Bugonia

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Na početku svoje karijere, grčki sineast Yorgos Lanthimos profilirao se ne samo kao udarna igla takozvanog „Grčkog čudnog vala”, već i kao filmski stvaratelj s antropološkim ambicijama, kao onaj tko je zainteresiran studirati ljudsku prirodu. Lanthimos je u tu svrhu uspostavio svojevrsnu poetiku i estetiku: njegovi kadrovi su po pravilu dugi i snimljeni s fiksirane pozicije, paleta boja je svijetla, ali i hladna, čime podsjeća na laboratorijske uvjete, dok je gluma u skladu s time namjerno robotizirana. Lanthimos je također pokazao sklonost ka snažnim počecima, ali zato slabijim završecima svojih filmova, u čemu krivicu dijeli s tadašnjim scenaristom Efthimisom Filippouom s kojim je nastavio suradnju i kada je izašao iz okvira grčke u globalnu kinematografiju. Ikonični Očnjak (2009) završen je naglo, Alpe (2011) su se raspale nakon ekspozicije, a nakon obećavajuće prve polovice Jastoga (2015) uslijedila je razočaravajuća druga, zasnovana na banalnoj poanti o nedostatku pravde u revolucionarnim gibanjima koja bi postala žrtva vlastite rigidnosti. Ubojstvo svetog jelena (2017), pak, patilo je od suprotnog problema: za udarni kraj trebalo je izdržati predugu, repetitivnu ekspoziciju koja je zauzela tri četvrtine filma. Uslijedio je Lanthimosov najkonvencionalniji, klasično strukturirani, ali i izvedbeno najigriviji film, pa na koncu i najsolidniji film Miljenica (2018). Razlog tomu je mogla biti promjena scenarista, pera su se dohvatili Deborah Davis i Tony McNamara, priča je došla iz povijesnih izvora, a apsurdizam je kod Lanthimosa zamijenio potrebu za velikom poantom. Nakon pandemije, Lanthimos je upao u svojevrsnu hiper-produkciju, pa je u periodu od 2023. do 2025. godine izbacio tri filma, godinu za godinom. Najprije je ponovio suradnju s McNamarom i polučio Uboga stvorenja, režijski razigranu neo-gotičku parabolu koja bi bila efektnija da nam u njoj Lanthimos nije otkrivao „toplu vodu” u smislu socijalizma i feminizma. Unatoč nedostacima, film je odlično prošao kod kritike, festivalskih žirija i institucija koje dijele važne nagrade, pa se tako okitio s 4 Oscara (za glavnu glumicu Emmu Stone i u tehničkim kategorijama šminke, scenografije i kostima), uz još 7 nominacija, 5 nagrada BAFTA (uz još 6 nominacija), te s 2 Zlatna globusa (uz još 5 nominacija), a kampanju je započeo s osvojenim Zlatnim lavom u Veneciji. Nakon toga, uslijedila je Kinds of Kindness, gdje se na mjesto scenarista vratio Filippou da bi gotovo na silu postavio bizarni omnibus u tri priče čiji je najveći adut glumačka postavka koja se u različitim pričama ponavlja. Međusobno nepovezane priče skupa su ostavljale dojam moderniziranih epizoda serija Zona Sumraka ili Black Mirror, ali s manje uspjelim poantama. Čak se ni glumci iz prve Hollywoodske lige, Emma Stone, Jesse Plemons, Willem Dafoe i Margaret Qualley nisu uspjeli u potpunosti razigrati, budući da su imali posla s mnoštvom nikada dovoljno razvijenih likova.

Ove godine dobili smo treći Lanthimosov film u nizu, opet s Emmom Stone u jednoj od nosećih uloga. Ovog puta Lanthimos po prvi puta surađuje sa scenaristom Willom Tracyjem (potonji je prije toga napisao scenarij za nedokuhanu satiru The Menu iz 2022. godine) i po prvi puta radi „remake” postojećeg filma – u pitanju je uradak Spasite zeleni planet Janga Joon-hwana. Također, po prvi puta radi s hollywoodskim proračunom, premda nije baš najjasnije na što bi se moglo utrošiti preko 40 milijuna dolara u filmu s ograničenim brojem likova i lokacija. Međutim, Bugonia (film je ime dobio po antičkom mediteranskom vjerovanju da pčele spontano nastaju iz trulog mesa uginulih životinja, partikularno volova) na svom značenjskom nivou po prvi puta signalizira da je Lanthimos prešao granicu antropologije, satire ili apsurda i završio na teritoriju nepatvorene mizantropije.

Teddy (igra ga Jesse Plemons) i Donnie (debitant Aidan Delbis) bratići su koji žive skupa u oronuloj farmerskoj kući i pripremaju se na veliki pothvat. Teddy je očito vođa, a Donnie podređeni, što vidimo iz toga da ga za namjeravanu akciju Teddy trenira i instruira, a i inače se on zapravo brine o njemu. Teddy Donnieja također indoktrinira da „oni” nisu kao „mi”, da s „njima” treba biti oprezan jer su fizički spremniji, inteligentni i nije ih lako uhvatiti i slomiti. Oni također uništavaju naš planet i odgovorni su za nestanak pčela, što Teddyja posebno pogađa, budući da se bavi proizvodnjom meda. Dok dvojica ne baš fizički spremnih muškaraca treniraju i nabavljaju opremu za akciju, a vrhunac priprema im je ritualna kemijska kastracija radi potpune posvećenosti cilju, u montažnim sekvencama upoznajemo i njihovu „metu” koja također trenira – trči na pokretnoj traci s maskom s kisikom na licu, vježba borilačke vještine i uzima vitamine i suplemente. Ona je Michelle (Emma Stone), generalna direktorica farmaceutskog konglomerata koja se sprema uvesti nove, ponešto relaksiranije smjernice svojim zaposlenicima dok na licu nosi „službeni osmijeh broj 5” i izdaje kontradiktorne komande.

Obučeni u šuškave trenirke sjajno-srebrne boje i s papirnim maskama na licima, Teddy i Donnie uspijevaju je oteti nakon očekivanih peripetija, ošamutiti ju, obrijati joj glavu (da ne bi pomoću kose komunicirala sa „svojima”), namazati ju anti-histaminskom kremom i zatočiti ju u podrumu kuće. Teddy, koji s Michelle ima povijest odnosa, budući da je njegova majka Sandy (Alicia Silverstone) test-subjekt u jednom od kompanijinih programa, ima tri dana, do noći pomračenja Mjeseca, kako bi preko nje dogovorio audijenciju s njenim nadređenima na kojoj bi bila utvrđenja pravila njihovog povlačenja sa Zemlje. U Teddyjevoj glavi, naime, Michelle je izvanzemaljka iz galaksije Andromeda, a njeni eksploatiraju naš planet i – ubijaju pčele. Slijede seanse saslušavanja i nadmudrivanja prekinute crno-bijelim „flashback” epizodama u kojima vidimo korijene Teddyjevog „zavjeraškog” svjetonazora. Michelle mu se pokušava suprotstaviti racionalnim i znanstvenim diskursom izrečenim usporenim, ravnim, pokroviteljskim tonom na što on, očekivano, ne reagira najbolje, pa joj ne preostaje ništa drugo nego da upotrebljava lukavstvo. Međutim, posjet znanca, policajca koji je Teddyju prouzročio nikad specificiranu dramu u djetinjstvu i Donniejevo samoubojstvo pod pritiskom na straži dovode do preokreta i otkrića koje smo mogli pretpostaviti makar s polovičnom šansom...

Više nego bilo koji Lanthimosov film do sada, Bugonia je ostvarenje o sadašnjem trenutku u vremenu obilježenom rovovskim kulturnim ratovima između dvije strane koje možemo definirati kroz kontraste kao elite i mase. U relativno uskom i atipičnom formatu slike 3:2 snimljenom analogno na 35-milimetarsku filmsku vrpcu, direktor fotografije Robbie Ryan precizno hvata kontraste koje su Lanthimos i scenarist Tracy zamislili kao svojevrsne kodove. Tako Michelle živi u modernoj, dobro osvijetljenoj i hladnoj vili, radi u isto takvoj zgradi i govori korporativnim novogovorom u koji se pomodno ubacuju i ponavljaju riječi kojima tu možda nije mjesto, ali su u trendu i na njih treba staviti akcent. S druge strane, Teddy i Donnie žive u slabo osvijetljenoj kući kojom dominiraju topli žuto-smeđi tonovi i govore „narodskim” jezikom. Za Teddyja, Michelle bi, sve i da nije Andromeđanka, svejedno bila strano tijelo: kapitalist, eksploatator, „onaj drugi”. Teddy je, pak, teoretičar urote, ali za sebe kaže da je prošao sve političke spektre i političke alternative u njima, od tvrde desnice, preko alternativnog centra, do ljevice i marksizma, da bi konačno svog krivca našao izvan Zemlje i ljudskog društva. U tom čitanju, možemo pretpostaviti da je stvarni aktualni pokret MAGA (kratica od Make America Great Again) samo jedna od mogućih artikulacija nezadovoljstva američke i globalne radničke klase, prije svega njenih bijelih i muških predstavnika, koje su samljele nove tehnologije, spekulacije i korporativne igrarije elite. Igrarije u kojima se inkluzijom, diverzitetom i hinjenom empatijom maskira pohlepa i potreba po smanjenju troškova radi povećanja zarade. Možda su to i vječiti trendovi klasne borbe, izvorište svake revolucije i društvenog prevrata, ali oni su posebno vidljivi u sadašnjem trenutku. Činjenicu da napetost ne jenjava možemo osjetiti i kroz glazbu Jerskina Fendrixa, posebno kroz „crescendo” pred kraj, a glazbu je kompozitor navodno sastavio bez uvida u snimljeni materijal, pa čak i scenarij, već samo na osnovu nekoliko ključnih pojmova koje mu je Lanthimos povjerio.

Bugonia je na nivou samog zapleta prilično vjeran „remake” korejskog izvornika, ali je ton koji Tracy i Lanthimos biraju drugačiji. Oni ne staju na stranu nijednog od protagonista u sukobu, već demonstriraju prijezir za obje zaraćene strane. U takvoj postavci, do samog kraja kojim nam izmiču tlo pod nogama, Bugonia bi najbolje funkcionirala kao kratki ili srednjometražni film, epizoda serije ili jedna od priča u omnibusu. Ovako se suviše vremena troši na specifikaciju umjesto stvarnog razvoja lika Teddyja, a on svejedno ostaje arhetip, dok njegov odnos s majkom i pretpostavljena trauma iz djetinjstva više služe kao zadirkivanje gledatelja nego za senzibilizaciju istog. I Emma Stone i Jesse Plemons izrazito su sposobni glumci i uživanje je gledati ih u verbalnom sparingu, što su Lanthimos i Ryan pojačali sugestivnim kutovima snimanja tih razmjena – Teddy je prikazan iz donjeg rakursa kao krupno i prijeteće prisutstvo, a Michelle, suprotno, iz gornjeg tako da Emma Stone obrijane glave podsjeća na Ivanu Orleansku u filmskim čitanjima, naročito u onom najpoznatijem, Dreyerovom iz 1928. godine. S druge strane, izbor debitanta Aidana Delbisa za ulogu Donnieja upitan je s etičke strane, iako je na izvedbenom planu fantastičan. Dvije stvari su to povezane: glumac s dijagnozom spektra autizma ili nekog oblika anksioznog poremećaja igra lik sa sličnom ili istom dijagnozom, ali je upitno radi li se tu o eksploataciji glumčevog stanja. Nameće se tako dilema izuzima li Lanthimos sebe od osude koju dijeli cijelom čovječanstvu kojem nema spasa od vlastite gadosti, agresije i impulsa za uništenjem, ili ju, pak, i sam sebi „lijepi”. To je možda nova razina, ali na moralna pitanja te vrste od njega smo već navikli.