Women Taliking

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Iako su brojnija zajednica od svojih anabaptističkih „rođaka“ amiša, s kojima dijele i prijezir prema modernim tehnologijama, menoniti, iako brojniji i šire rasprostranjeni, na filmu nemaju tako ikoničku prezentnost kao što su je amiši dobili filmom Svjedok Petera Weira iz 1985. Ipak, u novije vrijeme, menoniti su portretirani na filmu, budući da se Tiha svjetlost iz 2007. Carlosa Reygadasa odvija u menonitskoj komuni u Meksiku, te da je junakinja Guadagninove inačice Suspirije (2018.) u plesnu školu došla upravo iz menonitske komune negdje na američkom Srednjem Zapadu. Posljednjih godina se, pak, menonitski način života tematizira u ekranizacijama romana Miriam Toews (koja je, inače, svoju filmsku karijeru započela kao glumica u Reygadasovom filmu). Dok je All My Punny Sorrows (2021.) bio i ostao malo primijećen američki nezavisni film, prošlogodišnji uradak Žene pričaju, čiju režiju potpisuje Sarah Polley, privlači pozornost kritike, filmskih festivala i institucija koje dijele prestižne nagrade. 'Plasman' u trenutku pisanja ovog teksta podrazumijeva dvije nominacije za Zlatni globus (za scenarij i za originalnu glazbu), nominaciju glumačkog ansambla za nagradu udruženja filmskih glumaca SAG i dvije nominacije za Oscare, i to za najbolji adaptirani scenarij i za najbolji film. Film u trenutku pisanja teksta još uvijek nije zaigrao na repertoaru hrvatskih kina, ali imali smo ga prilike pogledati na beogradskom Festu.

Kao izvorni materijal je, dakle, poslužila istoimena knjiga Miriam Toews iz 2018. godine, a i sama knjiga ima svoj izvorni materijal u vidu stvarnog slučaja iz jedne menonitske komune u Boliviji, koji se dogodio 2011. godine i imao svoj epilog na sudu. Naime, muškarci iz ove navodno miroljubive kršćanske zajednice godinama su organizirali silovanja žena u komuni tako što bi ih prvo opili sedativima za stoku, pa bi onda s njima nesvjesnima spolno općili i na koncu negirali svoju umiješanost, svaljujući krivicu za 'ženske fantazije' na samog vraga. Radnja romana i posljedično filma prebačena je u Sjedinjene Države, koje su ipak geografski i jezično bliže spisateljici koja je odrastala u sličnoj komuni u kanadskoj provinciji Manitoba. U roman je ubačen i pripovjedni okvir u vidu zapisnika sa sastanka nepismenih žena na temu ostanka ili odlaska iz komune, a taj zapisnik vodi August, lokalni učitelj u školi za dječake i jedini muškarac koji je u komuni ostao, dok su drugi otišli u grad položiti kauciju za osumnjičene silovatelje. U zapisnik su u romanu umetnute i određene digresije, vezane za Augustova sjećanja i iskustva s vanjskim svijetom, budući da je zajedno s majkom komunu napustio, da bi se tek naknadno vratio. Kako takav, narativni okvir nije naročito podesan za film pa redateljica i scenaristica Sarah Polley uvodi konvencionalnijeg naratora, odnosno naratoricu Onu (Rooney Mara), ženu koja se od drugih razlikuje po nekoliko osnova koje ju čine odgovarajućom točkom gledišta. Za ulogu naratora bitnije su njena radoznalost prema prirodi i svijetu koji život u komuni okružuje, te određene poetske sklonosti, od njene pozicije kao filmskog lika s osjetno većim ulogom od ostalih žena na sastanku. Na tom sastanku one imaju dan i pol da se dogovore što im je činiti dok se muškarci ne vrate iz grada. Opcija ostanka u zajednici uz oprost krivcima biva brzo maknuta sa stola (brani ju jedino, i to u kratkoj epizodi, Scarface Janz koju u briljantnoj minijaturi igra Frances McDormand), dok su druge opcije ostanak i konfrontacija na licu mjesta, ili odlazak i početak novog života negdje drugdje. Svaka od opcija sa sobom nosi određene izazove i posljedice. Ako žene ostanu, kako će se, bez moći i sredstava ucjene u svojim rukama, konfrontirati s muškarcima koji komunom vladaju i imaju svoju mrežu utjecaja. Ako se, pak, odluče otići dalje u svijet, hoće li time izgubiti pravo na spasenje koje, kako vjeruju, mogu ostvariti jedino ako ostanu vjerne dotadašnjem načinu života? Kako će, uostalom, otići u vanjski svijet o kome ne znaju ništa, nepismene, neškolovane, čak i bez geografske karte koju također nemaju? Nadalje, što će se dogoditi s onima koje će ostaviti za sobom ako se odluče otići, ne samo sa ženama koje svojevoljno ostaju, već i s rođacima i, naročito, djecom, odnosno sinovima? Trebaju li povesti i sinove sa sobom? Ako da, koliko mlade i gdje povući starosnu granicu u kojoj dječak postaje muškarac i time potencijalna prijetnja? U neka druga, možebitno provokativnija pitanja, poput toga je li matrijarhat rješenje za problem patrijarhata, autorica Sarah Polley ne usuđuje se ulaziti.

Na sva ta operativna pitanja, žene moraju dati odgovore, i svaka od njih ima svoj stav koji je spremna braniti do kraja. Ona je trudna i nosi plod koji je plod silovanja, ali želi roditi i odgajati dijete što je moguće dalje od traume, zbog čega je za odlazak. Salome (igra je Claire Foy), pak, zagovara osvetu, čak i nasilnu, ako je moguće. Jesse Buckley igra Mariche, žrtvu koja još uvijek trpi zlostavljanje svoga supruga. Agata (Judith Ivey) i Greta (Sheila McCarthy) starije su žene koje pokušavaju u raspravu unijeti nešto mudrosti i autoriteta, ali ne mogu sakriti sram zbog toga što su odgojile nove generacije u takvoj sredini. Ima još likova, manjih ili većih, koji nastupaju s ovakvih ili onakvih pozicija, ali valjalo bi izdvojiti Augusta (Ben Whishaw) čiji je romaneskni lik sačuvan u filmu kao zapisničar iako nije narator, i kao netko tko je osobno involviran (zaljubljen je u Onu), te naposljetku kao ikakva veza žena s vanjskim svijetom. Drugi osebujan lik je Melvin (August Winter), rođen kao djevojčica Nettie, koji nakon traume silovanja, vjerojatnog incesta i rođenja deformiranog ploda počinje oblačiti mušku odjeću i baviti se odgojem tuđe djece. Glumačke izvedbe svih navedenih, a i onih nenavedenih, izvrsne su u onoj mjeri u kojoj je to moguće, imajući u vidu faktore minutaže i individualnog iskustva glumaca. Ta izvrsnost ne smije čuditi ni zbog koncepcije filma kao izrazito glumačkog, a ni zbog autorskog porijekla Sare Polley koja je bila glumica iz najvišeg ešalona prije nego što se okrenula režiji vrlo cijenjenih filmova kao što su Daleko od nje (2006.), Zapleši ovaj valcer (2011) i Priče koje kazujemo (2012).

Polley polako kreira svijet filma, ponekad dozirajući i gradirajući važna otkrića tako da ona postaju iznenađenje ili otkrivenje kroz usputne primjedbe ili kroz elementarno razigrane flashback scene koje ilustriraju nečije misli i sjećanja (primjer za to savršeno je tempirano iznenađenje u kojem otkrivamo da je vrijeme radnje 2010. godina, a ne kraj XIX. ili početak XX. stoljeća, što bismo pomislili na osnovu scenografije i kostima). Autorica se ipak mora suočiti s tim da središnji dio njenog filma čini jedna duga debata. To samo po sebi ne bi bilo problem, imamo filmove koji su još i više okupirani raspravama ili jednostavno razgovorima, ali čini se da Polley baš i nema ideju kako toj problematici pristupiti. Treba li stvari dodatno razigrati kroz digresije i flashback momente, u čemu se dodatno može osloniti na fotografiju Luca Montpelliera u tonovima ispranim gotovo do razine sepije, koja zapravo više oslikava unutarnji svijet junakinja u svom njegovom čemeru nego li vanjski, te na glazbu Hildur Gudhnadóttir koja ozbiljnost situacije također boji sumornim tonovima? Ili je, pak, bolja opcija još jače inzistiranje na vjernosti okviru podesnijem za pristup, nalik na kazalište? Odabrani glumci i glumice mogu izvrsno igrati i u ključu psihološkog realizma dominantnog na filmu, i u nekom kazališnom ključu podesnijem za kazalište i filmove s porukom, što Žene pričaju svakako jest, i čak njihovi prijelazi s jednog načina na drugi nisu nepodnošljivo oštri. Problemi se, međutim, javljaju u određenim aspektima hvaljenog scenarija koji bismo ponajprije mogli nazvati neujednačenim, a mjestimično i neodlučnim. Ma koliko se Sarah Poley trudila da okvir iz romana zamijeni drugim, filmičnijim, i u tome uspijevala, svakako joj možemo prigovoriti određenu nespretnost u pisanju dijaloga: oni možda vrlo dobro služe da poruke filma i dočaraju ozbiljnost izbora o kojem se raspravlja, ali narušavaju određeni realistički kontinuitet. Jednostavno rečeno, način na koji žene u filmu govore stoji u raskoraku s time kako, pretpostavljamo, žene portretiranog statusa inače govore. Akademizam u stilu seanse debatnog kluba vjerojatno je svrsishodan kanal komunikacije između filmske autorice i publike, ali svejedno se stječe dojam da upravo Sarah Polley govori kroz svoje likove, i to sve, namjesto da njih same, kako naslov kaže, pusti govoriti.