Maestro

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Leonard Bernstein je bio pionir u glazbenoj umjetnosti. Bio je prvi veliki američki dirigent rođen u Americi, budući da su drugi koji su tu titulu nosili prije njega bili imigranti iz Europe. Kao kompozitor, pak, bio je jedan među prvima iz redova „klasičara” kojima „trivijalni” žanrovi poput mjuzikla nisu bili strani. U glazbi općenito bio je super-zvijezda, predavač, popularizator i „zaštitno” televizijsko lice. To govori i o njemu, ali i o američkoj kulturi koja u svakom segmentu mora imati nekoga tko će nositi „celebrity” status. Pored toga, Bernstein je bio i politički aktivna osobnost, aktivist i komentator koji se zalagao za mir, nuklearno razoružavanje i univerzalna građanska prava. Nekada se aktivirao direktno, podržavajući Martina Luthera Kinga i državu Izrael nakon Šestodnevnog rata, ili komemorirajući smrti predsjednika Johna Kennedyja i predsjedničkog kandidata Roberta Kennedyja, a nekada diskretnije, primjerice kada je preko svojih veza isposlovao Mstislavu Rostropoviču dozvolu za emigraciju iz Sovjetskog Saveza. Zbog svojih ljevičarskih stavova čak je jedno vrijeme u mladosti bio na takozvanoj „crnoj listi”, iako nije bio saslušavan od strane Komiteta za antiameričke aktivnosti senatora Josepha McCarthyja. Na privatnom planu, Bernstein je bio u braku s glumicom Felicijom Montealegre-Cohn s kojom je imao troje djece, ali svoju biseksualnost i posebice sklonost ka mlađim muškarcima nikada nije skrivao, iako nije njima paradirao.

Tridesetak godina nakon smrti, Bernstein je dobio i „biopic” tretman od strane glumca, redatelja, koscenarista i producenta Bradleya Coopera. Film nazvan Maestro premijeru je imao na festivalu u Veneciji, a baš pred početak sezone nagrada globalnoj se publici ukazao na Netflixu nakon kratke i teritorijalno vrlo ograničene kino-distribucije. Na ovom mjestu možda ne bi bilo suvišno istaći kuriozitet da već drugu godinu za redom u sezoni nagrada imamo film baziran oko dirigenta klasične glazbe koji cilja prije svega na glumačke Oscare. Podsjetimo, prošle godine to je bio Tár Todda Fielda s Cate Blanchett u ulozi fiktivne dirigentice Lydije Tár. Tamo je njena profesija apostrofirana kao jedna od rijetkih preostalih pozicija apsolutne formalne moći koja se onda može prelijevati i u druge sfere života, od javne do privatne. U slučaju Cooperovog filma i Leonarda Bernsteina, taj se kut gotovo ne ispituje, a protagonist bi mogao biti i neke posve druge profesije. Glazba je, doduše, njegova strast i nešto što on voli više od svega ostalog. Pri tome previše ne diskriminira: možda ne bi baš držao privatne satove klavira djeci, ali mu je svejedno hoće li se izraziti kao dirigent, kompozitor, predavač ili urednik programa. Vidjet ćemo ga „na djelu”, čut ćemo i reference na njegova postignuća, izgovorene ili čak odsvirane, ali u svom filmu Cooper se primarno bavi jednom drugom Bernsteinovom stranom.

Fokus Maestra (kojem naslov upravo zbog toga nekako „ne leži”) brak je između Leonarda Bernsteina zvanog Lenny i njegove supruge Felicije, koju možemo nazvati njegovom drugom velikom ljubavi. Kroz mozaičnu strukturu, Cooper i koscenarist Josh Singer lociraju ključne trenutke veze i braka između njih dvoje, od upoznavanja posredstvom Bernsteinove sestre Shirley, preko početka veze, uspona u njihovim karijerama (prije svega njegovoj), braka, djece, turbulencija u braku, sve do njene bolesti i smrti, i njegovog žalovanja, ali i nastavka sa životom. Centralno mjesto tu zauzimaju upravo turbulencije i izazovi s kojima su se, iz svojih perspektiva, oboje morali suočiti. Bernstein postaje ne samo kapriciozni „genijalni” umjetnik, već i sasvim obični muškarac u krizi srednjih godina, a Felicia svjesna žrtva koja tolerira njegova nevjerstva, indiskrecije i eskapade potpomognute alkoholom i drogom. To ne čini samo zbog malograđanskih iluzija, niti isključivo zbog djece, koliko zbog toga što u njegovu genijalnost vjeruje više od njega samog i želi ga zadržati na pravom putu koliko je to moguće. U tom fokusu na „scene iz bračnog života” uspostavlja se određeni heteronormativni, pa čak i malograđanski osuđujući ton, dok se Bernsteinova umjetnička postignuća guraju u drugi plan, a društveni aktivizam, onaj van konteksta popularizacije klasične glazbe, potpuno se briše. Na kraju, jedinu potvrdu o Bernsteinu kao svojevrsnoj pop-kulturnoj ikoni dobivamo kroz pjesmu It's the End of the World as We Know It sastava R.E.M. U njoj se njegovo ime nabraja s drugima van konteksta, a i tu pjesmu čujemo kao hit s radija dok se on vozi svojim luksuznim automobilom.

Prvo je i pravo pitanje koliko je Bradley Cooper dorastao kako Leonardu Bernsteinu, tako i ambicioznom filmu za sezonu nagrada, i kao glumac i kao redatelj. Kao glumac, Cooper se do sada dokazao ulogama što u komičnom, što u akcijskom, što u dramskom ključu, ali u vrlo određenom tipu „pravog”, muževnog muškarca. Nalazilo se tu i sjajnih ostvarenja za što se zasluge moraju pripisati i glumcu, ali i redateljima poput Davida O. Russella koji bi ga znali usmjeriti kamo treba. Kada bi ovisio sam o sebi, kao što je bio slučaj s njegovim redateljskim prvijencem Zvijezda je rođena, on bi kao glumac mogao pronaći referencu i koristiti je kao potpornu točku za svoje ostvarenje. Uloga Leonarda Bernsteina kao kompleksnog čovjeka s vrlinama i manama, te velikog umjetnika koji je postao pop-kulturni fenomen svakako je izazov, a Cooper mu prilazi pažljivo i, reklo bi se, proračunato, nadajući se da će se baš u toj ulozi definitivno dokazati kao ozbiljan glumac. Cooperova interpretacija dobacuje do nivoa korektnog ili čak solidnog, s time da mu je svakako otežavajuća okolnost da scene po pravilu dijeli s Carey Mulligan u ulozi Felicije. Ona je, naime, evidentno bolja glumica od njega, čak i kad igra lik koji je arhetip, prototip ili čak stereotip žene koja pati. Iz njegove filmografije znamo da nema problema podrediti se energičnijim ili jednostavno boljim glumicama, ali to nema pretjerano smisla ako je njegov lik formalno glavni i po scenariju mesnatiji.

Kao redatelju, pak, Cooperu ne manjkaju ambicije, dodatno potpirene njegovim redateljskim prvijencem, ali mu taj uspjeh nije donio iskustvo potrebno za projekt na ovoj razini. Cooper u ulozi redatelja, čini se, ipak ima i jače instinkte i bolju argumentaciju nego kao glumac, pa može uspostaviti određeni jezik i stil, te se osloniti na tehničke suradnike u izvedbi istog. Ovdje se to najbolje ogleda u izboru uskog formata slike i kombinacije crno-bijele i kolor-fotografije. Dok u prvoj polovici filma (koji je inače linearno izložen, s izuzetkom okvira u vidu uvodne i završne scene intervjua) možemo sa sigurnošću tvrditi da Cooper to čini iz razloga podražavanja stila onovremenih filmova, u drugoj polovici održavanje uskog formata, i kada se uvede boja, ima sasvim drugačiju dramaturšku ulogu. Uvođenje boje, naime, ne podražava samo novousvojeni globalni stil, već signalizira i proboj u karijeri naslovnog protagonista, a zadržani uski format slike govori o njegovom osjećaju skučenosti u vlastitoj koži, uspjehu, bračnoj i obiteljskoj sreći unatoč. Nadalje, estetika dugih kadrova po pravilu snimljenih s distance također funkcionira, budući da nas Cooper vodi „iza scene” u odnosu na javna pojavljivanja Bernsteina. Kombinacija statičnosti i pokretljivosti kamere dobro je odmjerena, a rezovi dolaze na logičnim i opravdanim mjestima. U tom smislu, doprinos direktora fotografije Matthewa Libatiquea, montažerke Michelle Tesoro, scenografa Kevina Thompsona i kostimografa Marka Bridgesa esencijalan je za film, ali pravi heroj ostaje majstor maske Kazu Hiro. Njegove kreacije zaslužne su za pokrivanje vremenskog raspona od nekih 30 ili 40 godina, od mladosti do starosti dvoje protagonista. Interesantno, upravo je maska, uz glumačku podjelu, bila najčešćim predmetom kritike i kontroverzi, i to po liniji političke korektnosti. Dušebrižnici su, naime, u prostetičkom nosu koji Cooper nosi vidjeli karikaturalno naglašavanje židovskog porijekla protagonista kojeg pritom igra nežidovski glumac. Isto tako, neki su se našli uvrijeđenim da Latinoamerikanku Feliciju igra britanska glumica Carey Mulligan, pritom miješajući „etnički” kodeks s onim etičkim, tim više što odabrani glumci, uz pomoć maske ili bez nje, doista sliče likovima koje igraju, a pritom nisu njihove direktne kopije. Problem s Maestrom je sasvim druge i čisto filmske prirode, jer se radi samo o polovično uspjelom pokušaju ne baš iskusnog autora da redefinira tvrde konvencije biografskog filma, fokusirajući se na samo jedan od mnogih aspekata ličnosti u centru pažnje. Cooper doista u prvo vrijeme uspješno izbjegava neke od konvencija, da bi na kraju ipak upao u neke druge klišeje, a da pritom ni izabrani fokus možda nije baš najsretniji.