Showing posts with label zagrebdox. Show all posts
Showing posts with label zagrebdox. Show all posts

7.4.19

A Film a Week - Neighbros / Susjedi

previously published on Cineuropa
Croatian filmmaker Tomislav Žaja already has over 50 titles under his belt as a producer, director or writer, spanning various different forms and formats: fiction (including adapting stage plays for television), experimental and documentary, and short, mid-length and feature-length works. However, he is probably best known for his oeuvres in the field of observational documentary. His newest title, Neighbors, premiered locally in Croatia at the end of last year, while its festival premiere is taking place at ZagrebDox, in the regional competition.
After a quote on freedom by Franz Kafka and a couple of shots that serve to orientate viewers and familiarise them with the milieu of former mental patients, edited in parallel with a simple opening-credits sequence set against drone shots of the Croatian city of Osijek, another title card appears, explaining that, in accordance with the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities, the mental institution in Osijek is being closed, and the patients are about to be reintegrated into society, slowly taking back control over their lives. In his previous 30-minute documentary Free, Žaja tackled the same topic of reintegration, homing in on people with learning disabilities who were relocated from a closed-off institution to a more open assisted-living facility.
Neighbors is not a sequel, though, nor is it simply a form of project development from a short to a feature-length title. The stakes are higher, and the group shown here is more heterogeneous. One thing that they all have in common is that they have spent a substantial amount of time in closed-off institutions like the one they are being released from (some of them have been in this situation their entire lives) and that they have to rebuild their lives. Whether they will be able to do so is still anyone’s guess.
Fortunately, they are able to get help according to their needs: some of them will stay in a halfway-house kind of facility, others have inherited property, while several of the former patients have seized the opportunity to couple up. They all want to live "like normal people", but this means something different to each of them: sometimes this entails work, sometimes love or dreaming about having children, sometimes emigration to Germany, sometimes getting back in touch with their family, finding a cat that was lost or getting support from the mayor's office for volunteering in the community. It is more of a challenge for them, but they are always able to rely on their upbeat and friendly therapist and their unusual doctor, prone to thinking outside the box.
Žaja has a gentle touch and clearly cares a great deal about his subjects, who willingly participate in the film. Sometimes they talk directly to the camera, but more often than not, they are filmed during their own interactions with fellow patients or the outside world. His main goal is to offer an insight into their world, and to achieve this, some production values had to be sacrificed. The end result is a soulful, informative and non-judgemental film that looks a bit plain, rather than stylish, though the camerawork by Jasenko Rasol has some nice touches, as do the sound design and the minimalistic original score by Vjeran Šalamon. The abundance of exterior and even situational wide shots also contributes to the relaxed feeling and the sense of optimism about the destiny of these people who have finally been given a chance for the first time.


9.3.19

On Her Shoulders

kritika objavljena na portalu Dokumentarni.net


Nadia Murad je do svoje 21. godine živela miran život u svom selu Kocho u oblasti Sinjar na severu Iraka. Obavljala je kućne poslove, čuvala ovce, bavila se poljoprivredom, vredno učila u školi i želela da postane frizerka. Onda su septembra 2014. godine njeno planinsko selo napale i osvojile trupe Islamske države. Starije meštani su pobijeni, mlađi zarobljeni, a od žena i devojčica starijih od devet godina načinjeno je seksualno roblje. Greh tih ljudi je bio taj da su bili pripadnici jazidskog naroda, odnosno da nisu bili muslimani, već su štovali staru veru nastalu spojem mesopotamskih, zoroasterijanskih i ranohrišćanskih uticaja. Nadia je u zarobljeništvu provela oko tri meseca, da bi potom pobegla, našla utočište u izbegličkim kampovima u iračkom delu Kurdistana i odatle progovorila o praksama ISIS-a i tretmanu zarobljenih žena. U međuvremenu se povezala s nevladinom organizacijom Jazida i njenim liderom Muradom Ismaelom, nakon čega su zajedničkim snagama pokrenuli kampanju da se zločin nad Jazidima nazove pravim imenom – genocidom i da se kao takav procesuira pred međunarodnim institucijama. Nadia je u međuvremenu postala neka vrsta glasnogovornice protiv Islamske države, ambasadorka dobre volje Ujedinjenih Nacija zadužena za žrtve trgovinom ljudima i dobitnica Nobelove nagrade za mir.
Ceo prethodni paragraf sadrži manje ili više vikipedijsko znanje i kao takav je (s izuzetkom poslednjih informacija) obavljen u uvodnim minutima filma koji nadalje prati Nadijinu borbu za istinu i pravdu za žrtve pred različitim institucijama, od govora u UN-u, preko obraćanja parlamentima, nastupa na protestnim skupovima i poseta izbegličkim kampovima. Film “Na njezinim plećima” / “On Her Shoulders” (2018) američke autorice Alexandrije Bombach (poznate po još jednom interesantnom angažiranom dokumentarcu “Frame By Frame”) nosi znakovit naziv, jer ako na ramenima junakinje zaista stoji ako ne sudbina čovečanstva oguglalog na zločine, a ono makar njenog naroda suočenog s osipanjem i izumiranjem.
Ono u čemu se ovaj film razlikuje od slično tematiziranih televizijskih specijala nije nužno ni stil jer Nadia dosta često govori u kameru, doduše otvorenije i manje navežbano nego u prosečnom aktivističkom filmu, dok je autoričina kamera prati uglavnom na javnim nastupima te privatnim momentima pre i posle njih. Razlika između “Na njezinim plećima” i sličnih aktivističkih filmova, pre svega je jasan stav (o zapadnjačkoj nesposobnosti da zaista pojmi bol koji je sastavni deo života u manje srećnim krajevima sveta) izrečen dovoljno diskretno (a ne nabijen čekićem) i fokus na na protagonistkinju koja odbijajući da igra ulogu žrtve seksualnog nasilja, a zarad plemenite misije očuvanja sopstvenog naroda, postaje žrtva medijsko-političkog cirkusa, stvari na koje troši veliku količinu energije. To, naravno, ne znači da Nadia nije sposobna s osmehom odraditi poneko slikanje s političarima, ili da u određenim momentima svog novog, dobrog života neće uživati s dečijom naivnošću, kao i da neće iskreno zaplakati kada čuje novu tužnu priču. “Na njezinim plećima” dokumentuje i njenu borbu za bolji svet, pružajući uvid u njenu zadivljujuće jednostavnu ličnost te kao takav uspeva i kao aktivističko i kao filmsko delo.

7.3.19

Under the Wire

kritika objavljena na portalu Dokumentarni.net

 
Posao ratnog dopisnika se često posmatra jednostrano i pojednostavljeno, bilo da se na njih gleda sa divljenjem kao na poslednju liniju odbrane čovečnosti, bilo da ih se gleda s visoka i lepe im se etikete "ovisnika o ratu" ili im se učitavaju mesijanski kompleksi. Svega toga ima, bilo je i biće u budućnosti dok je ratova i ratovanja, a dopisnici su ljudi kao i svi drugi, različiti, sa svojim vrlinama i manama, ali takođe sa neponovljivim iskustvom koje ih je oblikovalo drugačije nego neke "obične" ljude. U svojoj generaciji možda je i najdublji trag ostavila dopisnica lista Sunday Times i raznih britanskih i američkih servisa Marie Colvin, tragično nastradala u Homsu u Siriji 2012. godine, pri početku (još uvek nezavršenog) rata. Pamtićemo je po britkom jeziku u javljanjima u televizijski program i još britkijem peru u pisanim člancima, po povezu na oku koji je "zaradila" na zadatku na Šri Lanki i po rešenosti da bude uvek tamo gde je gusto. Oni koji su je poznavali mogli bi reći da je bila i ćudljiva, teška za saradnju, sa izraženom auto-destruktivnom crtom.

U blokirani Homs se, zajedno sa svojim snimateljem i autorom memoara na osnovu kojih je "Under the Wire" snimljen, Paulom Conroyem, ušunjala ilegalno kako bi probila medijsku blokadu i izveštavala o zločinima koje zvanična sirijska vojska pod komandom Bashara Al-Assada čini nad pobunjenim civilnim stanovništvom, o fizičkoj blokadi i nemilosrdnom granatiranju. Tamo je otkrila improvizovanu bolnicu / sklonište zvano "podrum udovica" gde su se sklanjali i imrpvizovanim sredstvima lečili nemoćni civili i još neke druge strašne priče koje su zapanjile čak i nju koja je prošla Čečeniju, Libiju, Istočni Timor i Bliski Istok, pa je sirijski rat nazvala najužasnijim koji je u svojoj karijeri videla. Poginula je devet dana nakon svog dolaska kada je vojni projektil pogodio improvizovani medijski centar, verovatno namerno ciljajući baš tu zgradu i baš te ljude, zapadne novinare i njihove lokalne asistente, koji su se u tom trenutku nalazili tamo.

To se sve događa između polovine i dve trećine filma, pa onda dolazi do promene perspektive i tona, glavni narator Paul Conroy postaje i centralni lik, a kao glavna tema se nameće njegova borba za preživljavanje. U tom trenutku se menja i stil koji je do tada bio na liniji "news" dokumentarca, preglednog narativa, potpognut intervjuima sa svedocima, pa čak i (doduše minimalnim) dramskim rekonstrukcijama. On postaje hektičan, zasnovan uglavnom na "found footage" materijalu distinktivno amarerskog porekla i varijabilnog kvaliteta. Sa time se menja i ton filma, od fingirano uravnoteženog do trilerski napetog, iako nam je ishod u principu poznat jer u suprotnom ne bi bilo filma.

Možemo se koristiti krazličitim odbrambenim mehanizmima pozivajući se na ideologiju koja diktira izbor strane u nekom sukobu, pa čak i cinizmom kako bismo osporili "Under the Wire" kao jedan pristrasni dokumentarac (što svakako jeste, kao što je to uostalom i novinarstvo kao profesija) ili kao još jednu novinarsko-reportersku eskapadu u kojoj upravo ta struka dobija na značaju. Oba ta argumenta su duboko pogrešna. Upravo novinari i reporteri poput Marie Colvin posuđuju svoj glas koji ipak jače odzvanja ljudima koje nevolja pogađa direktno i bez medijske pažnje njihovu smrt niko ne bi video niti bi u nju verovao. Van ideoloških matrica, reditelju Christopheru Martinu je uspelo da od materijala koji je imao na raspolaganju koji je mogao biti ili profesionalno kvalitetan ili senzacionalno-atraktivan, ali nikako oba istovremeno, napravi jedan više nego solidan dokumentarac koji pokazuje i distancu i aktuelnost tamo gde treba. Under the Wire možda ostane ispod radara i u senci igrane verzije istih događaja pod nazivom "A Private War" sa Rosamund Pike u ulozi Marie Colvin, ali to nikako ne znači da ga treba zaobići.

5.3.19

Hale County This Morning, This Evening

kritika objavljena na portalu Dokumentarni.net
RaMell Ross, američki fotograf i bivši košarkaš na univerzitetskom nivou, u jednom periodu svog života se preselio u predominantno ruralni okrug Hale u južnoj saveznoj državi Alabama, kako bi tamošnju omladinu učio fotografiji i košarci. Projekat koji je započeo gotovo iz hobija prerastao je u dokumentarni film “Okrug Hale jutros, večeras” / “Hale County This Morning, This Evening” (2018), njegov prvenac u svojstvu reditelja, direktora fotografije, montažera, koscenariste i koproducenta. Ross u filmu kompaktnog trajanja ispod 80 minuta portretira svakodnevni život retko viđenog ćoška Amerike i americane, pokrivajući dužinu, idući ponekad u širinu, češće u dubinu, i s fokusom na emocije i percepciju umesto na konkretne događaje i socijalno-politički kontekst.
Radnja u najširem smislu reči prati više protagonista u rasponu od nekoliko godina. Quincy i Daniel dobri su prijatelji i kolege s basketa. Quincy se mlad oženio s Boosie, pa mora da izdržava svoju familiju radeći na ribogojilištu. Daniel, s druge strane, želi da postigne nešto više u životu, što će postići obrazujući se, do čega će, pak, doći putem sportske stipendije za koju mora naporno trenirati. Film povremeno prati i Boosie i decu, s tim da ona s vremena na vreme gubi interes za snimanje pod teretom svakodnevnog života i, naročito, trudnoće u kojoj nosi blizance. Ma koliko subjekti filma delovali tipski, oni su sasvim organski, ponekad govore direktno u kameru, ponekad gledaju svoja posla dok ih Ross posmatra. Reditelj, pak, ne pokušava da ubere lake socijalno-angažovane poene ispričanim pričama o inherentnom rasizmu ili nasleđenom siromaštvu, snima povremeno interakciju lokalaca s policijom fokusirajući se na lica i emocionalne reakcije lokalaca, te pokušava da uhvati srž života u gotovo mitskom prostoru u koji kamere ne zalaze često.

U tu svrhu Ross često menja stilove, od skoro školskog fly on the wall pristupa kada postavi statičnu kameru u kut prostorije, dnevne sobe ili svlačionice na primer, pa u neprekinutom kadru posmatra interakciju svojih subjekata, do krupnih i subjektivnih kadrova, poetičnih intervencija kao kada snima dim spaljene gume i sunčevu svetlost koja kroz njega probija ili komentara preko kartica s tekstom koje su ponekad informativne, a ponekad kriptične i filozofske. U jednom trenutku će se, snimajući verovatno napuštenu vilu plantaže, poslužiti snimkom starog vodviljskog komičara Berta Williamsa, čime će implicirati strahopoštovanje koje afroamerički žitelji još uvek osećaju prema nekadašnjem belom gospodaru, pomešano s prezirom i željom za konačnim oslobođenjem.
Pa ipak, ovaj ceo filmski spoj deluje koherentno i pitko, bez rasplinjavanja, namenjen konzumaciji u jednom dahu. Ross to postiže ritmičnom montažom, spojem naturalizma i poetskog realizma (velemajstor tog pravca, Apichatpong Weerasethakul imao je ulogu kreativnog savetnika na filmu), izuzetnim dizajnom zvuka i insistiranjem na ponekad kontraintuitivnoj muzičkoj pratnji. Sve u svemu, priličan uspeh za jedan nepretenciozan film kompaktnog formata. Ross se, dakle, ne drži linearnosti, jedinstva vremena, mesta i radnje, već ovo poslednje čak otvoreno negira. Umesto toga, njegova je ideja bliska onoj Andreja Tarkovskog o filmu kao skulpturi u vremenu, da početak procesa rada predstavlja sirovi materijal iz života te da je sam proces selekcija i pročišćenje, a da na kraju ostaje ono esencijalno sinematično. Ross se vodi upravo tim faktorom, filozofski promišljeno, a opet debitantski samouvereno, stvarajući pritom jedan od impresivnijih dokumentaraca našeg vremena.