kritika pročitana kao deo većeg priloga u emisiji Filmoskop na HR3
- treći deo -
Temom „reality show” programa bavi se i
najbolji, odnosno jedini dobri film iz ovog izbora, Pored nas Stevana
Filipovića. Riječ je o ostvarenju
koje funkcionira
kao finale trilogije započete 2015.
s filmom Pored mene. Imajući u vidu da su i prvi film i njegov
nastavak Pored tebe (2023) premijere imali na
pulskom festivalu,
zapravo je čudno da na istom mjestu nije svoj život pred publikom
započeo i završni film trilogije, već da se na domaćem terenu
susreće s direktnom ili uvijenom cenzurom. Film je, doduše, u
dugoj, ali limitiranoj distribuciji u multipleksima, dok je turneja
po kino-dvoranama u manjim mjestima sabotirana političkim,
odnosno
svjetonazorski motiviranim odlukama upravnika lokalnih domova
kulture: projekcije su otkazivane netom pred početak ili prekidane
incidentima. Razlog tomu može biti što je Filipović eksponirani
aktivist i kritičar srbijanske politike i društva još od vremena
prije Vučićevog stolovanja na čelu države, pa je kao takav
prirodno podržao studentske proteste. Drugi, pak, razlog
može izvirati iz sadržine filma koji se, između ostalih bavi i
„queer” temama, te sadrži relativno eksplicitnu scenu seksa
između dvojice muškaraca.
Pored nas je vrlo ambiciozan
projekt koji je Filipović dugo i pažljivo razvijao još od
relativnog regionalnog uspjeha koji je postigao s uratkom Pored mene.
U potonjem
je studirao jedan
srednjoškolski razred
zaključan u školi preko noći kao svojevrsno „društvo u malom”,
s tenzijama i trvenjima vjerno preslikanim iz srbijanskog društva na
širem planu. Finale trilogije koje se dešava oko desetogodišnje
obljetnice tog događaja zapravo je prirodni nastavak te priče: u
njemu imamo manje ili više iste likove, samo deset godina starije, u
situaciji „zaključavanja” na širem prostoru i u surovom
televizijskom „realityju” u kojem socijalni eksperiment te vrste
može imati fatalne posljedice. Zapravo, paranoidni triler Pored
tebe, središnji dio trilogije,
smješten u pandemijsko doba i koji se uglavnom odvija preko
različitih ekrana „pametnih” komunikacijskih uređaja, umetnut
je između dva dijela u trenutku Filipovićeve inspiracije i zapravo
se u njemu najviše vide proračunska ograničenja kombinirana sa
scenarističkim viškovima u uglavnom linearnom zapletu. U konačnoj
verziji, pak,
završnog dijela trilogije
Pored nas Filipović je
morao ukalkulirati i izmjene koje
je drugi film donio. Učinio
je to umiješno,
a razvoj po treći puta „zaključanih” likova, njihovih
individualnih životnih priča i njihove zajedničke priče djeluje
logično. Isto se može reći i za
progresiju
poremećene društveno-političke situacije u Srbiji od gotovo dječje
naivne simulacije, preko shizofrenog odgovora na globalnu krizu, pa
do dojma brutalnog „reality show” programa. Potonji
po svemu podsjeća na surovi socijalni eksperiment vođen sumanutom
ideologijom i prizemnom utrkom za profitom.
Ufilimu
Pored nas opet su s nama bivši majstor
borilačkih vještina Strahinja (Nikola Glišić) i Lazar (Slaven
Došlo) koji su se u prvom filmu poljubili pod tušem. Strahinja je
deset godina oženjen Ankicom (epizoda Tihane Lazović), a Lazar
deklarirani gay i, po vlastitom priznanju, samoživi muljator.
Nekadašnji diler Tadija (Darko Ivić) je postao političar srednjeg
nivoa pri vladajućoj partiji, Dinkić (Uroš
Novović) je ostao njegov glupi i agresivni
pobočnik, a u partiji je, kao njegova podređena, i bivša
štreberica Una (Milica Petrović). Jelena (Milica Majkić) je
postala folk pjevačica i „reality” zvijezda, dok je rekreativna
narkomanka Ana (Jelena Kesić) postala doktorica pri hitnoj pomoći,
a Ksenija (Mina Nikolić) novinarka koja je od tabloidne karijere
prešla u istraživačku, što smo vidjeli na kraju prethodnog filma.
Umjesto nastradale Sofije imamo njenu mlađu sestru Anastasiju
(Isidora Simijonović), a u skupini su prisutni, između ostalih, i
alternativka Isidora (Gorica Regodić), mizantrop Kosta (Marko
Panajotović) i narkoman Raša (Rastko Vujisić). Kada već od samog
početka i inače sumnjivo složeni „reality” krene naizgled
nepredviđenim putem tako što u terorističkom napadu nastradaju
njegov voditelj (Milutin-Mima Karadžić u polu-parodičnoj verziji
svoje persone), njegovi pobočnici, ostali se sa situacijom moraju
nekako nositi. Svi oni to čine
u skladu sa svojim sklopovima osobnosti i pozicijama u društvu. Tako
Tadija kroz fasadu demokracije pokušava zavesti diktaturu, Una mu se
pridružuje, kao i Dinkić, Jelena pokušava biti u milosti svima,
Lazar igrati ulogu mučkog provokatora, Ksenija istražiti situaciju,
a Ana pomoći svima. Strahinja se, pak, najviše hrve sa samim sobom
i time da živi u laži kao gay muškarac koji svoju seksualnu
orijentaciju javno maskira brakom i obiteljskim životom.
Autor
Filipović nam je u tu priču na tragu
arhetipa Gospodara muha Williama Goldinga servirao još puno
iznenađenja, solidno tempiranih obrata, upečatljivih vizuala
napuštenog socijalističkog vojnog objekta na nedostupnoj planini,
te ponešto više ili manje uspjelih akcijskih scena i sekvenci.
Ubacio je autor i reference na prethodna dva filma trilogije,
naročito na prvi, u „flashback” scenama koje popunjavaju
praznine (naročito uspjeli momenat je ponovno uključivanje glazbe
„darkwave” sastava Diorama, ali ovog puta druge pjesme, balade
Belle). Te
intervencije nisu same sebi svrha, niti njima Filipović poseže za
pukim hvaljenjem vlastite autorske genijalnosti. Istini za volju,
Pored nas bi mogao i trajati i kakvih 20-ak minuta kraće, ali i
trajanje od preko 135 minuta je podnošljivo s toliko likova,
pod-zapleta i individualnih sudbina. Ono u čemu Filipović uspijeva
je provući vremensku liniju u trajanju od desetak godina, i to na
tri nivoa od individualnosti, preko ograničene grupe do društva
jedne zemlje uopće. Tako cijela trilogija funkcionira kao
prolongirani film o odrastanju pojedinaca od gimnazijalaca koji
pokazuju osnove vlastite osobnosti do ostvarenih ili neostvarenih,
ali još uvijek relativno mladih odraslih ljudi koji uglavnom nisu
sretni. Na drugom nivou, prate se promjene dinamike u jednoj grupi
povezanoj ne samo s
traumatičnim događajem, već i životom u Srbiji kakva nije samo
sada, već i posljednjih četrdesetak godina, s možda jednim kratkim
prekidom. Tu dolazimo i do trećeg nivoa i Filipovićevog mračnog,
ali zato ništa manje legitimnog ili istinitog zaključka:
individualni život u Srbiji za sve vrijeme njegovog trajanja
podsjeća na surovi eksperiment i politički i financijski motivirani
inženjering svijesti u kojem dobri neće nužno postajati bolji, ali
će zlobni zato s iskustvom postajati sve gori. Jedina mogućnost
promjene je nekakav imaginarni temeljni „reset” čiji uspjeh nije
zagarantiran, ali ako se ne dogodi, onda opstanak u trenutačnoj
„simulaciji života” postaje sve manje izvjestan i sve manje
privlačan.
No comments:
Post a Comment