Knock at the Cabin

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Iako je često slavljen kao autor filmskih misterija, M. Night Shyamalan ponajprije bi se mogao okarakterizirati kao mistifikator koji ciljano bira nadnaravne teme i pokušava ih tretirati metafizički. Uz to redovno koristi otvorene ili poluotvorene krajeve prije kojih slijede oštri obrati, a sve u cilju maskiranja banalne paraznanosti i ezoterije koje čine osnovu njegovih uradaka. Kada se više drži „realnosti“, odnosno nečeg malo vjerojatnog, ali ipak mogućeg, Shyamalan se pokazuje kao zanatski vješt redatelj koji je spreman poigrati se s filmskim i žanrovskim postulatima. To posebno vrijedi za njegov potcijenjeni film Posjeta iz 2015., zasnovan na premisi da dvoje unučadi idu posjetiti baku i djeda koje, zbog odnosa između starih i njihove majke, u životu nisu vidjeli, e da bi cijela ta neobična situacija skrenula u pravcu horora. Donekle se taj „realistički“ okvir može primijeniti i na trilogiju koju sačinjavaju filmovi Nesalomljivi (iz 2000.), Podvojen (2016.) i Glass (2019.), iako je u prvom filmu riječ o super-herojskoj drami, a druga dva se oslanjaju na parapsihološke postulate. Imao je Shyamalan i komično-dramsku fazu na samom početku svoje karijere, s prva dva filma koja nisu privukla veću pozornost šire filmske javnosti, te znanstveno-fantastičnu u sredini karijere, s apokaliptičnom avanturom Događaj (2008), neuspjelim nastavkom Avatara naslovljenim Posljednji Airbender (2010) i projektom taštine glumačke obitelji Smith Poslije Zemlje (2012), ali ti su filmovi bili gotovo unisono omraženi i od strane publike i od strane kritike, s dobrim razlogom. Shyamalan je sigurno najpoznatiji po svom trećem filmu, Šesto čulo iz 1999., melodrami smještenoj u svijet duhova, te po obratu koji je izveo na kraju tog filma, zbog čega intervencije te vrste danas nazivamo „shyamalanovskim“. Poetiku te vrste pokušao je produbiti i reciklirati s narednim filmovima Misteriozni znakovi (2002), Zaselak (2004) i Žena iz vode (2006), a kao oprobanom receptu vratio joj se svojim pretposljednjim filmom Ostarjeli (2021.).

Shyamalanov najnoviji film, koji je zaigrao i u hrvatskim kinima, Netko kuca na vrata kolibe, oslanja se na oprobanu mistifikatorsku, ezoteričnu formulu kojom se autor bavi svojim tipičnim temama: smakom svijeta, izborom, žrtvom i postulatima žanrova horora, misterije, distopije i hororu bliskih podžanrova trilera poput „home invasiona“. Obitelj koju sačinjavaju par Eric (glumi ga Jonathan Groff) i Andrew (Ben Aldridge) te njihova usvojena kćerkica Wen (Kristen Cui) na odmoru je u naslovnoj kolibi usred šume koji će biti prekinut također naslovnim kucanjem na vrata. Najprije upoznajemo Wen dok zauzeta svojim projektom lovljenja i proučavanja skakavaca iste pohranjuje u staklenu teglu. Njenu zabavu prekida prijeteće krupni muškarac Leonard (Dave Bautista) koji se pokušava s njom sprijateljiti, ne bi li ju upozorio da će on i njegovi suradnici uskoro pokucati na vrata kolibe, te da će se obitelj morati suočiti s teškim izborom. To se doista i događa, Leonard i još troje ljudi provaljuju u kolibu opremljeni starinskim oružjem, svladavaju i vezuju dvojicu muškaraca, dvojicu Weninih očeva, te stavljaju obitelj pred izbor: imaju četiri pokušaja da se dogovore koga će između sebe žrtvovati i ubiti kako bi spasili svijet. Na svako njihovo odbijanje da naprave taj izbor, napadači će žrtvovati jednog od svojih i tako pokrenuti po jedan od katastrofičnih događaja koji vodi k smaku svijeta.

Osim Leonarda koji se predstavlja kao učitelj po danu, a šanker po noći, družinu napadača čine i bivši robijaš Redmond (Rupert Grint), medicinska sestra Sabrina (Nikki Amuka-Bird) i kuharica Adriane (Abby Quinn). Oni su se, prema svojim riječima, upoznali preko interneta, a spojile su ih zajedničke vizije o smaku svijeta i o kolibi u šumi kao mogućem izvoru spasenja. Osim što ta priča djeluje nevjerojatno, ništa manje uvjerljivo ne djeluju ni njihove „biografije“, a kao grupa zapravo djeluju kao nekakvi suludi kultisti. Pritom, Redmond je vjerojatno čovjek koji je jednom prilikom u baru napao Andrewa, zbog čega je i osuđen na zatvorsku kaznu, što napadnutom paru ostavlja dosta prostora za sumnju u motive njihovih otmičara. Također, ma koliko se Eric i Andrew držali skupa, ipak razlike u njihovim „profilima“ ličnosti počinju prevladavati. Naime, Andrew je gotovo militantni ateist, uvjeren da je obitelj targetirana zbog njegove i Ericove seksualne orijentacije, dok je Eric skloniji povjerovati neznancima i zato što je skloniji vjerovanju u više sile, i zato što je skloniji vjerovanju u dobro u ljudima.

Do samog kraja filma i atipično jasnog raspleta, Shyamalan će nas pokušati održati u neizvjesnosti po pitanju toga što je istina, a što krivo uvjerenje. U tome autor u priličnoj mjeri ide i protiv sebe i „reputacije“ koju je stvorio svojim filmovima. Zapravo, teško je povjerovati da će „ezoterični“ Shyamalan odjednom postati racionalan i odbaciti apokaliptične tlapnje kao upravo takve, čak i kada se čini da ide u tom smjeru. Ali etička spornost, i to u etički sporno doba tokom kojeg se javnim prostorom valjaju zaumne teorije i namjerne dezinformacije, samo je jedan od problema Shyamalanova filma. Drugi bi svakako bio njegova derivativnost, budući da smo sve noseće elemente već više puta vidjeli. Naslovom nas unekoliko zavodi na krivi trag, asocirajući na naslov filma Koliba u šumi Drewa Goddarda iz 2011., koji je naslovno okruženje koristio kao okvir za dekonstrukciju žanrovskih „tropa“, što Shyamalan tek u manjoj mjeri čini. Također, „sigurni prostor“ u centru smaka svijeta je motiv koji smo već imali prilike vidjeti, a odnosi snaga između onih koji ga trenutno okupiraju su također više puta ispitivani, kao i distorzija realnosti u takvom okruženju. Za to neka kao primjer posluži 10 Cloverfield Lane (2016) debitanta Dana Trachtenberga, u kojem se na minimalnom prostoru i s minimalnom „posadom“ kreira maksimalna napetost i jako kompleksna dilema. Kada smo kod dileme u srži Shyamalanova filma, i ona je zapravo poznata, od takozvanog vlakovođinog misaonog eksperimenta iz etike, pa do Lanthimosovog drugog internacionalnog filma Ubojstvo svetog jelena (2017). Doduše, motivacija koju su Lanthimos i suscenarist mu Efthimis Filippou dali počinitelju da obitelj stavi pred takav izbor sasvim je osobna i profana, odnosno nema višeg cilja u vidu spasenja svijeta, a i napadač je samo jedan i sasvim nespreman za podnošenje žrtve, ali je sam izbor (koga žrtvovati) u svojoj suštini zapravo isti.

Srećom, Shyamalan ima i ponekog asa u rukavu zbog čega gledanje filma Netko kuca na vrata kolibe nije apsolutno gubljenje vremena. Minimalističko okruženje otvara mu mogućnost da se fino poigrava s režijom, prateći uglavnom perspektive likova i shodno njima podešavajući osvjetljenje kadra. U tome mu svesrdno pomažu direktori fotografije Jarin Blaschke i Lowell A. Meyer, dok originalna glazba Herdis Stefánsdóttir, predominantno oslonjena na gudače, pridonosi tenziji. Interesantni su Shyamalanovi izbori za glumačku podjelu, iako se čini da se vodio uvijek različitom logikom za različite likove. Tako su relativno logični izbori Jonathana Groffa za ulogu Erica i Bena Aldridgea za ulogu Andrewa kontrirani antiintuitivnim izborom Davea Bautiste, inače najpoznatijeg po akcijskim ili eventualno komičnim ulogama, za ulogu blagoglagoljivog i smirenog Leonarda. Ipak, i taj izbor, koji bi se zbog Bautistine fizikalnosti mogao upotrijebiti kao alibi za skretanje ka racionalnijem kraju filma, još jedan je od provjerenih Shyamalanovih trikova. Ipak se radi o autoru koji je dao dramske uloge Bruceu Willisu. Na kraju, Netko kuca na vrata kolibe možemo ocijeniti kao još jedan u nizu filmova M. Night Shyamalana koji ima ponešto svojih momenata, ali čiji se šok i onostranost vrlo brzo potroše i utope.

Glass

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Već na samom početku ovog prikaza ću prekršiti dva važna pravila filmske kritike jer materijal od mene to nalaže. Kao svojevrsni anti-fan M. Night Shyamalana ću govoriti, odnosno pisati, u prvom licu i to pisanje ću započeti ovakvom ogradom da bi recipijentima ovog izlaganja moja perspektiva bila potpuno jasna. Shyamalan je, naime, globalnu slavu stekao misteriozno intoniranom melodramom o duhovima Šesto čulo čiji se doprinos svjetskoj kinematografiji može svesti na za akcijaša i povremenog komičara Brucea Willisa atipičnu utišanu, dramsku ulogu i na ničim izazvani nagli obrat koji dotadašnju priču okreće naglavce. Takvih nadnaravnih drama je znalo biti u tom periodu, na prelazu milenija, za njima su posezala i velika redateljska imena poput Martina Scorsesea (Bring Out the Dead), ali su takvi filmovi, naročito s takvim obratima, često uslijed kritičarske lijenosti dobivali epitet “shyamalanovskih”. Redatelj je to obilato koristio dok je mogao, reciklirajući ponešto ili gotovo sve od toga u daljnjim filmovima, poput Znakova (2002), Zaselka (2004), Žene u vodi (2006), pa donekle i Događaja (2008) koji je označio autorovo skretanje ka žanrovski donekle čistoj akcijskoj znanstvenoj fantastici u kojoj se Shyamalan nije najbolje snašao nastavkom Avatara - Posljednji Airbender (2010), i naslovom Zemlja: Novi početak (2013). Nakon nekoliko vezanih promašaja, filmaš se vratio (ili probudio) s Posjetom (2015) gdje je demonstrirao izuzetnu redateljsku vještinu dovoljnu da zamaskira nedovoljno dobar scenarij izuzetno zanimljive teme.

Dva sam filma namjerno preskočio u ovom kratkom presjeku karijere iz razloga što smatram da ih je za temu, Shyamalanov najnoviji film Glass, važno obraditi posebno i malo detaljnije. Neslomljivi (2000) se očito nastavlja na poetiku Šestog čula i zbog opet dramski utišanog, gotovo tužnog i deprimiranog Brucea Willisa u glavnoj ulozi zaštitara Davida Dunna koji postaje svjestan svojih super-moći i svoje stripovske super-junačke ranjivosti, pa se ne zna s time nositi, kao i zbog neveselog tona pripovjedanja, pa i zbog perifernih momenata poput psihički i fizički krhkog djeteta, odnosno Dunnovog sina Josepha, u plejadi sporednih likova. Gledano iz perspektive filmske povijesti, Neslomljivi je, pak, ostvarenje koje je unijelo revoluciju u žanr filmova o super-junacima i postavilo temelje na kojima su filmske imperije sagradili stripovske mega-korporacije DC Comics i Marvel. Shyamalan je, naime, u nekada čisto akcijski žanr, čiji su se filmovi razlikovali jedino po vizualnom dizajnu i stilizaciji, uveo realistične i dramske momente koji su poslužili kao osnova i za Nolanovu trilogiju o Batmanu i za cjelokupni Marvelov univerzum od Iron Mana nadalje. Istini za volju, realizma, kao i socijalnih konotacija, bilo je i u Singerovom X-Men serijalu započetom baš u godini izlaska Neslomljivog, s tim da je Shyamalanov film svakako elegantniji i uglađeniji. Drugi film koji sam preskočio je Glassov direktni prethodnik, Podvojen (2016), inače ne posve uspjeli psihološki triler o shizofrenom otmičaru imena Kevin Wendell Crumb sa 23 različitih osobnosti, koji drži tri otete djevojke čekajući da se pojavi 24. osobnost, kanibalističko-monstruozna Zvijer. Iako je bio baziran na šarlatanskoj “psihologiji” i scenaristički traljav, naročito iz aspekta predstavljanja različitih osobnosti, film je bio zanimljiv zbog raznovrsne glumačke interpretacije Jamesa McAvoya koji je odigrao višestruku ulogu zaključanu u jedno tijelo, kao i zbog intervencije na kraju, kad se Dunn pojavljuje kao spasitelj i time film povezuje sa Neslomljivim. Shyamalan očito nije odolio iskušenju da zaključi trilogiju i tako smo dobili Glass.

U smislu vremena radnje, Neslomljivi ostaje dublje u prošlosti. Dunn, kojeg opet igra Willis, je sada vlasnik male zaštitarske firme u kojoj je drugi zaposleni njegov sin Joseph (igra ga opet Spencer Treat Clark kojem je uloga u Neslomljivom bila jedna od prvih u karijeri). Svoju super-herojsku sudbinu je prihvatio, pa kao maskirani osvetnik u slobodno vrijeme štiti građane od nasilnika i zločinaca. Glass se vremenski više naslanja na Podvojenog, jer je dotični otmičar opet u akciji i primarni je slučaj kojim se bave David i Joseph Dunn, prvi kroz akciju, a drugi kroz ulogu pomoćnika iz fotelje. Treći i naslovni junak, gospodin Stakleni, alias Elijah Price, teoretičar stripa, terorist i masovni ubojica (ulogu iz Nealomljivog reprizira Samuel L. Jackson), u priču ulazi nešto kasnije, kada nakon prologa i prvog obračuna, Dunn i Crumb, ne sasvim uvjerljivom scenarističkom intervencijom, završe u istoj eksperimentalnoj duševnoj bolnici s njim. Za intervenciju je odgovorna Dr. Ellie Staple (Sarah Paulson), po vlastitom navodu specijalistica za deluzije grandioznosti, a posebno za ljude koji su umislili da su stripovski likovi, koja je u stanju iskoristiti njihove slabosti, u Dunnovom slučaju osjetljivost na vodu i fobiju od iste, a u Crumbovom osjetljivost na jaku svjetlost koja ga tjera da mijenja ličnosti. Njena je ideja da svu trojicu (Price je u instituciji već neko vrijeme i pod sedativima je toliko da je skoro katatoničan) podvrgne terapiji u dva koraka, od kojih je prvi klasično uvjeravanje pomoću racionalizacije, a drugi nikada do kraja objašnjen stroj koji će im učiniti nešto s frontalnim korteksom gdje se navodno krije tajna njihovih deluzija. U pritisku na trojicu pacijenata Dr. Staple računa na pomoć njima bliskih osoba. Joseph je, ako se sjećamo, u super-herojske moći svog oca vjerovao i prije i jače od njega samog. Casey Cooke (Anya Taylor-Joy), jedina preživjela žrtva otmice, nad Crumbom ima moć istinske empatije i kao takva može “opozvati” Zvijer, dok je Crumbu zahvalna što joj je spasio život. A za Pricea, odnosno Staklenog, tu je njegova majka (Charlayne Woodward, doduše koju godinu mlađa od Jacksona, što i upada u oči na ekranu) koja je u međuvremenu, čini se, postala ekspert za stripove kao “posljednju formu usmene povijesti”. Nakon izuzetno “brbljivog” i repetitivnog srednjeg dijela filma punog skrivenih pravih i krivih tragova, slijedi završni obračun praćen “shyamalanovskim” obratima…

Najjača karika prethodnih Shyamalanovih filmova, režija u užem smislu, ovdje je tek korektna i nedovoljna da zamaskira nategnutost scenarija opterećenog verbalnim repeticijama i zakrčenog meta-tekstom i u smislu poveznica sa prethodna dva filma u ovoj na silu sastavljenoj trilogiji, i u smislu teorije i povijesti stripa kao forme umjetnosti i zabave. Sve je to izvedeno lijeno i pješački, flashback scene služe da trilogiju povežu u jednu cjelinu, psihijatrijska bolnica u sjećanje priziva svaku psihijatrijsku bolnicu u horor-filmu, a ne donosi ništa novo na tom planu, manja otkrića svoje korijene vuku iz teorije i povijesti stripa i servirana su uvijek iz drugog plana, a čak ni sam veliki obrat više nije toliko iznenađujući, što zbog činjenice da od Shyamalana tako nešto i očekujemo, što zbog svoje nedorađenosti i nepotkrijepljenosti. Srećom, kod Shyamalana je drama između likova (kada je ima) uvijek jača strana, pa su tako i ovdje odnosi dovoljno uvjerljivi da Glass ne bude loš film. Motivaciju naslovnog junaka možemo shvatiti na ljudskiji način od toga da ga pospremimo u ladicu za zle genije, a iako su Crumbove ličnosti dane još “turističkije” nego u Podvojenom, Zvijer je sasvim funkcionalan zlikovac, dok je Dunn ipak izgubio na svojoj svježini zbog trenda realistički intoniranih super-heroja koji se u međuvremenu razvio pa tako nakon, na primjer, Logana ne predstavlja neko značajno osvježenje. Pitanje je koliko je Dunn zamišljen kao super-heroj koji pati od zamora materijala, a koliko je Bruce Willis zapravo umoran kao glumac. Sarah Paulson, Anya Taylor-Joy, Charlayne Woodward i Spencer Treat Clark imaju premalo prostora u okviru svojih ne baš sjajno napisanih likova da pokažu raskoš glumačkog talenta, a Samuel L. Jackson je u priličnoj mjeri ograničen hendikepom i pozicijom svog lika na glumu tikovima (progovori tek u drugoj polovici filma). Čini se da se jedino James McAvoy zabavlja igrajući višestruku, podvojenu ličnost, osjećajući potrebu da većinu svojih osobnosti učini pamtljivima, ali ni tu mu gužva u scenariju ne ide u prilog.

Konačni dojam je da je Glass kao film nastao stihijski i samo iz autorove potrebe da sklopi trilogiju, te da bi vjerojatno bio bolji da je nastao nakon više promišljanja i neke kasnije verzije scenarija. Međutim, možda je Shyamalanova motivacija bila nešto sasvim drugačije, nešto poput uspostavljanja vlastite super-herojske franšize (kraj filma sugerira tu mogućnost), jer ipak je prvi imao ideju da redefinira žanr i usmjeri ga prema stvarnim ljudima i njihovim emocijama ispod maski i plaštova.

Split

2016.

scenario i režija: M. Night Shyamalan

uloge: James McAvoy, Anya Taylor-Joy, Betty Buckley, Haley Lu Richardson, Jessica Sula

Otvoreno rečeno, M. Night Shyamalan me nikada nije “kupio”. The Sixth Sense me je smorio, mada je obrat na kraju postao standard za filmove tog žanra. Dalje ga nisam pratio, što slučajno (iz lenjosti), što namerno. Čak sam i od Wayward Pines, te inačice Twin Peaks za malo sporije kapirajuće odustao negde oko četvrte epizode, jakoj glumačkoj ekipi uprkos. The Visit me je, priznajem, ugodno iznenadio, Shyamalan je pokazao da zna sa malim budžetima i da svoje loše pisanje ne prenosi nužno na režiju gde, kad zatreba, zna biti itekako precizan.

U teoriji, Split je film koji bi mi bio zanimljiv: psihološki triler o manijaku (McAvoy) sa podeljenom (hm, bolje rasparčanom) ličnošću koji otima tri cure i drži ih zaključane u podrumu. One, naravno, moraju pobeći pre nego što na scenu stupi najgora i najgroznija od njih, šarmantno nazvana Zver. U međuvremenu, manijakova psihijatrica puna strpljenja i razumevanja (Buckley), pokušava da otkrije šta se zapravo dešava i zašto je jedna od ličnosti alarmira, da bi je druga odjebavala, a da pritom ne povredi pacijenta koji joj je dragocen za istraživanje.

U praksi, međutim, Split je drek od filma iz milion i jednog razloga. Čak i kad ostavimo po strani bogus-psihologiju na kojoj je cela priča zasnovana (23 ličnosti u jednoj osobi bi bio rekord, a 24. mislim da nikako nije moguća, pogotovo u formi kakvog deformiranog monstruma), već sama činjenica da se od tolikog broja upoznajemo samo sa kakvih 8 komada, i to u većini slučajeva izuzetno površno, a karakterizacija najdalje dobacuje do karikature, vrišti koliko je Split pretenciozni lažnjak. I to, naravno, u nezavidnu poziciju stavlja glavnog glumca, inače vrlo dobrog McAvoya koji bi u idealnim okolnostima ovom ulogom napravio glumački “masterclass”, ali je sprečen ograničenošću tih ličnosti.

Druga stvar, nije nas naročito briga za žrtve, dve su glupe kao noć (Richardson, Sula) i zaslužuju da poginu, a treća (Taylor-Joy) je potencijalni psiho vrlo mutne prošlosti (ukorenjene u neprijatnim stvarima poput porodične tragedije i pedofilije, u čemu se delom poklapa i sa našim manijakom) kojom nas Shyamalan vuče za nos, ne da bi je do kraja ispitao, zaokružio i time razvio lik koji daje znakove života. Treće, čini se da nas on zajebava i sa tom zverkom, otkako je uvede u priču pa do finala očekujemo nešto ne znam kako jako, a dobijemo gotovo ništa – McAvoya koji skakuće sa sjajem u očima jače izraženim žilama po telu.

Jasno, Shyamalan pokušava da se igra Hitchcocka via rani de Palma, ali mu to ne uspeva. Prvo, u odnosu na velikog majstora nema ni blizu dovoljno znanja, a ne uspeva ni da bude provokativan i “stylish” kao de Palma, pa nije ni čudo da je Split u popriličnoj meri “dry-humping”. Međutim, problem svih problema je što tu zapravo ima materijala za jednu epizodu televizijske serije u rasponu od Twilight Zone preko Tales from the Crypt, pa do Law and Order: Special Victims Unit ili Criminal Minds.

Što se filma tiče, skoro sve što vidimo u Split (a da nije kompletni “gimmick”), već smo u boljem izdanju videli u 10 Cloverfield Lane: i otmicu, i ograničeni prostor za kretanje, i motivaciju zlikovca za postupke, pa čak i obrat kojeg u 10 Cloverfield Lane makar ima, kakav god bio. Ovde je obrat to da obrata nema, možda je to nekakav meta-štos na Shyamalanovu karijeru, ali nimalo ne koristi filmu, naročito u situaciji u kojoj strpljivi gledalac poput mene već posle pola sata počinje da “hvata zjala”.

The Visit

2015

scenario i režija: M. Night Shyamalan

uloge: Olivia DeJonge, Ed Oxenbould, Deanna Dunagan, Peter McRobbie, Kathryn Hahn

Iskren da budem, nisam naročiti poznavalac Shyamalanovog dela. The Sixthe Sense me je smorio onomad kada je izašao, pamtim samo taj neodređeni ugođaj ezoterične pretencioznosti (što je i bila neka moda u filmu kasnih 90-ih i ranih 2000-ih) i dobro izveden “twist” na kraju. Verovatno me je smorio jer sam tada bio nestrpljivi klinac, ali svejedno ni kasnije nisam imao želju da mu se vratim. Njegovih ostalih filmova se, iskreno, ni ne sećam. Nisam siguran ni da sam ih gledao i u kojoj meri. Moguće je da sam ih slučajno promašivao, ili da sam pogledao scenu-dve slučajno, naslutio tupljavinu i odustao. Što se poslednja dva njegova filma tiče, The Last Airbender i After Earth, namerno sam ih propustio, malo ponukan lošim kritikama, malo zbog toga što u njihovim opisima nisam našao ništa što bi me privuklo.

Sa The Visit je priča drugačija i možda sam pao na foru i na vizuelni detalj postera. Možda me je privukla žanrovska odrednica komično intonirane misterije i horora. Možda čak i opis sadržaja u jednoj rečenici: Klinci idu u posetu babi i dedi koje nisu pre videli i ta poseta postaje sve čudnija i čudnija. Možda je za tu instantnu privlačnost bila odgovorna i moja sklonost ka kontriranju i želja za izvrtanjem standardnih, društveno-korektnih šablona. Svakako je prijatna novina da filmski lik starije osobe ne moramo tretirati bilo sa usiljenim poštovanjem, bilo kroz najjeftiniju komediju s puno namigivanja. Zašto filmski starci ne bi jednostavno bili sjebani ili ludi?

Prvo sa čim potencijalni ozbiljni gledalac filma The Visit mora da se izbori je dosta neverovatna pretpostavka da će majka (Hahn), kakva god bila, svoju decu tek tako poslati svojim roditeljima koji unuke nisu nikad videli i sa kojima se očito bolno razišla do te mere da sa njima nije komunicirala 15 godina. Shyamalan za to nalazi lako i ekonomično, ali ne baš promišljeno i do kraja uverljivo rešenje: deca to hoće. Njihov prvi motiv je da puste majci malo slobodnog vremena sa novim dečkom (otac naravno nije u priči, što je indikativno), a drugi je da u svojoj dečijoj naivnosti ispitaju i možda poprave situaciju između svoje majke i njenih roditelja.

Zapravo, u svojoj nedorečenosti, majka je najzanimljiviji lik za analizu i potencijalno ključni za film. Shyamalan joj posvećuje taman toliko pažnje da nas drži zaintrigiranima, ali ne previše da ona sa svojim paketom konteksta (“generacija X” i roditeljstvo, sebičnost skrivena iza individualnosti i ideala) ne preuzme ceo film. Ona će sa klincima u poseti komunicirati preko Skype-a, baveći se više sobom nego njima. Cela ta zavrzlama sa komunikacijom i komunikacijama (zašto ovo, a ne ono, kojeg signala ima, a kojeg nema) je zgodna i arbitrarna za priču koja je 100% “plot driven”. Likovi idu kuda ih ta priča vodi.

Izdeljen u šest kraćih poglavlja, od ponedeljka do subote), uz prolog i viseći epilog, The Visit je zanimljiv filmčić koji priča jednu uvrnutu priču na rubu tri navedena žanra. Klinci, odnosno tinejdžerka Becca (DeJonge) i njen mlađi, pomalo hiperaktivni brat Tyler (Oxenbould) koji će biti dežurno spadalo u filmu (imena ženskih pop-zvezda umesto psovki – neprocenjivo) vozom stižu u majčin rodni gradić, a na stanici ih dočekuju baba (Dunagan) i deda (McRobbie) kojima je drago da ih vide i odvode ih kući, na (krajnje zgodno) udaljenu farmu. Baka deluje kao iz stare reklame, kosa vezana u punđu i stalno petlja oko rerne i kolača. Deka je više stoički tip koji vrlo malo govori i uglavnom petlja nešto po dvorištu, šupi i ambaru.

Iako se sve čini normalnim, Becca i Tyler vrlo brzo primećuju čudne stvari, prvo sitne (poput obaveznog spavanja u pola deset), pa onda sve krupnije i krupnije. Baka je ponoći aktivna i jako čudna, njeno “mesečarenje” nije samo pričanje i hodanje u snu, nego grebanje po zidovima, trčanje po kući bez odeće i povraćanje u mlazevima. Deda, pak, suviše vremena provodi oko ostave koju drži pod ključem, a u kući se često sprema za neki maskenbal na poslu, iako je odavno u penziji. Tu je i podrum u koji se ne ulazi, kao svojevrsna “čehovljevska puška”. Majka to otpisuje kao već prirodno čudaštvo kojem su njeni roditelji (bivši hipici) ionako bili skloni, pojačano sa starošću, demencijom, paranojom i osećajem nemoći.

Stvari postaju sve čudnije i čudnije iz dana u noć i iz noći u dan. Baba i deda daju isprazne odgovore ili se zaključavaju u sebe kad ih Becca pita o svojoj majci, a to ponekad dobiva razmere psihoze. Deda misli da ga neki slučajni prolaznik prati po ulici. Igra žmurke između dvoje klinaca između stubova ispod kuće (takva arhitektura) postaje veoma neprijatna kad im se priključi i baba, a baba ima i još jednu čudnu naviku da tera Beccu da čisti pećnicu iznutra tako što će se zavući (bistra referenca na Ivicu i Maricu). Nešto opako ne štima.

Ono što je pohvalno je to što Shyamalan svoj šlamperaj u scenariju (neke stvari su se mogle “ispeglati” sa malo više mozganja i vremena) ne prenosi na režiju. The Visit je sjajno režiran film, atmosferičan i napet, iako zapravo vrlo predvidljiv. Shyamalan uspeva da izgradi jezu pre nego strah i pritom se ne koristi “jump scare” momentima, nego napetost bazira na čudnosti situacije. To ne znači da nema igrivih dosetki. “moša” i cimova, odnosno namernog navođenja na krivi trag. Utisak lagano kvari zbrzana kulminacija i epilog koji visi i koji govori o tome da se Shyamalan premišljao kako završiti film (u komičnom, misterioznom ili horor ključu), pa izabrao najgoru moguću kompromisnu varijantu.

Ipak kroz većinu filma Shyamalan vešto žonglira žanrove i čak ih promišlja i ubacuje komentare na njih. Za dodatni ugođaj, The Visit je, pored svega, još i “found footage” film, mada tu odrednicu ne koristi samo da bi pokrio vizuelno izdrkavanje sa jeftinim trikom. Iako je dramaturško objašnjenje za potrebu za tim naivno (Becca, naime, želi snimiti dokumentarac kako bi majku pomirila sa njenim roditeljima), postupak je ovde pametno i promišljeno izveden: nema previše treskanja, snimljeno je iz dva ugla (kamera i foto-aparat) i montirano i stvarno podseća na bolji amaterski dokumentarac, a ne na klon The Blaire Witch Projecta. To je u tekstu savršeno opravdano sa tim da je Becca entuzijasta za filmsku režiju i da je “uradila domaći” i makar na internetu pročitala ponešto o važnim stvarima za snimanje filma.

The Visit je jedan od onih horora kakve retko viđamo u Hollywoodu. On se sa formulama igra, ne pokušava da izmisli svoju ili da se veže na tuđu, pa da preraste u franšizu. Relativno skroman budžet filma od 5 miliona dolara je takav zbog relativno malog broja lokacija i glumaca, među kojima nema zvučnih imena, što nam je opet od pomoći da likove posmatramo kao osobe, čak i kad nisu potpuno životni. Opet, štancerskiji projekti su rađeni i za manje i za više. The Visit u svojoj suštini ostaje jedan nezavisan i nepretenciozan film, posveta učenju i istraživanju u procesu stvaranja filma. I pored nešto frustrirajućih nedostataka, preporuka od mene stoji.