Being the Ricardos

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Aron Sorkin bacio se na režiju sopstvenih scenarija u poslednje vreme, počevši od krimi-drame rađene po istinitom događaju „Molly’s Game“ (2017) gde je imao posla sa najboljim likom koji je napisao. Konačni rezultat nije bio onoliko dobar koliko je mogao biti da ga je režirao iskusniji i profilisaniji režiser, ali jeste bio sasvim pristojan. Uostalom, kada Sorkin pisanjem može predestinirati režiju velikih autora poput Dejvida Finčera, Roba Rajnera, Majka Nikolsa ili Denija Bojla, onda valjda isto sme činiti sa vlastitom. Razlika je, pak, u onoj komponenti zanatske ingenioznosti koja njemu fali, pa mu režija može biti funkcionalna, ali ne i impozantna.

To je i pokazao sledećim filmom, „The Trial of the Chicago 7“ (2020), pritom se noseći sa još dva izazova: da je projekat pisao za Stivena Spilberga, pa ga zapravo nasledio, te sa poznatošću priče, njenog ishoda.

Na sličnom kursu ostao je i sa novim filmom, Amazonovom dramom „Being the Ricardos“ sa Nikol Kidman i Havijerom Bardemom. Suštinski, najočiglednija paralela koja se može povući sa Sorkinovim ranijim radovima je ona sa njegovim televizijskim opusom u kojem se bavi dinamikom odnosa u velikim sistemima („The West Wing“, „The Newsroom“), ali i sa skriptom koji je napisao za film „Steve Jobs“ (Deni Bojl, 2015), a kojim dominiraju rapidne verbalne razmene upakovane u teatarsku strukturu. Konačni rezultat je još jedan „sorkinovski“ film sa tipičnom „sorkinovskom“ dramaturškom obradom i odgovarajućom temom.

Ta tema je odnos u jednom trenutku najvećeg televizijskog para, Lusil Bol (Kidman) i Desija Arnaza (Bardem) koji su igrali glavne likove, naslovne Rikardove, u sitkomu „I Love Lucy“. U pitanju je bila revolucionarna televizijska komedija koja je na male ekrane dovela Latinoamerikanca kao protagonistu, a u kojoj su oba centralna lika bila ranjiva na svoj način (Riki kao imigrant sa lošim engleskim, Lusi zbog svog roda kao bleskasta žena) i koja je na televiziji prvi put prikazala trudnoću. Od tada nadalje, Lusi i Riki urezani su kao pop-kulturna referenca u kolektivnu memoriju prvenstveno američke, ali i šire publike.

Sorkin hvata Lusil i Desija tokom jedne posebno stresne sedmice 1953. godine. Tu su regularni stresovi oko produkcije sledeće epizode serije: nesuglasice sa režiserom (Kristofer Denem) i sponzorima, te trvenja sa timom scenarista sa Džesom Openhajmerom (Toni Hejl) na čelu koji se grčevito bori da zadrži kontrolu, dok ženski deo tima Medlin Pju (Alaja Šoket) pokušava da održi prijateljsku vezu sa Lusil i upravom televizijske kuće. No, javljaju se i još dva problema i jedna potencijalna nezgodacija.

Prvi je poslovne prirode: reč je o „pištoljskoj“ vesti koja je objavljena u novinama da je Lusil komunistkinja. Drugi problem je, pak, posve privatan. Lusil misli da je Desi vara zbog toga što ima običaj da ga nikad nema kući. Nezgodacija je, sa treće strane, Lusilina trudnoća koja utiče na kreaciju i produkciju serije.

Ono što sledi je serija dijaloga koji su čas intelektualni, čas humorni, a uvek teatralni (Sorkin je ipak počeo kao pozorišni pisac). Glumački ansambl tako ima priliku da zablista, što najviše koriste Nina Arijanda i Džej Kej Simons koji igraju sporedne glumce Vivijen Vens i Vilijama Frolija, odnosno Etel i Freda Merca iz serije „I Love Lucy“.

Nikol Kidman ulogu Lusil odrađuje rutinski, podjednako akcentujući njenu britku pamet i ne uvek ugodan karakter, dok Havijer Bardem brusi dramski talenat kao Desi, a komičarski kao Riki. Ostalima je ostavljeno samo nekoliko minijatura koje brižljivo odabrani glumci koriste.

Režija je opet funkcionalna, iako ne naročito maštovita u seriji kontraplanova povremeno prekinutih nekim širim kadrom, te pretapanjima iz kolora u crno-belo i nazad u za to očekivanim momentima. Sorkin koristi dramaturška pomagala kao što su pseudodokumentarni okvir priče u kojem su kolege glavnog para intervjuisane radi konteksta, te fleš-bekovi, što je činio i u ranijim filmovima.

Konačni rezultat je korektan, premda pomalo „vikipedijski“ natrpan podacima iz kojih Sorkin ipak ne uspeva da izvuče sav značaj serije, Lusi i Rikija kao likova i Lusil i Desija kao stvaralaca koji su oblikovali televiziju koju sada poznajemo.

The Trial of the Chicago 7

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Drugu polovicu 60-ih godina prošlog stoljeća obilježili su rat u Vijetnamu, kontrakultura i hippie pokret, te protesti koji su eksplozivnu društvenu energiju koncentrirali, ne nužno i kanalizirali. Za razliku od europskog konteksta koji 1968. godinu prije svega pamti po studentskim demonstracijama diljem kontinenta, u američkom protesti, pak, zauzimaju treće mjesto po važnosti u kolektivnoj memoriji, iza dva atentata, onog na Martina Luthera Kinga koji ipak nije promijenio kurs politike u smjeru izjednačavanja građanskih prava Afroamerikanaca s bijelim Amerikancima, te onog na bivšeg državnog tužitelja, senatora i izglednog predsjedničkog kandidata (možda i favorita u utrci) Roberta Francisa Kennedyja. Protesti i neredi koji su uslijedili na konvenciji Demokratske stranke u Chicagu te godine barem su dijelom posledica potonjeg atentata. Atmosfera u društvu, a posebno u stranci, bila je već neizvjesna i usijana, a mirni antiratni protesti pretvorili su se u orgiju policijskog nasilja nad demonstrantima. Tadašnji državni tužitelj Ramsey Clark odustao je od gonjenja vođa protesta jer je istraga pokazala da su nerede izazvale policijske snage, ali se kotač povijesti okrenuo. Na predsjedničkim izborima 1968. pobjedio je Richard Nixon, zaoštrio ratnu politiku i represiju na unutarnjem nivou i instalirao svoju administraciju. Optužnica je reaktivirana i njen rezultat bio je jedan od sramnijih procesa pred američkim pravosuđem, koji je imao sva obilježja montiranog političkog procesa. Proces protiv grupe ljudi, danas poznate kao Čikaška sedmorka (originalno osmorka), vođen je po optužnici za zločinačko udruživanje radi izazivanja nereda.

Navedeni proces i događaji zbog kojih je vođen postao je temom brojnih filmova, dokumentarnih, igranih i hibridnih, američkih i inozemnih, a posljednju u nizu adaptacija nakon decenijskog razvoja u svojstvu scenarista i redatelja potpisuje Aaron Sorkin. Film očito »oskarovskih« ambicija iza koga su stali studiji Dreamworks i Paramount, u pandemijskoj je godini nakon kratkog i ograničenog kino-prikazivanja završio na malim ekranima širom svijeta u Netflixovoj distribuciji. Društveni trenutak koji podsjeća na kasne 60-te godine, između protesta protiv rasne diskriminacije i policijske torture s jedne strane, i američkih predsjedničkih izbora (u trenutku pisanja teksta, ishod je još uvijek neizvjestan, sa mirisom daljnjih previranja, pa čak i nereda, u zraku), teško da bi mogao biti bolji za film ovakve tematike i ovakvog profila. Inicijalno je bilo planirano da se režije prihvati Steven Spielberg kojem društveno angažirane teme i inače dobro leže i koji je na osnovu njih sposoban izazvati emocionalnu reakciju kod gledatelja, ne bojeći se pritom ni sentimentalnosti. Njega je u redateljskoj fotelji zamijenio Sorkin kojemu je ovo tek druga režija (prvijenac je bila biografska krimi-drama Kraljica pokera iz 2017. godine). Sorkina kao scenarista, pak, ne treba posebno predstavljati, njegov opus na filmu (Malo dobrih ljudi, Rat Charlieja Wilsona, Društvena mreža, Moneyball) i na televiziji (serije Zapadno krilo i The Newsroom) govori sam za sebe. Sorkinovo najjače oružje su svakako dijalozi, gotovo teatralno intelektualni, a opet dovoljno vrckavi i duhoviti, što mu svakako dolazi upomoć u filmu postavljenom u okvire sudske drame, gdje je jezik osnovno izražajno sredstvo.

No, upoznajmo se prije svega s licima ove sudske drame. Sedmorku sačinjavaju tri para i jedan »usamljeni jahač«. Prvi i najkoloritniji par su dvojica hipika iz Omladinske internacionalne partije, Abbie Hoffman (igra ga Sacha Baron Cohen u jednoj od svojih rijetkih uloga u filmovima dramskog registra i također u rijetkoj ulozi u projektu koji nije autorski njegov) i Jerry Rubin (Jeremy Strong). Njihova dinamika je takva da je Hoffman u svojoj »napušenosti«, egzibicionizmu, potrebi za verbalnim nadmetanjem i neodgovornosti dominantniji (što Cohenu odgovara, da u suštini igra komičan lik u ozbiljnoj drami), a Rubin je nekako relaksiraniji, pri čemu ga Strong igra prateći Cohenov takt. Drugi par su »ozbiljni momci« iz pokreta Studenti za demokratsko društvo, Tom Hayden (ponajbolja uloga Eddieja Redmaynea u karijeri) i Rennie Davis (Alex Sharp). Dinamika između njih dvojice je unekoliko inverzna prvom paru, Hayden koji se za vrijeme suđenja drži upadljivo »normalno« je dominantniji dio para u odnosu na strastvenog socijalista Davisa. Treći par, John Froines i Leonard »Lee« Weiner su zapravo statisti na suđenju, djeluju kao da su se greškom našli na optužnici, ali su zapravo dio tužiteljske taktike da budu oslobođeni kako bi presuda imala moralni legitimitet. »Solo-igrač« je David Dellinger (čije je prezime, kombinacija onog koje je nosio pljačkaš banaka Dillinger i onog koje je imao proizvođač mini-revolvera Derringer, izvor izrazito uspjelog humornog momenta u filmu), višedesetljetni mirovni aktivist i prigovarač savjesti koji se zapravo trudio smiriti napetosti na protestima. Njega u svom tipično smirenoj, ali svejedno pomalo čudački-jezivoj maniri igra John Carroll Lynch). Konačno, osmi optuženi bio je Bobby Seals (Yahya Abdul-Mateen II), član Crnih Pantera, koji sa samim protestima nije imao nikakve veze, osim što se našao u istom gradu u isto vrijeme, ali se iz, pretpostavljamo, taktičkih razloga našao na optužnici kako bi kao crni militant (sa sve svojom »svitom«) plašio porotu. Taj će lik poslužiti za jedan izrazito kalkulantski moment u filmu, kada se, pretučen od strane čuvara zbog nepoštivanja suda, u sudnicu vrati okovan i ušutkan pomoću krpe. Taj moment, osim za senzibilizaciju gledatelja i poveznicu k vremenu sadašnjem, Sorkin koristi i kako bi riješio problem poništenja procesa protiv Sealsa i humanizaciju jednog od dvojice odvjetnika optužbe, mladog i ambicioznog, a ipak ne sasvim amoralnog Richarda Schultza (igra ga Joseph Gordon-Levitt). Obranu, pak, predvodi William Kunstler čiji pragmatični, zdravorazumski stav Mark Rylance igra sa žarom veterana kazališne glume. Ulogu suca naklonjenog optužbi, pak, igra Frank Langella, dok epizodu Ramseyja Clarka u svojstvu svjedoka obrane igra Michael Keaton s mješavinom samodopadnosti i ironije.

Stvar je, dakle, postavljena na čvrste osnove, ali u svom scenariju Sorkin se mora hrvati s poznatošću priče, svih detalja oko nje, pa i njenog ishoda. Zbog toga u priču uvodi strukturu vremenskih preskoka, kako unazad (svjedočenja o događanjima na protestima su ilustrirana), tako i unaprijed, putem okvira Hoffmanovog »stand-up« nastupa u kojem on prepričava svoje dojmove sa suđenja. Osim povremenih iskliznuća u sentimentalnost, Sorkin je na režijskom planu solidan, povremeno čak i inspiriran, posebno u pretapanju arhivskog dokumentarnog materijala s novosnimljenim igranim. Te scene, po pravilu »masovke«, najatraktivnije i najspektakularnije su u filmu, ima ih taman dovoljno za dizanje tenzije, a opet ne preuzimaju čitav film. U ostalima se oslanja na školsku režiju u kojoj se izmjenjuju kontra-planovi tek povremeno presječeni širim kadrovima. Dobar posao Sorkin i producenti napravili su s izvrsnom glumačkom podjelom, a povjerenje koje redatelj ima u glumce je vidljivo. Oni mu, pak, to povjerenje uzvraćaju sjajnim rolama u kojima svaki od njih pojedinačno koristi priliku da zablista, ali nikad na štetu drugog ili filma u cjelini. Opet, dometi filma određeni su autorskim namjerama i unekoliko aktivističkim pristupom, te kalkulacijom s nagradama u predstojećoj sezoni. Okvir koji su Sorkin i producenti postavili suviše je rigidan da bi The Trial of the Chicago 7 bio nešto više od »tek« dobrog filma čiji društveni značaj prelazi filmske kvalitete.

Molly's Game

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Aaron Sorkin je jedan od posljednjih velikih pisaca među hollywoodskim scenaristima. Njegov rukopis je toliko prepoznatljiv da se tu ne može govoriti o zanatu, već prije svega o stilu. Sorkinovo pisanje je toliko snažno da predestinira režiju: režirao ga Rob Reiner (Nekoliko dobrih ljudi, Američki predsjednik), Mike Nichols (Rat Charlieja Wilsona), David Fincher (Društvena mreža) ili Danny Boyle (Steve Jobs), svaki Sorkinov film je nepogrešivo Sorkinov. To se osjeti u svakoj replici oštrog, ping-pong dijaloga, očito stiliziranog i nimalo prirodnog, a pitanje na koje gledalac i kritičar mora odgovoriti je sasvim osobno pitanje ukusa: dopada li mu se to ili ne, odnosno želi li da stvarni dijalozi među ljudima zvuče tako humorno i inteligentno, ili jednostavno ne pristaje na briljantnost Sorkinovih likova (u posljednjih nekoliko filmova baziranih na stvarnim osobama). Međutim, mnogo je intrigantnije pitanje zašto se Sorkin baš sada (ili tek sada) odlučio da sam režira svoj scenarij.

Po čemu je “kraljica pokera”, briljantna nekadašnja sportašica olimpijskog nivoa, diplomantica politologije i uspješna poslovna žena, vlasnica kompanije za organizaciju događaja sa akcentom na zatvorene poker-turnire, Molly Bloom, zaslužila da se nađe u društvu kongresmena upletenog u zakulisne radnje Hladnog rata, sportskog menadžera koji je sastavljao tim pomoću algoritma i napravio tehnološku revoluciju u svojoj struci (Moneyball) i dvojice visoko-tehnoloških milijardera? Zato što kao osoba nije ništa manje briljantna i zanimljiva od njih. Zato što njena moralna dilema nije ništa manje duboka od njihovih. Možda i zato što je kao žena uspela u muškom, dječački infantilnom svijetu kocke, hvalisanja i dogovora ispod stola, zadržala kontrolu nad poslovnim modelom bez prostitucije, blaćenja i tračanja. Možda zato što se kao potencijalno slaba karika našla na meti sile zakona glede velike mafijaške optužnice, pa je i “zakon” uslijed njene etičnosti odustao od progona. Po čemu prevazilazi prethodne autorove protagoniste? Po tome što je Sorkin osjetio da mu je Molly Bloom najbolji, najsnažniji, najkompletniji i najkompleksniji lik koji je napisao u svojoj karijeri i nije hito podijeliti zasluge s nekim drugim, profesionalnim redateljem.

Bilo kako bilo, Sorkinova režija je sasvim dobra, iako ne izuzetna, te potpuno u funkciji Sorkinovog pisanja. Recimo, on shvaća suštinu pokera koji nije igra na sreću, već igra specifičnog seta vještina (nalik preferansu ili bridžu), te razliku između igrača i kockara, što Molly’s Game propelira u sam vrh pokeraških filmova. Samo, Molly’s Game nije zamišljen prije svega kao pokeraški film, nego kao film o stvaranju poslovnog imperija, o usponu i padu, zakonu i etici, o odrastanju pod pritiskom i imperativom uspjeha. Također, to je film koji ima ideja i dijaloškog materijala barem za jednu sezonu televizijske serije, pa je Sorkin morao paziti na ritam i da ne sagori u nabijenom tempu, što mu je i pošlo za rukom skoro do pred sam kraj, zahvaljujući duhovito upotrebljenim grafikonima kao u The Big Short, maničnoj, ponekad nepotrebno detaljnoj naraciji glavne junakinje, intrigantnoj strukturi priče u priči s flashback momentima još dalje u prošlost, u djetinjstvo i ranu mladost, kao i redateljevoj televizijskoj navadi da većinu poglavlja završi “cliffhangerom”, napetim, otvorenim krajem koji gledaoca drži u neizvjesnosti do nastavka priče, što mu omogućava intermezo razgovore između Molly i njenog advokata. Tim pouzdanih montažera svakako čini svoje, pa se u Velikoj igri ne osjeća odmah natrpanost – sve je pregledno.

Apsolutni adut je i glumačka podjela, prije svega Jessica Chastain kojoj se ponovo smiješe nominacije u sezoni nagrada. Uloga Molly kao da je skrojena za nju jer trenutno u Hollywoodu nema glumice sposobnije da bez greške savlada tu količinu dijaloga i da pritom svoj lik glatko odvede kroz različite životne faze, raspoloženja i emotivna stanja često u istoj sceni. Pritom ne bi valjalo zamijeniti njenu odmjerenost i poziciju često u drugom-trećem planu za blaziranost, drvenost, čak ni za autorsku izjavu o tome kako žena može upravljati dekadentnom igraonicom za neodrasle dečke – odmjerenost je jedini način da se tekst isporuči, a zajedno s junakinjinom posmatračkom pozicijom sa strane također i jedini način da se održi kontrola u multi-milijunskom poslu baziranom na iracionalnim odlukama ciljane klijentele: hollywoodskih zvijezda, sportaša, poslovnjaka s Wall Streeta, međunarodnih kriminalaca, nasljednika i ostalih s viškom novca, ega i potreba za prestižom. U scenama koje dijeli sa Idrisom Elbom, odličnim u ulozi advokata Charlieja Jaffeya, pokazuje sposobnost da se upusti u nadmudrivanje bez teatralnosti. Kevin Costner je više nego solidan u ulozi Mollynog oca odgovornog za akademski i sportski pritisak od njenog djetinjstva, a Samantha Isler se pokazala kao pravi izbor za ulogu Molly u tinejdžerskoj dobi koja iskazuje svoje buntovništvo, ali ga i dozira. Galerija epizodnih likova je interesantna, od prvog “šefa” Deana Keitha (Jeremy Strong) koji je Molly uveo u svijet skrivenih kockarskih partija, preko serijskog gubitnika sa drugačijom agendom Brada (Brian d’Arcy James) i dobrog igrača Harlana Eusticea (Bill Camp) koji nakon jedne loše ruke upada u spiralu gubitka, pa do pijanca Douglasa Downeya (Chris O’Dowd) koji će u igru uvesti ruske gangstere. Najslikovitiji među epizodistima je ipak Mr. X, kompozit sastavljen od hollywoodskih glumaca i strastvenih pokeraša (u osnovi je to Tobey Maguire s dodacima Leonarda DiCaprija i Bena Afflecka) kojeg Michael Cera igra hrabro, ogoljavajući i njih i svoju glumačku personu kao kakvo osvetoljubivo razmaženo derište.

Već po ovome što imamo Velika igra bi bio vrlo dobar film kojem bi neki iskusniji redatelj još dodatno doprinjeo. David Fincher bi ga, na primjer, vizuelno ispolirao, Martin Scorsese bi ga isfiltrirao i ubacio nešto muzike i pop-kulturnih referenci na prijelaz između milenija, David O’Russell bi pojačao histeriju za stolom za ručanje i za stolom za kartanje, a Brian De Palma bi nam dao gotovo voajerski pogled u Mollynu brižljivo skrivenu, možda čak i nepostojeću privatnost, dok Sorkin različite pristupe kombinira korektno u svrhu realizacije scenarija. I tu se upravo skriva jedini problem filma: njegova želja da ga završi katarzično, pritom jašući na valu populističke psihoanalize. Jedna scena je ključna, ona u kojoj Molly poslije trenutka oslobođenja i laganog nervnog sloma na klizalištu razgovara sa svojim ocem. Sorkin pokušava da se izvuče “polaganjem karata na stol” i replikom kako će tri godine psihoterapije sabiti u tri minute, ali nema ni scenarističke ideje ni redateljske moći da izbjegne patetiku. Još gore od toga je što on tim potezom direktno negira svoju junakinju i jaku, neovisnu ženu koja pliva s figurativnim morskim psima svodi na djevojčicu koja još nije riješila probleme sa svojim ocem. Da se poslužimo analogijom sa pokerom, to je kao kad igrač koji ima jake karte umjesto da navuče protivnika da uloži sve, on sam uloži previše i uplaši ga. Sorkin, dakle, s Molly’s Game odnosi žetone sa stola, ali istina je da je mogao i više.

Steve Jobs

kritika originalno objavljena na Monitoru

2015.

režija: Danny Boyle

scenario: Aaron Sorkin (po knjizi Waltera Isaacsona)

uloge: Michael Fassbender, Kate Winslet, Seth Rogen, Jeff Daniels, Michael Stuhlbarg, Katherine Waterson, Sarah Snook

Verovatno nisam jedini da se pitam čime je to Steve Jobs zadužio čovečanstvo da posle svoje (svakako prerane) smrti dobije već drugi “biopic”. Svakako je unapredio informacionu i kompjutersku tehnologiju, osmislio i tržištu ponudio nove, vrlo kvalitetne proizvode, ali budimo iskreni: ništa od toga nije on izumeo, pa čak ni te čuvene proizvode nije sam napravio, to su učinili drugi, njegovi prijatelji i saradnici inženjeri kojima je on bio svojevrsni vođa tima.

I o proizvodima kompanije Apple i njihovom doprinusu čovečanstvu se da raspravljati. Oni su svakako kvalitetni, možda kvalitetniji od konkurencije, ali su isto tako dosta skuplji i u krajnjoj liniji nisu bez konkurencije. Za svaki Mac postoji PC, za svaki iPhone neki drugi smartphone, za svaki iPod običan MP3 player. Iseći ću svaku raspravu sa ljubiteljima određenih marki: za mene je i Mercedes samo auto.

Istina je, međutim, da je Steve Jobs bio kontroverzna ličnost i vodio nestandardan život, pa ga je često kačila ironija sudbine. Na poslovnom planu, jedan je od retkih osnivača kompanije koji je iz te kompanije isteran (formalno je sam otišao, ali to je bio iznuđen potez), a još je ređi slučaj njegova situacija da se u tu istu kompaniju vratio, i to trijumfalno. Takođe, proizvodi za koje je on bio odgovoran i koji su ga proslavili su često bili preskupi i nedovoljno kvalitetni, marketinške strategije upitne, filozofija iza njih (potpuno zatvoren sistem kontrole) lihvarska ili čak psihotična, i zapravo su svoje uspehe doživeli tek kada bi se Jobs maknuo iz razvoja.

I na privatnom planu je bio čudak, svojevrsni emocionalni invalid, usamljenik, čudna mešavina hipika i štrebera, umetnika i inženjera, sklon sloganima koji zvuče pametno a ne znače ništa. Možda je razlog za to bio što se, kao usvojen, osećao odbačenim, i to dvaput, od strane bioloških roditelja i prvog para koji ga je usvojio. Zato se povlačio u sebe, udaljavao od ljudi, bio “control freak”, pilao oko detalja dok je na strukturne i suštinske stvari (namerno) zaboravljao. A njegov nepostojeći princip zbog kojeg demonstrativno nije priznao svoju kćerku je sebičan i prezira vredan. To što se razišao sa njenom majkom ga ne lišava obaveze prema drugom, ni za šta krivom ljudskom biću.

Ali dosta o Jobsu, ovde se ipak razgovara o filmu. Za razliku od prethodnog “biopica” Jobs sa Ashtonom Kutcherom koji je bio klasične strukture i, po svemu sudeći, ne baš sjajno izveden (kritika ga je dočekala na nož, a ja ga otpisao kao nezanimljiv), Boyleov film se može nazvati inovativnim i osebujnim, pa se zato i nalazi na relativno bitnom mestu u sezoni nagrada. Dvoje prvopotpisanih glumaca su osigurali nominacije za Oscare, Fassbender za glavnu, Kate Winslet za sporednu ulogu. On se još može pohvaliti nominacijom za Zlatni Globus, a ona čak osvojenom nagradom, kao i scenarista Aaron Sorkin kojem je ipak izmakla nomicija za zlatni kipić.

Kad kažem inovativan i osebujan, mislim pre svega na upadljivo teatarsku strukturu filma. Steve Jobs je jasno podeljen u tri čina, svaki od njih se odvija u i oko sale za promociju jednog određenog Jobsovog proizvoda i naslovni junak (Fassbender) je u sva tri čina u nekakvoj frci i anksiozi. Nije samo stvar treme i straha od povrede sujete, nego se tu radi i o poslovnim, a još više privatnim krizama. Na njegovoj strani je uvek Joanna Hoffmann (Winslet), a u sva tri čina se u različitim svojstvima pojavljuju kolege Andy Herzfeld (Stuhlbarg), Steve Wozniak (Rogen) i John Sculley (Daniels), kao i kćerka Lisa (tri glumice različitih dobi), u prva dva čina zajedno sa majkom Chrisann Brennan (Waterson).

Aaron Sorkin, iskusan na televiziji i u teatru, kao i na filmu, legitimno je pretpostavio da će nam Jobsa kao inovatora, poslovnog čoveka i na privatnom planu najbolje predstaviti u ta tri formativna trenutka kroz rapidne, često duhovite dijaloge koji često prelaze granice svađe i približavaju se zoni nervnog sloma. Zapravo je scenario najjače oružje filma, iako se može shvatiti kao teška konstrukcija. Insistirajući na ponavljajućim se Jobsovim osobinama, ali i svesnim odlukama kao nečemu što oko njega stvara kontroverzu, Sorkin se ne trudi da tu kontroverzu razreši ili da učestvuje u argumentaciji za i protiv Jobsa, čoveka, poslovnjaka i inovatora. Stiče se utisak da je njegov interes fama o Jobsu, a ne sam Jobs koji je, uzgred budi rečeno, svesrdno radio na raspirivanju te fame.

Pozitivna strana ovakvog scenarija je što u velikoj meri trasira put za režiju. Danny Boyle je reditelj čiji filmovi često imaju snažan početak, ali nakon postavljanja premise gube snagu i momentum, upadaju u ponavljanja, moralizaciju, padaju u tempu ili jednostavno ne zna da ih završi. Ovde je taj rizik minimizaran podelom u odvojene celine koje Boyle može tretirati kao zasebne filmove, što odgovara njegovoj “sprinterskoj” prirodi. Njegov zadatak je da održi tempo i dinamiku koju pretpostavlja scenario i to radi znalački, kombinacijom kratkih i dugih kadrova, te dodavanjem nekoliko flashback momenata koji se oslanjaju na dijalog i ne prekidaju ga.

Ovakav film je zahtevan za glumce, ali im pruža priliku da briljiraju. Michael Fassbender to sjajno koristi i uspeva da nam predstavi Jobsa kao kompleksnu ličnost, arogantnog inovatora koji smatra da bi svet bio bolje mesto kada bi sledio njegovu viziju, što nije nužno netačno, ali to naprosto ne ide tako. Za Kate Winslet me čudi osvajanje Zlatnog Globusa, kao i solidne šanse za Oscara. Joanna Hoffmann, stručnjak za marketing, je zamišljena kao jedina osoba koja ima nekakav uticaj na Jobsa i koju će on poslušati uz manje ili više otpora. Iz njene izvedbe nam nije jasno zašto, umesto integriteta (koji Kate Winslet zna da pokaže kad treba), imamo povremeno afektiranje i glumu u njenom “paćeničkom” registru. Zahtevala to uloga od nje ili ne, ona deluje umorno i potrošeno, da ne ulazimo u detalje poput potpuno promašenog istočnoevropskog akcenta za koji čak ne postoji ni valjani razlog. Jeff Daniels je standardno dobar u svojoj epizodi, a Seth Rogen je prijatno iznenađenje jer kao Wozniak uspeva da donese nešto od svoje komičarske aure, ali da ne pretera u karikaturalnosti njegovog “geekovskog” autizma. Katherine Waterson je zaglavljena sa tipskom ulogom žene koja ne zna šta hoće, ali joj za to treba novac, ako je moguće odmah, a Sarah Snook i Michael Stuhlbarg su potrošeni na likove čija je jedina funkcija da se od njihovih imena odnosno nadimaka napravi solidni “running joke”. Još jedna od grešaka u castingu je što uloga punoletne Lise Brennan nije dodeljena glumici sa malo više kilometraže, nego Perli Haney-Jardine koja je do sada u svojoj karijeri imala uglavnom dečije uloge.

Na pitanje sa početka teksta, po čemu Steve Jobs zaslužuje ne jedan nego dva “biopica” i dalje nemam zadovoljavajući odgovor. Iako nisam ni fan ni mrzitelj lika i dela dotičnog, ipak mi nije žao da sam pogledao ovu verziju. Ima tu sasvim dovoljno drame, scenarističke, rediteljske i glumačke veštine da se Steve Jobs može pogledati, a diskretno, sa strane ćemo dobiti i pogled u razvoj sada poznatih proizvoda, kompjuteraških tračeva i kompjuterske tehnologije bez koje teško možemo zamisliti svoju sadašnjost.