A Film a Week - It All Ends Here / Svemu dođe kraj

 previously published on Cineuropa

Everything has to end at some point, and legendary Croatian filmmaker Rajko Grlić supposedly decided to wrap up his career with a genre piece along the lines of a crime and political thriller, film noir, romance and satire all in one, which was also intended to rail against the corruption and the abuse of power deeply rooted in Croatian society. It All Ends Here premiered at 71st Pula Film Festival, the same place where Grlić showcased his feature debut, Whichever Way the Ball Bounces (1974), for the first time 50 years ago.

Written by Grlić and novelist Ante Tomić as their fourth collaboration, It All Ends Here is actually an adaptation of Miroslav Krleža’s 1938 novel On the Edge of Reason. The novel itself is tough to adapt owing to its structure of concentric circles, but the duo did a fine job of streamlining it and converting it to an eventful, linear plot that’s easy to follow and suits the genre cinematic approach. Their decision to move the plot from the first half of the previous century to a contemporary setting also proved to be a good way for them to make their point.

At the centre of the story we have lawyer Maks Pinter (Živko Anočić, seen in last year’s Pula entry Escort), who becomes fed up with serving his client, tycoon Dinko Horvat (played by Serbian actor Boris Isaković, best known for the role of Ratko Mladić in Quo Vadis, Aida?), after getting him off the hook for the murder of two trespassers, both former workers of a meat-packing facility that Horvat ran into the ground. Maks is willing to sacrifice his social status and even his cosy family life, so he turns to his former lover Nina (Jelena Đokić, glimpsed recently in 78 Days), who also has her own motives to try to hurt Horvat. Maks actually has a video that he can use to blackmail Horvat, but can the duo endure the pressure exerted by the powerful, psychopathic magnate, who also has strong political ties?

The main problem with the film lies in its dialogues, which sometimes sound as if they have been lifted directly from a work of literature and at times are overly theatrical. This is compounded by Grlić’s and Tomić’s tendency to speak through the characters in order to make a point, which is something that does not sit well with genre filmmaking that “likes” certain rules, but which cannot abide unsubtle didacticism. Also, this type of dialogue puts pressure on the actors to deliver the lines, which all of the leading trio do fairly well. Živko Anočić is a standout here, since those ambivalent types of characters suit him, while Boris Isaković does enough recycling of his preferred type of menacing characters to make Horvat compellingly scary, and Jelena Đoković adds a bit of craziness and vulnerability to the seductiveness of a noir femme-fatale type.

The technical aspects are also well done. Branko Linta’s camerawork uses a lot of bluish tones that suit the genre, while Tomislav Pavlic’s precise editing keeps the viewer engaged during the merciful running time of 89 minutes. Grlić’s directing is generally unobtrusive and invisible, so it lacks a bit of the flavour and flare much needed for a genre piece, but it does not overly hamper the film, which uses spoken threats as its primary fuel. With this “message over both style and substance” approach, It All Ends Here lands in the territory of a decent film that also serves up a strong statement.

It All Ends Here / Svemu dođe kraj

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ima neke simbolike u tome da Rajko Grlić sa svojim novim i, barem po najavi, poslednjim filmom zatvara puni krug koji je počeo tačno pedeset godina ranije sa svojim prvencem. Čak je i mesto radnje isto, Pula i njena Arena, što nam daje sugestiju da je sve to namerno odabrano, a ne iznuđeno, recimo, festivalskim odbijenicama, ali tu sličnosti i simbolika i prestaju. Ipak su se za tih pedeset godina (i dvanaest dugometražnih bioskopskih filmova) koliko stoji između Kud puklo da puklo i Svemu dođe kraj promenili i Grlić i sama kinematografija.

Svemu dođe kraj je takođe i već četvrta scenaristička saradnja Grlića i pisca Ante Tomića, nakon filmova Karaula, Neka ostane među nama i Ustav Republike Hrvatske. Međutim, ovog puta je u igri i jedan drugi pisac, odavno pokojni Miroslav Krleža, i njegov strukturno nesvakidašnji (i stoga vrlo zahtevan za adaptaciju) roman Na rubu pameti iz 1938. godine. Priča je, doduše, prenesena u sadašnje vreme i to itekako ima smisla za poentiranje, budući da korupcija i ljudska gadost izgledaju, ponašaju se i čak zvuče isto u Zagrebu i okolini 1938. i danas, ali verovatno i na drugim mestima i u drugim vremenskim periodima.

Novina je i to da su Grlić i Tomić za pristup odabrali žanrovski, kombinujući osnovu političkog trilera i krimića s elementima ljubavne drame i satire, što može biti i mač s dve oštrice. To vredi i za Grlića koji kao reditelj do sada nije išao do kraja u žanr, a naročito za Tomića, budući da žanrovska kinematografija jako voli interna pravila dramaturgije koja Tomiću svakako nije jača strana, a još gore trpi popovanje, didakticizam i „piščevu tešku ruku“ od one ne-žanrovske, a kamo li od proze ili kolumne kao Tomićevih sredstava izražavanja. Zapravo, ima tu i pogodaka i promašaja, pa je na kraju čaša polupuna ili poluprazna, u zavisnosti od visine naših očekivanja.

Maks Pinter (Živko Anočić) je prestižni zagrebački advokat čiji je glavni klijent tajkun Dinko Horvat (Boris Isaković), čovek povezan sa svim marifetlucima i tranzicionim malverzacijama u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas. U konkretnom slučaju, Horvatu se sudi za ubistvo dvojice radnika fabrike u njegovom vlasništvu koji su mu upali na posed, a strategija je nužna odbrana, uz tvrdnju da su njih dvojica bili naoružani.

Nije slučajno da Pintera upoznajemo u trenutku slabosti i nesvestice, za šta ćemo kasnije otkriti da se radi o sinkopi (terminu inače poznatom iz jedne stvarne hrvatske tajkunske afere). To je siguran znak da on više ne može da živi na način na koji je do sada živeo, s grižom savesti zbog svih Horvatovih gadosti koje je prikrivao. Zbog toga je spreman da se javno sukobi s Horvatom, s političkom klasom i represivnim aparatom koji ga štite, da rizikuje odlazak u zatvor i gubitak doma i porodice.

Dodatni okidač za to je povratak njegove nekadašnje ljubavnice Nine (Jelena Đokić) u njegov život. Ne samo da je Nina sada bogata udovica koja ne mora da se brine za egzistenciju, već i sama ima motiv da udari na Horvata zbog njihove lične, komplikovane i brutalne pred-istorije. Pinter, doduše, ima jedan snimak kojim može uceniti Horvata, ali pitanje je zapravo koliko mu to može pomoći protiv psihopate koji, za razliku od ostalih ljigavaca, voli sam da uprlja ruke.

Jedan od uspeha filma je to da scenario labavu strukturu romana organizovanu u koncentrične krugove vrlo vešto pegla u gotovo linearnu, što prilično pogoduje autorskoj viziji žanrovskog filma. Zaplet je taman onoliko komplikovan da bi ostao intrigantan i otvarao mogućnosti za daljnja skretanja i iznenađenja, a čak i nagli rasplet funkcioniše protivno svim očekivanjima. Karakterizacija likova nije dubinska, već čisto funkcionalna, ali to makar glumcima ostavlja nekakvu slobodu u interpretaciji.

Dijalozi bi, međutim, mogli i morali da budu bolji, lišeni didakticizma i propovedanja autora kroz likove, kao i repeticija jednih te istih replika i štoseva. Grliću i Tomiću su to zapravo manirizmi koji bi pokopali i njihove druge filmove, ali ih je nešto drugo (po pravilu gluma) uvek uspevalo da „izvadi“. Ovde, međutim, makar u teoriji imamo žanrovski film i drugačija pravila igre, pa takve eskapade još više štrče, čak i kad je gluma dobra, a jeste.

Živko Anočić kao da se specijalizovao za ovakav tip uloga: likova koji mogu delovati i naivno i opasno, i moralno i ljigavo, sve u isto vreme, ali čiji su motivacija i način na koji doživljavaju stvari svakako jaki. Jelena Đokić igra Ninu kao malo ocvalu, ali još uvek zavodljivu noarovsku „fatalku“, pomalo ćudljivu, ali sa dozom emocija i straha. Boris Isaković reciklira jednu od svojih tipičnih rola moćnih negativaca, ali neka posebna originalnost i nije potrebna da bi on u takvom tipu uloge delovao uverljivo preteće.

Interesantni su i neki izbori epizodista. Primera radi, Janko Popović Volarić je sasvim dobar izvor za ljigavog advokata, Maksovog bivšeg partnera u kancelariji, a Ksenija Marinković za predstavnicu radnika mesne industrije čiji je pogon Horvat upropastio. Najinteresantniju epizodu, u svom maniru, ostvaruje Emir Hadžihafizbegović kao Maksov kolega s robije, bivši klijent i poveznica između njega i radnika. Neki drugi izbori se na prvi pogled mogu činiti bizarnim ili namerno provokativnim, kao kada poznati advokat igra tužioca, ali to je možda deo Grlićeve „šok-taktike“ za hrvatsku publiku koja će film prepoznati kao vernu sliku stvarnosti u zemlji i steći utisak da je makar jedan veliki reditelj na njenoj strani.

Van toga, njegova režija je prilično školska i neprimetna, sva u oprobanim kombinacijama ručno nošene kamere za osećaj istinitosti, „stedikema“ koji anulira drmusavost i plan-kontraplan scena dijaloških izmena. Možemo reći da režiji fali malo arome, ali zapravo za film čije su osnovno pogonsko gorivo izrečene pretnje (a ne akcija), ovaj pristup je prilično funkcionalan da ga dovede do kraja koji čak dolazi prilično brzo, posle 89 minuta, zahvaljujući odlučnoj i preciznoj montaži Tomislava Pavlica.

Na kraju, pitanje o tome je li čaša polupuna ili poluprazna će ostati s istim odgovorom gledalačkih očekivanja. Jasno nam je da nam Grlić sigurno neće napuniti čašu do vrha jer je najbolje od sebe već dao, i to još za Jugoslavije, niti će je ostaviti potpuno praznu jer je za to ipak suviše iskusan. Uostalom, utisak je da Grlić u novom milenijumu nastupa manje kao filmski stvaralac, a više kao komentator društvenih zbivanja, a da to radi i sa filmovima. U tom smislu mu je ovaj poslednji, oproštajni i testamentarni svakako najjača izjava, što je respektabilno čak i kada u pitanju nije autorov najbolji film.