16.10.16

Cafe Society

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
Ni od Woodija Allena ne očekuju se iznenađenja. Svake godine znamo da će on izbaciti jedan film koji će premijeru imatu u Cannesu ili najkasnije u Veneciji, i manje ili više znamo što možemo od tog filma očekivati: nostalgičnu špicu kakvu više nitko ne radi, autora kao sveznajućeg naratora, barem jednog glumca koji će pokušati odigrati klasik zvani “lik Woodija Allena”, dijalog rapidnog tempa, nekoliko spremnih citata, intelektualni humor, nostalgiju, jazz standarde kao muzičku pratnju, intelektualnost sa pripadajućim neurozama i bit židovstva, takođe sa pratećim neurozama. Woody Allen radi filmove za sebe, na nama je da ga prihvatimo ili ne. Iako znamo što ćemo dobiti kada se upustimo u gledanje Allenovog filma, Cafe Society po nekim trivijalnim stvarima pruža sasvim nov ugođaj. U pitanju je prva suradnja na dugometražnom filmu između Allena i legendarnog direktora fotografije Vittoria Storara, i obojici je to prvi film snimljen na digitalnom formatu. Također, newyorški se filmaš prvi put bavi Hollywoodom, njegovim klasičnim periodom i miljeom filmskih profesionalaca. Satira je prisutna, ali je pomiješana s nostalgijom.
Već prva scena nas vodi na luksuznu zabavu gdje se imena slavnih ispaljuju rafalno. Uspješni agent Phil, igra ga Steve Carell u svom poznatom brbljivo-nametljivom izdanju, očekuje telefonski poziv od Ginger Rogers, ali namjesto toga dobiva poziv od svoje sestre koja mu javlja da njen mlađi, zbunjeni sin Bobby dolazi u Los Angeles i moli ga da mu pomogne dok se ne snađe. Phil ne održava bliske kontakte s rodbinom, čak ne razlikuje imena svojih nećaka i njihovog oca, ali skoro neurotičnom Bobbyju (Jesse Eisenberg u savršenoj imitaciji mladog Woodija Allena s karakterističnim pogrbljenim držanjem) iz osjećaja dužnosti daje početni posao i upoznaje ga s poznatim licima, ali i sa svojom sekretaricom Veronicom zvanom Vonnie koju Kristen Stewart igra apsolutno sigurno i briljantno. Bobby vrlo brzo uči trikove posla i dobiva kontakte, ali se i zaljubljuje u Vonnie koju vidi kao jedinu iskrenu osobu u moru prijetvornih i taštih igrača. Ona se, međutim, viđa sa starijim, oženjenim muškarcem i prisiljena je na težak izbor u kojem se na kraju vodi interesom.
Bobby koji je stekao nešto samopouzdanja vraća se u New York, i s bratom gangsterom ulazi u posao vođenja noćnog kluba koji postaje trendovsko mjesto na koje izlazi newyorška elita. Ubrzo se ženi s djevojkom koja se, ironije li, također zove Veronica (igra ju elegantna Blake Lively) i s njom dobiva kćer, ali svejedno ne zaboravlja Vonnie. Ponovni susret njih dvoje može srušiti krhke temelje odvojenih života. Oboje su zapravo više podigli fasade - Bobby kao uspješni šarmer i poslovni čovjek, a Vonnie kao tipična blazirana hollywoodska žena kakve je ranije prezirala - nego što su se zapravo promjenili.
Najjača točka Allenovog novijeg opusa je svakako rad s glumcima. On je toliko veliko autorsko ime da se uloge u njegovoj podjeli ne odbijaju i glumcima zapravo služe na čast; Allen, i sam bivši glumac, komičar s prepoznatljivom osobnošću, ali i improvizator, svakako može ponuditi puno znanja i savjeta. Pitanje je samo koliko će tko od toga iskoristiti. Jesse Eisenberg jedan je od ekspresivnijih glumaca današnjice i uz pravo vođenje može ostvariti sjajne uloge, kao što je to ovdje slučaj. Njegov Bobby je možda u početku samo imitacija Allenove nekadašnje persone, ali transformacija koju prolazi impozantna je i glatko izvedena. Kristen Stewart je s ulogom Vonnie dokazala da je vrhunska glumica s osjećajem za nijanse, kojoj je uloga u Sumrak sagi bila prije eksces nego slika ograničenih glumačkih mogućnosti. Nažalost, komičarski potencijal Stevea Carella nije dobio novu dimenziju, a ni Blake Lively u svojoj ulozi ne dolazi do izražaja, ali zato su ostali epizodisti uglavnom bili raspoloženi.
Woody Allen se reciklira i to nije ništa novo i neočekivano za autora koji je zašao u deveto desetljeće života i koji iza sebe ima 47 najčešće tematski bliskih filmova. Osnovna ljubavna priča u svojoj biti dosta podsjeća na Annie Hall, Bobbyjev uspon u New Yorku zahvaljujući bratu-kriminalcu na Metke iznad Broadwaya, podzaplet sa sestrom, njenim mužem i nasilnim susjedom na Manhattan Murder Mystery, jedna od ranijih scena između Bobbyja i prostitutke u sjećanje priziva Razarajućeg Harryja, a motiv židovske obitelji i prepirki između majke i oca je apsolutni klasik kod Allena. Međutim, Woody Allen kao redatelj uspješno prevladava ograničenja sebe kao pisca koji je već realizirao sve svoje ideje, pa je osuđen na ponavljanje sličnog sa minimalnim varijacijama. Allen kao redatelj još uvijek osjeća radost igre, pa makar to bio jedan kadar, jedan detalj, spektar boja, stari štos koji on umije “prodati”, poput veselog prikazivanja gangsterskih aktivnosti, ping-ponga humorističnih replika o prirodi ljudske duše ili ograničenja koja dolaze s religijom, odnosno generalnog osjećaja za jedno drugo vrijeme kada nam se sve činilo boljim, uglavnom zato što o njegovoj realnosti nismo imali pojma. Čak i kad ne govori ništa novo, Woody Allen to po pravilu čini sa stilom.