The Shape of Water

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Reći da je Oblik vode prije svega bajka zvuči skoro pa tautološki, uzevši u obzir da se natpolovičan broj, te najkvalitetniji izbor uradaka u filmskom opusu Guillerma del Tora može makar djelomično opisati ovom odrednicom, bilo da je riječ o izrazito politički obojenim filmovima iz autorovog španjolsko-meksičkog opusa (Đavolja kralježnica, Panov labirint) ili o super-herojskim i robotskim avanturama iz američkog (dva Hellboy filma, Pacific Rim), a ni posve osobna posveta uzorima iz horor i ne-horor svijeta (potcijenjeni Crimson Peak) ne može pošteno pobjeći od te odrednice. Pa ipak del Toro na dva mjesta to ističe, na samom početku kada narator počinje priču “o princezi bez glasa” i na kraju kada isti lik kaže “živjeli su sretno do kraja života”. Pravo je pitanje zašto to čini kada se za njegovo ime bajkovitost vezuje kao što se vezuje i bogata, barokna tekstura i slojevitost vizualnog identiteta, briljantna fotografija koju, kao i u slučaju prošlog filma, potpisuje danski snimatelj Dan Laustsen, raskoš u scenografiji i kostimima i atmosferičnost ovdje pojačana muzikom Alexandra Desplata. Najjednostavnija i vjerojatno točna teorija bi bila da to čini kako bi se na neki način ogradio od kontradikcija koje se javljaju kao prirodna posledica toga što je sve autor pomješao u smislu motiva, simbolike, interpretacija, pa i u žanrovskom smislu. Tako u jednom filmu imamo i gothic horor i znanstvenu fantastiku s prizvukom B filma, i povijesni “period piece” na temu ranih, pre-hippiejevskih 60-ih i špijunski triler sa motivima Hladnog rata na tragu onovremene “pulp” literature, i društvenu studiju tlačitelja i potlačenih u periodu borbe za građanska prava, i jednakost i jasnu asocijaciju na današnji trenutak kada više nije nezamislivo da se ta i takva povijest ponovi. U konačnici, bajka je i alibi za logičko pitanje kako to da grupa prezrenih i ugroženih marginalaca predvođenih nijemom čistačicom Elisom Esposito u upečatljivoj interpretaciji Sally Hawkins, u kojoj su još jedino dvoje njenih prijatelja, kolegica s posla, brbljiva crnkinja Zelda (Octavia Spencer), te stariji gay susjed, slikar Giles (Richard Jenkins) koji je upravo izgubio svoj posao ilustratora, uspjeva uz “deus ex machina” pomoć znanstvenika i ruskog špijuna Hoffstetlera (Michael Stuhlbarg) poraziti represivni sustav i od sigurne smrti spasiti začudno humanoidno amfibijsko biće koje kroz svoju atipičnost predstavlja njihovu bit.

 No, počnimo od početka. Godina je 1962, Elisa živi sama iznad starog kina kojem, prema riječima vlasnika prijeti zatvaranje jer svi samo gledaju televiziju, i na svoju usamljenost je savršeno naviknuta. Kada ne radi na poslu, u super-tajnom znanstveno-istraživačkom postrojenju akronima OCCAM (što je znakovito u smislu logičkog principa Ockhamove britve koji del Toro pokušava provući kroz film, ali bez uspjeha), druži se sa susjedom Gilesom, bilo da skupa gledaju stare mjuzikle i u sjedećem položaju pokušavaju ponoviti plesne točke, ili da odlaze uvijek u istu slastičarnu u nadi da će prodavač zamjetiti Gilesa. Na poslu na kojem je prilično nevidljiva, novina je objekt proučavanja, biće nalik na dvometarsku mušku sirenu dovedeno iz Amazone koje znanstvenici proučavaju, a stručnjaci za sigurnost predvođeni brutalnim rasistom Stricklandom (Michael Shannon) ispituju koristeći metode poput električne palice za stoku. Razlog za državni i znanstveni interes je to što dotični amfibijac ima dva seta organa za disanje, što se može pokazati vrijednim u kontekstu istraživanja svemira, a kasnije se ispostavlja da je u pitanju inteligentno biće koje se može naučiti osnovama komunikacije. Ono što Elisu privlači njemu nije samo njegovo odsustvo agresivnosti, već i činjenica da on na nju gleda kao na osobu izvan konteksta njenog hendikepa, socijalnog statusa i porijekla. Kako Stricklandu vrijeme da biće ispita prije nego li Rusi doznaju za njega ističe, fantastičnom stvorenju se sprema sudbina da bude secirano, ma koliko se tome protivila struka, odnosno Hoffstetler, pa na scenu stupaju sada već do ušiju zaljubljena Elisa i njeni pomagači.

Jasno, del Toro ne pokušava samo skrojiti kompozitnu priču sastavljenu iz različitih dijelova vezanih za vremenski period između Drugog svjetskog rata i seksualne revolucije koristeći se motivima Hladnog rata, svemirske trke, pokreta za građanska prava i elementima ondašnje pop-kulture kao što su kriza kinematografije, ono što danas nazivamo retro-futurizmom i filmovi poput Bića iz Crne Lagune. Del Toro očito govori o drugosti, i to ne samo kroz svoje predivno dizajnirano stvorenje koje će biti neshvaćeno kao i King Kong, Frankensteinov monstrum ili Spielbergov E.T. samo zato što je drugačije. Drugost predstavlja i trio obespravljenih proletera koje njihove osobine na koje nisu mogli utjecati (rasa, klasa, seksualna orijentacija, hendikep, pa čak i spol) diskvalificiraju iz krugova poželjnih i prihvaćenih. Meksički autor europskog senzibiliteta je to u svom filmu izveo hollywoodski efikasno, referirajući na svaku zamislivu ugroženu i obespravljenu skupinu tada i sada kroz na razumnu mjeru sveden broj likova i kroz optimalan balans između vremena potrebnog da se ti likovi razviju do određenog stupnja, a da radnja do trenutka spašavanja teče glatko.

 Problem, međutim, nastaje upravo kada se amfibijac domogne Elisine kupaonice i kade jer se stječe dojam da del Toro od tog trenutka ne zna šta bi dalje sa njima dvoma, osim jedne impresivno izvedene scene seksa, obaveznog tragikomičnog momenta ispitivanja okolice koji u ovom slučaju uključuje napad na Gilesovu mačku i bijeg u kino, onog ne baš smislenog plavljenja stana i sasvim začudnog sna o crno-bijelim mjuziklima. Poanta je jasna: svi smo mi isto čak i kada nismo baš sasvim isti, svi mi volimo i krvarimo i ljubav ne bira. Opet, je li to opravdanje za scenarističke proizvoljnosti, logičke rupe i njihovo nategnuto zatvaranje, čak i poantiranje? Sve do konačnog obračuna, pokreti negativaca, kako američkih, tako i ruskih, služe za održavanje napetosti, ali moraju li i jedni i drugi biti tako stereotipni? To se posebno vidi na primjeru Michaela Shannona koji je glumac prevelikog formata za tako plitke, karikaturalne zlikovce.

Izlaganje o Obliku vode nije moguće završiti bez osvrta na njegovu istaknutu poziciju u sezoni nagrada. Guillermo del Toro je već na prvom festivalu gdje je film premijerno prikazan dobio Zlatnog lava, film prate uglavnom kritičarski hvalospjevi uz rijetke disonantne tonove i sa 13 nominacija za Oscare vodi na listi favorita. To i nije naročito čudno ako se uzme u obzir da Oblik vode predstavlja točku kompromisa oko kojeg se mogu okupiti glasovi “stare” Akademije koji se fokusiraju na društveno-političku relevantnost, kao i njenih mlađih članova koji zahtijevaju točno određene postulate te relevantnosti, odnosno ispravne poruke koje film odašilje, što se uz stilsku i tehničku dotjeranost, žanrovsko porijeklo autora i pristup od kojeg ne odstupa, svakako može smatrati prednošću. Povremeno oštre kritike koje autoru zamjeraju da je mnogo htio i mnogo započeo, te da je napravio festival političke korektnosti bi također bile na mjestu da se del Toro s brojnim elementima nije tako vješto izborio. Na koncu, riječ je o prilično dobrom, na audio-vizualnom planu čak impresivnom filmu koji ipak nije odličan, a nagrade ionako rijetko govore o filmskoj izvrsnosti.

Crimson Peak

2015.

režija: Guillermo del Torro

scenario: Guillermo del Torro, Matthew Robbins

uloge: Mia Wassiokowska, Jessica Chastain, Tom Hiddleston, Charlie Hunnam, Jim Beaver

Možda ne moramo svi imati fanovski odnos do Guillerma del Torra, ali mu moramo priznati dve stvari. Prva je da je sjajan menadžer koji jako dobro zna šta kome prodati. Aktivan je na televiziji i na filmu, u Hollywoodu i u Evropi (jedino je svoj prvenac Cronos realizovao u rodnom Meksiku) i tačno zna šta kod koje publike prolazi. Potpuno komercijalni ili potpuno art-film, svejedno je jer del Torro je u stanju napraviti sve. A to što radi, radi vraški dobro: njegovi filmovi su bogati teksturom, vizuelno atraktivni, često gothic i svakako uzbudljivi i na racionalnom i na visceralnom nivou, a da autor pritom ne zanemaruje ni kontekst.

Neka kao primer posluže dve vezane scene s početka Crimson Peaka, odmah iza prologa. Devojka Edith (Wassikowska), očito iz dobre kuće, u balskoj haljini ide kroz blatni trg u Buffalu, NY i ulazi u monumentalnu zgradu. Vreme je prelaz vekova, mesto lagano provincijalno. Očito bogata devojka koja ne mora da radi za život pokušava da predstavi izdavaču svoj rukopis za knjigu priča o duhovima. Izdavač je odbija, od žena ako već pišu, očekuje se ljubavni roman, a ne nekakvi duhovi, na tu temu je sprdaju i dokone žene na koje je u hodniku naletela. Društvo može shvatiti Jane Austen, ali ne i Mary Shelley i del Torro sjajno postavlja taj društveni kontekst.

Del Torro u tom društvenom kontekstu polako i pažljivo gradi priču. Imamo, dakle, tu devojku Edith i njenog bogatog oca (Beaver) kome je ona sve na svetu. Imamo društvene krugove, ženidbe i udadbe, bogate američke industrijalce i osirotelo englesko plemstvo, hohštaplere i prevare. Imamo i ljubavni trougao neke vrste između Edith i njena dva udvarača, oftalmologa i ljubitelja misterija (hej, ipak je to nekakvo viktorijansko doba) Alana McMichaela (Hunnam) i romantičnog engleskog baroneta Thomasa Sharpea (Hiddleston). Imamo i njegovu sestru Lucille (Chastain) koja ga požuruje da “završi posao”, savršeno postavljene i koreografirane scene masovnih zabava, ali i duhove koji se s vremena na vreme pojavljuju da nas podsete da Crimson Peak nije samo gothic, nego je i horor.

Priča nas dalje vodi u Englesku, u usamljeni zamak na bregu crvenkaste gline po kojem film i nosi ime. Zamak je posebno izgrađen za potrebe filma, vizuelno je predivno ruiniran, iz njegovih podova i zidova glina teče kao krv, usput je, ah, tako viktorijanski, uklet i u njemu vlada čudna dinamika odnosa između sestre, brata i njegove žene... Horor je, manje ili više znate šta sledi...

Iako tu nema dubine kao u del Torrovom španskom opusu, fantazijskim hororima The Devil's Backbone i Pan's Labyrinth, usuđujem se reći da je Crimson Peak na svoj način možda i najličniji del Torrov film. Jasno, on ovde promišlja žanr i daje posvetu onima koji su uticali na njegovo stvaralaštvo. Tu su, naravno, literarni velikani Poe i Lovecraft, kao i pomenuta Mary Shelley, ali i Hitchcocku, Bavi, Murnau, Cormanu i kultnoj britanskoj produkcijskoj kući Hammer. Iako film funkcioniše kao posveta, bilo bi glupo i površno svesti ga samo na to.

Crimson Peak i pored svoje predvidljivosti (gledaoci sa iskustvom će bez problema znati šta će se sledeće dogoditi) uspeva da nam se uvuče pod kožu svojom atmosferom i da nas provoza u laganom tempu ne samo kroz del Torrov lični muzej filmske, literarne i likovne umetnosti, nego i kroz jednu legitimnu horor priču. A mi možemo sve vreme uživati u snažnim bojama, predivnoj scenografiji, doziranoj napetosti i otkrićima, kao i u majstorskoj glumi troje prvopotpisanih glumaca koji svoje arhetipske likove igraju znalački precizno.

Ima nešto sablasno u Mii Wassikowskoj i to ne samo kad igra uvrnute likove, nego i žrtve u hororima i gothic trilerima. Njeno krhko telo je sablasno, njena nevinost je sablasna. Ovde je to iskorišteno do maksimuma. Isto tako je Tom Hiddleston idealan izbor za likove romantičnih sanjara koji često dolaze u sokob sa realnim svetom oko sebe, pa se za njih u horor okruženju ne može utvrditi jesu li žrtve ili krivci. Jessica Chastain, sa druge strane, nudi svoju sablasno hladnu harizmu i uspeva da napravi jednu od strašnijih uloga u svojoj karijeri.

Guillermo del Torro sve to drži pod kontrolom i uspeva da upakuje u jedan gledljiv i zabavan, makar prilično pravolinijski gothic film. Ko i inače voli takve žanrovske i vizuelne odrednice, znaće ceniti majstorstvo svih na projektu. Istina je da tu nema neke preterane originalnosti, ali ona nije ni neophodna. Sad, može li del Torro bolje? Svakako. Ali od njega smo gledali i pregršt čiste komercijale i konfekcije. Crimson Peak je makar osebujan.