Bande de filles / Girlhood

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/aod/filmoskop/110447/, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 

I prije nego što se pojavio, za film “Odrastanje” Richarda Linklatera znalo se da će biti jedna od velikih filmskih tema ne samo prošle godine, nego i u godinama koje su pred nama, najviše zbog činjenice da je sniman 12 godina sa istim glumcima. Internacionalni naziv francuskog filma “Bande de filles” nije slučajno izabran, a kontekst Linklaterovog filma i poređenja s njim doimaju se neizbježnim. Slučajno ili ne, u pitanju je pandan Linklaterovom filmu, ako ne i njegova antiteza. Nasuprot idiličnim predgrađima teksaških velikih gradova, ovdje imamo sumorno predgrađe Pariza na tragu filma “Mržnja” Mathieua Kassovitza iz 1995. Druga bitna razlika je rasa i klasa likova koje pratimo, pa sa njom i prisutstvo kriminala, prije svega bandi. Linklater je svoj film situirao u milje bijelih, srednjeklasnih pregrađa i ne kalkulirajući sa političkom korektnošću ispričao je ultimativnu priču sa autobiografskim elementima o normalnom odrastanju generacije rođene u doba prelaska milenija. Određeni kritičari to su mu uzeli za zlo ili makar sebično razmišljanje. Sa “Bande de filles” takvih problema neće biti, milje je manjinski, prije svega crn, te radnički i sirotinjski, pa je i slika odrastanja drugačija, nasilnija i na rubu kriminala. Treća razlika je spol i dob protagonista, odnosno raspon te dobi. Namjesto momčića Masona koji pred nama odrasta dvanaest godina, imamo Marieme u periodu seksualnog buđenja, negdje oko šesnaeste godine. Spol tu nije sasvim nebitan, jer i pored svih priča o emancipaciji i jednakosti, u pariškom “getu” još uvijek važe patrijarhalna pravila: zna se što je kome dozvoljeno, a što ne. Sličnosti, razlike ili čak suprotnosti sa Linklaterovim filmom ne znače da “Bande de filles”, iako prolazi kroz standardne momente filmova o odrastanju, nije bitan, dobar i slojevit film koji ima šta za reći.

Jasno nam je to od prve, savršeno poetične scene praćene muzikom Para Onea. U toku je utakmica američkog nogometa, što je atipično za Pariz i Europu općenito. Drugo iznenađenje je to da su u pitanju ženske ekipe u sportu koji se obično poistovjećuje s muškošću. Vidimo radost Marieme i drugih djevojaka na terenu i nakon utakmice. Dok se skupa vraćaju svojim kućama, glasno govore i glasno se smiju. Kako se društvo osipa tako su djevojke sve tiše, da bi potpuno utihnule pred muškom ekipom koja sjedi na stubama. Zna se tko je tko.

Marieme ima standardni set problema za svoju dob, rasu i klasu. Njena majka je stalno na poslu, oca nema u priči. Marieme je zato zamjenska majka svojim dvjema mlađim sestrama, dok stariji i povremeno nasilni brat Djibril figurira kao glava kuće. Ni u školi joj ne ide, ponavljala je razred, te nije imala dovoljno dobre ocjene da upiše školu koju želi, pa joj ne gine nekakav zanat. Na ljubavnom planu očijuka sa prijateljem svog brata, Ismaëlom, ali njemu je očito više do Djibrilovog poštovanja nego do ljubavi sa Marieme, iako ga ona veoma privlači. Ona se zato, bar na početku filma, dok ne zna čemu pripada i nije zadovoljna sobom, drži “pokislo” i gleda u pod. Njena sreća će se okrenuti kad se upozna sa “djevojačkom bandom” koju sačinjavaju Lady kao vođa, Adiatou kao “princezica” i Fily kao nezgrapna i gruba cura. Čini se da je uvijek potrebna ona četvrta (jer se u filmovima djevojke i žene gotovo po pravilu kreću u četvorkama) i to mjesto zauzima Marieme. Počinje se družiti sa curama, oblačiti kao one, sređivati frizuru na isti način, čak i dobija banditski nadimak Vic (od Victoire – pobjeda). One uglavnom vise skupa, prate modu, komentiraju, dobacuju i sanjaju svoje djevojačke snove o bogatstvu i sreći. Ima tu nježnosti, prijateljstva i kameraderije, što kulminira u trenucima kada iznajme hotelsku sobu, pjevaju uz Rihannu i isprobavaju haljine. Ali ipak je u pitanju banda, ipak su te haljine ukradene i ipak je taj novac za hotelsku sobu, grickalice i piće otet od mlađih i slabijih curica. Najvažnije od svega, one svakako nisu jedina banda tog tipa, a dio “etikete” je prepiranje i vrijeđanje sa ostalima, što se nerijetko završava tučanjavama.

Mi pratimo Marieme u svakom kadru i glumica koja ju igra, Karidja Touré, zbog svoje je fotogenične prisutnosti na ekranu pravi dragulj. U njenoj ekspresiji vidimo radost zbog pripadnosti, kao i svijest da takvo stanje neće potrajati vječno. Vidimo ponos kad pobijedi u tučnjavi, samopouzdanje s kojim, stekavši status “opasne ženske”, prilazi Ismaëlu, ali i iznuđenost većine njenih postupaka, kao i strah od brata kada ovaj sazna da ga je osramotila tako što je izgubila nevinost. Vidimo ju i u naizgled beznadežnom stanju, i kako se dovija da bi pripadala nečemu, i da bi preživjela uglavnom sama na svijetu. Zapravo, vidimo ju kako, kao i sve cure njene dobi, gradi svoj identitet, isprobavajući nekoliko različitih, tražeći onaj jedan pravi za cijeli život. Zna samo da su joj ponuđeni izbori izmučene proleterke ili žene i majke nedovoljno privlačni, a da za karijeru i ambicije nema uvjeta.

Između nas i nje nema distance, što je zasluga autorice Céline Sciamme i njenog već prepoznatljivog stila. Ona se u svojim filmovima i ranije bavila djecom i tinejdžerima, s tim da je njen fokus bio uglavnom na razvoju seksualnosti. U “Bande de filles” to je samo dio identiteta, dok je fokus prije svega na socijalnoj i psihološkoj komponenti. Sciamma tome pristupa sa razumijevanjem za svoju protagonisticu i s okom za detalje iz njenog unutarnjeg svijeta, skučenog neposrednog okruženja, kao i velikog i surovog vanjskog svijeta. Zbog toga nam i nije teško shvatiti ju, biti u njenoj koži, shvatiti njene odluke i izbore, makar se s njima ne slagali iz moralnih razloga ili iz iskustva. Detalji se mogu ogledati u šminkanju, oblačenju, držanju, frizuri koju Marieme u određenim etapama života nosi, ali i u odnosima sa sestrama, prijateljicama i drugima iz okolice. Priznanje treba odati i direktorici fotografije Crystel Fournier koja uvijek pogađa prave tonove i boje, ovdje uglavnom u nijansama plave, što govori o surovosti i hladnoći djevojačkog svijeta. Zanimljivo je primjetiti kako svijeta izvan njihovih blokova u predgrađu skoro da i nema. Od Pariza vidimo metro, trgovačke centre i u jednoj sceni novi dio grada La Défense gdje se odigrava turnir u uličnom plesu. Pariz i predgrađa egzistiraju u istom vremenu i na sličnom prostoru, ali bez međusobnog kontakta. Upadljivo je i odsustvo gotovo svih elemenata države, osim jedne scene gdje čujemo školsku savjetnicu, ali ju ne vidimo. Iako se filmska populacija na ovaj ili onaj način bavi kriminalom, ma kako sitnim ili krupnim, policije nema. Tako film, planirano ili ne, govori i o stanju duboke podijeljenosti francuskog društva. Ono što se u spomenutom filmu “Mržnja” držalo ispod površine, prije ili kasnije ponovo će se ispostaviti kao problem, veći nego ikada i možda nerješiv.

Kako nema ni države, najčešće nema ni roditelja. Tu i tamo se spomenu, ali ih rijetko vidimo. San o socijalnoj mobilnosti, solidarnosti i društvu jednakosti bez rasa i klasa se pokazao kao varka. Zato se figure autoriteta stvaraju na lica mjesta, na terenu: muške bande, braća i nešto ozbiljniji kriminalci. Zaista nije lako odrastati kao djevojka na tom mjestu i Marieme možemo samo poželjeti sreću. Ona će joj biti potrebna kada proba sva privremena rješenja i shvati da je ostala sama.