kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Aaron Sorkin je jedan od posljednjih velikih pisaca među
hollywoodskim scenaristima. Njegov rukopis je toliko prepoznatljiv da
se tu ne može govoriti o zanatu, već prije svega o stilu. Sorkinovo
pisanje je toliko snažno da predestinira režiju: režirao ga Rob
Reiner (Nekoliko dobrih ljudi, Američki predsjednik),
Mike Nichols (Rat Charlieja Wilsona), David Fincher (Društvena
mreža) ili Danny Boyle (Steve Jobs), svaki Sorkinov film
je nepogrešivo Sorkinov. To se osjeti u svakoj replici oštrog,
ping-pong dijaloga, očito stiliziranog i nimalo prirodnog, a pitanje
na koje gledalac i kritičar mora odgovoriti je sasvim osobno pitanje
ukusa: dopada li mu se to ili ne, odnosno želi li da stvarni
dijalozi među ljudima zvuče tako humorno i inteligentno, ili
jednostavno ne pristaje na briljantnost Sorkinovih likova (u
posljednjih nekoliko filmova baziranih na stvarnim osobama). Međutim,
mnogo je intrigantnije pitanje zašto se Sorkin baš sada (ili tek
sada) odlučio da sam režira svoj scenarij.
Po čemu je “kraljica pokera”, briljantna nekadašnja sportašica
olimpijskog nivoa, diplomantica politologije i uspješna poslovna
žena, vlasnica kompanije za organizaciju događaja sa akcentom na
zatvorene poker-turnire, Molly Bloom, zaslužila da se nađe u
društvu kongresmena upletenog u zakulisne radnje Hladnog rata,
sportskog menadžera koji je sastavljao tim pomoću algoritma i
napravio tehnološku revoluciju u svojoj struci (Moneyball) i
dvojice visoko-tehnoloških milijardera? Zato što kao osoba nije
ništa manje briljantna i zanimljiva od njih. Zato što njena moralna
dilema nije ništa manje duboka od njihovih. Možda i zato što je
kao žena uspela u muškom, dječački infantilnom svijetu kocke,
hvalisanja i dogovora ispod stola, zadržala kontrolu nad poslovnim
modelom bez prostitucije, blaćenja i tračanja. Možda zato što se
kao potencijalno slaba karika našla na meti sile zakona glede velike
mafijaške optužnice, pa je i “zakon” uslijed njene etičnosti
odustao od progona. Po čemu prevazilazi prethodne autorove
protagoniste? Po tome što je Sorkin osjetio da mu je Molly Bloom
najbolji, najsnažniji, najkompletniji i najkompleksniji lik koji je
napisao u svojoj karijeri i nije hito podijeliti zasluge s nekim
drugim, profesionalnim redateljem.
Bilo kako bilo, Sorkinova režija je sasvim dobra, iako ne izuzetna,
te potpuno u funkciji Sorkinovog pisanja. Recimo, on shvaća suštinu
pokera koji nije igra na sreću, već igra specifičnog seta vještina
(nalik preferansu ili bridžu), te razliku između igrača i kockara,
što Molly’s Game propelira u sam vrh pokeraških filmova.
Samo, Molly’s Game nije zamišljen prije svega kao pokeraški
film, nego kao film o stvaranju poslovnog imperija, o usponu i padu,
zakonu i etici, o odrastanju pod pritiskom i imperativom uspjeha.
Također, to je film koji ima ideja i dijaloškog materijala barem za
jednu sezonu televizijske serije, pa je Sorkin morao paziti na ritam
i da ne sagori u nabijenom tempu, što mu je i pošlo za rukom skoro
do pred sam kraj, zahvaljujući duhovito upotrebljenim grafikonima
kao u The Big Short, maničnoj, ponekad nepotrebno detaljnoj
naraciji glavne junakinje, intrigantnoj strukturi priče u priči s
flashback momentima još dalje u prošlost, u djetinjstvo i ranu
mladost, kao i redateljevoj televizijskoj navadi da većinu poglavlja
završi “cliffhangerom”, napetim, otvorenim krajem koji gledaoca
drži u neizvjesnosti do nastavka priče, što mu omogućava
intermezo razgovore između Molly i njenog advokata. Tim pouzdanih
montažera svakako čini svoje, pa se u Velikoj igri ne osjeća
odmah natrpanost – sve je pregledno.
Apsolutni adut je i glumačka podjela, prije svega Jessica Chastain
kojoj se ponovo smiješe nominacije u sezoni nagrada. Uloga Molly kao
da je skrojena za nju jer trenutno u Hollywoodu nema glumice
sposobnije da bez greške savlada tu količinu dijaloga i da pritom
svoj lik glatko odvede kroz različite životne faze, raspoloženja i
emotivna stanja često u istoj sceni. Pritom ne bi valjalo zamijeniti
njenu odmjerenost i poziciju često u drugom-trećem planu za
blaziranost, drvenost, čak ni za autorsku izjavu o tome kako žena
može upravljati dekadentnom igraonicom za neodrasle dečke –
odmjerenost je jedini način da se tekst isporuči, a zajedno s
junakinjinom posmatračkom pozicijom sa strane također i jedini
način da se održi kontrola u multi-milijunskom poslu baziranom na
iracionalnim odlukama ciljane klijentele: hollywoodskih zvijezda,
sportaša, poslovnjaka s Wall Streeta, međunarodnih kriminalaca,
nasljednika i ostalih s viškom novca, ega i potreba za prestižom. U
scenama koje dijeli sa Idrisom Elbom, odličnim u ulozi advokata
Charlieja Jaffeya, pokazuje sposobnost da se upusti u nadmudrivanje
bez teatralnosti. Kevin Costner je više nego solidan u ulozi
Mollynog oca odgovornog za akademski i sportski pritisak od njenog
djetinjstva, a Samantha Isler se pokazala kao pravi izbor za ulogu
Molly u tinejdžerskoj dobi koja iskazuje svoje buntovništvo, ali ga
i dozira. Galerija epizodnih likova je interesantna, od prvog “šefa”
Deana Keitha (Jeremy Strong) koji je Molly uveo u svijet skrivenih
kockarskih partija, preko serijskog gubitnika sa drugačijom agendom
Brada (Brian d’Arcy James) i dobrog igrača Harlana Eusticea (Bill
Camp) koji nakon jedne loše ruke upada u spiralu gubitka, pa do
pijanca Douglasa Downeya (Chris O’Dowd) koji će u igru uvesti
ruske gangstere. Najslikovitiji među epizodistima je ipak Mr. X,
kompozit sastavljen od hollywoodskih glumaca i strastvenih pokeraša
(u osnovi je to Tobey Maguire s dodacima Leonarda DiCaprija i Bena
Afflecka) kojeg Michael Cera igra hrabro, ogoljavajući i njih i
svoju glumačku personu kao kakvo osvetoljubivo razmaženo derište.
Već po ovome što imamo Velika igra bi bio vrlo dobar film
kojem bi neki iskusniji redatelj još dodatno doprinjeo. David
Fincher bi ga, na primjer, vizuelno ispolirao, Martin Scorsese bi ga
isfiltrirao i ubacio nešto muzike i pop-kulturnih referenci na
prijelaz između milenija, David O’Russell bi pojačao histeriju za
stolom za ručanje i za stolom za kartanje, a Brian De Palma bi nam
dao gotovo voajerski pogled u Mollynu brižljivo skrivenu, možda čak
i nepostojeću privatnost, dok Sorkin različite pristupe kombinira
korektno u svrhu realizacije scenarija. I tu se upravo skriva jedini
problem filma: njegova želja da ga završi katarzično, pritom
jašući na valu populističke psihoanalize. Jedna scena je ključna,
ona u kojoj Molly poslije trenutka oslobođenja i laganog nervnog
sloma na klizalištu razgovara sa svojim ocem. Sorkin pokušava da se
izvuče “polaganjem karata na stol” i replikom kako će tri
godine psihoterapije sabiti u tri minute, ali nema ni scenarističke
ideje ni redateljske moći da izbjegne patetiku. Još gore od toga je
što on tim potezom direktno negira svoju junakinju i jaku, neovisnu
ženu koja pliva s figurativnim morskim psima svodi na djevojčicu
koja još nije riješila probleme sa svojim ocem. Da se poslužimo
analogijom sa pokerom, to je kao kad igrač koji ima jake karte
umjesto da navuče protivnika da uloži sve, on sam uloži previše i
uplaši ga. Sorkin, dakle, s Molly’s Game odnosi žetone sa
stola, ali istina je da je mogao i više.
No comments:
Post a Comment