31.1.16

The Hateful Eight

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
 
Čini se da je Quentinu Tarantinu bilo žao da projekt propadne nakon skandala sa “curenjem” scenarija na internet, pa se predomislio i ponovo ga pokrenuo, ali je cijela ta zbrka bila samo početak paradoksa koji su se redali u javnom diskursu prije nego li se film pojavio u našim kino-dvoranama. Najavljen je epski format trajanja od skoro 3 sata, ali bi većina toga vremena otpala na dijaloge, nasuprot akciji. Film je snimljen analogno, na traci (što je Tarantinov običaj), ovog puta u predivnom Panavision 70 formatu, ali je radnja većinom smještena interijerno, u jednoj jedinoj prostoriji, pa se postavlja pitanje je li zaista bilo vrijedno upotrijebiti takav impresivan format gdje bi i “obična” 35-ica bila sasvim zadovoljavajuće rješenje. 
Da odmah riješim taj čvor, “Mrska osmorka” po tom pitanju nije promašaj, ali je prije svega namijenjena gledaocima koji i inače vole i cijene Tarantinov rad. Tri sata dijaloga s povremenim naletima akcije i krvavog nasilja neće se vući kao gladna godina i ni u jednom trenutku neće biti dosadni. Istini za volju, replike neće biti toliko duhovite i citatne na kakve smo navikli iz autorovih ranijih radova, ali će svejedno biti dovoljne da nam održe pažnju na zavidnom nivou. A ni vizualni aspekt neće biti potrošen bez obzira što se većina radnje odvija u jednoj prostoriji i u večernjim satima, jer Tarantino vješto režira, mijenjajući tempo, ubacujući “flashback” momente i na taj način izbacujući radnju van i na dnevnu svjetlost. 
Čak, za razliku od “Odbjeglog Django” s kojom će “Mrska osmorka” najviše biti uspoređivana, Tarantino bolje upravlja sa svojim likovima kao resursima, ne “ubija” zanimljivije na tri četvrtine filma i ne ostavlja nas s manje zanimljivima i manje razvijenima do kraja. “Mrska osmorka” ima sasvim dovoljno zanimljivijih likova da čak kad i neki od njih poginu kako bi radnju “ubacili u brzinu”, ostali mogu preuzeti priču na sebe. Također, za razliku od Djangovog tretmana vesterna kao manje ili više dekoracije za “blaxploitation” priču (mitologije su suviše različite da bi se tek tako spojile), u “Mrskoj osmorci” Tarantino fluidnije miješa žanrove, vestern spaja s detekcijskim krimićem na tragu Agathe Christie (“Deset malih crnaca” su svakako bili uzor). Spoj dijaloškog, manje događajnog i bliskog kazalištu s akcijom također je izveden perfektno, a muzička podloga legendarnog Enia Morriconea sjajno diktira tempo. 
Film zapravo i počinje s njom prateći raspelo prekriveno snijegom. Kadar se širi i udaljava, pa vidimo snježne vrhove, šumu, mećavu u daljini i kočiju koja juri kako bi od nje pobjegla, a onda se zaustavlja zbog prepreke na putu. Bivši časnik Unije Marquis Warren (Samuel L. Jackson) sjedi na naslaganim truplima i traži prijevoz. Putnik u kočiji nije baš time oduševljen jer je platio za privatnost. Kao i Warren, i on je lovac na ucijenjene glave, a u kočiji putuje sa svojom lovinom. Riječ je o Johnu Ruthu zvanom Krvnik (Kurt Russell), poznatom po tome da svoju lovinu isporučuje živu, a lovina je Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh), “ubilačka kučka”, kako ju on predstavlja. Dvojica muškaraca brzo sklapaju aranžman da jedan drugome čuvaju zaradu, a čini se da će to biti više nego potrebno. Dokaz za to je već sljedeći “stoper”, bivši južnjački bandit Chris Mannix (Walton Goggins) koji se predstavlja kao novi šerif gradića Red Rock u kojem dvojac mora ostaviti svoju lovinu. Vremenske prilike su takve da oni tamo neće stići prije mećave, pa moraju prenoćiti u Minnieinoj pozamanteriji, jedinom svratištu usput. Tamo će četvorka iz kočije upoznati još jednu četvorku, radnika Boba (Demian Bichir) i trojicu gostiju: putujućeg krvnika specijaliziranog za egzekucije na vješalima, Engleza Oswalda Mobraya (Tim Roth), te kauboja Joea Gagea (Michael Madsen) i bivšeg generala Konfederacije Sandyja Smithersa (Bruce Dern). 

Ako se pozabavimo elementarnom matematikom, jasno nam je da brojka iz naslova ne štima (sa kočijašem ih je već devetoro), a ako smo pratili imena na uvodnoj špici, shvaćamo da nam je Tarantino priredio još poneko iznenađenje, kao i to da se neki od naših vrlih gostiju lažno predstavljaju... I eto nas u ozbiljnom problemu. Jasno, radnju možemo prepričati i kraće, u rečenici ili dvije, ali opet ne možemo sa sigurnošću odgovoriti na pitanje o čemu se tu radi, odnosno koja je tema filma, ta velika ideja koju nam autor želi poručiti. Znamo da je ima, Tarantinovi filmovi, naročito recentni, su naprosto takvi: kroz postmodernu multi-žanrovsku obradu ispostavljaju određenu relevantnu temu i stav. Jedna od tih tema može biti rasizam o kojem govore dvije najsnažnije replike u novom filmu, vremenski odvojene i tematski kontrastne, o osjećaju sigurnosti kod bijelaca, odnosno crnaca u američkom društvu, kako tada, nekoliko godina iza građanskog rata, tako i sada u svjetlu učestalih rasno motiviranih incidenata. U prilog tome govori i jedan od motiva koji se ponavljaju kroz film, Lincolnovo pismo koje posjeduje Warren.
Druga tema koja se može iščitati iz teksta filma je mizoginija i posljedična ženska osveta kad emancipacija i jednakost nisu moguće. Tarantino se time već bavio u svojim filmovima “Kill Bill” i “Death Proof”, ali ovdje imamo drugačiji tretman. Daisy nije nevina žrtva, već apsolutni negativac, lajava, otvoreno rasističkih stavova i ponosna na svoju banditsku karijeru. Kao takva, ona provocira, dobiva udarce, gubi zube, biva zalivena hranom i tjelesnim izlučevinama po licu, ali svejedno uvijek ustaje na noge. Ona je možda “ubilačka kučka”, ali je svejedno moramo poštivati kao jaku ženu. Opet, nijedna od te dvije teme nije toliko istaknuta da bi nosila cijeli film, pa možda odgovor treba potražiti dalje, u detaljima i kontekstu. Možda Tarantino “Mrskom osmorkom” promišlja vestern kao žanr. Imamo Morriconeovu muziku kao posvetu špageti vesternima, a i likovi i erupcije amoralnog, nihilističkog nasilja su na tom tragu. Opet, postratnim kontekstom Tarantino žanru prilazi iz novohollywoodske, revizionističke perspektive, ulazeći u polemiku s klasičnim, epskim vesternima (na koje opet asocira raskošna fotografija). Naime, veterani obje vojske pojavljuju se u vesternima, ali o svojim ratnim prošlostima ne govore, nego egzistiraju zajedno težeći k nekom zajedničkom cilju. Tarantino ratni kontekst i strane na kojima su se likovi borili izbacuje u prvi plan u njihovim razgovorima i sukobima. To se opet može vezati na rasizam i truli kompromis u temeljima američkog društva koji pokušava zadovoljiti sve strane, što je nemoguće i zbog čega je to društvo još uvijek nedovršeno. A možda se “Mrskom osmorkom” Tarantino zapravo bavi sobom i svojom karijerom.
          Većinu glumaca smo već vidjeli u njegovim filmovima, uglavnom igraju varijaciju na temu svojih tipičnih uloga, neki su čak ubačeni pomalo na silu. Čak se i Jennifer Jason Leigh uklapa u autorov modus operandi da u film ubaci zvijezdu čiji se sjaj pomalo ugasio. A i zatvoreno okruženje te pitanja kojima se likovi bave neodoljivo podsjećaju na autorov (službeni) prvijenac “Reservoir Dogs”.
Bilo kako bilo, “Mrska osmorka” daje nam misliti, a u tim nesavršenostima, neujednačenostima i nedoumicama može se i uživati. U trajanju od skoro tri sata sigurno će se naći nepotrebnih djelova, poput naratora koji je tu samo da bi redatelj održao tradiciju pojavljivanja u svojim filmovima. Jedan flashback će skliznuti u nepotrebnu vulgarnost, a ni drugi, duži, neće biti neophodan, mada dolazi u pravo vrijeme da presiječe ustaljeni ritam. Uvod će možda biti pretjerano elaboriran, Mannixovo premišljanje je možda nedovoljno, a mogli bi se naći i logički nedostaci u ustroju priče usljed ograničenog prostora na kojem se zbivaju pozadinske priče pojedinih likova. No i pored toga dobit ćemo ono po što smo došli: osebujan film koji nam ni u kom slučaju neće biti dosadan.