The Long Walk

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Možda je repertoarsko kino kao institucija u krizi, ali jedan žanr uporno istraje i privlači publiku u relativno konstantnim brojevima i širom demografskih skupina. U pitanju je horor u čijem znaku prolazi druga polovica ljeta ove 2025. godine. Od polovice kolovoza, na repertoaru smo imali „elevated” naslove kao što su Zajedno Michaela Shanksa, Vrati mi je braće Philippou i Trenutak nestajanja Zacha Creggera, klasičan žanrovski primjerak kao što je Drakula: Vječna ljubav Luca Bessona ili četvrti nastavak franšize Prizivanje u režiji Michaeal Chavesa. U skorije vrijeme očekujemo i drugo poglavlje u novom čitanju franšize Stranci, a tu je i Chuckov život po motivima proze Stephena Kinga. Dotični naslov u režiji Mikea Flanagana iz prošle je godine, no mi ga gledamo ove, a ove smo pak godine već imali dugometražni film po Kingovom predlošku, Majmun u režiji Osgooda Perkinsa. Do kraja godine ćemo, nadajmo se, dobiti rimejk Trkača koji potpisuje Edgar Wright, također prema Kingu, a još jedna nam je adaptacija Stephene Kinga relativno nedavno ušla u distribuciju. Radi se o prilagodbi romana Dugi hod čiju režiju potpisuje Francis Lawrence, a scenarij JT Mollner, ali u pitanju nije horor, već prije mračni distopijski triler.
Priča o romanu je zanimljiva utoliko što je to, navodno, prvi roman koji je Stephen King napisao, još tijekom studija, ali ne i prvi koji je objavio. Dugi hod je izdan nakon što je King već počeo graditi reputaciju „kralja strave” i filmičnog pisca, 1979. godine, i to pod pseudonimom Richard Bachman pod kojim je objavljivao svoju „spekulativnu fikciju” i društvenu kritiku ukalupljenu u distopiju. Roman je imao reputaciju nefilmičnog, odnosno teškog za adaptaciju. Na njemu su „zube lomili” George A. Romero krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, a Frank Darabont, James Vanderbilt i André Overdal u novom mileniju, da bi ju na koncu izveo Francis Lawrence. U osnovi romana stoji ideja pogodnija za kakvu pripovijetku ili novelu: u distopijskoj Americi - koja je nakon neimenovanog rata skrenula u fašističku distopiju u kojoj ekonomija ne funkcionira - najveća zabava je naslovna manifestacija u kojoj sudjeluje sto mladića, odnosno po dvojica iz svake države koji se dobrovoljno prijavljuju. Oni moraju konstantno hodati brzinom od četiri milje na sat, kraj tog hodanja nije fiksiran, a pobjednik može biti samo jedan. Pobjeda donosi veliku novčanu nagradu i jednu želju koju enigmatični Bojnik, autor i voditelj igre, mora ispuniti. Ispadanje iz igre, bilo nakon tri upozorenja koja se, doduše, mogu očistiti hodanjem u tempu, bilo nakon odustajanja ili pokušaja bijega, rezultira smrću natjecatelja. Interpretatori iz perioda prvog izdanja romana, u njemu su vidjeli alegoriju na katastrofalni rat u Vijetnamu, naročito „spektakl” novačenja koje je prenošeno na televiziji, kao što današnji interpretatori neće odoljeti a da ne povuku paralelu između sadržaja na filmu s trenutačnim procesima u američkom društvu koje karakteriziraju kao fašizaciju. Pa ipak, svjedoci onih vremena mogli bi reći koju na temu sličnosti i razlika ondašnjih i sadašnjih prilika.
Međutim, od trenutka pisanja romana, preko njegovog prvog izdanja do današnjih dana dogodila su se neka književna i filmska djela, neka od njih baš Kingova, neke adaptacije njegove proze i neka djela očito inspirirana Kingom. Za početak, Kingov koncept distopije kruha i igara ne odudara toliko od onog plesnog maratona u „povijesnoj distopiji” romana I konje ubijaju, zar ne? koju je Horace McCoy napisao 1935. Ples u zatvorenom prostoru i hod pustim prostranstvima zasigurno nisu isto, ali suština je ista. U međuvremenu je Sydney Pollack adaptirao McCoyev roman u ikonički film Novog Hollywooda, pa ostaje pitanje koliko je to utjecalo na revizije teksta koje je King možda vršio. Kasnije su se dogodili filmovi Trkač (1987.) Paula Michaela Glasera, baš prema Kingovom predlošku u kojem je pisac reciklirao motiv nasilnog showa u distopijskoj stvarnosti, ali i neki drugi filmovi bazirani na sličnom konceptu, primjerice Rollerball (1975.) Normana Jewisona ili Pozdrav Juggera (1985.) Davida Webba Peoplesa, gdje je cijeli svijet opsjednut nasilnom igrom koja postaje jedini smisao. Opet, možda je najjači utjecaj novijeg datuma: serijal omladinskih romana Igre gladi Suzanne Collins i njihovih filmskih adaptacija, koje sve osim prve kao redatelj potpisuje upravo Francis Lawrence. Kao i u Kingovom romanu, tako je i kod Collins koncept da upravne jedinice, savezne države, odnosno okruzi, daju po dvoje predstavnika za nasilni, smrtonosni show u kojem pobjednik može biti samo jedan, dok se cijela nacija zabavlja gledajući ga i možda bodreći svoje favorite. U prilog Suzanne Collins možemo reći i to da se ona nije ustručavala da prilično direktne imenuje koncept prisutan još od Starog Rima, tako što je zemlju na mjestu postapokaliptične Amerike nazvala Panem, dok su „circensem” upravo igre kao jedino sredstvo socijalne mobilnosti očajnom pučanstvu.
Scenarij za Dugi hod je, dakle, morao pretrpjeti i nešto izmjena kako bi se malo više razlikovao od Igara gladi koje su vjerojatno inspiraciju povukle i od Kingova romana, pa je tako broj sudionika prepolovljen. Imamo, dakle, po jednog hodača iz svake države. Također, našeg protagonista ne ispraća i ne dočekuje djevojka, već majka koju dosta snažno igra Judy Greer. Nadalje, brzina je spuštena na onu bližu normalnom ljudskom, a ne atletskom brzom hodu, na tri milje na sat. Smrtna kazna je ostala, baš kao i figura Bojnika kojeg u gotovo karikaturalnoj maniri igra Mark Hamill. Isto tako, osnovni likovi su ostali isti. Protagonist je Raymond Garraty (igra ga Cooper Hoffman, sin pokojnog glumca Phillipa Seymoura Hoffmana), momak koji ne izgleda spremniji od ostalih, ali koji za pothvat, čini se, ima jači motiv od njih. To nije novac, već ispravljanje nepravde i pokušaj promjene svijeta. On se brzo sprijateljuje s Peteom McVriesom (David Jonsson), momkom fizički spremnijim i sa stavom nekoga tko nema što izgubiti. Dvojcu se ubrzo priključuju religiozni Art Baker (Tut Nyout) i brbljivi sveznadar Hank Olson (Ben Wang), te formiraju grupu. Možda najozbiljniji konkurenti su im hladni i misteriozni Stebbins (Garrett Wareing) koji djeluje kao da sve zna o hodu i da je za njega posebno trenirao, psihotični Gary Barkovitch (Charlie Plummer), te šutljivi Collie Parker (Joshua Odjick). Iz romana su zadržani i „kroničar” Harkness, maloljetni Curley, Ewing i Rank, a zadržane su i njihove po već nečemu specifične smrti, dok ostali u određenim trenucima ginu kao na tekućoj traci. Članovi grupe se pomažu međusobno, ali dijele i svoje tajne i želje, čime se formira jezgro pobune protiv Bojnika i protiv nepravednog svijeta, čemu se priključuju i drugi hodači. Geste otpora, međutim, mogu biti samo simbolične budući da su sudionici okruženi naoružanim vojnicima u oklopljenim vozilima.
Film svakako pogađa trenutak, kako iz domicilnog, američkog, kuta gledanja, tako i iz nama bližeg regionalnog. Nije teško povući paralele između Trumpove ideologije i one koju Bojnik ponavlja, ali šetnje devastiranim pustopoljinama vizualno podsjećaju na nedavne pješačke i biciklističke protestne maratone po Srbiji, čiji predsjednik sve otvorenije zavodi diktaturu i prijeti građanima. Ali to i dalje ne znači da se materijal uglavnom nepogodan za adaptaciju može lako pretočiti u film neupitne kvalitete. Film je, naime, ograničen mjestom radnje i istim likovima koje se napušta samo u par „flashback” epizoda iz Raymondovog života prije hoda, dok medij literature ostavlja više prostora za skretanja u unutarnje svjetove likova. Različit je i tretman dijaloga u dva medija; u romanu on služi za relaksaciju i razbijanje blokova opisa i naracije, dok na filmu, gdje je osnovno „pogonsko gorivo”, oslanjanje samo na njega može postati zamorno. Scenarij JT Mollnera daleko je od idealnog, čak se može reći da ostaje suviše vjeran izvorniku, ali Francis Lawrence situaciju donekle uspješno razigrava opservacijama okolice i izgradnjom odnosa među likovima koje možemo opisati kao savezništva i prijateljstva. U tom smislu, pravo je osvježenje gledati mlade, talentirane i još uvijek ne toliko profilirane glumce koji se mogu lakše stopiti s likovima koje igraju. Pa opet, i u vizualnom portretiranju likova se ponekad poseže za stereotipima, a najeklatantniji primjer je lik Barkovitcha koji kao da je vizualno modeliran po Kurtu Cobainu. Vizualne intervencije u okolicu koja je prikazana gotovo karikaturalno pustom i propalom atraktivne su, ali je jasno da komuniciraju sa sadašnjim trenutkom kao neka vrsta „strašila” kako budućnost može izgledati ako američko društvo nastavi slijediti Trumpa. Pritom jedna intervencija djeluje posebno nemotivirano i neutemeljeno: tko bi, primjerice, i zašto zapalio automobil u „nigdjezemskoj” baš prije nego što će tu proći kolona hodača, osim da bi to izgledalo atraktivno u kadru. Poanta je da Mollner i Lawrence ne uspijevaju otkloniti nedostatke i proizvoljnosti iz romana, ili da to možda i ne žele, iako za to imaju prostora u filmu dugom preko 100 minuta. Nedostataka svakako ima, čini se da King nije detaljno razrađivao svoj distopijski „svijet”, pa je tako ostavio neimenovani rat, neimenovani autoritarni režim, ekonomsku krizu nepoznate mehanike, pa prijezir novog režima prema „starom svijetu” i njegovim reliktima djeluje krajnje provizorno. Naravno, King nije mogao znati ili slutiti promjene, primjerice u političkoj ekonomiji američkog ratovanja, ali s ove distance Dugi hod ostavlja dojam ranog, nedovoljno ispoliranog rada. Mollner i Lawrence su imali priliku „dopisati” ga i time stvoriti snažnije djelo, a ostaje pitanje zašto to nisu i učinili.

Next to Us / Pored nas

 kritika pročitana kao deo većeg priloga u emisiji Filmoskop na HR3

- treći deo -

Temom „reality show” programa bavi se i najbolji, odnosno jedini dobri film iz ovog izbora, Pored nas Stevana Filipovića. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira kao finale trilogije započete 2015. s filmom Pored mene. Imajući u vidu da su i prvi film i njegov nastavak Pored tebe (2023) premijere imali na pulskom festivalu, zapravo je čudno da na istom mjestu nije svoj život pred publikom započeo i završni film trilogije, već da se na domaćem terenu susreće s direktnom ili uvijenom cenzurom. Film je, doduše, u dugoj, ali limitiranoj distribuciji u multipleksima, dok je turneja po kino-dvoranama u manjim mjestima sabotirana političkim, odnosno svjetonazorski motiviranim odlukama upravnika lokalnih domova kulture: projekcije su otkazivane netom pred početak ili prekidane incidentima. Razlog tomu može biti što je Filipović eksponirani aktivist i kritičar srbijanske politike i društva još od vremena prije Vučićevog stolovanja na čelu države, pa je kao takav prirodno podržao studentske proteste. Drugi, pak, razlog može izvirati iz sadržine filma koji se, između ostalih bavi i „queer” temama, te sadrži relativno eksplicitnu scenu seksa između dvojice muškaraca.

Pored nas je vrlo ambiciozan projekt koji je Filipović dugo i pažljivo razvijao još od relativnog regionalnog uspjeha koji je postigao s uratkom Pored mene. U potonjem je studirao jedan srednjoškolski razred zaključan u školi preko noći kao svojevrsno „društvo u malom”, s tenzijama i trvenjima vjerno preslikanim iz srbijanskog društva na širem planu. Finale trilogije koje se dešava oko desetogodišnje obljetnice tog događaja zapravo je prirodni nastavak te priče: u njemu imamo manje ili više iste likove, samo deset godina starije, u situaciji „zaključavanja” na širem prostoru i u surovom televizijskom „realityju” u kojem socijalni eksperiment te vrste može imati fatalne posljedice. Zapravo, paranoidni triler Pored tebe, središnji dio trilogije, smješten u pandemijsko doba i koji se uglavnom odvija preko različitih ekrana „pametnih” komunikacijskih uređaja, umetnut je između dva dijela u trenutku Filipovićeve inspiracije i zapravo se u njemu najviše vide proračunska ograničenja kombinirana sa scenarističkim viškovima u uglavnom linearnom zapletu. U konačnoj verziji, pak, završnog dijela trilogije Pored nas Filipović je morao ukalkulirati i izmjene koje je drugi film donio. Učinio je to umiješno, a razvoj po treći puta „zaključanih” likova, njihovih individualnih životnih priča i njihove zajedničke priče djeluje logično. Isto se može reći i za progresiju poremećene društveno-političke situacije u Srbiji od gotovo dječje naivne simulacije, preko shizofrenog odgovora na globalnu krizu, pa do dojma brutalnog „reality show” programa. Potonji po svemu podsjeća na surovi socijalni eksperiment vođen sumanutom ideologijom i prizemnom utrkom za profitom.

Ufilimu Pored nas opet su s nama bivši majstor borilačkih vještina Strahinja (Nikola Glišić) i Lazar (Slaven Došlo) koji su se u prvom filmu poljubili pod tušem. Strahinja je deset godina oženjen Ankicom (epizoda Tihane Lazović), a Lazar deklarirani gay i, po vlastitom priznanju, samoživi muljator. Nekadašnji diler Tadija (Darko Ivić) je postao političar srednjeg nivoa pri vladajućoj partiji, Dinkić (Uroš Novović) je ostao njegov glupi i agresivni pobočnik, a u partiji je, kao njegova podređena, i bivša štreberica Una (Milica Petrović). Jelena (Milica Majkić) je postala folk pjevačica i „reality” zvijezda, dok je rekreativna narkomanka Ana (Jelena Kesić) postala doktorica pri hitnoj pomoći, a Ksenija (Mina Nikolić) novinarka koja je od tabloidne karijere prešla u istraživačku, što smo vidjeli na kraju prethodnog filma. Umjesto nastradale Sofije imamo njenu mlađu sestru Anastasiju (Isidora Simijonović), a u skupini su prisutni, između ostalih, i alternativka Isidora (Gorica Regodić), mizantrop Kosta (Marko Panajotović) i narkoman Raša (Rastko Vujisić). Kada već od samog početka i inače sumnjivo složeni „reality” krene naizgled nepredviđenim putem tako što u terorističkom napadu nastradaju njegov voditelj (Milutin-Mima Karadžić u polu-parodičnoj verziji svoje persone), njegovi pobočnici, ostali se sa situacijom moraju nekako nositi. Svi oni to čine u skladu sa svojim sklopovima osobnosti i pozicijama u društvu. Tako Tadija kroz fasadu demokracije pokušava zavesti diktaturu, Una mu se pridružuje, kao i Dinkić, Jelena pokušava biti u milosti svima, Lazar igrati ulogu mučkog provokatora, Ksenija istražiti situaciju, a Ana pomoći svima. Strahinja se, pak, najviše hrve sa samim sobom i time da živi u laži kao gay muškarac koji svoju seksualnu orijentaciju javno maskira brakom i obiteljskim životom.

Autor Filipović nam je u tu priču na tragu arhetipa Gospodara muha Williama Goldinga servirao još puno iznenađenja, solidno tempiranih obrata, upečatljivih vizuala napuštenog socijalističkog vojnog objekta na nedostupnoj planini, te ponešto više ili manje uspjelih akcijskih scena i sekvenci. Ubacio je autor i reference na prethodna dva filma trilogije, naročito na prvi, u „flashback” scenama koje popunjavaju praznine (naročito uspjeli momenat je ponovno uključivanje glazbe „darkwave” sastava Diorama, ali ovog puta druge pjesme, balade Belle). Te intervencije nisu same sebi svrha, niti njima Filipović poseže za pukim hvaljenjem vlastite autorske genijalnosti. Istini za volju, Pored nas bi mogao i trajati i kakvih 20-ak minuta kraće, ali i trajanje od preko 135 minuta je podnošljivo s toliko likova, pod-zapleta i individualnih sudbina. Ono u čemu Filipović uspijeva je provući vremensku liniju u trajanju od desetak godina, i to na tri nivoa od individualnosti, preko ograničene grupe do društva jedne zemlje uopće. Tako cijela trilogija funkcionira kao prolongirani film o odrastanju pojedinaca od gimnazijalaca koji pokazuju osnove vlastite osobnosti do ostvarenih ili neostvarenih, ali još uvijek relativno mladih odraslih ljudi koji uglavnom nisu sretni. Na drugom nivou, prate se promjene dinamike u jednoj grupi povezanoj ne samo s traumatičnim događajem, već i životom u Srbiji kakva nije samo sada, već i posljednjih četrdesetak godina, s možda jednim kratkim prekidom. Tu dolazimo i do trećeg nivoa i Filipovićevog mračnog, ali zato ništa manje legitimnog ili istinitog zaključka: individualni život u Srbiji za sve vrijeme njegovog trajanja podsjeća na surovi eksperiment i politički i financijski motivirani inženjering svijesti u kojem dobri neće nužno postajati bolji, ali će zlobni zato s iskustvom postajati sve gori. Jedina mogućnost promjene je nekakav imaginarni temeljni „reset” čiji uspjeh nije zagarantiran, ali ako se ne dogodi, onda opstanak u trenutačnoj „simulaciji života” postaje sve manje izvjestan i sve manje privlačan.

- kraj -

Isolation / Izolacija

 kritika pročitana u okviru većeg teksta u emisiji Filmoskop na HR3

- drugi deo -

Sa sljedećim filmom, naziva Izolacija u režiji Marka Backovića, stvari, međutim, stoje malo bolje. Film koji dolazi iz produkcije kuća Viktorija Film i Talking Wolf Productions nastavlja žanrovsku B-filmsku tradiciju koju su ove kompanije uspostavile s filmovima Zona mrtvih (2009), Mamula (2014) i Procep (2015). Potonji je čak imao premijeru imao na Festu u svojstvu specijalne ponoćne projekcije. 

Izolacija se u prvoj polovici kreće linijom psihološkog horor-trilera. Narativni okvir predstavlja razgovor psihijatrice (Milena Predić) s uhapšenim osumnjičenikom za težak zločin, Jovanom (Miloš Biković) da bi se radnja prebacila u „flashback”. Jovan je u njemu šumarski službenik stacioniran u kontejneru duboko u divljini neimenovane planine čije je zaduženje brinuti se o kamerama koje snimaju aktivnosti flore i faune. Jovan je, dakle, u potpunoj izolaciji, nema signala za mobilni telefon i internet, jedina veza sa svijetom mu je satelitski telefon na koji ga nadređeni mogu nazvati ili on može nazvati njih. Čudne stvari se počinju događati oko baze i dublje u šumi: vrata koja je zaključao nalazi otvorena, viđa ljudske prilike u zelenoj ili u žutoj kabanici koje se možda kriju od njega, a možda ga i uhode. Jedini kojeg zatiče i s kojim započinje koliko-toliko smisleni razgovor je Sreten (Miki Krstović), gljivar iz sela u podnožju. Nakon obrata smještenog negdje na polovicu filma otkrivamo da je Jovan zapravo bio sudionik unekoliko skriptiranog „reality show” programa te da su neke od čudnih pojava spačke koje su mu priredili ljudi iz produkcije i režije. 

Nevolja s Izolacijom je višestruka: „pogonsko gorivo” za prvi, žanrovski čisti dio istroši se u prvih 20-ak minuta, a isti se „vuče” još toliko, obrat na sredini je efektan momentalno, ali se i on vrlo brzo istroši, a satira i društvena kritika zapravo nikada ne profunkcioniraju jer se u suštini „gađaju ziceri”. (Kritizirati „reality” televiziju i njenu glad za gledanošću i senzacijom relativno je opće mjesto za svakog mislećeg čovjeka, a i ta priča je, uostalom, mnogo puta ispričana.) I politička poruka koju Backović i njegov ko-scenarist i producent Marko Jocić odašilju odveć je općenita. Način, pak, na koji to čine, koristeći se filmskim stereotipom feminiziranog muškarca kao glavnog negativca, uz malo učitavanja manirizama i tikova medijskog tajkuna Željka Mitrovića i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u njega, u nekom trenutku postaje nisko uvrjedljiva. 

U konačnici, problem je i u glumačkim sposobnostima Miloša Bikovića koji je do sada uspostavio dva tipa, zavodnika i štemera, u okviru kojih funkcionira, dok lik Jovana ne možemo podvesti pod bilo koji od njih. Jovan je pritom i kriptično napisan, odnosno nedopisan lik, čime je Bikovićev posao dodatno otežan. On ulozi pristupa na dva dijametralno suprotna načina – ekstremnim podglumljivanjem i ekstremnim preglumljivanjem između histerije i teške šmire, često u jednoj te istoj sceni.

- nastaviće se -

What We Do in the Shadows

2014.

scenario i režija: Jemaine Clement, Taika Waititi

uloge: Jermaine Clement, Taika Waititi, Jonathan Brugh, Cori Gonzalez-Macuer, Stuart Rutherford, Ben Fransham, Rhys Darby

Kako smo u poslednje vreme imali i najezdu vampira i najezdu zombija, ne ostaje nam ništa drugo nego da se sprdamo sa tim natprirodnim bićima. A ima li boljeg načina za sprdnju od lažnog dokumentarca koji izgleda kao materijal za nekakav reality show? Pustimo sad zombije, oni su ovde epizodnog karaktera, fokusirajmo se na vampire.

Njih je četvorica i žive u istoj kući u predgrađu Wellingtona. Različitih su starosti, manira i interesovanja, svaki od njih nosi obeležje svoje epohe i svog stila. Glavni narator je Viago (Waititi), rano-romantičarski kicoš koji više od svega voli red. Njemu na živce ide nešto mlađi, divlji i anarhični Deacon (Brugh) koji već pet godina nije oprao krvavo posuđe. Pored njih dvojice, tu je i Vladislav (Clement), srednjevekovni vampir sa perverznim srednjevekovnim manirima koji se povlači u sobu za mučenje kada je depresivan. Najstariji od njih, Petyr (Fransham) je nekoliko hiljada godina star, monstruoznog izgleda, spava u kripti i pravi nered.

Jasno se vide veze između vampriskih likova u filmu i vampira u popularnoj kulturi, dvojica mlađih kao da su izleteli iz knjige Anne Rice, Vladislav je očito Dracula, a Petyr je Nosferatu. Može li toliko različitih koncepata vampirizma opstati pod istim krovom u dnevnim rutinama, izlascima, hranjenjima, kućnim poslovima. Stvar postaje još kompleksnija kad im se priključi Nick (Gonzalez-Macuer), tek ujedeni vampir koji još nije ni letenje savladao i koji se jako fura na Twilight.

Ne staje sve na vampirima i na pop-kulturnim šalama na njihov račun, mada je to osnova filma. Saznaćemo koliko nereda bude kada vampir slučajno “ubode” arteriju i kako se obući kada se ne možeš videti u ogledalu. Biće tu i ljudi u različitim funkcijama. Saznaćemo zašto su device cenjene (“Gledajte na to kao na sendvič. Ne želite da je neko jebao vaše meso”, kaže Vladislav.) Neki su sluge kojima je obećan vampirski ugriz i večni život ako naprave sve kako treba. Tu je i Stu (Rutherford), Nickov drugar iz “smrtnog” života koji vampire uči novim tehnologijama koje su oni zanemarili (kompjuteri i mobilni telefoni, skype i youtube na kome se može videti izlazak sunca). Biće tu i mrskih lovaca na vampire. Biće i vukodlaka koji se drže kao neki nenasilni hipsteri, čak izbegavaju psovanje, ali za prefinjene vampire svejedno imaju reputaciju džukela koje zapišavaju šta stignu i smrde, jebiga.

What We Do in the Shadows je sjajna zabava dok se drži reality forma i izgleda kao ne baš tesno povezan niz skečeva. Problem nastaje kada film umesto stanjem (koje je samo po sebi komično i zlatni je rudnik referenci kako na vampirski “lore”, tako i na pop-kulturu uopšte, ali i na ljudske, životne dileme o prolaznosti vremena, starenju, patrijarhatu i čemu sve ne) počinje da se radnjom koja je, nažalost, generička. Sve kulminira na godišnjem balu vampira, veštica, demona i zombija, što je već dosta puta viđen štos.

Razlog za prijatnost i zabavnost ovog ostvarenja koje izgleda kao naručeno za televiziju je humor niskog intenziteta, onaj koji drži facu zakucanu u osmeh, ali ne razvaljuje u glasno smejanje. Fore izleću dovoljno brzo da smo nasmejani. Ali nije to samo sprdnja, ima tu i atmosfere neke napetosti, neke otuđenosti, drugosti. Autori koji stoje iza filma, i to sa trojnim funkcijama (scenaristi, reditelji, glumci) su poznati novozelandski komičari. Clement je jedna polovina dvojca odgovornog za muzičko-televizijsku komediju Flight of the Conchords. Poveznica sa legendarnom serijom je i Rhys Darby (nesposobni menadžer u Conchordsima) u ulozi alfa-vukodlaka. Waititi je više filmski nego televizijski autor (mada je upoznat i sa tim medijem) i iza sebe ima dve zapažene tople ljudske komedije Eagle vs. Shark i Boy.

Ključno pitanje za percepciju ovog filma je: koliko volite ili trpite reality format? Ako vam je Trailer Park Boys bila gledljiva serija, onda će vam se ovo verovatno svideti. Ako još i volite vampirske zezalice, reference i promene konteksta, onda je ovo prava zabava za vas. Ja sam generalno ljubitelj takvih stvari, pa mi je What We Do in the Shadows slika i prilika osvežavajuće, zabavne horor-komedije.

White Alligator

2012.

režija: Racquel Almazan

scenario: Viviana Leo

uloge: Viviana Leo, Alexis Suarez, Alexis Brandt, Kimberly Herbert Gregory, Jennifer Diaz, Stuart Luth

Animirani beli aligator se pojavljuje u uvodnoj špici i radi stvari koje nisu baš predviđene za aligatore, poput putovanja avionom. Beli aligator se pojavljuje i u jednoj replici u samom filmu i u pitanju je poprilično jasna i očita metafora. Neke stvari zamišljamo na jedan određen način, generaliziramo. Labudovi su beli i ovce su bele, a aligatori su zeleni, a onda se pojave crni labud i crna ovca i beli aligator, pa generalizacije padaju u vodu.

A kako stojimo sa latinoamerikancima, pre svega sa Portorikancima? Portorikanac kakvog ga zamišljamo je odrastao u getu u New Yorku ili Los Angelesu (ređe u Portoriku), član je bande i ne biste voleli da ga sretnete noću u mračnoj ulici. Portorikanke nose crvenu odeću, otkrivaju pupak, glasne su i agresivne. Mi ceo jedan narod, celu jednu kulturu, zapravo celu rasu latinoamerikanaca zamišljamo onako kako su nam hollywoodski i televizijski standardi propisali. Šta će se dogoditi kada pred sobom ugledamo potpuno belu latinoamerikanku, tačnije Portorikanku?

Ona je Juana Perez (Leo), glumica na početku karijere koja je dobila ugovor za “reality show” sa portorikanskom TV kućom. Ona će pokušavati da izgradi karijeru u New Yorku, ići će na časove glume i na razne audicije za teatar, televiziju i filmove, a kamerman Carlos (Suarez) će je pratiti i snimati u njenom karijernom usponu. Ono na šta Juana nije pripremljena je obim glumačke industrije i zapravo industrijski način na koji agenti i producenti tretiraju svoje klijente. Oni potencijalnog glumca neće upoznati, samo će ga mentalno strpati u neki pretinac, često samo na osnovu imena, prezimena i izgleda. A uloga za belu latinoamerikanku jednostavno nema, za uloge latinoamerikanki joj smeta svetla put i držanje dobre curice (znamo da su latinoamerikanke opasne i ljute kao chilli), dok je za uloge belkinja neće ni razmatrati zbog imena i prezimena, iako nema distinktivni akcenat.

Jasno nam je kuda sve to vodi. Juana će se sretati sa raznim ljudima, bezobraznim agentom (Luth), koleginicom (Brandt) koja ima slične probleme, čak će morati da nađe i dodatni posao kao dadilja kod škrte bogatašice (Herbert Gregory). U pitanju je manje ili više autobiografska priča scenaristkinje i glavne glumice Viviane Leo, po njenoj proceni 80% materijala u filmu je njena lična priča i to se vidi po detaljnosti i iskrenosti, bez preterane potrebe za šokom ili popovanjem.

Problem nastaje u realizaciji. Film je u potpunosti snimljen kao “reality” sa kamerom iz ruke ili vidno prišrafljenom na stativ koja prati glavnu glumicu i ta tehnika umara, posebno kada snimatelj Carlos ima stalno neke replike iz offa koje se često ponavljaju i trebale bi služiti kao “running joke”. Carlos se isto tako pojavljuje i ispred kamere, koja ostaje da snima iz čudnog ugla. Od svih likova, jedino su Juana i koleginica Gina koliko-toliko karakterni, dok su ostali dubleri za određeni tip (etnički, klasni ili profesionalni). Viviana Leo ima određeno glumačko znanje i jednu sjajnu energiju na ekranu i van njega, ali to ipak nije potpuno sposobna da se nosi sa teškim zadatkom, a igrati samog sebe i proživljavati svoje stare traume nije nimalo lako.

Ono u čemu je White Alligator dobar i zašto ga valja gledati je prosta činjenica da je u pitanju jedna iskrena, ne preterano patetična, ali svejedno emotivna priča o tome kako glumačka industrija posluje i koliko je zapravo depersonalizirana. Imao sam čast da upoznam Vivianu Leo i glumca / producenta Stuarta Lutha i da popričam s njima o industriji i nekom institucionalnom rasizmu i stereotipizaciji. Viviana je morala da promeni ime. Latinoamerikancima se ne toleriraju suptilne i ne tako suptilne razlike, na sve njih se gleda kao na manje ili više Meksikance. Pitao sam ih kako Cameron Diaz nije imala tih problema zbog stereotipizacije i kako nije morala da promeni ime, a oni su mi objasnili da je ona Kubanka, a Kubanci imaju poseban tretman. A i kada se pronađe jedan izuzetak, to znači da ipak postoji pravilo. Mislite o tome.