The Final Lap / Poslednji krug momci

 kritika je pročitana kao deo većeg teksta u emisiji Filmoskop na HR3

- prvi deo -

Višemjesečni protesti koji su spontano započeli nakon pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu stalno rastu, poprimaju nove forme i nedvojbeno imaju utjecaja na događanja u Srbiji, i to prije na nekom svakodnevnom nego na nivou visoke politike. Ni kulturni život nije izuzet od toga: kazališta su u trenutku pisanja ovog teksta u štrajku, a nema ni podataka o novom izdanju najveće beogradske filmske manifestacije, Festa. Tradicionalno, Fest se održava nakon Berlinalea, krajem veljače i početkom ožujka, ali o ovogodišnjem izdanju nema informacija, ni programskih, ali niti terminskih. U zvaničnim objašnjenjima protesti se, naravno, ne spominju, već se ističe kako je programskom direktoru Jugoslavu Panteliću istekao mandat, kao i većini članova upravnog odbora koji se, pak, od prošle godine nije sastao kako bi popunio redove i izabrao novo rukovodstvo. Čuju se glasine kako se Fest definitivno prebacuje u drugi termin, ali ni one nisu unisone: negdje se nagađa sa svibanjskim terminom, pred Cannes, ili, pak, s rujanskim nakon Venecije i Toronta, a usporedo sa San Sebastianom. Izostanak Festa u tradicionalnom terminu ove godine poslužio je potpisniku ovih redaka kao provokacija za misaoni eksperiment da li bi za tri filma iz recentne srbijanske produkcije teorijski bilo mjesta u nekoj varijanti te manifestacije.

Sve počinje s iznenadnim napadom disleksije. Vaš je kritičar, naime, krivo pročitao naziv filma Poslednji krug momci kao Poslednji krug u Monci, krivo predviđajući da se tu radi o „remake”-varijanti kultne gangsterske drame iz 1989. godine po scenariju muzičara Dušana Prelevića-Preleta i u režiji Aleksandra Boškovića, s Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi. Povoda za pogrešku je bilo jer još od 90-ih godina se šuškalo o mogućem nastavku (relativno otvoreni kraj je ostavljao tu mogućnost). Sa svoje strane, srbijanska kinematografija je ušla u fazu nekakve reciklaže i prenamjene ideja iz kultnih starih filmova, pa smo tako, primjerice, jesenas dobili film Prva klasa – Pun gas Vladimira-Miće Popovića. On kultnu Nacionalnu klasu Gorana Markovića iz 1979. godine preoblači u ruho satkano od Južnog vetra i sportsko-trkačke drame američkog stila. 

Pogrešno čitanje naslova od strane potencijalne publike bilo je nešto na što je i računao autor Ilija Stojimirović. Naime, u meta-filmskim momentima vraća se na to: naslov komentiraju komičar Dragoljub Ljubičić Mićko i komičar i muzičar Prljavi inspektor Blaža, redajući zatim sprdnje na temu izmijenjenih naslova domaćih i stranih filmova. Radnja filma odvija se na tri nivoa. Kao narativni okvir služi intervju novinarke (glumi je Anđelka Prpić) vodi s ekipom „najuspješnijeg srpskog filma svih vremena” nakon rasprodane projekcije na festivalu u Pekingu koja dolazi pri kraju uspješne svjetske turneje. Druga dva nivoa se odvijaju paralelno u „flashbacku”: jedan od njih prati kontroverzne događaje oko beogradske premijere (kojoj, primjerice, prisustvuju i poznati glumci, recimo Goran Sultanović i Tanja Bošković, koji igraju fikcionalizirane verzije samih sebe), a drugi sam naslovni film. A on je od „trash”-akcijske sorte u kojoj se trojica tajnih agenata iz Amerike, Europe i Rusije bore protiv iskonske mistične prijetnje. 

Domete filmova ovog tipa teško je procijeniti jer je teško znati što je autor zapravo htio postići osim rafalnog ispaljivanja humorističnih štoseva, spajanja nespojivog u farsu i ispaljivanja otrovnih satiričnih strelica prema različitim metama. Štosevi sami za sebe najčešće nisu naročito smiješni, improvizacije nisu tempirane i usuglašene glumački, a dosta humora je teško prevodivo jer je ili internog porijekla ili je njegovo razumijevanje uvjetovano poznavanjem prilika iz srbijanskog kulturno-zabavnog života. U konačnici, ovakav film teško da bi mogao zaigrati na smotri poput Festa čak, ali bi svoje „prirodno stanište” mogao naći na jednom festivalu u Hrvatskoj – Trash Film Festivalu u Varaždinu.

- nastaviće se -