Us

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Ako je i Bježi!, redateljski prvijenac uglavnom televizijskog glumca-komičara i povremenog scenarista Jordana Peelea, ostavljao sumnju da je autor u vode horora uplovio kao turist i jednokratni izletnik, sa svojim novim uratkom Mi tu je sumnju u potpunosti otjerao. Istini za volju, Bježi! se je prvo dokazao kao repertoarska senzacija sa zaradom pedeset puta većom od uloženih sredstava, pa je tek onda prepoznat i u sezoni nagrada (Peele je dobio Oscara za najbolji originalni scenarij), a listom pozitivne kritike su često bile iznuđene politički korektnom kulturom koja vlada u američkim medijima, kako to obično biva sa hrabrim, inovativnim filmovima koji se dotiču važne teme. Želim reći, nedostaci poput nesposobnosti da se zaokruži autorska vizija bili su zanemarivani radi izuzetno uspjelih detalja, svježeg filmskog rukopisa u miješanju žanrova horora i satirične komedije bez odlaska u trivijalizaciju, i općeg dojma da autor pokušava artikulirati strah manjinske crne Amerike od većinske bijele u eri Donalda Trumpa.

Nešto od tih nedostataka Peele prenosi i na svoj drugi film, Mi, snimljen sa sada već pristojnim, ako ne i impozantnim budžetom od 20 milijuna dolara. Film je već predestiniran za status kino-hita i potencijalnog osvajača brojnih nagrada, te će mu nedostaci biti oprošteni što opet zbog važnosti teme, što zbog još većih ambicija kada je narativ u pitanju, što zbog dokazane vještine u baratanju žanrovskim izražajnim sredstvima. Peele ne kopira i ne plagira velike autore koji su na njegovu poetiku utjecali (a tu se svakako može naći nešto od Kubricka, preko De Palme i Spielberga, do Hitchcocka i Kaufmana, Carpentera i Cravena), odnosno to ne čini bezočno, već dijelove sa razumevanjem inkorporira u svoj glasoviti, atmosferični, ritmički i tehnički perfektni kolaž, čime pokazuje da je riječ o svjesnom autoru izuzetno snažnog i prepoznatljivog glasa.S time u vezi, glumačka postava je perfektno odabrana. Lupita Nyong'o je polučila dosta snažniju, slojevitiju rolu od one za koju je dobila Oscara (i to dvostruku, kao i većina glumačke postave), Winston Duke demonstrira izvrstan "nos" za komediju i tempiranje replika, Elizabeth Moss i Tim Heidecker im savršeno komplementiraju, dok djeca-glumci Shahadi Wright Joseph, Evan Alex i Madison Curry vjerojatno mogu računati na stabilnu glumačku karijeru u budućnosti. Sjajno je pogođena i ekipa suradnika: muzika Michaela Abelsa koji je sa Peeleom surađivao već na Bježi! još je efektnija i pamtljivija nego li prošli put, na montažu Nicholasa Monsoura se ne mogu uputit zamjerke, a fotografija Mikea Gioulakisa (snimio noviji žanrovski klasik, Mitchellov It Follows, Shyamalanove nove filmove Split i Glass, te još jedan, novi Mitchellow, Under the Silver Lake) očekivano je perfektna i svakako dovoljno atraktivna da ispuni Peeleovu viziju i gledaoca prikuje za ekran.

Što se radnje tiče, prvih nekoliko scena će do pred kraj djelovati nepovezano, da bi tek tada dobile na značenju. Peele otvara film tekstualnim karticama o navodno napuštenim podzemnim strukturama u Americi, bivšim linijama podzemne željeznice, iskorištenim rudarskim oknima, ali i onima za koje se ne zna kojoj su svrsi služili. Nakon toga u kadru sporog približavanja možemo vidjeti reklamu za humanitarnu akciju "Hands Across America" iz 1986. godine koja je bila usmjerena protiv siromaštva i gladi, a sugerirano je da se radnja filma u tom vremenu i odvija. U prologu upoznajemo malu Adelaide (Curry) u posjeti zabavnom parku u pratnji svojih roditelja koji su fokusirani na pasivno-agresivno međusobno svađanje. Ona će odlutati do ne baš popularne kuće straha s labirintom ogledala i tamo će vidjeti nešto strašno - samu sebe, ali ne svoj odraz, što će je traumatizirati i kasnije u životu. Nakon uvodne špice koja se odvija uz sporo udaljavanje od kaveza sa zecom do šireg plana nekakvog laboratorija, vidimo Adelaide, sada odraslu (Nyong'o), udanu za Gabea (Duke) i s dvoje djece (Wright Joseph, Alex) u vožnji prema kući za odmor, odnosno njenoj rodnoj kući u mjestu Santa Cruz u Californiji. Ona je potištena, što se dijelom može objasniti činjenicom da je nedavno pokopala majku, a dijelom i njenim strahovima koje vezuje za to geografsko podneblje; njezina kći-tinejdžerica Zora se ne odvaja od mobitela, mlađi sin Jason vjerojatno pati od nekakvog blažeg oblika autizma, te na glavi često nosi masku vukodlaka, ali je makar Gabe raspoložen za odmor i zabavu - u tu svrhu je čak impulzivno kupio i gliser. Uostalom, i njihovi prijatelji Kitty (Moss) i Josh (Heidecker) su tu sa svojim kćerima blizankinjama nešto starijeg uzrasta, pa osim pasivno-agresivnog prepiranja, zadirkivanja tko je bogatiji, tko ima bolju kuću, auto ili jahtu, što može poći po zlu? Međutim, jedne noći, upravo kada nestane struje, Adelaide i Gabe imaju što vidjeti pred kućom: obitelj jezivo nalik na njih koja se, međutim, ponaša više zvjerski nego ljudski, svi su obučeni u jednodijelna crvena odjela (kao zatvorenici ili kozmonauti recimo), s njima ne komuniciraju, mašu krojačkim škarama i ne žele im dobro. Adelaide, Gabe i djeca moraju bježati i boriti se za život, ali mnogo je intrigantnije tko su klonovi i zašto su tamo, što pored žanrovske, horor/triler-dimenzije, filmu daje i nekoliko novih na osnovu teorija tko bi posjetioci mogli biti, odnosno što bi mogli simbolizirati. Peele pred kraj radi dvostruku grešku pokušavajući na silu objasniti tko su, odnosno što su klonovi i koje su im namjere, pritom nudeći lakonsko, generičko i nedokuhano objašnjenje kako istim bi čvorom uvezao sve narativne niti, "čehovljevske puške" i signale posijane kroz film, te izveo šokantan, "shyamalanovski" obrat na kraju. Ta greška u velikoj mjeri prijeti da razori cijeli film, naročito njegovu simboličku ravan i intrigantnu misteriju što tu predstavlja - što.  

Dok je u filmu Bježi! rasa služila kao osnov sukoba i pogonsko gorivo za horor, još od briljantne uvodne scene prestrašenog crnca u bjelačkom buržoaskom predgrađu, u Nama je rasna komponenta dosta manje izražena. Gabe, Adelaide i djeca su crnci, ali su pripadnici viših slojeva, obrazovani i situirani, vjerojatno rođeni u okvirima svoje klase, odnosno svoj status nisu stekli nekim iznenadnim uspjehom, sportskim ili pop-kulturnim. Čak im je i govor buržoaski, psovanje se sankcionira, a "ghetto" vokabular se može čuti jedino u muzici koju slušaju i kada Gabe nespretno pokuša otjerati uljeze. On je inače tipični otac, krupan, nespretan i limitirano zainteresiran za odgoj djece, šaljive naravi i potpuno nesvjestan koliko su mu šale, kao i svim očevima, otrcane ako ih se promatra iz vizure djece određene dobi. Oni su, može se reći, sveamerička obitelj i zgodna točka za identifikaciju, dok su bijelci Josh i Kitty možda još klasu iznad, za nijansu bogatiji i raskalašeniji, pa stoga često bivaju predmetom Peeleovih šala koje se mogu okarakterizirati i kao inverzno-rasističke. Uostalom, linija sukoba ne nalazi se tu jer su klonovi obje obitelji također pripadnici odgovarajućih rasa.

Možda je prava početna točka za ispitivanje filmske simbolike upravo naslov, na engleskom jeziku Us. Ovaj padežni oblik zamjenice "mi" se u teoriji može čitati i kao US, odnosno United States, što je kolokvijalni naziv za Sjedinjene Američke Države. Film se, dakle, bavi stanjem nacije u Americi, što je i očekivano za Peelea, a dodatno potvrđeno poantom da kada kao jedina od klonova obdarena sposobnošću govora, doduše drhtavog, Adelaidina dvojnica na pitanje što su oni lakonski odgovori "Amerikanci". Također, poveznica s 80-im godinama nije samo prigodna i trendovska kao što to obično biva u suvremenom Hollywoodu, već su te "Reaganove" 80-te nekakvo mitsko doba društvene kohezije, ekonomskog rasta i percipirano poštene preraspodjele društvenog bogatstva, ali je i tada, kao što je moguće vidjeti na rubovima kadra, itekako postojala margina.

Kut koji se nameće je, dakle, klasni. Prva asocijacija koja se otvara je Michael Haneke i njegova dva Funny Games filma, austrijski original i američki "remake", makar na osnovu toga što buržoasku familiju napadnu nekakvi uljezi upravo u njihovom domu koji se smatra svetinjom. Tu Peele poantira na način Sama Peckinpaha i filma Psi od slame, gradirajući nasilje u obrani od nužnog i ne baš spretnog do ekscesnog i gotovo sadističkog, kakvim će postati kada familija ode braniti tuđi dom od uljeza. U klasnom ključu, nadalje, možemo tumačiti i uljeze kao onu nevidljivu marginu, osuđenike, ilegalce, beskućnike, narkomane, sirotinju ili, što da ne, komuniste koji izvode svoju revoluciju.

Za neka druga tumačenja poput onih uobičajenih (klonovi kao ozvanzemaljci ili kradljivci duša i tjela, zombiji, vampiri) može se naći poneki zgodni slučajni trag, ali ne i čvrst dokaz. Osim za teoriju da su klonovi zapravo projekcije Adelaidinih strahova (zato, recimo, njen klon govori, a ostali ne), odnosno da su, univerzalnije gledano kroz psihoanalitičke matrice, oni naša podsvijest, naši nagoni, naš id, nešto što mi društvenim normama ograničavamo, suzbijamo i sputavamo dok se jednom brana ne prevali i dok nas nagoni ne preplave spremni uništiti sve ono materijalno i nematerijalno što smo stekli i stvarali. Sjenke i privezani, kako se klonove na nekoliko mjesta naziva, nisu, dakle samo mračna strana američkog sna, nego i mračna strana uopće. Šteta da je Peele tu mogućnost odstranio objašnjenjem i potonjim obratom, mada pitanje je je li doista odstranio s obzirom da se sve to odvija bez svjedoka, između nepouzdane Adelaide i njenog klona u plesno-borbenoj sceni...

Postoji, međutim, jedna točka gdje se socijalna antropologija i psihoanaliza mogu susresti i u kojoj se inače sreću ekstremi: ludizam i potreba za uništenjem postojećeg sistema u kojem se ne snalazimo, te povratkom na neki prethodni koji idealiziramo. To važi za različite marginalne društvene pokrete od krajnje desnice (Trumpove štafete, evangelički kršćani) do krajnje ljevice (kojekakvi neo-marksisti i "demokratski socijalisti"), preko sve sile anarhista lijevog ili desnog usmerenja i naizgled apolitičnih opskurnih kultova koji zazivaju Sudnji dan. Tu nije riječ samo o prijetnji tehnologije ili sve složenijih normi društvenog života, već se sjeme destrukcije i autodestrukcije krije u, metaforički govoreći, kodu ljudske duše. S tim u vezi, možda crvena jednodijelna odjela nalik zatvorskim ne asociraju ni na osuđenike, niti na kozmonaute (kruži teorija kako je to posveta Spielbergu i Bliskim susretima treće vrste), već se možda naslanjaju na crvene lampione s kraja recentnog žanrovskog remek-djela Karyn Kusame, The Invitation, u kojem apokaliptični kult, odnosno kultovi započinju revoluciju tako što ubijaju svoje prijatelje i znance. Možda učitavam, ali možda Peele s filmom Mi toj revoluciji dodaje i socijalni kontekst, te poručuje da će nas fizičke i metaforičke sjenke naših djela stići. Ali stoji da je ovdje riječ o filmu toliko zanimljivom za tumačenje da bi ga vrijedilo pogledati još koji put.