All of Us Strangers

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Endrju Heig svakako ima „ono nešto“, neku mudrost i razumevanje za filmski lik i glumca, za čoveka i za ljubav. Ovo poslednje nikako ne treba zanemarivati jer je upravo ljubav, u potpuno različitm ključevima, prisutna u svim filmovima britanoskog autora.

U malo gledanom prvencu Greek Pete, to je transakciona iluzija ljubavi. U filmu kojim se probio, Weekend, to je iznenadna strastvena ljubav između dvojice gej mladića. U najzrelijem i najuspelijem filmu 45 Years, tu su čak dve ljubavi jednog starijeg čoveka, jedna prema dugogodišnjoj supruzi i jedna prema nikada prežaljenoj bivšoj devojci koja je poginula, obe istovremeno i mlade i stare, svaka na svoj način. I u predominantno socijalnoj drami s elementima filma ceste Lean on Pete imamo ljubav kao pokretačku silu, prijateljsku, gotovo familijarnu ljubav koju siromašni dečak koji nikada nije imao sreće oseća prema naslovnom isluženom trkačkom konju kojeg želi od crne sudbine klanice u Meksiku.

Dve povezane ljubavi, ona koju osećamo prema roditeljima i ona strastvena koju osećamo prema partnerima, nalaze se u centru Heigovog najnovijeg filma All of Us Strangers koji smo upravo imali prilike da vidimo u programu Velikih 5 na Zagreb Film Festivalu. Ako, međutim, uzmemo u obzir da je ovo i adaptacija i rekontekstualizacija romana Stranci japanskog pisca Taičija Jamade, možemo shvatiti da Heig ovog puta napušta realistični ključ kojeg se do sada držao, pa sada porodičnu i romantičnu dramu spaja s fantazijom, pa čak i mekim hororom.

Naš protagonista je Adam (Endrju Skot, negativac iz serije Sherlock), filmski scenarista „zaglavljen“ na projektu inspirisanom njegovim roditeljima koji su poginuli kada je njemu bilo samo 12 godina. Rad na scenariju mu baš i ne ide, sklon je prokrestinaciji, a ni lokacija sablasno praznog solitera u kojem živi ne pomaže puno, baš kao što ne pomaže ni ubacivanje u „štimung“ na silu slušanjem ploča s muzikom iz 80-ih. Kada jednog dana on jedini odreaguje na zvono za požar koje se uključilo iz čista mira, primetiće pogled jednog od retkih komšija, Harija (Pol Meskal koji se ulogom u filmu Aftersun uvrstio na listu glumaca čiji rad valja pratiti). Kada mu se Hari iste večeri pojavi na vratima, Adam će ga isprva uljudno odbiti, ali će se postepeno zagrejavati za njega i njih dvojica će započeti vezu koja će inače usamljenom Adamu pomoći da se otvori i reši nekih od inhibicija.

Paralelno s time, Adam će početi da odlazi u dom svog detinjstva koji se nalazi izvan grada, a što je najčudnije, tamo će ga čekati njegovi pokojni roditelji. Otac (Džejmi Bel) i majka (Kler Foj) deluju mlađe od njega, što je interesantan i logičan koncept budući da su bili mlađi od sadašnjeg Adama u trenutku pogibije, ali ogledala u kući koja je ostala u 80-ima će nam dati sliku dvanaestogodišnjeg i još uvek nesigurnog Adama. Odrasli će, pak, pokušati da sa njima razreši neke od stvari koje su ga mučile kroz veći deo ili čak kroz ceo život. Ljubav je tu i nesporna je, ali ona sama za sebe nije dovoljna i ne može zameniti rad na odnosu, razumevanje, podršku, molbu za oprost, pa čak ni priliku za poslednje pozdrave...

Ezoterija ovog tipa je Heigu do sada bila prilično nesvojstvena, i to uzima svoj danak u tome da autoru treba nešto vremena na početku da uspostavi taj „svet“ i pravila koja u njemu važe. Jednom kada mu to uspe, All of Us Strangers postaje prilično impresivno filmsko delo koje vezuje gledaočevu pažnju i ne popušta do samog kraja koji se, doduše, čini pomalo zbrzanim i preteranim, odnosno na tragu nekih drugih filmova iz žanrova fantastičnih drama i mekih horora. Film na koji se najviše poziva zato ne bi trebalo pominjati u strahu od „spojlera“, već samo primetiti da to možda nije najsrećnije rešenje.

Međutim, do tada All of Us Strangers nudi sasvim dovoljno materijala za uživanje. Tu se pre svega radi o dubokim, snažnim i potpuno životnim emocijama kakve na filmu nemamo puno prilike da vidimo. Zatim, radi se o raznim detaljima kojima Heig posvećuje punu pažnju i koji su značajni i za radnju, i za likove, i za celo okruženje filma, a na posletku i kao kanali komunikacije nečega prema gledaocima. Nadalje, tu imamo za Heiga tipično detaljne i duboke likove koje i pre i posle filma možemo zamisliti kao punopravna ljudska bića, a imamo i nesvakidašnje raspoložene glumce koji daju sve od sebe, u procesu ostvarujući ponajbolje uloge u svojim karijerama. Na kraju, imamo i raznolik, a opet savršeno promišljen i na kraju krajeva logičan vizuelni identitet filma kojim se, uz dodatne auditivne začine, kako u smislu muzike, tako i kroz dizajn zvuka, „cementira“ utisak gledaocima.

Taj utisak možda nije uvek najlakše izreći i možda on sam zahteva još nešto dodatnog vremena da se slegne, ali to film ne čini ništa lošijim. Zapravo, čak mu ni neki očiti nedostaci nisu diskvalifikaciona mana, već inherentna karakteristika prirodnog i retkog dragulja što All of Us Strangers zapravo jeste kao film.

Lean on Pete

tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3

Najnovijem filmu Andrewa Haigha pod imenom Moj prijatelj Pete teško je prići iz bilo kog ugla. Za standarde filmova pod-žanra “o djeci i životinjama” suviše je realističan i ni izbliza sentimentalan kao što takvi filmovi znaju biti. Kao film ceste, opet, ne funkcionira jer mu je potrebna skoro polovica trajanja da se na cestu otputi. Opet, nije ni to ni djelo teškog socijalnog realizma jer se njegov autor patnjama svoga protagonista ne bavi dubinski niti prvenstveno ispituje društveni milje koji je tu patnju prouzročio, pa dobivamo dojam da se naš mladi protagonist zlopati uglavnom zbog loše sreće s kojom se rodio i zato što je svijet sam po sebi dosta surovije mjesto nego što smo to spremni priznati. Također, to nije niti film o odrastanju, čak ni onom naglom, jer “ad hoc” obitelj koju pored našeg protagonista Charleya čine još njegov mentor, zlosretni vlasnik trkaćih konja Del Montgomery (u očekivano maestralnoj i do dna iskrenoj interpretaciji Stevea Buscemija) i jahačica Bonnie (igra ju Chloë Sevigny) biva rasturena u jednom trenutku, a sam Charley nema dovoljno vremena i sigurnosti misliti o onome što muči njegove vršnjake (o prvim ljubavnim vezama, sportskim i akademskim uspjesima, te gdje će ići na studij) jer mora zarađivati za život i prevaliti par tisuća kilometara od Portlanda (savezna država Oregon) bježeći od socijalnih službi ne bi li stigao do svoje tete u državi Wyoming. Čak ni naslovni junak, isluženi trkaći konj Pouzdani Pete, neće stići do kraja filma, čak ni kao duh u Charleyevim mislima, premda se on, izmučen i nesiguran čak i kad je na sigurnom, žali da mu dolazi u san. Opet, Haighov film nije začudan, naprotiv, vrlo je konzervativan u svojoj formi i čak se može podvesti pod sindrom koji hvata europske stvaraoce jednom kada se domognu Amerike. Kao i mnogi prije njega, Haigh je opčinjen širinom američkog prostranstva, što implicira neograničene mogućnosti, a s druge strane je začuđen i povrijeđen time kako ta zemlja mogućnosti pušta svojim najranjivijim slojevima da kroz pukotine u sustavu propadnu na samo dno. Opet, kod Haigha je to samo dio mozaika, jer je Moj prijatelj Pete prije svega adaptacija romana, pomalo pikarskog štiha i epizodičnog u strukturi, i to, izmjenama u scenariju unatoč, prilično literarna u smislu toka priče, što će se pokazati kao najslabija točka filma.

 Kada upoznamo Charleyja kojeg Charlie Plummer igra s ležernošću naturščika i sa zvjezdanim potencijalom mladog Rivera Phoenixa, on nam se čini kao običan momak s običnim životom koji svakog jutra trči ne bi li ostao u formi i možda se priključio nekoj školskoj sportskoj momčadi. Čak se i scena u kojoj mu za generaciju starija ženska osoba servira doručak može tumačiti ili kao prizor obiteljske idile ili kao nešto iz žanra “kitchen sink” drama. Ubrzo, međutim, doznajemo da mu ta žena nije majka, čak ni maćeha, već očeva kolegica s posla, da su njih dvojica praktički tek došli u grad na, čini se, neprekidnom potucanju od nemila do nedraga, te da je otac pijanac i serijski zavodnik koji možda voli svog sina, ali se o njemu svakako ne brine dovoljno kvalitetno. Istini za volju, ne brine se ni o sebi jer je pitanje dana kada će ga sreća napustiti, odnosno kada će spavati sa ženom pogrešnog čovjeka čije će ga batine koštati života. Momka će trčanje dovesti i do Dela i njegovih konja, pa će mu Del ponuditi posao svog pomoćnika i skromnu dnevnicu od 25 dolara, te ga naučiti kako se treniraju sprinterski konji, kako se pazi na njih i kako njihove karijere nisu naročito duge, pa se za njih ne treba vezivati. Ta će spoznaja doći kasno jer je Charley već izabrao Petea za svog ljubimca kojem je sudbina (prodaja u Meksiko gdje se konji mogu legalno klati i konzumirati kao meso) već zacrtana. Del možda nije loš čovjek, ali svakako čini loše stvari da bi preživio u surovom svijetu provincijskih hipodroma i utrka na rančevima za bijedan novac. On svoje konje ne štedi i oni mu vrijede onda kada donose novac, za sebe kaže da više nema nazad, a da nikome drugom ne želi svoju sudbinu.

Bez oca, bez novca i bez plana, Charley odlučuje da makar pokuša spasiti svog prijatelja tako što će ga ukrasti, zajedno sa Delovim kamionetom i prikolicom. Ideja je jedino stići do tete Margy (indie glumica Alison Elliott), a ostanak bez goriva, bez novca i bez hrane kao tek prvi od problema na tom putu. Na svom putu Charley će upoznati i brojne druge nesretnike, ratne veterane, beskućnike, alkoholičare i ljude bez šansi, a u svima njima će možda vidjeti i dio sebe.

Naravno, što funkcionira u romanu ne mora nužno funkcionirati u filmu. Recimo, kada mladić pripovjeda konju o svojoj prošlosti, o majci koja ga je napustila, o kampiranju s tetom ili o osjećaju sramote koji je zbog svog siromaštva imao pred svojim bolje situiranim školskim drugovima na nekoj od prethodnih stanica u životu, to ima istu funkciju u romanu i u filmu – da nam približi njegovu pozadinu, ali u kadru djeluje mnogo nezgrapnije negoli na papiru. Konačno, i trajanje filma od dva sata i izrazito epizodična struktura u priličnoj mjeri testiraju naše gledalačko strpljenje količinom “muka po Charleyu” koju moramo podnijeti, a ni nešto “mekši” kraj na rubu patetike nas neće relaksirati. Andrew Haigh se s materijalom ove vrste očito ne snalazi jer je njegova autorska pozadina drugačija. U svojim ranijim, britanskim filmovima Haigh je više studirao odnose u vezama i među ljudima, bilo u gay ključu kao u Vikendu ili u heteroseksualnom, u okolnostima dugovječnog braka koji biva uzdrman vijestima iz prošlosti u 45 godina. Takav pristup je održao i po dolasku u Ameriku, radeći na televizijskoj seriji i filmu Looking, situiranim u gay zajednici San Francisca. Nešto od tog pristupa ćemo vidjeti i u filmu Moj prijatelj Pete. Haigh izrazito voli i poštuje svoje likove i stalo mu je do njih, pa ih možemo zamisliti kako postoje u realnom svijetu i prije i poslije nego što je djelić njihovog života uhvaćen na filmu. To naročito vrijedi za epizodne likove koji ovdje nisu svedeni samo na aparat zapleta, čak i kad zaplet okreću u jednom ili drugom pravcu. Taj pristup je zahtjevan, ali i zahvalan za glumce sa kojima Haigh perfektno radi i omogućava im uloge u rangu najboljih u njihovim karijerama. Po tim ulogama Charlieja Plummera (koji je ovaj film snimio prije nego što smo ga imali prilike vidjeti u ostvarenju Sav novac svijeta Ridleya Scotta), Stevea Buscemija i ostalih ćemo najbolje i u najboljem svjetlu pamtiti ovaj neujednačen film.

45 Years

kritika  originalno objavljena  na FAK-u

2015.

scenario i režija: Andrew Haigh (prema kratkoj priči Davida Constantina)

uloge: Charlotte Rampling, Tom Courtenay

Za vezu ili brak je ljubav otprilike isto što i talenat za bavljenje sportom ili umetnošću: onaj sastojak koji je neophodan da bi to bilo moguće, ali ipak ne može da stoji sam. Ono drugo što je neophodno je rešenost, posvećenost, pamet i vrlo uporan rad. Opet, za razliku od karijere u sportu ili umetnosti, ne postoji ona jedna tačka bez povratka kada možemo reći: “To je to, šta sam uradio, uradio sam” i završiti karijeru ili živeti od stare slave. Na našim vezama radimo dok smo živi.

Naši junaci su bračni par Mercer, učiteljica Kate (Rampling) i fabrički poslovođa Geoff (Courtenay), oboje u penziji, bez dece, sa psom i idiličnom kućicom malo van grada. Film ih prati kako se spremaju da proslave 45. godišnjicu braka, kroz šest dana priprema. Cifra od 45 jeste malo “ćoškasta”, ali je za 40. godišnjicu Geoff bio ozbiljno bolestan, a 50. se u tim godinama čini kao neizvesna budućnost, daleka otprilike koliko je meni bila 2015. godina kada sam prvi put gledao Back to The Future. Iako se čini da ih u njihovom idiličnom životu može omesti samo smrt, vratimo se na pasus iznad: veze su konstantan rad i šest dana je sasvim dovoljno da se uništi ono što je stvarano 45 godina.

Sve počinje sa pismom iz Švicarske. “Našli su moju Katyu”, kaže Geoff, misleći na svoju curu od pre 50 godina koja je stradala u planinarskoj nesreći i ostala zamrznuta u glečeru, večito mlada, lepa i netaknuta, onako kako je se on seća. Kate je isprva spremna da pruži mužu podršku, ipak taj događaj nema ništa s njom i datira od pre nego što su se upoznali, a i borba sa takvim duhom nema smisla. Uostalom, nije li nas popularna psihologija učila da novim ljubavima ne govorimo o prošlim? Nemam pojma zašto, valjda nije pristojno, a može i preplašiti partnera u ranoj fazi.

Zapravo, tu je prisvojna zamenica “moja” najmanji od svih problema, svi mi imamo život pre naših sadašnjih partnera i ponekad nam taj život odnese nekog ko nam je bio bitan. Mi imamo prava na svoja sećanja i svoje uspomene. Problem je, međutim, u tome kako se Geoff počinje ponašati (cigarete, osamljivanje, podgrejani interes za Kierkegarda i sasvim novi za klimatske promene, kao i nedostatak istog za druženje u bilo kom obliku) i o čemu razmišlja veći deo dana i na koji način, a o čemu ne, a morao bi. Što se Kate tiče, borba sa duhom pokojnice je možda besmislena i uzaludna, ali ni u kom slučaju nije bez posledica. Naš ego može podneti samo toliko.

Nekadašnji asistent montaže, Andrew Haigh je kao reditelj pažnju na sebe skrenuo sa gay filmom Weekend (2011), jednom iskrenom, beskompromisnom i neobičnom ljubavnom pričom. Opet, postavlja se pitanje može li relativno mlad čovek i autor samo dva dugometražna filma na najbolji način shvatiti problematiku ljubavi i uspomena u starosti. 45 Years je umetnički izuzetno ambiciozan, u izvedbi siguran i potpuno uspeo film.

Više od toga, ovde imamo razmatranje pojma vremena kroz dve oponirajuće ljubavi, koje su obe istovremeno i “mlade” i “stare”, svaka na svoj suprotan način. Nije Katya bez razloga ostala zamrznuta i večito mlada, kao što ni Kate nije slučajno ostarila. Geoffova ljubav prema Katyi je mlada zato što je on tad bio mlad, a stara zato što je naprosto u prošlosti, iako se proteže do sadašnjosti. Ljubav prema Kate je stara jer su ostarili zajedno, a opet mlada jer je sveža i još uvek traje. Vreme je istovremeno apsolutno i relativno, utiče na jedan način na ceo svet, a na potpuno drugi na naše privatne živote.

U tom smislu su izuzetno važni izbor glumaca i detalja vezanih za likove i njihov zajednički život. Haigh tako ubacuje muziku njihove mladosti, iz 60-ih pre hippie pokreta i kroz dijaloge svojih protagonista diskretno slika kako se vreme promenilo i kako su se oni promenili s vremenom. U tom smislu izbor ikona pobunjeničkog duha i seksualnog oslobađanja iz 60-ih i 70-ih nije nimalo slučajan, a prilika da ih vidimo ostarele je neprocenjivo vredna. Ljubavi su možda Geoffove i Tom Courtenay ga odlično portretira u svojim staračkim reminiscencijama i pitanjima šta bi bilo kad bi bilo, ali mi događaje pratimo uglavnom iz perspektive Kate i Charlotte Rampling hrabro i sa integritetom nosi nemalu emotivnu težinu filma. Ona nijansirano i nimalo patetično igra ulogu žene čiji se život polako rastače pred očima, a ona ima vrlo ograničene mogućnosti da uradi nešto po tom pitanju.

Film je možda Haighov i njegov pametni scenario i diskretna režija kompetentno zaokružuju temu, ali su i glumci svakako zaslužni za to da ne možemo odvojiti oči od ekrana. Charlotte Rampling je dobila nominaciju za Oscara, Tomu Courtenayu je ona bez nekog posebnog razloga izmakla. Svejedno, zbog slojevite priče i situacije koja tera na razmišljanje i zbog njih dvoje, 45 Years je obavezna filmska lektira.