvjerenje, mišljenje ili stajalište na kojem se gradi daljnji sustav vjerovanja i stavova. Nolan, međutim, tu riječ u filmu koristi u jednom sasvim drugom značenju koje se može prije shvatiti kao "pravilo". U filmu je "Tenet" i naziv tajne organizacije za borbu protiv zemaljskog ološa i terorista, ali i lozinka (izgovorena u rečenici i u paketu sa točno određenom gestikulacijom) koja njenim članovima služi kao znak raspoznavanja. Mnogo značajnije je to što je dotična riječ palindrom, pa je Nolan koristi kao svojevrsnu najavu o čemu se u filmu zapravo radi, odnosno o kretanju kroz vrijeme unazad. Čak je i struktura filma unekoliko palindromska, u prvoj polovici se protagonist (nazvan Protagonist i u interpretaciji Johna Davida Washingtona) i njegovi pomoćnici kroz zaplet probijaju "unaprijed", da bi se od polovice filma oni "invertirali" i vraćali se kroz vrijeme prema početku, uglavnom održavajući kontinuitet prostora, odnosno rute. U tom smislu, dakle, imamo povratak na Memento, doduše u epskijem, akcijskom pakiranju. Nisu filmski palindromi neka naročita novina, primjera radi posljednji film iz serijala o Pobiješnjelom Maxu, Cesta Bijesa, palindromski je tretirao prostor okretanjem smjera kretanja akcije za 180 stupnjeva u ključnom trenutku pred kraj filma, ali to bi bio manji problem kada bi Nolan bio scenaristički konzekventniji i radnju zapravo do kraja vratio na početak...

U prvoj polovici filma je zaplet još i moguće pratiti iako s vremena na vrijeme preskače logiku, makar u nadi da će se kasnije te rupe zapuniti. Protagonista upoznajemo u akciji, prvoj od nekoliko impresivnih "set piece" scena pucnjave i jurnjave, u kijevskoj Operi koju napadaju nepoznati zlikovci kako bi se domogli kofera sa nečim. Prije nego li je zarobljen od strane negativaca, naš je junak uspio sakriti kofer. U sceni ispitivanja i mučenja on bi se prije ubio cijanidom nego odao tajnu, ali se sve to ispostavlja samo kao njegov test posle kojeg je primljen u organizaciju, opremljen sa lozinkom ("koja će otvoriti neka prava i neka kriva vrata", kaže njegov novi nadređeni), upućen prvo na trening, pa na misiju ispitivanja pozadine događanja u Operi. Uz pomoć kolegice-znanstvenice Barbare (Clemence Poesy) otkriva da je u akciji upotrebljavana invertirana municija koja putuje unatrag kroz vrijeme, te da je to moguće: primjerice da bi se podigao invertirani pištolj treba samo zamisliti njegovo spuštanje. Možda nam tu Nolan nudi najsigurniji "izlaz" iz filma, da mu se treba samo prepustiti uživanju u spektaklu i zamišljati da je takvo što moguće, bez potrage za logikom i objašnjenjem. Zaplet nas dalje vodi do napada na Satorovog bescarinskog skladišta na aerodromu u Oslu koji biva prekinut od strane dvojice maskiranih uljeza (saznati ćemo kako i zašto kasnije), upoznavanja protagonista i antagonista na jahti potonjeg na talijanskoj obali i do obračuna i jurnjave po ulicama Tallinna, gdje se radnja i protok vremena (okretanjem entropije, kaže se, ali što to točno podrazumijeva i kako se to odražava na bića i objekte nije do kraja razloženo) i otkrića da se tu radi o sukobu između sadašnjosti i budućnosti, kreacije i destrukcije i dobrih i loših momaka koji se kroz vrijeme kreću unaprijed ili unazad. Potonje zapravo može funkcionirati i kao malo uvijenija ekološka metafora koju je Nolan već koristio kao okidač radnje u Interstellaru. Usput saznajemo i Satorovu motivaciju za uništenje svijeta koja, tipično "nolanovski", krajnje melodramatična. Slijede otkrića o prirodi i sadržaju kovčega s početka i konačni obračun na ruševinama sovjetskog tajnog grada.

Čak će i najstrpljiviji gledaoci najkasnije do polovice filma izgubiti orijentaciju, dok će se prema kraju filma osjećaj narativne konfuzije samo pojačavati kako Nolan sve oštrije izvrće zaplet i to maskira sve bučnijom akcijom. Redatelj je pokušao spojiti nespojivo, "pulp" pristup akcionog špijunskog filma sa visoko intelektualiziranim znanstveno-fantastičnim konceptima koji teško mogu egzistirati u istom filmu. Opis da je Tenet zapravo film o Jamesu Bondu u Nolanovoj režiji stoji, ali jednako tako ima smisla to što Nolanu do sada nije bilo ponuđena režija Bond filmova. Problemi sa filmom se samo gomilaju, od miksa zvuka, preko predominantne, a generičke glazbene podloge Ludwiga Göransona koji je na mjestu kompozitora zamijenio ranijeg Nolanovog suradnika Hansa Zimmera, pa do rapidne montaže koja, isitini za volju, čini da film djeluje kraće od dva i pol sata, ali gledaoca na kraju iscrpljuje. Tenet se, pak, iskupljuje akcijom od koje zastaje dah, Nolanovom dinamičnom režijom i impresivnom fotografijom koju potpisuje njegov standardni direktor fotografije Hoyte Van Hoytema. Glumački, pak, Tenet nije na nekom visokom nivou, uglavnom iz razloga nedovoljne razvijenosti i motiviranosti likova. Istini za volju, John David Washington, sin glumca Denzela Washingtona, do sada najpoznatiji u ulozi u filmu Spikea Leeja Crni član Klana, ima očevu prezentnost na ekranu i kinetičnost u akciji, a raskošna kostimografija Jeffreya Kurlanda pomaže i njemu i Robertu Pattinsonu da u svakom kadru izgledaju elegantno. Pattinsonovo prisustvo na film djeluje blagotvorno, ali imao je on i boljih recentnih uloga u glumački zahtjevnijim filmovima. Aaron Taylor-Johnson malo podiže atmosferu kada se u ulozi vojnika pojavi kasnije u filmu, dok Elizabeth Debicki uglavnom statira u ulozi koja je zamišljena kao emocionalno težište filma. Najveći promašaj u glumačkoj postavi je Kenneth Branagh kao negativac. Glumac i redatelj koji se proslavio ekranizacijama Shakespeareovih drama prije nego se dohvatio ultra-komercijalne kinematografije sa promjenljivim uspjehom, svakako u sebi nosi dovoljnu količinu teatralnosti da iznese lik filmskog negativca, samo što njemu prirođena teatralnost ovdje nije kompatibilna sa teatralnošću ruskog oligarha kakvog bi, primjerice, bolje odigrao Rade Šerbedžija. U konačnici, Tenet ostavlje toliko miješanih dojmova koji se međusobno potiru i čine ga krajnje prolaznom senzacijom. Mjereno aršinima Nolanove dosadašnji radova, možemo ga smjestiti pri dnu, ako ne i na samom dnu autorove karijere.

 

Dunkirk

kritika originalno objavljena na DOP-u:

Ne pamtim kada sam imao poriv da po izlasku iz kina za film napišem kritiku u tri reči (“Jebate, kakva filmčina!”), zalepim desetku i završim posao oko toga. Odupro sam se tome iz dva razloga, prvi i manje bitan je moja picajzlasta sklonost ka izbegavanju desetki, naročito ako filmu, ma koliko dobar bio, mogu zameriti nešto ne tako sitno, dok je drugi poštovanje prema naporima koje je Christopher Nolan uložio u stvaranje Dunkirka, odnosno njegovom predanom radu i detaljnom promišljanju da bih se ja kao kritičar tako jeftino izvukao sa jednom prostom, pomalo prostačkom rečenicom. Ali fakat je da utisak drži i ne pušta, a moj zadatak je da objasnim kako i zašto.

Reč je, dakle, o rekreaciji prve velike bitke u Drugom svetskom ratu u kojoj su saveznici (Britanci, Francuzi, Belgijanci i Kanađani) spasili živu glavu pred nacističkim okupatorom. Savezničke trupe su se, naime, povlačile prema moru na severu Francuske, dok su Nemci stezali obruč oko njih. Oko 400.000 ljudi je na plaži u gradiću Dunkirku čekalo na evakuaciju prema Britaniji, pod konstantnom neprijateljskom vatrom sa zemlje, iz zraka i iz vode. Veliki brodovi su mogli pristati na jednom jedinom molu koji je bio meta broj jedan, ali je mornarica rekvirirala i male, privatne brodove i jahte kako bi mogla pokupiti vojsku skoro pa direktno sa plaže, a ponekad su se vlasnici čak dobrovoljno javili za upravljanje svojim plovilima. Od planiranih 30 – 40 tisuća, na kraju je izvučeno skoro desetostruko više, što se pokazalo značajnim za dalji tok rata, od Bitke za Britaniju dalje preko Afrike, Italije, pa do Normandije i konačne pobede.

No, dosta o istoriji, jer ona nije primarno u Nolanovom fokusu. Zapravo, posle uvodnih kartica i po nekoliko podataka tu i tamo u filmu sve do čuvenog Churchillovog govora o borbama na plažama i ulicama bez predaje pročitanog iz novina na samom kraju, nje kao da i nema, pa zapravo pre možemo govoriti o reimaginaciji koja ima za cilj nešto potpuno drugo: stvaranje teskobne atmosfere rata. Iako Nolan pokušava da uhvati, rekonstruira ili nanovo izmisli događanja na sva tri nivoa (obala, more, zrak), Dunkirk je više intimistični nego epičan i zapravo više film preživljavanja (blizak filmu katastrofe) nego klasičan ratni film. Dakle, uglavnom zaboravite na herojske ispade, napaljive oficirske govore i deus ex machina momente, ovde se hijerarhija pravila kreće od “svako za sebe”, preko lojalnosti drugovima iz jedinice, pa do patriotskih i savezničkih osećanja.

Plan je preživeti po svaku cenu, premda to nije uvek izvesno. Recimo, glavni junaci na kopnu, Tommy (mladi Fionn Whitehead) i njegov sveži poznanik Gibson (Aneurin Barnard), nisu razmenili nijednu reč, ali se razumeju na neverbalnom nivou dovoljno da uhvate nosila sa ranjenikom, stignu na brod koji samo što nije otišao i ostanu dovoljno dugo na njemu ili oko njega kako bi se domogli samo 20-ak milja udaljene Engleske. Naravno, brodovi će tonuti pod bombama i torpedima, a njih dvojica će se kao ukleti potucati od nemila do nedraga. Gibson ima divnu pozadinsku priču koju ćete kasnije otkriti sami, ali ona je pravi pokazatelj genijalne ekonomike scenarija koju Nolan demonstrira.

Ratno drugarstvo i lojalnost vidimo u napetim zračnim borbama u kojima pratimo trojicu pilota aviona “Spitfire” koji se hrabro hvataju ukoštac sa “Stukama” i “Messerschmittima”. Nakon što vodeći avion “ispadne iz igre”, ostaju nam Farrier (Tom Hardy koji i skriven iza maske demonstrira umeće mikro-glume) i Collins (Jack Lowden) i njihove kalkulacije za koliko leta i borbe imaju goriva i je li im preče osigurati prolaz brodovima ili sačuvati živu glavu.

Patriotski naboj ćemo najbolje osetiti na primeru posade jedne jahte, njenog vlasnika i kapetana Dawsona (sjajni Mark Rylance), njegovog sina Petera (Tom Glynn-Carney) i lokalnog momka, brodskog malog Georgea (Barry Keoghan) i njihove plovidbe prema plažama Dunkirka tokom koje će doći u verbalni sukob sa jednim spasenim, istraumatiziranim vojnikom (Cillian Murphy u utišanom, gotovo nemom izdanju). Širi taktički pogled na situaciju dobićemo u dijalozima između zapovednika Boltona (veteran Kenneth Branagh) i pukovnika Winnanta (James D’Arcy).

Prvi kvalitet filma koji možemo zapaziti je njegova visceralnost koju Nolan skupa sa svojim direktorom fotografije Hoytom van Hoytemom postiže snimanjem likova izbliza, analognom kamerom iz ruke, kontrolirano-drmusavom na filmsku traku od 70mm. Ta teskoba, panika i ratni haos se najbolje gledaju na što većem mogućem platnu. Dunkirk nije film koji ćete u punoj snazi doživeti kod kuće. U tome je Nolan vrlo promišljen i suptilan, naturalizam je prisutan u emocijama na licima junaka koje prati, pa preko njih svedočimo nasilju koje nas okružuje i njegovim posledicama. Nasuprot tome, ono nije eksplicitno, uglavnom je nevidljivo, recimo ne vidimo nijednog živog Nemca, ali sve vreme slušamo baražnu paljbu, mitraljeske rafale i bombe u neposrednoj blizini. Bez obzira što likovi, kada ginu, to čine van fokusa i bez krvi, pretnja je stvarna.

Nolan je jedan od onih autora koji važe za sklone (nepotrebnom) tehniciranju i intelektualiziranju u svojim filmovima. Ima i ovde toga, ali sa stilom i merom, tako da je, posle debija Following, Dunkirk njegov najkompaktniji dugometražni film sa trajanjem od 107 minuta. Ono sa čime se Nolan ovde zabavlja su eksperimenti sa filmskim vremenom i ritmičnim preplitanjem priča različitih raspona trajanja (“kopnena” pokriva jednu sedmicu, “morska” jedan dan, a “zračna” jedan sat), što čini sa sigurnošću velikog filmskog autora. Bilo je toga i u Inceptionu, ali ovde nekako izbija u prvi plan.

Dunkirku se, međutim, mogu zameriti neke ne tako male stvari. Jedna je vezana za vizualizaciju kako mesta radnje, tako i likova. Naime, ni na gradu ni na junacima se ne vidi “ratna šteta”. Naprotiv, Dunkirk tako sveže obnovljen i okrečen izgleda pitoreskno poput nekog turističkog raja, a vojnici su, dok ne osete borbu izbliza, čisti, uhranjeni i neverovatno lepi. Moguće je da je Nolan u tome išao na efekat suprotan realizmu i da je simulirao maglovita, idealizirana sećanja u kojima je fokus, kao i u filmu, bio na atmosferi. Drugi problem je Nolanovo odstupanje kasnije u filmu od onoga što je ispostavio kao stil u početku: bez ponavljanja istorijskog konteksta, bez nepotrebnog dijaloga i objašnjenja, pristup ovde i sada. Da je održao ceo film u okviru identiteta koji je sam zadao, Dunkirk bi bio Nolanov najbolji film, revolucija u žanru ratnog filma i apsolutno remek-delo. Ovako je samo jedan od filmova godine, što svejedno znači da ga morate pogledati.

Interstellar

2014.

režija: Christopher Nolan

scenario: Christopher Nolan, Jonathan Nolan

uloge: Matthew McConaughey, Anne Hathaway, Jessica Chastain, John Lithgow, Ellen Burstyn, Michael Caine, Casey Affleck, Matt Damon, Topher Grace, David Gyasi, Wess Bentley, David Oyelowo, Timothée Chalamet, Mackenzie Foy

Koplja se lome oko Interstellara, kao što se lome i oko njegovog autora, Christophera Nolana. Jedni će u filmu pronaći genijalnost, epičnost veću od života, dok će mu drugi očitavati pretencioznost, poziranje i petparačku filozofiju. Sve što se može reći za film, vredi i za Nolana kao autora. Film koji ga je proslavio, Memento, jedni smatraju inovativnim, dok drugi tvrde da je ceo film zapravo “gimmick”. Jedni smatraju da je Nolan sa novim Batmanima praktično izmislio novi stripovski “blockbuster”, jači u pod-tekstu nego u tekstu, namenjen ozbiljnijoj publici, a ne klincima, dok mu drugi nalaze podlu političku agendu ili očitavaju smaranje. Slične podele isplivavaju i kod Inceptiona, za mene jednog među najboljim novim filmovima, kome se može očitati preveliko petljanje sa pričom, pokazivanje tehničkih mogućnosti u narodu poznato kao kurčenje, te bespotrebno “fortune cookie” filozofiranje. Sve to postaje savršeno nebitno kada se zagrebe ispod površine filma i kada se otkrije njegov meta-nivo, na kojem Inception funkcioniše kao najbolji mogući esej o filmskoj umetnosti koji je pritom samo uvijen u formu akcionog spektakla za široku publiku.

Sve što se moglo reći za Nolanove ranije filmove, može se reći i za Interstellar. Ima u njemu i naučnog proseravanja, kako mudrovanja, tako i pojednostavljivanja i izmišljanja. Ovo potonje je možda naučno nekorektno, ali filmski sasvim legitimno. Ima tu i političke agende, ali ona ostaje samo pokazana, ne i razrađena. Ima i seratorske filozofije i brojnih (površnih) citata drugih filmova. Ima demonstracije tehničkih dometa. I u konfluksu svega toga, Interstellar na kraju nije loš, ali ni naročito dobar film.

Film počinje na Zemlji u ne tako dalekoj budućnosti. Katastrofa se nije dogodila, do nje je došlo i šteta je nepopravljiva. Paraziti napadaju biljke i one jedna za drugom odumiru, životinja više nema, ljudska populacija se proredila. Ukinuta je vojska, ukinuta je nauka, kao i obrazovanje i istraživanje, sve snage su usmerene na puko preživljavanje u prašnjavoj svakodnevici. U svrhu toga, čak je i američki svemirski program proglašen lažnim. Postavlja se pitanje otkud u tom svetu struje, nafte, automobila i kompjutera, ali Nolana to ne zanima, njegovo pravo. Nama kao gledaocima, međutim, mora biti jasno da će do proizvoljnosti dolaziti. Tako, recimo, imamo ničim izazvane i ničim opravdane “talking heads” koje nam u maniru dokumentarnog filma predstavljaju taj svet.

U tom svetu živi Cooper (McConaughey), farmer kukuruza, udovac, bivši astronaut i inženjer. Koji jednom, eto tako prateći koordinate koje njegova kćerka (Foy) dobija od “petodimenzionalnih” vanzemaljaca preko knjiga koje padaju na pod i zezalica sa gravitacijom, uspe da pronađe NASA-in štab skriven u napuštenom skladištu. Zemlja umire i osuđena je na propast, ali dobra stvar je da kod Saturna postoji crvotočina koja vodi u drugu galaksiju, gde je NASA već poslala 12 astronauta koji su pronašli 12 planeta potencijalno zanimljivih za kolonizaciju. Cooper bi zajedno sa doktoricom Brand (Hathaway), kćerkom profesora Branda (Caine), i još nekim astronautima i robotima pošao u poslednju misiju traženja pogodnog doma za Zemljane.

Ono što sledi je svemirska avantura i akcija, začinjena melodramom, filozofskim monolozima, citatima pesama i filmova i izenađujućim obratima. Posebno je zanimljiva petljancija sa relativnošću vremena tako da u nekoliko trenutaka mala Mackenzie Foy postaje Jessica Chastain, a Timothée Chalamet izrasta u Caseya Afflecka. Analogna fotografija na koju se Nolan među poslednjim autorima fura je impozantna, kao i elektronski soundtrack Hansa Zimmera. Te dve stvari puno pomažu kad film naiđe na prepreke i prezamršene petlje u priči ili kada priča i njena poruka skrenu u tešku banalnost.

Interstellar je film koji izgleda i zvuči dobro, na momente impozantno. Glumačka ekipa je brojna i zvezdana, svakako kompetentna da isfura svoje ne naročito kompleksne uloge. Matthew McConaughey je pouzdan kao i uvek, Jessica Chastain i Michael Kaine takođe. John Lithgow ima malu, ali koloritnu epizodu. Stvari ne stoje tako dobro sa Anne Hathaway čiji lik ostaje nerazrađen i pasivan, kao neka vrsta sparing-partnera za naučne, filozofske i moralne rasprave sa McConaugheyevim likom. Slično se može reći i za Caseya Afflecka, ali i Tophera Gracea, kao i ostatak astronauta, njihovi likovi naprosto nemaju dovoljno “mesa” da bi stajali samostalno, njihova jedina funkcija je vezana za druge likove u filmu. Da ne pominjem uzalud potrošenog Davida Oyelowa koji ima samo jednu scenu. Ellen Burstyn uglavnom vidimo kao “talking head”, tek kasnije dobija živog lika u jednoj sceni na kraju filma.

Kako je priča malo “all over the place”, takva je dosta često i režija. Publika dosta često pogrešno shvata Nolana, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. On nije ni tipična hollywoodska komercijala, ali nije baš ni “Auteur”. Njega bi se najpre moglo nazvati štreberom, kako u filmskom, tako i u svakom drugom smislu i Interstellar to najbolje pokazuje. Puno toga je u parafrazama naučnih teorija, sve te crne rupe, horizonti događaja, relativnost vremena, crvotočine. Nije nepoznata činjenica da su se braća Nolan konsultovala sa brojnim fizičarima kako njihovu ideju pretočiti u naučno korektnu, a univerzalno razumljivu priču. Na tom planu, Interstellar je uspešan koliko jedan hollywoodski film može biti, znači ne sjajno, nekad na štetu jednog, nekad na štetu drugog. Kada je u pitanju filmski štreberaj, Nolan se tu mnogo više oslanja na citate. Od Close Encounters, preko Contacta i Gravity do 2001: A Space Odyssey, te još nekolikih klasika SF-a, ali i filmova van tog žanra. Uspeh u tome je takođe upitan, jer se opet išlo na kompromise.

Sve u svemu, Interstellar je solidan, na momente čak i dobar film, ali je istovremeno i razočaranje. Jednostavno, od celog tog hypea koji se podigao (čemu je Nolan takođe veoma vičan), očekivanja nedvosmisleno rastu. Ovo je jedan od onih filmova koji poziraju kao da su ozbiljni i mudri, kao da imaju šta za reći. Međutim, osim čisto tehničkih aspekata, Interstellar ne donosi ništa kapitalno novo i neotkriveno. Ovo je primer preambicioznog filma. I to što nije loš i što je pratljiv je sasvim solidan uspeh. Međutim, nadali smo se da će biti više od toga. Mnogo više.

Transcendence

2014.

režija: Wally Pfister

scenario: Jack Paglen

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bettany, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Kate Mara

Novinske i internetske priče o Transcendence nisu bile nimalo ohrabrujuće. Ocene kritičara nisu ispunile očekivanja autora i producenata, a publika je u širokom luku zaobilazila ovaj film. Finansijski rezultat je porazan, budžet od 100 miliona dolara, zarada oko 30 i Transcendence je zasigurno najveći flop prve polovine kino-sezone.

To ne znači nužno da je film loš, naprotiv. Možda se ponovi priča sa Sorcererom koji je na duži vremenski period osujetio karijeru Williama Friedkina i uništio poverenje velikih studija u njega, da bi film postao hit na video formatu i televiziji. Razlika između nije tako zanemariva: Friedkin je stao kao autor iza svog filma, dok Transcendence potpisuje debitant na polju režije Wally Pfister, ali je jasno da iza filma produkcijski i svojim kredibilitetom stoji Christopher Nolan.

Pfister je, naime, bio direktor fotografije na skoro svim Nolanovim filmovima. Namera njih dvojice je bila da ponove uspeh Inceptiona, filma kojem su studiji prišli sa skepsom, te Nolanu ponavljali da je to izraz njihove dobre volje i da ne polažu velike nade u uspeh, ali da Nolan kod njih ima toliko kredita posle Insomnije i re-boota Batmana da može da pokuša da napravi svoj artistički blockbuster. Sva je prilika da je taj kredit konačno potrošio tako što je nabrao ogromna sredstva za projekat dvojice debitanata, Pfistera i scenariste Paglena. Ilustrativno je to da je Johnny Depp za svoju relativno pasivnu i drvenu ulogu 'ladno pokupio 20 miliona dolara, i da mu je ovo treći masivni flop zaredom.

Pozitivna strana Transcendence je činjenica da je u pitanju inteligentan i intelektualan SF film koji postavlja neka prava pitanja glede kretanja tehnologije i evolucije čoveka s njom i bez nje. Motive kojima se bavi Transcendence smo već viđali u legendarnim SF filmovima poput 2001: A Space Odissey, AI, Blade Runner, ali i u literaturi kod Dicka, Asimova, Lema i drugih, malo intelektualnije nastrojenih SF autora. Transcendence je žanrovski čisti SF, onakav kakav treba da bude, a ne akcioni, horor ili “superhero” film začinjen sa malo SF-a.

 

Film počinje sa pomalo autističnim naučnikom Willom Casterom (Depp) koji radi na stvaranju samosvesne veštačke inteligencije sa ženom Evelyn (Hall) i saradnicima Maxom Watersom (Bettany) i Josephom Taggerom (Freeman). Taj projekat bi omogućio umrežavanje znanja i sintezu daljih projekata koji ne samo da bi pomoću nano-tehnologije našle primenu u medicini i regeneraciji uništenih organa, nego bi našle primenu i u ekologiji i poboljšanju životne sredine. Nasuprot idealističkim naučnicima stoji neo-ludistička teroristička organizacija RIFT predvođena bivšom studentkinjom bio-tehnologije Brie (Mara). Teroristi će izvršiti simultane napade na naučne institucije i naučnike, a Caster će biti pogođen metkom i otrovan radijacijom. On će umreti u roku od mesec dana i njegov projekat će verovatno stati.

Ne, ako se pita Evelyn. Ona će ga spojiti na kompjuter i pustiti njegovu svest na internet, a Caster će transcedirati telesnu formu i postati virtuelni entitet koji se razvija. U početku će biti samo uspešni pretraživač koji će agentu Buchananu (Murphy) omogućiti da pohvata gro terorista, a svoju ženu odvesti na sigurno, pošto je Max pao u ruke terorističkoj bandi. Kasnije će virtuelni Caster evoluirati i započeti novi projekat data-centra u napuštenom pustinjskom gradiću. Kada projekat uspe, on će sa jedne strane biti ohrabrujuć za medicinu, ali će imati i opasne implikacije: Caster svoju svest umrežuje sa izlečenima i stvara armiju svojih robota... Castera treba zaustaviti, a jedina koja mu može prići dovoljno blizu je Evelyn. Naučnici, teroristi i vlada će udružiti snage na tom poduhvatu.

Pohvalno je što nam film ne nudi crno-belu sliku, nego oba zakleta neprijatelja, i tehno-fanatik Caster i neo-ludisti imaju tvrde argumente za svoje pozicije, onakve argumente koji bi bili prihvatljivi svakom mislećem biću, dok se ostali (dvojica naučnika, udovica i vlast oličena u agentu FBI) kreću po spektru u zavisnosti od situacije. To govori o tome koliko je tema budućnosti, tehnologije i naše ovisnosti o njoj kompleksna i zahtevna. Problem je u tome što ona nije filmična.

 

Svi kritičari, čak i oni naklonjeni filmu ističu kako dramaturgija nije savršena, i kako je film dosta slab po pitanju fabule, likova i njihovih motivacija. To se donekle može razumeti kroz Pfisterov “background” u fotografiji, on je prirodno skloniji vizuelnom nego narativnom aspektu, pa čak i kad podiže dinamiku on to čini putem vizuelnih i zvučnih efekata, sa upadljivo providnim predramatičnim soundtrackom. Vizuelni aspekt filma je savršen, fotografija je bistra i jasna, efekata ima koliko treba. Valja istaći da je sve snimano analogno, sa kamerom od 35 mm, i to je prilična retkost u uslovima današnje digitalizacije. Priča se odvija po mehanici korporativnog “slow-burning” trilera, sukobi su niskog intenziteta, često svetonazorski, retko operativni. Likovi su dosta tipski i pasivni. Pa čak ni ta silna nauka i filozofija u filmu nisu na previsokom nivou, niti su dovoljno detaljno objašnjene, pa Transcendence polako gubi veze sa bilo kakvom logikom, konvencionalnom ili makar internom. Kako ide prema kraju, film je sve više “random” po tom pitanju.

Zbog koncepcije likova jako pati i gluma u filmu. Rebecca Hall ima nezahtevnu i nezahvalnu ulogu ucveljene udovice verne idealima svog pokojnog muža i u tom segmentu briljira. Pritom autori žele da podvale tezu da je ona i sama briljantna naučnica, ali je nikad ne vidimo kako se naukom zapravo bavi. Bettany je solidan kao Max, naučnik sa moralnom dilemom, Murphy takođe nije loš kao FBI agent, iako je njegov lik potpuno nerazrađen, dok Morgan Freeman svoju ulogu starog mudraca može odigrati i u snu. Nikada nismo previše uvereni u briljantnost Marinog lika, ali osnovne note (živahnost, mladost, ideale i stav) ona u velikoj meri pogađa.

 

Potpuno razočaranje filma je njegova glavna zvezda Johnny Depp. Za njega se svašta može reći, ali nikako da je loš glumac. Moguće je da je upao u određene manirizme, pa više nije sposoban da se snađe sa ulogom koja je van njegove zone ugodnosti. Uloga Willa Castera je takva, atipična, iako sam lik nije napisan kao kompleksan. Poseban problem leži u činjenici da Caster od četvrtine filma prestaje da postoji u stvarnom svetu i ostaje samo u virtuelnom, sa svojim glasom i projekcijom na kompjuterskom ekranu. Depp se s tim nikako ne snalazi, i njegov lik na kraju nije nimalo intrigantan, zanimljiv, lud ili opasan kako su autori predvideli.

Kritičari su Transcendence upoređivali sa Her, ovogodišnjim dobitnikom Oscara za originalni scenario. Tematski su bliski, radi se o projekciji budućnosti u kojoj će naša tehnologija misliti za nas. Druga poveznica su likovi Castera, čija je svest prikopčana na kompjuter i Samanthe, koja je sama po sebi virtuelni entitet. Rezultati su različiti.

Jedan film je nagrađivan, drugi ne. Različito su se i poneli glumci u nesvakidašnjim zadacima, Scarlett Johanson je briljirala, Depp se izgubio. Različite su i autorske želje: Her je mala, komorna priča svedena na jednog čoveka i njegovo neposredno okruženje, dok Transcendence pokušava i ne uspeva da napravi generalizaciju. Zato je Her prvoklasan film, a Transcendence pomalo pretenciozan projekat sa solidnom idejom i nedovoljnom razradom, pre svega na dramaturškom planu.