5.6.16

Everybody Wants Some!!

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
Većina autora kroz cijeli život “juri” onaj jedan, veliki film, Richard Linklater ih ima nekoliko i čini se da ih izbacuje kao od šale. Samo je Boyhood tako zamišljen od samog početka: skoro trosatni ep sniman 12 godina sa istom glumačkom postavom i scenarijem pisanim u hodu. Drugi su zamišljeni kao skromni i iskreni filmovi koji su postali velikima u trenutku kad ih je publika ugledala. Slacker zbog genijalne jednostavnosti ideje, Before Sunrise zbog toga, ali i zbog nastavaka, a Dazed and Confused zbog svoje univerzalne dopadljivosti.

Njegov najnoviji film, Everybody Wants Some!!, u hrvatskom prijevodu potpuno van duha filma Te lude 80-te, reklamiran je upravo kao spiritualni nastavak Dazed and Confused i to donekle stoji, ali se u njemu mogu iščitati i sve značajke Linklaterovog stvaralaštva. To podrazumeva “laku ruku” u pisanju i režiji, sa gomilom promišljenih detalja na pravim mjestima i sa diskretno i odmjereno izrečenim poantama, bez suvišnog mudrovanja s visine. Linklater se također drži unikatne perspektive mladosti, zagledanosti u budućnost i gaji neapologetski odnos spram nostalgije, kako svoje osobne, tako i kolektivne. Naposljetku, u svim njegovim značajnim filmovima, pa i ovom, protok vremena je odlučujući faktor.
Ovdje imamo grupu studenata sportaša, odnosno univerzitetsku bejzbolsku momčad, nekoliko dana prije početka jesenjeg semestra 1980. godine. Naš protagonist i naša točka perspektive je Jake, brucoš-bacač i generalno pristojan momak koji u kratkom periodu mora savladati kompleksna pravila preživljavanja u jednom za njega sasvim novom svijetu. Linklater ostatak likova uvodi odmah i time našeg junaka “baca u vatru”, ali ih s vremenom profilira tako da ih upoznajemo i kao individue, ali i kao grupu, odnosno sportski tim. Ono što ih veže i drži skupa je izuzetni natjecateljski duh, kao i zajednički ciljevi: što bolji rezultati na terenu, minimum učenja, provod, alkohol i djevojke. Na narativnom planu se istovremeno ne dešava ništa konkretno: oni se upoznaju i druže, natječu u besmislenim izazovima i provode jureći za alkoholom i curama, ali jednako tako se njima i oko njih događa život sa svim onim sitnicama koje ga boje: muzikom, filozofskim razgovorima uz pivo i dim marihuane, s ljubavi ili instant-sparivanjima i onim malim mudrostima koje učimo jedni od drugih. Ne, ovdje nećemo vidjeti uobičajene elemente zapleta, oštre obrate, humor “lakih poena”, velike sukobe i još veće spoznaje, ali ćemo u utišanom registru uživati tokom dva sata trajanja filma u svemu onome što boji život našeg junaka, njegovih kompanjona i jedne djevojke kestenjaste kose koja studira ples.
Na prvi pogled se čini da Jake i ona, ime joj je Beverly, nemaju nijednu zajedničku temu za razgovor, ali Linklater nam otkriva da je njihova pozicija slična: oboje dolaze iz sredina gdje nisu imali pravu konkurenciju, a sada se na novom nivou i u oštroj konkurenciji moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem, ulogu ili poziciju u timu. Fetišizacija studentskog sporta u Americi je povremeno tema filmova, ali Linklater nudi jedinstvenu i pronicljivu perspektivu: ti momci možda nisu najpametniji od najpametnijih i možda većinom zauzimaju mjesto budućim korisnijim članovima društva, ali oni također nisu glupi i svjesni su pozicije u kojoj su. Jedni će je iskoristiti za kratkotrajne privilegije popularnosti i slave, drugi da možda dobiju upotrebljivu diplomu, treći će se svim sredstvima truditi da izbore šansu za karijeru, a četvrti će tek kasnije shvatiti što bi od sebe i svog života. Tako će jedni praviti gužvu kad god im se ukaže prilika, drugi će prilagođavati svoj stil i narativ u stalnoj potrazi za curama, treći će dijeliti praktične životne savjete, a četvrti zasipati ostatak ekipe naprednom filozofijom sa mirisom dima marihuane. Neki će se hvatati za hijerarhijsku poziciju u “čoporu”, drugi će se protiv toga buniti, neki treći će biti mete grubih šala, jer kompetitivnost je naprosto surova. A Jake će učiti i upijati. Usput ćemo mi biti bogatiji za poneki smijeh, poneku mudrost i barem nekoliko replika koje ćemo u zgodnom trenutku citirati, što je i više nego dovoljno za jedan generacijski, “feel-good” film koji vjerojatno neće dostići kultni status svog spiritualnog prethodnika.
Još jedna poveznica sa Dazed and Confused je i casting manje poznatih glumaca i debitanata. Dazed and Confused nam je otkrio talente, između ostalih, Matthewa McConnaugheya, Bena Afflecka i Mille Jovovich. Ne bi bilo nerealno očekivati da ćemo i u budućnosti nalaziti na ime Blakea Jennera, ovdje briljantno ležernog u ulozi Jakea, debitanata J. Quinton Johnsona i Templea Bakera, o lijepoj, simpatičnoj i potencijalno hollywoodski slatkastoj Zoey Deutch da i ne govorimo. Ryan Guzman, Wyatt Russell i Glen Powell već polako grade karijere, ali Everybody Wants Some!! im je prvo iskustvo rada sa renomiranim autorom i svakako će im poslužiti kao odskočna daska u karijeri.
Vrijeme je ključno i Linklater nas na to podsjeća odbrojavanjem koje se povremeno pojavljuje u kutu ekrana. Zajedno sa svojim akterima, film je, kao i njegov autor, zagledan u budućnost i vrli novi svijet, u sve one izazove i pobjede koje mladi ljudi zamišljaju. Nijedan trenutak u vremenu nije zapostavljen, autor nas na to podsjeća preko raznih detalja, muzike na soundtracku i one koja se pojavljuje u razgovoru (čak i naslov je ime Van Halenove pjesme), preko efektnih “masovki” na mjestima gdje naši junaci izlaze (i gdje svira disco, country revival, punk), njihove odjeće (želeći da postignu svoj cilj glede cura, oni često “presvlače uniforme”), automobila i marki uređaja, pa i tada relativne novine, video-kazeta na koje su snimljene brojne epizode Zone sumraka.
Godina 1980. nije slučajno izabrana, ona u američkoj kolektivnoj svijesti predstavlja graničnu točku između dva vremena i dvije paradigme. Hippie pokret se konačno gasio, baby-boomeri nisu više mijenjali svijet, u svijet odraslih polako je uplivavala još individualističkija generacija X, američka i globalna ekonomija je polako skretala ka neoliberalizmu, a yuppiji, njihov usiljeni hedonizam i društvo statusnih simbola su se tek nazirali. Uostalom, i sam autor je u to doba bio dvadesetogodišnjak, dovoljno odrastao da bi neke stvari primjetio, a opet dovoljno mlad da bi mu one značile dovoljno da bi ih upamtio. Da ne bude zabune, u vrijeme prije interneta i svima dostupne kabelske ili satelitske televizije, 80-te su sa svojim stilom i trendovima ipak nešto kasnije našle put do Teksasa, gdje je smještena radnja filma, odakle je Linklater, gdje se školovao i gdje većinom snima.
Linklater je nostalgičan i to ne krije u svojim filmovima koji često sadrže veoma osobne, autobiografske elemente. Zato se vraća temama mladosti i zagledanosti u svijet i vremenima kada je i sam bio mlad. Nostalgija je možda individualni sentiment, svaki pojedinac je nostalgičan za različitim partikularnim pojavama i reagira na različite partikularne okidače. Međutim, mehanizam nostalgije je univerzalan: svi smo nostalgični za vremenima kada smo bili mladi, lijepi, puni života i nade, zagledani u bolje sutra i svima nam se čini kako je baš naša generacija bila najbolja. Linklater je toga itekako svjestan, ali se vješto sklanja od tih zamki. On svojim nostalgičnim djelima ne negira pravo drugih na isto, ili na uživanje u sadašnjem trenutku, niti se pokušava nametnuti kao nekakav autoritet. Zato je Everybody Wants Some!! još jedan njegov film koji će nas osvojiti svojom lakoćom, poštenjem i toplinom.