King Richard

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Priče o sportskim uspjesima svojevrstan su klišej, i to životni, a ne samo filmski. Sport se kao takav afirmirao kao jedan od mehanizama socijalne mobilnosti, pa što je polazna pozicija nekog sportaša ili neke sportašice slabija, to se njegov ili njen uspjeh čini većim, a priča o tom uspjehu inspirativnijom za neke nove generacije. U tim pričama o uspjehu, akcent se uglavnom stavlja na poznate faktore rijetkog talenta i upornog rada, ali se kao faktor često zaboravljaju stvari poput stručnog vođenja ili marketinga koji u našem društvu spektakla često igra presudnu ulogu. U tom svjetlu, priča o sestrama Venus i Sereni Williams i je i nije tipična. Tipična je po narativu o siromašnoj djeci koja svojim talentom i upornim radom ostvaruju velike sportske uspjehe. Atipičan je, međutim, odabir tenisa, „bijelog sporta” (i to ne samo po dominantnoj boji uniformi, već i po dominantnom rasnom sustavu igrača i trenera) za dvije crne djevojčice iz „geta” Comptona, kao i presudna uloga koju je u razvoju njihovih karijera odigrao njihov samouki otac Richard, protagonist filma Kralj Richard po scenariju Zacha Baylina i u režiji Reinalda Marcusa Greena, dok produkciju, između ostalih, potpisuju i same sestre Williams.

Green otvara film s jedinim komadom naracije Richarda Williamsa (u tumačenju izvanrednog Willa Smitha) u kojem on objašnjava svoju temeljitost kada se nečega lati. U njegovom slučaju to je bio tenis, sport za bogate bijelce, a njegova pozicija bila je analitička: on sam tenis nikada nije aktivno igrao, ali je vladao terminologijom i tehnikom dovoljno da bi makar svojim kćerima mogao biti instruktor na jedinom comptonskom betoniranom terenu, oko kojeg se skupljaju gangsteri i sumnjivi likovi. Ni loše društvo, ni umor, ni pritisak koji osjećaju ne smetaju oca i djevojke da treniraju po vrućini, po noći ili po pljusku. Disciplina u kući je na visokom nivou: majka Brandy (igra ju Aunjaune Ellis) radi duge smjene kao medicinska sestra, starije sestre žanju školske uspjehe, Venus (Saniyya Sidney) i Serena (Demi Singleton) idu u školu i treniraju, a Richard sve to orkestrira dok radi svoj posao, trpi podsmjeh mladih kriminalaca i pokušava pronaći profesionalnog trenera koji će djevojčice voditi putem uspjeha. Taj trener se pojavljuje u obliku Paula Cohena (Tony Goldwyn) koji je voljan samo stariju Venus trenirati besplatno, dok Richard te seanse snima i koristi ih za Serenu.

Za Venus kreću prvi omladinski turniri i trofeji, a Serena samoinicijativno nastupa u svojoj kategoriji. Svijet omladinskih turnira je ispunjen pritiskom na djecu, slatkorječivim, a vjerojatno lažljivim ponudama za sponzorske ugovore i inherentnim klasizmom (pa i rasizmom). Richarda to prenerazi do te mjere da obje djevojke povlači s tog „cirkusa”, otpušta Paula i traži novog trenera koji će ih uzeti kod sebe na akademiju. Pravi čovjek za njih je Rick Macci (John Bernthal), trener koji je doveo Jennifer Capriatti i Mary Pierce do globalne teniske slave. On pristaje na uvjete Williamsovih da Richard i Brandy dobiju poslove na akademiji i da djevojke ne popuste u školi, sve to za obećanje postotka od zarade (riječ je o 15%) koju će Venus i Serena možda ostvariti. Glavni Richardov uvjet za selidbu na Floridu, međutim, ostaje skriven dok ne stignu tamo: djevojke neće igrati mečeve dok ne odu u profesionalke. Dok Venus i Serena napreduju u tenisu, Richard podiže svoj marketinški profil. Čas odluke i prelaska na profesionalni nivo se bliži, dolazi i prva ozbiljna ponuda za sponzorstvo, a Richard ima sve više nedoumica koje mogu ugroziti harmoniju u okviru obitelji i tima.

King Richard je mješanica sportske drame i biografskog filma, što nije nužno neka naročita novina, ali malo je filmova iz tog spektra koji su bili fokusirani na trenere i instruktore, odnosno koji se više bave njihovim metodom negoli sportskim uspjesima njihovih štićenika. Činjenica da je taj trener ujedno i otac obitelji koja je pod stalnim pritiskom s različitih strana stvari podiže na novi nivo. Richard Williams je svakako kontroverzna ličnost za sportsku i širu javnost, barem kao samouki čovjek koji je „iskovao”, a kasnije i utržio svoju neortodoksnu metodu koja sam po sebi vjerojatno ne bi uspjela, da odnos instruktor-polaznik nije isprepleten s odnosnom roditelj-dijete.

Perspektiva koju scenarist-debitant, a inače scenski radnik Zach Baylin, te redatelj Reinaldo Marcus Green, autor nekoliko kratkih filmova i televizijskih projekata čiji je prvijenac Monsters and Men iz 2018. unio humanu perspektivu u formulu „rašomonske”, mozaične, pa i „hyperlink” slike rasno motiviranog incidenta, nije nužno Richardova. Naime, dio događaja sagledava se i iz perspektive njegovih kćeri i štićenica, prije svega Venus. Zbog toga film ima imperativ da mora funkcionirati paralelno u dva žanra, i kao sportski film i kao „biopic”, što uglavnom i uspijeva, ali ne stopostotno jer se u pojedinim trenucima na oba polja „klima”. Za trajanje od blizu dva i pol sata to nije neočekivano, a Green uspijeva da žonglirajući s prilično osnovnim elementima gledaocu održi pozornost. Na zanatskom planu, on vještije operira s dramskim aspektom odnosa među likovima (premda ni Serena ni Venus, a kamo li njihove sestre i majka nisu naročito profilirani likovi), nego što je to slučaj sa žanr-scenama teniskih mečeva koje brzo postaju repetitivne, kao i „name-dropping” teniske reference. Zapravo, King Richard ponajbolje funkcionira kao studija karaktera glavnog i naslovnog junaka, premda upada u etičke dubioze: autorski dvojac priznaje da je Richard Williams bio kontroverzan, da je prema svojim kćerima čak bio diktator s ponekom sadističkom crtom, ali se stječe dojam da tomu pokušava naći nekakav kontra-balans i opravdanje u obliku neke nikada objašnjene „genijalnosti” njegovog trenerskog i „life-coaching” postupka. Takvo balansiranje postavlja težak zadatak za glavnog glumca Willa Smitha koji opetovano pokazuje sposobnost humanizirati čak i jednu takvu problematičnu osobu kao što je Richard. Smith je glumac koji se proslavio u žanru komedije i akcije, prvo na televiziji, a onda i na filmu, i koji je u jednom periodu karijere dosta patio zbog lošeg odabira uloga i materijala iza kojeg je stajao i kao producent. Njegov pravi, a često skriveni talent je, pak, bio onaj za dramsku glumu, što mu je do sada donijelo i dvije nominacije za nagradu Američke filmske akademije, za filmove Ali (2001) i Potraga za srećom (2006), a valjalo bi se podsjetiti i uradaka poput Šest stupnjeva razdvajanja (1993) ili Ja sam legenda (2007), kao i nekih novijih naslova u kojima vješto prolazi kroz različite tonove, od komičnog preko žanrovskog do dramskog. Njegov rad na ulozi Richarda Williamsa vjerojatno je najbolji u njegovoj dosadašnjoj karijeri, od toga kako s dozom nesigurnosti maskiranom u višak stava preuzima komandu nad obitelji, pa do detalja poput Williamsove specifične govorne sheme nalik na govor disleksične osobe. Ne bi nas smjelo začuditi ako se Smith nađe na popisu nominiranih za Oscara sljedeće godine, posebno imajući u vidu da Akademija voli biografske filmove i inspirativne priče o sportskim uspjesima onih manje privilegiranih članova društva.