Julieta

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Činilo se da je Almodovarova karijera svoj vrhunac dostigla na prelasku milenija i da je od tada u silaznoj putanji, iako su njegovi filmovi još uvijek bili dobri i osebujni. Pa opet, što god autor pokušao, činilo se da su njegovi najbolji filmovi poput Sve o mojoj majci i Pričaj s njom iza njega. A pokušavao je dosta toga, i s ozbiljnim temama i mračnim tonovima (Loš odgoj), i sa svojim klasičnim spojevima trilera s melodramom, romansom i komedijom (Vrati se, Slomljeni zagrljaji), pa čak i s art-hororom (Koža u kojoj živim). Svi ti filmovi bili su originalni, prepoznatljivo “almodovarovski”, ali ostajao je utisak da smo od majstora već vidjeli bolje. Na koncu smo dobili i pravi razlog za zabrinutost: Putnici ljubavnici ostavljali su dojam da je veliki autor ostao bez inspiracije, pa je posegao za svojom ranom, “Movida Madrilena” fazom karijere i snimio ne baš uspelu posvetu samome sebi.

Julieta će možda biti još jedna prekretnica za Almodovarovu karijeru jer se radi o, za standarde autora, neobičnom filmu. Naravno, ima tu standardnih Almodovarovih elemenata: žena i njena patnja u centru zbivanja, seksualne aluzije, “queer” momenti, uvrnuti humor, obiteljske tajne, velike ljubavi, odlazasci bez pozdrava, “hitchcockovske” misterije, žive boje, bogate teksture u scenografiji i kostimu, ali im autor prilazi potpuno drugačije. Umjesto festivala bizarnosti, dobili smo elegantan i efikasan film u kojem je svaki detalj na svom mjestu, ali ne “vrišti” da ga zamjetimo, i koji se vodi geslom “manje je više”. Čak je i Almodovarov prepoznatljivi “camp” sveden na jedan dio jedne scene, u sebi ne sadrži provokaciju i dramaturški je potpuno opravdan.

Film je ekranizacija triju priča - Chance, Soon i Silence - kanadske nobelovke Alice Munro iz njene zbirke Runaway. Iako su priče potpuno funkcionalne odvojeno, u zbirci su date jedna za drugom i imaju istoimenu junakinju Juliet za koju se da zaključiti da je ista osoba u različitim fazama svog života. Almodovar se još ranije zainteresirao za ekranizaciju materijala: originalna ideja bila je snimati u Kanadi na engleskom jeziku i s Meryl Streep u glavnoj ulozi. Iako je glumica pristala na ulogu, a produkcijski tim već počeo s pregledom lokacija, Almodovar se predomislio osjećajući se nekompetentnim da piše na engleskom. Priče su zatim prebačene u španjolski kontekst, vremenski razmak među njima je smanjen, a naslovna uloga je podijeljena na dvije glumice: u mlađoj dobi ju igra Adriana Ugarte, a u starijoj Emma Suarez. Ono po čemu će Julieta svakako biti upamćena je zamjena njih dvije u istoj sceni, što je antologijski primjer režijske suptilnosti i elegancije.

Naslovnu junakinju upoznajemo kao zrelu ženu koja vodi ugodan i ispunjen život. Sa svojim zaručnikom, igra ga argentinski glumac Dario Grandinetti, privodi kraju pripreme za preseljenje iz Madrida u Portugal, sve do slučajnog susreta s osobom iz svoje prošlosti. U pitanju je prijateljica njene kćeri iz mladih dana koja joj kaže da joj je kćer vidjela u Italiji, da ima troje djece, da je lijepa, iako mršava. Taj susret će Julietu nagnati da raskine zaruke i umesto u Portugal, svoj život preseli na svoju nekadašnju adresu u drugom kvartu Madrida. Očito, majka i kći već dugo nisu u komunikaciji i ta adresa je možda jedini kontakt. U polunamještenom stanu, rastrojena Julieta počinje pisati memoarske bilješke.

Ono što slijedi je školski primjer flashbacka na to kako je do prekida komunikacije između njih dvije došlo. Počinje sa slučajnim susretom na vlaku između mlade Juliete i njenog budućeg muža i oca njene kćeri, ribara Xoana, a dalje ide kroz šumu zapletenih odnosa, prevara, bolesnih, umirućih supružnika, smrti i obiteljskih tragedija. U takvom spletu okolnosti, često oni koji dolaze i promatraju sa strane bolje vide od onih koji su u centru zbivanja. Julieta će tako primjetiti čudne odnose u kući svojih roditelja, ali ne i u svojoj, to će umesto nje shvatiti stara, indiskretna sluškinja (poznata Almodovarova epizodistica Rosy De Palma). Zamjerat će svom ocu, ali neće primjetiti da kćerka isto tako zamjera njoj. Osuđivat će očevu ljubavnicu, a i sama je bila u sličnom položaju. Naći će se pri ruci bolesnoj prijateljici i muževoj bivšoj ljubavnici, dok će se o njoj u depresiji brinuti kći sa svojom prijateljicom. Dualnosti se ponavljaju, tragedije dolaze u parovima, a odnosi pojedinih likova variraju ovisno o poziciji u kojoj ih je tragedija zatekla. Ono što je znakovito jest da osjećaj krivice dolazi tek kasnije, skupa sa spoznajom, pa je upitno mogu li se odnosi s tim odmakom popraviti.

Iako originalna glazba Alberta Iglesiasa diktira ugođaj “hitchcockovske” misterije, ona u filmu nije usmjerena na traženje odgovornih za tragedije koje se događaju gotovo svakodnevno, već na pitanje zašto. Ne samo zašto se tragedije događaju, već zašto junaci čine to što čine, pa makar trpjeli posljedice. Almodovar je i ranije “čitao” Hitchcocka i spajao ga s melodramom. Samo prije Juliete nije bio toliko racionalan. Ovdje nema prenaglašavanja i to rezultira efikasnim i efektnim filmom, napetom misterijom o ljudskim emocijama.