4.2.17

Hacksaw Ridge

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Prošlu, 2016. godinu možemo pamtiti i kao godinu smrti brojnih slavnih osoba različitih generacija, i kao godinu tektonskih političkih promjena koje su, čini se, dodatno zacementirale populizam kao dominantnu političku ideologiju, ali i kao godinu “rehabilitacije” Mela Gibsona nakon desetogodišnjeg izbivanja, uz pauze i izuzetke, naravno. Cinici bi rekli da su se stekli uvjeti i da je u post-istinitom, urotama i magijskim mišljenjem obojenom putin-brexit-trumpovskom svijetu dozvoljeno, dapače poželjno, biti homofob, ksenofob, rasist, antisemit, ženomrzac i što sve ne, da se to može smatrati pomalo ekstremnim ponašanjem i ispoljavanjem (kao i alkoholizam, recimo), ali se svemu tome može zalijepiti etiketa otvorenog, iskrenog i simpatičnog. Cinici bi, kao po običaju, na svoj način bili u pravu, ali neka u zapisnik ipak samo uđe rehabilitacija, manje glumačka (Krvna osveta je ipak bila prije svega skromna francuska produkcija na tragu B-filma kakvu promovira kompanija Europacorp), a više autorska, sa filmom Greben spašenih koji je već dobro primljen od kritike i publike.
O rehabilitaciji nije moguće govoriti, a da se ne pretrese i Gibsonov “pad u nemilost hollywoodskog establishmenta”, kao i njegova karijera u svojstvu glumca i autora koja je velikom ekscesu prethodila. Prisjetimo se, Mel Gibson je slavu stekao igrajući naslovnog junaka u Pobješnjelom Maxu koji je od australskog skromnog, ali svejedno inteligentnog eksploatacijskog filma prerastao u globalno uspješan serijal. Ma koliko mu suradnja sa redateljem Peterom Weirom u filmovima Galipolje i Godina opasnog življenja dala legitimitet ozbiljnog glumca na kojeg se može računati u zahtjevnim i ambicioznim produkcijama, aura Maxa Rockatanskog, akcijskog heroja na rubu razuma, pratila ga je u daljnjoj karijeri. Varijacije na temu su bile prisutne, često u komičnom ključu (serijal Smrtonosno oružje, Ptica na žici ili Air America), ponekad u dramskom i spektakularnom (Zeffirellijev Hamlet, Patriot, pa i Hrabro srce), ponekad u žanrovskom okviru trilera (Ucjena, Teorija urote), ili kao čista bizarnost (kod Wendersa u Hotelu od milijun dolara), a Gibson je uvijek vješto kanalizirao bijes, ludilo i urgentnost. Međutim, Gibson-autor je dosta zanimljiviji za analizu od Gibsona-glumca. Ako izuzmemo rediteljski debi Čovjek bez lica koji hoda sigurnom stazom inspirativnih filmova o prevazilaženju fizičkog deformiteta (poput Lynchovog Čovjeka slona ili Bogdanovicheve Maske), iz ostatka Gibsonovog opusa se vrlo jasno mogu iščitati ne samo redateljski talent, već i tematske preokupacije, autorske tendencije, pa i osobna stajališta i afiniteti. Od svega toga, u Čovjeku bez lica se tek stidljivo pomalja preokupacija kršćanskim mučeništvom koja će u punom sjaju, pomiješana sa tematikom patriotizma, kultom muškog tijela i borbe, opravdavanjem nasilja kao nužnog za zaštitu bilo obitelji, bilo naroda zasijati tek u liku Williama Wallacea u Hrabrom srcu. I protagonist i film su neupitni klasik, gotovo unisono slavljen od publike, kritike i američke filmske akademije, i mogu se smatrati vrhuncem Gibsonove karijere.
Sljedeći redateljski project Pasija je već tema za diskusiju, kako na pojavnom nivou, tako i u smislu mogućih tumačenja i konotacija. Upitan da prokomentira svoje namjere, Gibson je izjavio da mu je cilj bio potresti publiku i pružiti joj vjerodostojan osjećaj Kristove patnje, što objašnjava eksplicitno nasilje i naturalističku patnju, ali to pokriva samo dio problematike. Druga kontroverza, vezana za navodne antisemitske stavove na tragu ultrakonzervativnog katoličkog stava od vremena prije Drugog Vatikanskog sabora, ipak je ostala i u velikoj mjeri obilježila film. Nije to, naravno, bio prvi put da ekranizacija Kristovog posljednjeg dana života uzburka duhove, Scorsese je to učinio uključivanjem apokrifnog materijala u Posljednje Kristovo iskušenje, ali je Gibsonov portret Židova ipak glasnije odjeknuo.
Glede nasilja i eksplicitnosti, Apocalypto odlazi i korak dalje, kao i po pitanju autentičnosti u tretmanu tematike i paradigme. Pasija je bila snimljena na mrtvim jezicima, aramejskom, latinskom i starohebrejskom, Apocalypto pak na umirućem majanskom. Uz egzotičnu temu i detaljnu reimaginaciju, Apocalypto nudi i nasilje i akciju i avanturu i vizuale od kojih zastaje dah, te visceralni ugođaj kakav je rijedak u filmovima tog tipa. Međutim, uspjeh Apocalypta je koincidirao sa incidentima iz privatnog života koji su zasenili film. Vrijeđanje policajca židovskog podrijetla bilo je samo uvod u seriju uglavnom dokumentiranih ispada. Mel Gibson se za njih nije ispričavao direktno, nego ih je djetinjasto pripisivao alkoholu. Kako su se oni redali, za glumca i redatelja bilo je sve manje odnosno nimalo posla u Hollywoodu. Ma što teoretičari urote iznosili kao razlog (česta floskula da je Gibson “dirao tamo gdje nije smio”, te da je “raskrinkao moćan lobi”), razlozi su mnogo prozaičniji: alkoholičar koji ne može kontrolirati ni svoj jezik, nije prava osoba da bi o njoj ovisili milijunski projekti. Nekoliko kasnijih isprika i podrška kolega poput Roberta Downeya Jr.-a i Jodie Foster, omogućilo je Gibsonu da kao glumac pronađe poneki angažman, u ponekoj egzotičnoj akcijadi (Uhvati gringa), u redateljskom izletu Fosterove (Dabar) ili u trash kinematografiji, na osnovi stare slave (nastavci The Expendables i Machete).
 Vratimo se na početak. Je li Greben spašenih potvrda da se Gibson izliječio od antisemitizma, mizoginije ili makar alkoholizma, ili je prije riječ o tome da su se vremena promijenila? Vjerojatno ni jedno ni drugo (osim možda kada je riječ o potezanju iz boce), koliko jednostavna činjenica da su se stare afere dovoljno ispuhale, te da se Gibson pojavio sa zanimljivim materijalom koji je samo on mogao realizirati na tako upečatljiv način. Jer nije u pitanju samo kvintesencijalni Gibsonov film, nego i njegov najosobniji uradak.
U pitanju je biografska priča o Desmondu Dossu, adventistu sa prigovorom savjesti koji je svejedno žarko želio služiti domovini u Drugom svjetskom ratu u skladu sa svojim uvjerenjima, bez oružja, spašavajući živote kao bolničar na bojnom polju. Greben spašenih je prije svega priča o čvrstini uvjerenja, vjeri u Boga i vjeri u čovjeka, potpuno u skladu sa Gibsonovom izjavom kako prezire rat, ali neizmjerno poštuje ratnike, što se vidi i u izvedbi.
Daleko od toga da je riječ o savršenom filmu. Cijeli uvod je prožet dramaturškim klišejima koji u prvi plan ističu teškorukašku reigijsku simboliku. Drugi dio izgleda kao nevoljko parodična posveta Kubrickovom djelu Full Metal Jacket koja dobija smisao tek kada se Dossova uvjerenja suprotstave ne samo pragmatizmu njegovih kamerada, nego i okoštalom sistemu netrpeljivom prema promjenama koji predstavljaju nadležni oficiri. Tek u najdužem, naturalistički intoniranom trećem činu obilježenom brutalnošću borbe i ratnim strahotama, film dobiva puni momentum i postaje jedan od značajnijih naslova prošle godine. Doss, uvjeren da baš njegova djela čine razliku između svjetla i mraka, tada demonstrira hrabrost i doslijednost pod vatrom rijetko vidljivog, ali zato brutalnog i gotovo monstruoznog neprijatelja. Naturalizam je, doduše, tu pomešan sa hiperboličnim pretjerivanjem koje se ponekad pretvara u azijski “krvavi balet”, a ponekad čak koketira s campom, ali Gibson barem uspjeva da nas uvuče u atmosferu i da nam otvori svoje srce. Ma koliko to bilo efektno i zanatski pismeno izvedeno, nije na nivou Spielberga ili Eastwooda, ali Gibson makar igra po svojim pravilima i priča osobnu priču bez rezerve i bez isprike. Da je svoje stavove, kako god retrogradni oni bili, iskazivao samo legitimno, kroz svoje djelo, Gibson bi bio igrač na kojeg Hollywood može računati na desnom krilu, skupa sa spomenutim Clintom Eastwoodom (čiji politički nastupi takođe nisu briljantni). Jer i za patriotsku sentimentalnost, religijske dogme i epiku u slavu ratništva treba imati talenta i srca, a ni jednog ni drugog Gibsonu ne manjka.