The Long Walk

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Možda je repertoarsko kino kao institucija u krizi, ali jedan žanr uporno istraje i privlači publiku u relativno konstantnim brojevima i širom demografskih skupina. U pitanju je horor u čijem znaku prolazi druga polovica ljeta ove 2025. godine. Od polovice kolovoza, na repertoaru smo imali „elevated” naslove kao što su Zajedno Michaela Shanksa, Vrati mi je braće Philippou i Trenutak nestajanja Zacha Creggera, klasičan žanrovski primjerak kao što je Drakula: Vječna ljubav Luca Bessona ili četvrti nastavak franšize Prizivanje u režiji Michaeal Chavesa. U skorije vrijeme očekujemo i drugo poglavlje u novom čitanju franšize Stranci, a tu je i Chuckov život po motivima proze Stephena Kinga. Dotični naslov u režiji Mikea Flanagana iz prošle je godine, no mi ga gledamo ove, a ove smo pak godine već imali dugometražni film po Kingovom predlošku, Majmun u režiji Osgooda Perkinsa. Do kraja godine ćemo, nadajmo se, dobiti rimejk Trkača koji potpisuje Edgar Wright, također prema Kingu, a još jedna nam je adaptacija Stephene Kinga relativno nedavno ušla u distribuciju. Radi se o prilagodbi romana Dugi hod čiju režiju potpisuje Francis Lawrence, a scenarij JT Mollner, ali u pitanju nije horor, već prije mračni distopijski triler.
Priča o romanu je zanimljiva utoliko što je to, navodno, prvi roman koji je Stephen King napisao, još tijekom studija, ali ne i prvi koji je objavio. Dugi hod je izdan nakon što je King već počeo graditi reputaciju „kralja strave” i filmičnog pisca, 1979. godine, i to pod pseudonimom Richard Bachman pod kojim je objavljivao svoju „spekulativnu fikciju” i društvenu kritiku ukalupljenu u distopiju. Roman je imao reputaciju nefilmičnog, odnosno teškog za adaptaciju. Na njemu su „zube lomili” George A. Romero krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, a Frank Darabont, James Vanderbilt i André Overdal u novom mileniju, da bi ju na koncu izveo Francis Lawrence. U osnovi romana stoji ideja pogodnija za kakvu pripovijetku ili novelu: u distopijskoj Americi - koja je nakon neimenovanog rata skrenula u fašističku distopiju u kojoj ekonomija ne funkcionira - najveća zabava je naslovna manifestacija u kojoj sudjeluje sto mladića, odnosno po dvojica iz svake države koji se dobrovoljno prijavljuju. Oni moraju konstantno hodati brzinom od četiri milje na sat, kraj tog hodanja nije fiksiran, a pobjednik može biti samo jedan. Pobjeda donosi veliku novčanu nagradu i jednu želju koju enigmatični Bojnik, autor i voditelj igre, mora ispuniti. Ispadanje iz igre, bilo nakon tri upozorenja koja se, doduše, mogu očistiti hodanjem u tempu, bilo nakon odustajanja ili pokušaja bijega, rezultira smrću natjecatelja. Interpretatori iz perioda prvog izdanja romana, u njemu su vidjeli alegoriju na katastrofalni rat u Vijetnamu, naročito „spektakl” novačenja koje je prenošeno na televiziji, kao što današnji interpretatori neće odoljeti a da ne povuku paralelu između sadržaja na filmu s trenutačnim procesima u američkom društvu koje karakteriziraju kao fašizaciju. Pa ipak, svjedoci onih vremena mogli bi reći koju na temu sličnosti i razlika ondašnjih i sadašnjih prilika.
Međutim, od trenutka pisanja romana, preko njegovog prvog izdanja do današnjih dana dogodila su se neka književna i filmska djela, neka od njih baš Kingova, neke adaptacije njegove proze i neka djela očito inspirirana Kingom. Za početak, Kingov koncept distopije kruha i igara ne odudara toliko od onog plesnog maratona u „povijesnoj distopiji” romana I konje ubijaju, zar ne? koju je Horace McCoy napisao 1935. Ples u zatvorenom prostoru i hod pustim prostranstvima zasigurno nisu isto, ali suština je ista. U međuvremenu je Sydney Pollack adaptirao McCoyev roman u ikonički film Novog Hollywooda, pa ostaje pitanje koliko je to utjecalo na revizije teksta koje je King možda vršio. Kasnije su se dogodili filmovi Trkač (1987.) Paula Michaela Glasera, baš prema Kingovom predlošku u kojem je pisac reciklirao motiv nasilnog showa u distopijskoj stvarnosti, ali i neki drugi filmovi bazirani na sličnom konceptu, primjerice Rollerball (1975.) Normana Jewisona ili Pozdrav Juggera (1985.) Davida Webba Peoplesa, gdje je cijeli svijet opsjednut nasilnom igrom koja postaje jedini smisao. Opet, možda je najjači utjecaj novijeg datuma: serijal omladinskih romana Igre gladi Suzanne Collins i njihovih filmskih adaptacija, koje sve osim prve kao redatelj potpisuje upravo Francis Lawrence. Kao i u Kingovom romanu, tako je i kod Collins koncept da upravne jedinice, savezne države, odnosno okruzi, daju po dvoje predstavnika za nasilni, smrtonosni show u kojem pobjednik može biti samo jedan, dok se cijela nacija zabavlja gledajući ga i možda bodreći svoje favorite. U prilog Suzanne Collins možemo reći i to da se ona nije ustručavala da prilično direktne imenuje koncept prisutan još od Starog Rima, tako što je zemlju na mjestu postapokaliptične Amerike nazvala Panem, dok su „circensem” upravo igre kao jedino sredstvo socijalne mobilnosti očajnom pučanstvu.
Scenarij za Dugi hod je, dakle, morao pretrpjeti i nešto izmjena kako bi se malo više razlikovao od Igara gladi koje su vjerojatno inspiraciju povukle i od Kingova romana, pa je tako broj sudionika prepolovljen. Imamo, dakle, po jednog hodača iz svake države. Također, našeg protagonista ne ispraća i ne dočekuje djevojka, već majka koju dosta snažno igra Judy Greer. Nadalje, brzina je spuštena na onu bližu normalnom ljudskom, a ne atletskom brzom hodu, na tri milje na sat. Smrtna kazna je ostala, baš kao i figura Bojnika kojeg u gotovo karikaturalnoj maniri igra Mark Hamill. Isto tako, osnovni likovi su ostali isti. Protagonist je Raymond Garraty (igra ga Cooper Hoffman, sin pokojnog glumca Phillipa Seymoura Hoffmana), momak koji ne izgleda spremniji od ostalih, ali koji za pothvat, čini se, ima jači motiv od njih. To nije novac, već ispravljanje nepravde i pokušaj promjene svijeta. On se brzo sprijateljuje s Peteom McVriesom (David Jonsson), momkom fizički spremnijim i sa stavom nekoga tko nema što izgubiti. Dvojcu se ubrzo priključuju religiozni Art Baker (Tut Nyout) i brbljivi sveznadar Hank Olson (Ben Wang), te formiraju grupu. Možda najozbiljniji konkurenti su im hladni i misteriozni Stebbins (Garrett Wareing) koji djeluje kao da sve zna o hodu i da je za njega posebno trenirao, psihotični Gary Barkovitch (Charlie Plummer), te šutljivi Collie Parker (Joshua Odjick). Iz romana su zadržani i „kroničar” Harkness, maloljetni Curley, Ewing i Rank, a zadržane su i njihove po već nečemu specifične smrti, dok ostali u određenim trenucima ginu kao na tekućoj traci. Članovi grupe se pomažu međusobno, ali dijele i svoje tajne i želje, čime se formira jezgro pobune protiv Bojnika i protiv nepravednog svijeta, čemu se priključuju i drugi hodači. Geste otpora, međutim, mogu biti samo simbolične budući da su sudionici okruženi naoružanim vojnicima u oklopljenim vozilima.
Film svakako pogađa trenutak, kako iz domicilnog, američkog, kuta gledanja, tako i iz nama bližeg regionalnog. Nije teško povući paralele između Trumpove ideologije i one koju Bojnik ponavlja, ali šetnje devastiranim pustopoljinama vizualno podsjećaju na nedavne pješačke i biciklističke protestne maratone po Srbiji, čiji predsjednik sve otvorenije zavodi diktaturu i prijeti građanima. Ali to i dalje ne znači da se materijal uglavnom nepogodan za adaptaciju može lako pretočiti u film neupitne kvalitete. Film je, naime, ograničen mjestom radnje i istim likovima koje se napušta samo u par „flashback” epizoda iz Raymondovog života prije hoda, dok medij literature ostavlja više prostora za skretanja u unutarnje svjetove likova. Različit je i tretman dijaloga u dva medija; u romanu on služi za relaksaciju i razbijanje blokova opisa i naracije, dok na filmu, gdje je osnovno „pogonsko gorivo”, oslanjanje samo na njega može postati zamorno. Scenarij JT Mollnera daleko je od idealnog, čak se može reći da ostaje suviše vjeran izvorniku, ali Francis Lawrence situaciju donekle uspješno razigrava opservacijama okolice i izgradnjom odnosa među likovima koje možemo opisati kao savezništva i prijateljstva. U tom smislu, pravo je osvježenje gledati mlade, talentirane i još uvijek ne toliko profilirane glumce koji se mogu lakše stopiti s likovima koje igraju. Pa opet, i u vizualnom portretiranju likova se ponekad poseže za stereotipima, a najeklatantniji primjer je lik Barkovitcha koji kao da je vizualno modeliran po Kurtu Cobainu. Vizualne intervencije u okolicu koja je prikazana gotovo karikaturalno pustom i propalom atraktivne su, ali je jasno da komuniciraju sa sadašnjim trenutkom kao neka vrsta „strašila” kako budućnost može izgledati ako američko društvo nastavi slijediti Trumpa. Pritom jedna intervencija djeluje posebno nemotivirano i neutemeljeno: tko bi, primjerice, i zašto zapalio automobil u „nigdjezemskoj” baš prije nego što će tu proći kolona hodača, osim da bi to izgledalo atraktivno u kadru. Poanta je da Mollner i Lawrence ne uspijevaju otkloniti nedostatke i proizvoljnosti iz romana, ili da to možda i ne žele, iako za to imaju prostora u filmu dugom preko 100 minuta. Nedostataka svakako ima, čini se da King nije detaljno razrađivao svoj distopijski „svijet”, pa je tako ostavio neimenovani rat, neimenovani autoritarni režim, ekonomsku krizu nepoznate mehanike, pa prijezir novog režima prema „starom svijetu” i njegovim reliktima djeluje krajnje provizorno. Naravno, King nije mogao znati ili slutiti promjene, primjerice u političkoj ekonomiji američkog ratovanja, ali s ove distance Dugi hod ostavlja dojam ranog, nedovoljno ispoliranog rada. Mollner i Lawrence su imali priliku „dopisati” ga i time stvoriti snažnije djelo, a ostaje pitanje zašto to nisu i učinili.