20.6.15

Mad Max: Fury Road

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/aod/filmoskop/115187/, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
 
U trenutku kada je Divlja cesta, četvrti film iz serijala o Pobješnjelom Maxu, ugledala mrak kino-dvorane, bilo je prošlo već dugih 30 godina od poslednjeg nastavka iz originalne trilogije. U nedostatku svježih ideja, filmska industrija predvođena Hollywoodom često se okreće “re-startima” i “re-bootima” provjerenih, starih hitova, dodavanju novih i novih nastavaka ili “prequela”. To nije ništa novo, a često nije ni dobro: novi naslovi rađeni sa šuškanjem i zveckanjem dolara u mislima nerijetko samo bacaju sjenu na originalne, kultne naslove koji su svoju slavu itekako zaslužili i zaradili. Potpuno promišljen i pritom dobar novi naslov u franšizi posle toliko duge pauze rijedak je primjer. Pobješnjeli Max: Divlja cesta upravo je to.
Još čudnija je činjenica da je, prije podizanja prašine koja se naziva marketingom, sve ukazivalo upravo na suprotan ishod. Film je bio u različitim fazama produkcije još od 1998. godine. Mijenjan je glumac koji nije samo igrao Pobješnjelog Maxa, on je BIO Pobješnjeli Max. Produkcija je odlagana i premještana zbog stvari koje sa filmom nikakve veze nemaju, poput kretanja na valutnom tržištu i izbijanja novog rata u Iraku. Ideja je relativno brzo dobila studijsku podršku i budžet od nezanemarivih 100 miliona dolara, “storyboard” i scenario su hitro razvijeni, Mel Gibson je pristao na ulogu, iako je autor George Miller imao rezervi prema njegovim godinama. U međuvremenu je svijet postao izuzetno dinamično i nepredvidljivo mjesto, produkcija je iz australske pustinje prebačena u namibijsku uslijed kiše koja je na predviđene lokacije donijela nimalo apokaliptični dekor u vidu divljeg cvijeća, a Melu Gibsonu su njegov bijes i ludilo došli karijere. 

Miller je ionako htio mlađeg glumca i dobio ga je u Tomu Hardyju. S tim su i serijal i njen naslovni junak dobili jedno novo promišljanje i praktički izvanvremensku kvalitetu. Maxova epizodičnost i prolaženje kroz priču već su bili nagoviješteni u drugom dijelu, a u potpunosti uspostavljeni u trećem, ali tek u Divljoj cesti Mad Max prestaje biti čovjek sa osobnom poviješću, iako se kroz “flashback” momente ona generira u vidu njegove kćeri, a postaje ideja i legenda, apokaliptični western-junak koji ne dolazi niotkuda i ne ide nikamo. Druga, važna stvar; Max sada ne samo da nije središnji dio priče, nego čini se gotovo da nije niti njezin posebno bitan dio. On ima u najmanju ruku ravnopravnu, ako ne i dominantnu partnericu u Imperatorici Furiosi koju igra Charlize Theron i koja je zapravo “alfa i omega” ove priče, kako u dramaturškom, tako i u moralnom i etičkom smislu.
Istina je da je priča u Divljoj cesti samo kostur na kojem se drži akcija i po tome taj film liči na legendardnog Cestovnog ratnika. Priča, međutim, počinje sa Maxom kao nepouzdanim naratorom koji rekapitulira saznanja o postapokaliptičnom svijetu u kojem su uništeni svi tragovi civilizacije. Taj detalj se čini nepotrebnim poznavaocima franšize, ali ne treba zaboraviti vremensku distancu i generacije nove publike koje su u međuvremenu stasale. Max je nedugo zatim zarobljen od strane War Boysa, vojske zlog diktatora Besmrtnog Joea (igra ga Hugh Keays-Byrne) i, kao univerzalni donator krvi, postaje “vrećica” prikačena na Nuxa (Nicholas Hoult), jednog od iskusnijih, istrošenijih vojnika.
Stvari se pokreću kada Furiosa dobije zadatak da s oklopnom cisternom ode po gorivo u partnerski Gas Town, te po streljivo na partnersku Bullet Farm. Ona neće oteti samo dragocjeni kamion sa zalihom vode, nego i Joeovu najvrijedniju imovinu: njegovih pet mladih, prelijepih, genetski čistih, nemutiranih žena, od kojih je jedna u visokoj trudnoći. Kada Furiosino skretanje sa ceste bude primjećeno, za njom će se u potjeru dati cijela vojska iz Joeove Citadele, sa njima i Nux u svom automobilu željan da pogine i ode u obećanu Valhallu, a sa njim i Max, prikačen na haubu automobila. Akcija tako počinje skoro instantno i uz prijeko potrebne predahe traje do kraja filma.

Ta akcija, ta nezaustavljiva vožnja u svakom je pogledu fascinantna. Efekti nisu jeftini, kompjuterski, već je akcija organska i uglavnom analogna, temeljena na kaskaderskim akrobacijama. Pritom je gotovo sve tu podređeno stilu kroz gomilu “over the top” detalja, poput gitare s dva vrata koja bljuje vatru, bubnjeva u prtljažniku i izuzetno adrenalinske muzičke pratnje koja kombinuje rock/metal/industrial muziku i epsku klasiku veću od života. Dizajn vozila u jurnjavi je hrabar i nesputan, dostojan takvog akcijskog spektakla. Miller se dosta igrao s usporavanjem i ubrzavanjem snimki, podižući i spuštajući broj sličica u sekundi kad god je to bilo potrebno. Naravno, tu je i legendarni V8 Interceptor iz prvog dijela, makar nakratko, a ratni poklič War Boysa je nesumnjiva posveta 80-ih godinama prošlog stoljeća i najhimničnijoj pjesmi ultimativnog pop-sastava Duran Duran.
Jedina zamjerka koja se može uputiti takvoj akciji jest da je za nijansu previše artificijelna. Netko će zamjeriti formulaičnost akcije od početka jurnjave, preko neočekivanog savezništva i moralne transformacije jednog ili više junaka, do neočekivanog obrata i odveć zgodnog i jednostavnog kraja, ali to je već cjepidlačenje. Nemoguće je napisati priču koja će, prema Millerovu citatu Hitchcockovih riječi: “biti razumljiva Japancu bez pomoći titlova”, a ujedno i potpuno originalna, da ne spominjemo imperativ jednostavnosti. Ono što, pak, od priče u filmu postoji služi akciji, ali i dvjema veoma pametnim metaforama.
Jedna od njih je socijalnog karaktera i prisutna je na početku filma. Besmrtni Joe ima monopol na vodu na Citadeli i svojim podanicima je dijeli na kapljice, pritom ih “očinski” savjetujući da se ne “navuku” na nju, da ne bi morali osjetiti kako je to kada je nema. Istovremeno, on živi u raskoši, tolikoj da ima pet lijepih, nemutiranih i dotjeranih žena koje mu moraju roditi sina-nasljednika, budući da su njegova dva sina rođena sa manom ili mutacijom. Zatim, čini se da je majčino mlijeko postalo luksuzna roba ili neka vrsta eliksira na kojoj je Joe izgradio imperij trgujući sa susjedima. Joe svoju vojsku koju drži polu-živu, gladnu i žednu krvi, u konstantnom religijskom zanosu. Postavlja se pitanje je li to metafora suvremenog kapitalizma, despotskog totalitarizma ili prvog koji počinje sličiti na drugo.
Drugi kontekst koji je pokrenuo neke rasprave u centru ima Furiosu i svodi se na feminizam, pitanje emancipacije i patrijarhata. U postapokaliptičnom divljem svijetu žene su, uz određene izuzetke, svedene na vlasništvo muških gospodara. Poruka je jasna: muškarci su imali svijet u svojim rukama i evo kako je to završilo. Furiosa preuzima glavnu, revolucionarnu i prosvjetiteljsku ulogu žene koja će osloboditi ženski rod iz okova. Ona je atipična predstavnica svojega roda, prvo kao osoba sa vidljivim fizičkim hendikepom, zatim i kao androgina ratnica sa funkcionalnom, muškom frizurom i na tipično muškom zaduženju vožnje kamiona, ali i kao osoba sa ambicijom da nešto promjeni, da se iskupi ili makar vrati na ono što pamti kao bolje. Rasprave na internetu na stranu, Furiosa je možda i najkompletnija akcijska heroina koju smo gledali na velikom platnu, čak iznad Ellen Ripley iz Aliena i Sarah Connor iz Terminatora. Ona je heroina novoga doba u filmu novoga doba za publiku novoga doba: ne samo za nikada potpuno odrasle dečke željne akcije, nego i za moderne cure koje su odrastale igrajući video-igrice i kojima su Transformersi bile draže igračke nego lutke. I to svjedoči o ovom našem ne-apokaliptičnom, civiliziranom svijetu i promjenama koje su se dogodile u posljednjih 30 godina.
Postoji šansa da ćemo Furiosu gledati i u nekom od slijedećih nastavaka. Po najnovijim glasinama “spinoff” Mad Max: Furiosa već je najavljen, scenario je spreman, čeka se samo na “zeleno svjetlo” od studija, do čega će vjerojatno doći usled komercijalnog uspeha Divlje ceste koji je neminovan, a novi Mad Max film nositi će podnaslov Wasteland. Postavlja se pitanje gdje je tu Max u cijeloj priči, jer kao da je marginaliziran i potisnut na poziciju običnog epizodista. Miller ipak vrlo dobro zna što radi i zašto to radi. Divlja cesta je novo promišljanje jednog starog junaka, a Pobješnjeli Max novog doba sasvim je legitiman junak.