The Trial of the Chicago 7

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Drugu polovicu 60-ih godina prošlog stoljeća obilježili su rat u Vijetnamu, kontrakultura i hippie pokret, te protesti koji su eksplozivnu društvenu energiju koncentrirali, ne nužno i kanalizirali. Za razliku od europskog konteksta koji 1968. godinu prije svega pamti po studentskim demonstracijama diljem kontinenta, u američkom protesti, pak, zauzimaju treće mjesto po važnosti u kolektivnoj memoriji, iza dva atentata, onog na Martina Luthera Kinga koji ipak nije promijenio kurs politike u smjeru izjednačavanja građanskih prava Afroamerikanaca s bijelim Amerikancima, te onog na bivšeg državnog tužitelja, senatora i izglednog predsjedničkog kandidata (možda i favorita u utrci) Roberta Francisa Kennedyja. Protesti i neredi koji su uslijedili na konvenciji Demokratske stranke u Chicagu te godine barem su dijelom posledica potonjeg atentata. Atmosfera u društvu, a posebno u stranci, bila je već neizvjesna i usijana, a mirni antiratni protesti pretvorili su se u orgiju policijskog nasilja nad demonstrantima. Tadašnji državni tužitelj Ramsey Clark odustao je od gonjenja vođa protesta jer je istraga pokazala da su nerede izazvale policijske snage, ali se kotač povijesti okrenuo. Na predsjedničkim izborima 1968. pobjedio je Richard Nixon, zaoštrio ratnu politiku i represiju na unutarnjem nivou i instalirao svoju administraciju. Optužnica je reaktivirana i njen rezultat bio je jedan od sramnijih procesa pred američkim pravosuđem, koji je imao sva obilježja montiranog političkog procesa. Proces protiv grupe ljudi, danas poznate kao Čikaška sedmorka (originalno osmorka), vođen je po optužnici za zločinačko udruživanje radi izazivanja nereda.

Navedeni proces i događaji zbog kojih je vođen postao je temom brojnih filmova, dokumentarnih, igranih i hibridnih, američkih i inozemnih, a posljednju u nizu adaptacija nakon decenijskog razvoja u svojstvu scenarista i redatelja potpisuje Aaron Sorkin. Film očito »oskarovskih« ambicija iza koga su stali studiji Dreamworks i Paramount, u pandemijskoj je godini nakon kratkog i ograničenog kino-prikazivanja završio na malim ekranima širom svijeta u Netflixovoj distribuciji. Društveni trenutak koji podsjeća na kasne 60-te godine, između protesta protiv rasne diskriminacije i policijske torture s jedne strane, i američkih predsjedničkih izbora (u trenutku pisanja teksta, ishod je još uvijek neizvjestan, sa mirisom daljnjih previranja, pa čak i nereda, u zraku), teško da bi mogao biti bolji za film ovakve tematike i ovakvog profila. Inicijalno je bilo planirano da se režije prihvati Steven Spielberg kojem društveno angažirane teme i inače dobro leže i koji je na osnovu njih sposoban izazvati emocionalnu reakciju kod gledatelja, ne bojeći se pritom ni sentimentalnosti. Njega je u redateljskoj fotelji zamijenio Sorkin kojemu je ovo tek druga režija (prvijenac je bila biografska krimi-drama Kraljica pokera iz 2017. godine). Sorkina kao scenarista, pak, ne treba posebno predstavljati, njegov opus na filmu (Malo dobrih ljudi, Rat Charlieja Wilsona, Društvena mreža, Moneyball) i na televiziji (serije Zapadno krilo i The Newsroom) govori sam za sebe. Sorkinovo najjače oružje su svakako dijalozi, gotovo teatralno intelektualni, a opet dovoljno vrckavi i duhoviti, što mu svakako dolazi upomoć u filmu postavljenom u okvire sudske drame, gdje je jezik osnovno izražajno sredstvo.

No, upoznajmo se prije svega s licima ove sudske drame. Sedmorku sačinjavaju tri para i jedan »usamljeni jahač«. Prvi i najkoloritniji par su dvojica hipika iz Omladinske internacionalne partije, Abbie Hoffman (igra ga Sacha Baron Cohen u jednoj od svojih rijetkih uloga u filmovima dramskog registra i također u rijetkoj ulozi u projektu koji nije autorski njegov) i Jerry Rubin (Jeremy Strong). Njihova dinamika je takva da je Hoffman u svojoj »napušenosti«, egzibicionizmu, potrebi za verbalnim nadmetanjem i neodgovornosti dominantniji (što Cohenu odgovara, da u suštini igra komičan lik u ozbiljnoj drami), a Rubin je nekako relaksiraniji, pri čemu ga Strong igra prateći Cohenov takt. Drugi par su »ozbiljni momci« iz pokreta Studenti za demokratsko društvo, Tom Hayden (ponajbolja uloga Eddieja Redmaynea u karijeri) i Rennie Davis (Alex Sharp). Dinamika između njih dvojice je unekoliko inverzna prvom paru, Hayden koji se za vrijeme suđenja drži upadljivo »normalno« je dominantniji dio para u odnosu na strastvenog socijalista Davisa. Treći par, John Froines i Leonard »Lee« Weiner su zapravo statisti na suđenju, djeluju kao da su se greškom našli na optužnici, ali su zapravo dio tužiteljske taktike da budu oslobođeni kako bi presuda imala moralni legitimitet. »Solo-igrač« je David Dellinger (čije je prezime, kombinacija onog koje je nosio pljačkaš banaka Dillinger i onog koje je imao proizvođač mini-revolvera Derringer, izvor izrazito uspjelog humornog momenta u filmu), višedesetljetni mirovni aktivist i prigovarač savjesti koji se zapravo trudio smiriti napetosti na protestima. Njega u svom tipično smirenoj, ali svejedno pomalo čudački-jezivoj maniri igra John Carroll Lynch). Konačno, osmi optuženi bio je Bobby Seals (Yahya Abdul-Mateen II), član Crnih Pantera, koji sa samim protestima nije imao nikakve veze, osim što se našao u istom gradu u isto vrijeme, ali se iz, pretpostavljamo, taktičkih razloga našao na optužnici kako bi kao crni militant (sa sve svojom »svitom«) plašio porotu. Taj će lik poslužiti za jedan izrazito kalkulantski moment u filmu, kada se, pretučen od strane čuvara zbog nepoštivanja suda, u sudnicu vrati okovan i ušutkan pomoću krpe. Taj moment, osim za senzibilizaciju gledatelja i poveznicu k vremenu sadašnjem, Sorkin koristi i kako bi riješio problem poništenja procesa protiv Sealsa i humanizaciju jednog od dvojice odvjetnika optužbe, mladog i ambicioznog, a ipak ne sasvim amoralnog Richarda Schultza (igra ga Joseph Gordon-Levitt). Obranu, pak, predvodi William Kunstler čiji pragmatični, zdravorazumski stav Mark Rylance igra sa žarom veterana kazališne glume. Ulogu suca naklonjenog optužbi, pak, igra Frank Langella, dok epizodu Ramseyja Clarka u svojstvu svjedoka obrane igra Michael Keaton s mješavinom samodopadnosti i ironije.

Stvar je, dakle, postavljena na čvrste osnove, ali u svom scenariju Sorkin se mora hrvati s poznatošću priče, svih detalja oko nje, pa i njenog ishoda. Zbog toga u priču uvodi strukturu vremenskih preskoka, kako unazad (svjedočenja o događanjima na protestima su ilustrirana), tako i unaprijed, putem okvira Hoffmanovog »stand-up« nastupa u kojem on prepričava svoje dojmove sa suđenja. Osim povremenih iskliznuća u sentimentalnost, Sorkin je na režijskom planu solidan, povremeno čak i inspiriran, posebno u pretapanju arhivskog dokumentarnog materijala s novosnimljenim igranim. Te scene, po pravilu »masovke«, najatraktivnije i najspektakularnije su u filmu, ima ih taman dovoljno za dizanje tenzije, a opet ne preuzimaju čitav film. U ostalima se oslanja na školsku režiju u kojoj se izmjenjuju kontra-planovi tek povremeno presječeni širim kadrovima. Dobar posao Sorkin i producenti napravili su s izvrsnom glumačkom podjelom, a povjerenje koje redatelj ima u glumce je vidljivo. Oni mu, pak, to povjerenje uzvraćaju sjajnim rolama u kojima svaki od njih pojedinačno koristi priliku da zablista, ali nikad na štetu drugog ili filma u cjelini. Opet, dometi filma određeni su autorskim namjerama i unekoliko aktivističkim pristupom, te kalkulacijom s nagradama u predstojećoj sezoni. Okvir koji su Sorkin i producenti postavili suviše je rigidan da bi The Trial of the Chicago 7 bio nešto više od »tek« dobrog filma čiji društveni značaj prelazi filmske kvalitete.