22.3.25

Next to Us / Pored nas

 kritika pročitana kao deo većeg priloga u emisiji Filmoskop na HR3

- treći deo -


Temom „reality show” programa bavi se i najbolji, odnosno jedini dobri film iz ovog izbora, Pored nas Stevana Filipovića. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira kao finale trilogije započete 2015. s filmom Pored mene. Imajući u vidu da su i prvi film i njegov nastavak Pored tebe (2023) premijere imali na pulskom festivalu, zapravo je čudno da na istom mjestu nije svoj život pred publikom započeo i završni film trilogije, već da se na domaćem terenu susreće s direktnom ili uvijenom cenzurom. Film je, doduše, u dugoj, ali limitiranoj distribuciji u multipleksima, dok je turneja po kino-dvoranama u manjim mjestima sabotirana političkim, odnosno svjetonazorski motiviranim odlukama upravnika lokalnih domova kulture: projekcije su otkazivane netom pred početak ili prekidane incidentima. Razlog tomu može biti što je Filipović eksponirani aktivist i kritičar srbijanske politike i društva još od vremena prije Vučićevog stolovanja na čelu države, pa je kao takav prirodno podržao studentske proteste. Drugi, pak, razlog može izvirati iz sadržine filma koji se, između ostalih bavi i „queer” temama, te sadrži relativno eksplicitnu scenu seksa između dvojice muškaraca.

Pored nas je vrlo ambiciozan projekt koji je Filipović dugo i pažljivo razvijao još od relativnog regionalnog uspjeha koji je postigao s uratkom Pored mene.
U potonjem je studirao jedan srednjoškolski razred zaključan u školi preko noći kao svojevrsno „društvo u malom”, s tenzijama i trvenjima vjerno preslikanim iz srbijanskog društva na širem planu. Finale trilogije koje se dešava oko desetogodišnje obljetnice tog događaja zapravo je prirodni nastavak te priče: u njemu imamo manje ili više iste likove, samo deset godina starije, u situaciji „zaključavanja” na širem prostoru i u surovom televizijskom „realityju” u kojem socijalni eksperiment te vrste može imati fatalne posljedice. Zapravo, paranoidni triler Pored tebe, središnji dio trilogije, smješten u pandemijsko doba i koji se uglavnom odvija preko različitih ekrana „pametnih” komunikacijskih uređaja, umetnut je između dva dijela u trenutku Filipovićeve inspiracije i zapravo se u njemu najviše vide proračunska ograničenja kombinirana sa scenarističkim viškovima u uglavnom linearnom zapletu. U konačnoj verziji, pak, završnog dijela trilogije Pored nas Filipović je morao ukalkulirati i izmjene koje je drugi film donio. Učinio je to umiješno, a razvoj po treći puta „zaključanih” likova, njihovih individualnih životnih priča i njihove zajedničke priče djeluje logično. Isto se može reći i za progresiju poremećene društveno-političke situacije u Srbiji od gotovo dječje naivne simulacije, preko shizofrenog odgovora na globalnu krizu, pa do dojma brutalnog „reality show” programa. Potonji po svemu podsjeća na surovi socijalni eksperiment vođen sumanutom ideologijom i prizemnom utrkom za profitom.

Ufilimu Pored nas opet su s nama bivši majstor borilačkih vještina Strahinja (Nikola Glišić) i Lazar (Slaven Došlo) koji su se u prvom filmu poljubili pod tušem. Strahinja je deset godina oženjen Ankicom (epizoda Tihane Lazović), a Lazar deklarirani gay i, po vlastitom priznanju, samoživi muljator. Nekadašnji diler Tadija (Darko Ivić) je postao političar srednjeg nivoa pri vladajućoj partiji, Dinkić (Uroš Novović) je ostao njegov glupi i agresivni pobočnik, a u partiji je, kao njegova podređena, i bivša štreberica Una (Milica Petrović). Jelena (Milica Majkić) je postala folk pjevačica i „reality” zvijezda, dok je rekreativna narkomanka Ana (Jelena Kesić) postala doktorica pri hitnoj pomoći, a Ksenija (Mina Nikolić) novinarka koja je od tabloidne karijere prešla u istraživačku, što smo vidjeli na kraju prethodnog filma. Umjesto nastradale Sofije imamo njenu mlađu sestru Anastasiju (Isidora Simijonović), a u skupini su prisutni, između ostalih, i alternativka Isidora (Gorica Regodić), mizantrop Kosta (Marko Panajotović) i narkoman Raša (Rastko Vujisić). Kada već od samog početka i inače sumnjivo složeni „reality” krene naizgled nepredviđenim putem tako što u terorističkom napadu nastradaju njegov voditelj (Milutin-Mima Karadžić u polu-parodičnoj verziji svoje persone), njegovi pobočnici, ostali se sa situacijom moraju nekako nositi. Svi oni to čine u skladu sa svojim sklopovima osobnosti i pozicijama u društvu. Tako Tadija kroz fasadu demokracije pokušava zavesti diktaturu, Una mu se pridružuje, kao i Dinkić, Jelena pokušava biti u milosti svima, Lazar igrati ulogu mučkog provokatora, Ksenija istražiti situaciju, a Ana pomoći svima. Strahinja se, pak, najviše hrve sa samim sobom i time da živi u laži kao gay muškarac koji svoju seksualnu orijentaciju javno maskira brakom i obiteljskim životom.

Autor Filipović nam je u tu priču na tragu arhetipa Gospodara muha Williama Goldinga servirao još puno iznenađenja, solidno tempiranih obrata, upečatljivih vizuala napuštenog socijalističkog vojnog objekta na nedostupnoj planini, te ponešto više ili manje uspjelih akcijskih scena i sekvenci. Ubacio je autor i reference na prethodna dva filma trilogije, naročito na prvi, u „flashback” scenama koje popunjavaju praznine (naročito uspjeli momenat je ponovno uključivanje glazbe „darkwave” sastava Diorama, ali ovog puta druge pjesme, balade Belle). Te intervencije nisu same sebi svrha, niti njima Filipović poseže za pukim hvaljenjem vlastite autorske genijalnosti. Istini za volju, Pored nas bi mogao i trajati i kakvih 20-ak minuta kraće, ali i trajanje od preko 135 minuta je podnošljivo s toliko likova, pod-zapleta i individualnih sudbina. Ono u čemu Filipović uspijeva je provući vremensku liniju u trajanju od desetak godina, i to na tri nivoa od individualnosti, preko ograničene grupe do društva jedne zemlje uopće. Tako cijela trilogija funkcionira kao prolongirani film o odrastanju pojedinaca od gimnazijalaca koji pokazuju osnove vlastite osobnosti do ostvarenih ili neostvarenih, ali još uvijek relativno mladih odraslih ljudi koji uglavnom nisu sretni. Na drugom nivou, prate se promjene dinamike u jednoj grupi povezanoj ne samo s traumatičnim događajem, već i životom u Srbiji kakva nije samo sada, već i posljednjih četrdesetak godina, s možda jednim kratkim prekidom. Tu dolazimo i do trećeg nivoa i Filipovićevog mračnog, ali zato ništa manje legitimnog ili istinitog zaključka: individualni život u Srbiji za sve vrijeme njegovog trajanja podsjeća na surovi eksperiment i politički i financijski motivirani inženjering svijesti u kojem dobri neće nužno postajati bolji, ali će zlobni zato s iskustvom postajati sve gori. Jedina mogućnost promjene je nekakav imaginarni temeljni „reset” čiji uspjeh nije zagarantiran, ali ako se ne dogodi, onda opstanak u trenutačnoj „simulaciji života” postaje sve manje izvjestan i sve manje privlačan.


- kraj -

No comments:

Post a Comment