Challengers

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

S novim filmom Luce Guadagnina, hrvatski su se, kao i ostali prevoditelji još jednom našli u nebranom grožđu. Jer, kako održati višesmislenost originalnog naslova Challengers? S jedne strane, imamo direktni prijevod Izazivači, ali koga i što oni točno izazivaju? S druge, pak, neprevedeni (i u suštini neprevodivi) stručni sportski (u ovom slučaju teniski) termin koji označava turnir drugog najnižeg profesionalnog ranga (iznad razine „Futuresa”, a ispod ATP/WTA razine, o Mastersima i Grand Slamovima da ne govorimo). Ali taj termin je, upravo višesmislenosti radi, dan u množini, dok je narativni okvir za film postavljen na jedan takav turnir, zapravo na njegov finalni meč. Opet, bez obzira na to što je tenis izabran kao okruženje u koje je postavljen film, Challengers je sve prije nego li klasična sportska drama, premda je rivalstvo tu jedna od bitnijih tema.

Na spomenutom finalnom meču turnira u New Rochellu upoznajemo naših troje protagonista. Igrači su Art Donaldson (Mike Faist, najpoznatiji po ulozi Riffa u Spielbergovom čitanju mjuzikla Priča sa zapadne strane) i Patrick Zweig (Josh O'Connor, nedavno viđen u glavnoj ulozi u filmu Himera Alice Rohrwacher), dok na centralnom mjestu u publici sjedi Tashi Donaldson (zvijezda u usponu Zendaya koja je, nakon muzičke, glumačku karijeru izgradila u franšiznim nastavcima nove Spider-Man trilogije i Villeneuvove Dine). Njih troje imaju zajedničku povijest koju će nam scenarist-debitant Justin Kuritzkes i redatelj Guadagnino otkriti u seriji flashback sekvenci u bližu ili dalju prošlost, dok se svako malo vraćaju na meč. Prve dvije od tih sekvenci vode nas u period neposredno pred turnir. Art i Tashi su bračni i profesionalni par: on je teniski šampion kojem nedostaje samo titula s US Opena za karijerni Grand Slam, budući da je Australian Open, Wimbledon i Roland Garros već osvojio, a ona je njegova trenerica i menadžerica koja mu vodi karijeru. Nevolja za Arta je to što je u skorijoj prošlosti imao povredu od koje se oporavio, ali još nije dostigao formu od prije nje. Zbog toga mu Tashi nakon senzacionalnog poraza na turniru u Atlanti određuje New Rochelle kao sljedeću stanicu u pripremama za US Open, pritom mu nabacujući grižnju savjesti da se on od svoje ozlijede oporavio bolje nego ona od svoje, zbog čega je morala završiti karijeru. S druge strane Patrick na turnir dolazi sam, bez trenera i fizioterapeuta, u svom vozilu i bez sredstava na kreditnoj kartici, zbog čega prvu noć mora prespavati na parkingu teniskog kluba. Njemu je uspjeh na turniru potreban kako bi izborio kvalifikacije za US Open. Službenica kluba ga prepoznaje jer ga se sjeća iz ranijih, za njega boljih dana kada je igrao finale spomenutog Grand Slam turnira u juniorskoj konkurenciji, a ona bila jedan od linijskih sudaca, i usput ga informira da će na turniru nastupiti njegov rival iz tog finala, Art.

Trinaest godina ranije Art i Patrick bili su rivali u singlu, ali partneri u dablu kojeg su novinari zvali „Vatra i Led”, a pritom i cimeri u internatu/teniskoj akademiji i najbolji prijatelji, bliski poput braće, iako potpuno suprotnih osobnosti. Dok Art ima šarm dobrog dečka iz dobre kuće, Patrick održava pozu barabe i razmaženog bogataškog derišta. Tashi, koja se tad prezivala Duncan, je pak u to doba bila aktivna igračica i vjerojatno najveća zvijezda u ženskoj juniorskoj konkurenciji. Nakon dva finala, onog u muškom dablu u kojem su momci slavili i onog u ženskom singlu gdje je slavila Tashi, njih dvojica odlaze na njenu zabavu u nadi da će je upoznati i okušati svoje zavodničke šanse s njom. Ona je, pak, i u sportu i u konverzaciji dominantnija od obojice, pa s lakoćom uspostavlja kontrolu nad njima. Stoga im nakon ljubljenja utroje u motelskoj sobi postavlja izazov: tko pobijedi u sutrašnjem finalu između njih dvojice, za nagradu će dobiti njen broj telefona i priliku da se zabavlja s njom. Uvjet koji postavlja jest da želi vidjeti „jebeno dobar tenis” koji ona ne definira samo kao sport i nadmetanje, već i kao strast i odnos između dvoje suprotstavljenih rivala. Pobjednik tog meča bio je Patrick koji je nakon toga napustio studij i otišao u profesionalce, dok su Tashi i Art ostali studirati na univerzitetu i nadmetati se u sveučilišnom rangu tenisa. Veza na daljinu između Patricka i Tashi pokazala se kao izazov za oboje, a njena povreda i Artova blizina tijekom oporavka gurnula ih je u partnerski, čak simbiotički odnos za oboje. U narednim godinama, kako su Art i Tashi gradili svoju karijeru i obitelj, bivši se prijatelji nisu sretali na terenu, ali Patrick i Tashi izvan terena... To je već neka druga priča...

Poveznice novog ostvarenja s Guadagninovom filmografijom nije teško uočiti, naročito u smislu koncepta nestandardnih, „zabranjenih” ljubavi, heteroseksualne i homo-erotike. Talijanski se autor time bavio u filmovima Ja sam ljubav (veza između sredovječne žene i za generaciju mlađeg muškarca), Sve, i kosti (kanibalizam kao točka koja spaja dvoje tinejdžera) i naročito Zovi me svojim imenom (veza između dva Amerikanca, mladića i tinejdžera, u Italiji 80-ih godina). Ipak, po svojoj tematskoj preokupaciji, Challengers je najbliži Rasprskavanju, inače Guadagninovoj preradi klasika Bazen Jacquesa Deraya, budući da u središtu zbivanja imamo staru ljubav koja prijeti uništiti bračnu dinamiku. Rasprskavanju je Guadagninov posljednji film blizak i po još dvije osnove: relativnog odsustva pretencioznosti, odnosno njenog preusmjeravanja iz sfere otkrivanja „velikih životnih istina”, koje su u stvari samo banalne poante, u sferu razgibavanja audio-vizualnog stila što za cilj ima zabavni film, te razigravanje glumaca (i naročito glumica) „u trendu” do nivoa velikih zvijezda. Podsjetimo se, u Rasprskavanju je to učinio s Dakotom Johnson, u Zovi me svojim imenom s Timothéeom Chalametom, a sada je Zendaya ustoličena ne samo kao atraktivna zvijezda „opće prakse”, nego i kao punokrvna glumica sposobna u ravnopravnoj suradnji s redateljem kontrolirati svoj lik. Njeni partneri u filmu, pak, izabrani su iz redova nadolazećih obećavajućih glumaca, uglavnom zbog svog tipa izgleda; oni su čvršće vođeni kroz uloge, pa se čini da joj ostaju u svakom trenutku podređeni. Novina kod Guadagnina je, pak, ta da je on ovdje više no ikada ranije sklon tehniciranju, pa čak i pretjeranom poantiranju kroz isto. Primjer za to su „subjektivni kadrovi” iz vizure reketā jednog ili drugog igrača, kao i loptice. Te kadrove snimio je direktor fotografije Sayombhu Mukdeeprom i oni u kombinaciji s odlučnom montažom Marca Coste, koja inače agilno „skače” kroz vremenske linije, pojačava dojam da nas redatelj i scenarist bacaju naokolo kao tenisku lopticu; time nam zapravo „crtaju metaforu” koju i sami možemo shvatiti. S druge, tonske strane, apsolutno uvjerljiv dizajn zvuka ovdje je umjetničko djelo samo za sebe, dok pulsirajući elektronski „soundtrack” Trenta Reznora i Atticusa Rossa pojačava osjećaj napetosti i pokazuje kvalitete samostalnog techno-albuma.

Challengers svakako spada u red uspjelijih i zabavnijih Guadagninovih filmova, što svakako ne bi mogao biti bez čvrste scenarističke osnove koja, pak, nimalo slučajno podsjeća na jedan recentni film: Prošli životi Celine Song. To nikako nije slučajno, budući da je Justin Kuritzkes suprug spomenute korejsko-kanadske dramatičarke i filmske autorice. Nije pritom samo riječ o ljubavnom trokutu između dva muškarca i žene koji je zapravo klišej, već o dubinskoj profilaciji i motivaciji likova za njihove postupke, zbog čega se film izdiže iznad uhodanih obrazaca. Jednostavno, svima troma protagonistima možemo vjerovati i ne sumnjamo u njihovu iskrenost - oni ostaju vjerni svojim arhetipskim osnovama, dok elaboraciju koriste kao nadgradnju. Art tako preskače fazu odraslog muškarca koji preuzima odgovornost i donosi odluke, pa od neodraslog dječarca kojem je potrebno vođenje postaje umorni isluženi sportaš. Patrick zapravo ostaje razigrano derište, ali putem akumulira gorčinu izazvanu neuspjehom, pritom držeći se svog dječačkog šarma. Konačno, Tashi u središtu filma ostaje dosljedna u svojoj dominaciji i kompetitivnosti, samo se set sredstava za očuvanje istih mijenja od sportskih do trenerskih. I sam izbor tenisa za okruženje je potpuno odgovarajući, kako zbog kompetitivnosti tog sporta, tako i zbog promjena u njegovoj „kulturi” koje se intenzivno događaju u posljednjih tridesetak godina, pa se u taj kontekst mogu ubaciti, u novijim američkim filmovima neizostavne, komponente rase i klase. Zapravo, da Guadagninovom filmu nije odložena distribucija s prošlogodišnje sezone nagrada na ovo proljeće, mogli bismo reći da s Challengers i Prošlim životima imamo filmove-parnjake nastale po uparenim scenarijima supružnika koji su provučeni kroz drugačije žanrovske filtere. Ovako se možemo upecati na krivi mamac i pomisliti da se radi o muškom odgovoru na ženski autobiografski i autofikcijski pogled, što ipak ne mora biti točno. Uostalom, u dva filma se da uživati na različite načine: dok nam Prošli životi daju vrlo intiman i iskren pogled u ljubavi prošle i sadašnje pod pritiskom faktora odrastanja i migracija, Izazivači nam nude zabavu kroz rivalstvo u sportu i u ljubavi.