11.4.15

Bićemo prvaci sveta

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/treci-program/aod/filmoskop/105643/?hc_location=ufi, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.


U kontekstu bivše Jugoslavije i svih država koje su nastale njenim raspadom, košarka bi trebala biti najznačajniji sport. Ako ni po čemu drugom, onda po broju trofeja. Spominjanje rukometa ili vaterpola je primjeren argument, ali to nisu globalno rasprostranjeni sportovi, tako da smo titule tu očekivali, a košarkaške smo priželjkivali i njima se više radovali. Međutim, u našim krajevima je, uprkos nedostatku opipljivih vrhunskih rezultata (dva polufinala na svjetskim, jedno finale europskog prvenstva), u centru pažnje nogomet, pa je on dobio i više filmova koji ga slave. Situacija se ponavlja i u novijoj srpskoj kinematografiji, pa je gotovo nemoguće gledati film i vjerojatnu TV seriju Bit ćemo prvaci svijeta van konteksta filmova i sezona serije na temu povijesnog uspeha iz Montevidea.
Bit ćemo prvaci svijeta sa Montevideom dijeli produkcijsku kuću Intermedia Network, određeni dio glumačke postave, tematiku neočekivanog sportskog uspjeha, a zajednički je i inspirator projekta, sportski novinar Zvonimir Šimunec. Ovdje se svakako može govoriti o formuli, i to oprobanoj i tek minimalno variranoj. Sa jedne strane imamo sport, od njegovih prvih koraka do prvog uspeha. Sa druge, tu je svojevrsni “period piece”, a s njim i povijesni kontekst. Imamo i rat u prošlosti, iako su u Montevideu odjeci rata glasniji i prisutniji nego u Prvacima, kao i imaginarno ili makar nostalgijom distorzirano “zlatno doba” koje je po ratu uslijedilo, barem za rečeni sport. Također, imamo i melodramatske “rukavce” kroz koje nas priča vodi, ljubav, prijateljstvo, politiku i povijesnu misiju. Osnovna razlika između dva projekta je perspektiva. U Montevideu ona je bila prije svega beogradska i srbijanska, dok Prvaci sliku neizbježno šire na jugoslavensku.

Film prati dva toka radnje. Prvi je dan odlučujuće utakmice, finala svjetskog prvenstva održanog u Ljubljani 1970. godine, od neprospavane noći, ranog ustajanja, pregledanja snimaka i određivanja taktike za najvećeg i najopasnijeg protivnika, reprezentaciju Sjedinjenih Država do priprema za meč u kojem su Ćosić, Skansi, Plećaš, Kapičić, Daneu i ekipa pod vodstvom Ranka Žeravice donijeli prvo zlatno odličje za jugoslavensku košarkašku. Drugi tok radnje vraća nas u prošlost i prati četvoricu entuzijasta koji su prvo osnovali košarkaški klub Crvena Zvezda, pa zatim i postavili temelje za jugoslavensku školu košarke. Ta četvorica momaka su Nebojša Popović, kasnije košarkaški trener i pionir televizije u Beogradu; Bora Stanković, kasnije funkcioner FIBA-e; Aleksandar Nikolić, kasnije trener i selektor i Radomir Šaper, kasnije funkcioner KSJ. Kroz njihovu priču i kontakt sa sveprisutnom politikom, blagonaklonim Dedijerom, zahtjevnim, ali samoljubivim Titom, kao i nižim političko-sigurnosnim činovnicima (oličenim u fiktivnom majoru Štukalu kojeg igra Leon Lučev), upoznajemo pozadinu, te dugotrajan i mukotrpan rad iza jugoslavenske košarkaške bajke.
U priči oko utakmice nema puno toga za analizu. Fokus se mijenja od košarkaša i njihovog trenera Žeravice (Sergej Trifunović) i njihovih aktivnosti ka aktivnostima dvadesetak godina starijih začetnika košarke u Jugoslaviji i njihovim poslovima oko organizacije, prenosa, politike i reminiscencija na sretne dane. Direktor fotografije Milan Tvrdišić tu i tamo ubaci poneki atraktivni “total” Ljubljane i Bleda, dok sama finalna utakmica deluje nefokusirano, kaotično i neubedljivo, bez prave sportske drame. Čini se da glumci koji igraju reprezentativce nisu savladali vještinu košarke i da je Sergej Trifunović jedini na mjestu u ulozi trenera. Iako pati od svojih glumačkih manirizama, stiče se utisak da košarku makar prati i cijeni u dovoljnoj mjeri da bi izvukao najbolje iz svoje uloge. Pred kraj filma se uvodi i lik Tita, igra ga Lazar Ristovski, ali stiče se dojam da se tu kalkulira sa lakim komičarskim poenima. Slično je potrošen i karakterni makedonski glumac Toni Mihajlovski čiji je lik sveden na “comic relief” u filmu koji nije komedija.

Iako su politika i osjećaj njenog neposrednog upliva prisutni u priči oko utakmice, u pozadinskoj priči ona skoro da preuzima primat. U pitanju je najjeftiniji i najproizvoljniji revizionizam, koji je svakako dio određene agende, ali je lukavo skriven da promakne oku neupućenog gledaoca i upakiran tako da se u teoriji može svidjeti svakome. Problem je u tome što je, kao i svaki revizionizam, nekonzistentan, pa je Jugoslavija tako istovrenemo i grozno mjesto za život, turobna diktatura diletanata i politikanata koje je donijela revolucija, ali i zemlja mogućnosti u kojoj pioniri košarke, reakcionari, beogradski buržujčići mogu ostvariti svoje snove ako se dovoljno potrude i naprave poneki kompromis, jer su nezamjenjivi. Taj antagoniazam je oslikan prije svega kroz rivalstvo dva sportska kluba, od kojih je Partizan državni, vojni i politički, a Crvena Zvezda narodni. Srećom, makar se ne igra na kartu međunacionalnih sukoba kao nakratko u Montevideu, u pitanju je ipak široka koprodukcija za tržište cijele bivše Jugoslavije, ali je povijesna slika blago rečeno iskrivljena. Možda nije riječ o otvorenom falsifikatu, ali se na činjenice gleda sa vrlo “obojenim naočalama”. Čak ni takvu sliku redatelj Darko Bajić i scenaristički tim ne uspijevaju ponuditi na koherentan način, pa ona ostaje nebitna.
Veći problem je to što ni ta politička situacija nije iskorištena kako bi stvorila makar umjetnu dramu, pa epizodična struktura sjećanja četvorice pionira nije iskorištena. U pitanju su fragmentirane slike, očito bez dubljeg značenja, prigodno odabrane i napunjene trivijalnim informacijama. Gledaoci će saznati ponešto o razvoju košarke, učešćima na svjetskim i europskim prvenstvima, ali to će biti uglavnom sirove informacije bez strukture. Likovi će se, dakle, udvarati djevojkama, ići na igranke, ženiti, napredovati u službi i sve vrijeme raditi na razvoju košarke, što će nam donijeti nekoliko atraktivnih kadrova i scena, uglavnom vezanih za ne-jugoslavenske lokacije, ali ništa više od toga. I ovdje ima primjera uludo potrošenih glumaca, američki velikan John Savage, ovdje u ulozi funkcionera FIBA-e, uglavnom deluje izgubljeno i nesnađeno, a sekvenca kada ga četvorica naših junaka vode po beogradskim kafanama i klubovima je preko ruba transfera neprijatnosti.

Razlog za to je možda što je cijeli projekt zamišljen kao TV serija, prije nego kao film. Znači, nije u planu dosnimavanje dodatnog materijala za potrebe serije, nego iz postojećeg “izvučen” film. To je vidljivo i prema pojedinim djelovima priče koji ne tvore nikakav kontekst sa ostalima, ali i prema veoma vidljivim “šavovima” u montaži. Problematičan je i spoj dvije linije radnje, ne toliko na narativnom planu (ma koliko tu bilo upotrebljeno najstandardnije moguće rješenje), koliko na tehničkom. Naime, događaju se situacije da mlađi glumci igraju starije likove u istim scenama gdje stariji glumci igraju mlađe, a maska i šminka koju oni nose nije ni izbliza dovoljno uvjerljiva na digitalnoj snimci visoke rezolucije.
Općenito slab tehnički dojam se još može opravdati za svjetske uvjete skromnim proračunom filma, ali Prvaci su još slabiji na kreativnom planu. Stječe se dojam kao da su scenaristi Nebojša Romčević, Gordan Mihić i Ognjen Sviličić svoje djelove scenarija pisali odvojeno, bez međusobnih konzultacija, a redatelj Darko Bajić ga čita bez ikakve želje za inovativnošću. On se i u kadriranju često drži dosadnih srednjih planova, a i glumci su prepušteni sami sebi. Neki od njih su prirodno dobri, kao Nebojša Dugalić u ulozi Vladimira Dedijera koji osvježi svaku scenu u kojoj se pojavi ili makar imaju prisustvo kao Trifunović i Lučev u svojim ulogama, ali većina njih nema niti ideju šta bi sa svojim likovima.
Postavlja se logično pitanje zašto je taj film uopće snimljen. Jedini mogući odgovor je da je ovo prije projekt nego film, da je motiv zarada, a da se logika kojom su se producenti vodili svodi na to da je uspelo Montevideu sa nogometašima, pa zašto ne ponoviti i sa košarkašima. Riječ je o filmovima koji nude novu mitologiju, neutralniju od ratova i političkih previranja i prihvatljiviju široj publici, sa dodatnim šarmom nostalgije za sretnijim vremenima. Iskreno govoreći, oba Montevideo filma su daleko od savršenstva, ali Bit ćemo prvaci svijeta je još za klasu ispod i čini se kao bezidejni, reciklirani materijal.