The Smashing Machine

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Braća Safdie, Benny i Josh, slavu su stekli radeći uglavnom skupa u okvirima američke neovisne kinematografije. Kao i njihovi kolege i suvremenici poput, primjerice, Seana Bakera ili Ramina Bahranija, oni su u svojim filmovima secirali marginu i povremeno njenu interakciju sa srednjom strujom američkog društva. Pri tome su se često oslanjali na naturščike, autentične pripadnike miljea, ili na mlade i neafirmirane glumce, snimajući gotovo dokumentaristički na autentičnim lokacijama. Stariji Josh je režirao filmove i sam, dok je mlađi Benny do sada radio isključivo u paru s bratom, barem kada je dugi metar u pitanju. No u zajedničkim je projektima, osim uloga koscenarista i koredatelja, često bio i glumac, a kao glumac je surađivao i s drugim redateljima, recimo Paulom Thomasom Andersonom na filmu Licorice Pizza i Christopherom Nolanom na Oppenheimeru. Ove su se godine braća kreativno razdvojila, ali kuriozitet je da su obojica za samostalne projekte izabrala sportske biografske drame centrirane oko neopjevanih američkih sportskih heroja. Doduše, sportovi kojima se u svojim filmovima bave ne mogu biti različitiji – zajedničko im je to da su u pitanju individualni sportovi i da su oba nekomercijalna, odnosno da su takvi bili u doba kada su njihovi junaci njima vladali. Dok čekamo premijeru Joshovog filma Marty Supreme, fikcionaliziranog portreta stolnotenisača Martina Reismana zakazanu za Božić, na kino-program nam je došao Bennyjev uradak Smashing Machine: Život u ringu, o pioniru borilačkog sporta MMA, Marku Kerru. MMA je akronim za „mixed martial arts”, odnosno miješane borilačke vještine. Teoretska ideja iza te borilačke discipline bila je da se utvrdi u međusobnim srazovima boraca koja je borilačka tehnika bolja. Ideja je u različitim oblicima bila prisutna od početka XX. stoljeća; na dalekom istoku su se povremeno susretali borci različitih stilova, što je i inspiriralo Brucea Leeja da osmisli hibridnu borilačku vještinu, a u Brazilu su se održavali „vale tudo” turniri u kojima su snage međusobno odmjeravali majstori džuda, brazilskog džiu-džitsua, zapadnog i brazilskog „luta livre” hrvanja, tajlandskog boksa i kapoere. Međutim, tek 90-ih godina se MMA sintetizirao kao borilački sport, doduše međusobno razdijeljen u različite promocije sa svojim pravilima. U to vrijeme, čak ni prostor za borbu nije bio unificiran (boksački ring ili žičani kavez oktogonalnog tlocrta), a i pravila su varirala od organizacije do organizacije. Postepeno je došlo do unifikacije pravila borbe u smislu toga koji su udarci i koji zahvati dozvoljeni, a MMA, i posebno njegova najveća, brazilsko-američka promocija UFC, postao je unosan sportski biznis koji svojim borcima nudi bogate ugovore i premije u stotinama tisuća dolara.
Kada su se tim borbama bavili Mark Kerr ili njegove kolege i prijatelji Mark Coleman i Bas Rutten, tomu nije bilo tako. Da, prvaci su mogli živjeti samo od borbe, ali daleko od luksuza u kojima su uživale zvijezde američkog nogometa, košarke, bejzbola, pa čak i tenisači, golferi i profesionalni boksači. Kerr dolazi iz svijeta hrvanja slobodnim stilom, što je trenirao u školi i na koledžu, u tome se natjecao i čak bio blizu kvalifikacija za Olimpijske igre 1996. godine u Atlanti. U MMA je ušao po ugledu na cimera i kolegu Pata Mileticha, te prijatelja i sparing-partnera Marka Colemana, a put do UFC-a je vodio preko Brazila i „vale tudo” natjecanja. Kerrov stil borbe svodio se na rušenje protivnika u parter, pozicioniranje iznad njega i udarce dok je ovaj na tlu, uz povremeno korištenje poluga i gušenja, dok su mu izrazitiji udarači mogli predstavljati problem. U dva navrata 1997. godine, Kerr je postao prvak UFC-a u teškoj kategoriji, da bi nakon toga prešao u japansku promociju Pride koja je u to vrijeme nudila bolje honorare i u kojoj će početkom sljedećeg, 21. stoljeća slavu steći i Mirko Cro Cop Filipović. Safdiejev film prati Marka Kerra u šampionskom periodu od 1997-2000. godine. U filmu ga igra Dwayne The Rock Johnson, inače također hrvač po profesionalno-sportskom porijeklu.
Kerra upoznajemo pred turnir u Birminghamu u saveznoj državi Alabami, na kojem je osvojio svoju prvu UFC titulu. Slušamo ga kako daje intervju, a slušamo i što o njemu govori njegov prijatelj Mark Coleman (glumi ga Ryan Bader, još uvijek aktivni MMA borac) i kakve mu prijateljske savjete dijeli. Upoznajemo i Kerrovu djevojku Dawn (Emily Blunt) koja ga bodri s tribina. Kerr u mečevima pobjeđuje, ali „štetu” od ozljeda koje je zadobio moraju mu sanirati liječnici koji ga „hrane” analgeticima koji stvaraju ovisnost. Kada je na vrhu, Kerr svojoj djevojci priznaje da se osjeća kao bog, i da nema jače opijenosti od te. Novinarima, pak, priznaje da ne zna kako poraz izgleda, a mi s pozicije gledatelja to možemo pročitati i kao da se svog prvog (pravog) poraza plaši. Prvi poraz, iako to na kraju nije tako zavedeno zbog kršenja novih pravila, doći će od ukrajinskog borca i izrazitog udarača Igora Vovčančina (Oleksandr Usik, inače aktualni apsolutni svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji) i od tada nadalje Kerr mora voditi bitke za oporavak i iskupljenje. Mora se izboriti s ovisnošću, što i čini u klinici za rehabilitaciju, te se vratiti na put treninga s legendom sporta Basom Ruttenom (igra samog sebe). Međutim, bitke u ringu, oktogonu, na iscrpljujućim treninzima, pa čak ni u klinici za rehabilitaciju nisu ništa u usporedbi s bitkom koju ima kod kuće s Dawn. Kako Kerr sam kaže i svojim ponašanjem pokazuje, njegovi protivnici mu jesu rivali, ali ne i neprijatelji, naprotiv, jer će nakon borbe poraženi prvi čestitati pobjedniku. Međutim, toksična veza je jedno sasvim drugačije bojno polje jer pravila nema, a „protivnik” je mnogo spretniji u domeni pasivne agresije nego što je to pritupasti, djetinjasti sportaš. Sa svoje strane, Kerr bi trenirao i borio se za odličja, a Dawn bi se zabavljala i radila na iluziji da se ona brine za njega. U stvarnosti, ona ne može ili ne želi pratiti režime njegovih treninga, prehrane ili čak trezvenog života; u njenoj viziji on morao biti zahvalni nježni div. Kako u njihovom kodeksu fizička sila protiv „protivnika različite kategorije” nije dozvoljena, oko njih često stradaju predmeti, pa i oni sa sentimentalnom vrijednošću.
Koristeći se scenografijom Jamesa Chinlunda i kostimima Heidi Bivens, Benny Safdie kreira atmosferu karakterističnu za razdoblje prijelaza milenija, posebno iz perspektive određenog soja ljudi koji svoju socijalnu mobilnost nisu ostvarili obrazovanjem ili kontinuiranim, a u slučaju Dawn niti bilo kakvim radom, a koji opet nisu primorani baviti se kriminalom ili izrabljivati sustav kako bi preživjeli. Uz to, glazba kojom dominiraju čak i koju deceniju starije „power-pop” balade, upotpunjava sliku tog praznog, neukusnog kiča iz predgrađa naseljenog ljudima koji nemaju bog zna što ponuditi osim samih sebe i svojih skromnih uvida. Te detalje direktor fotografije Maceo Bishop sjajno hvata i prebacuje na 16-milimetarsku vrpcu specifično toplog kolorita i granulacije, dok Benny Safdie s pozicije redatelja i montažera stvara ugođaj autentičnog opservacijskog dokumentarca. Intrigantno izabrani glumci i naturščici kreiraju iluziju autentičnosti, dodatnu pojačanu snimanjem iz ruke i oštrim švenkovima u scenama smještenim u privatno okruženje, dok se u scenama mečeva isto postiže fingiranjem estetike direktnog prijenosa, ali negdje na razmeđi poluprofesionalnog i doista profesionalnog, a svakako ne onog vrhunske televizijske produkcije.
Dok neprofesionalni glumci igraju likove koje su možda ili čak vjerojatno upoznali, i to čine s puno poštovanja, bez karikiranja ili vlastitih manirizama, dvoje prvopotpisanih profesionalaca ima intrigantnije zadatke. Dwayne Johnson, iako je kao američki profesionalni hrvač (kečer) zapravo prije kombinacija glumca i akrobata negoli sportaš, ovdje igra izrazito kontra svog uobičajenog akcijsko-komičnog tipa. Sa svojom rijetkom, ako ne i prvom uopće, dramskom ulogom on uspijeva uhvatiti suštinu fokusiranog sportaša i čovjeka ograničenih kapaciteta kada je vođenje vlastitog života u pitanju, pritom se povremeno služeći i imitacijom. S druge strane, glumica svakako većeg raspona, Emily Blunt, prisiljena je igrati lik koji je istovremeno i isprazan i manipulativan, pri čemu u kombinaciju dodaje i zavodljivost kao vjerojatno jedino opravdanje zašto bi netko Dawn i njene ispade trpio na duže staze. Rezultat je lik koji bi mogao nositi crni pojas u „pasivno-agresivnom karateu”, da parafraziramo Davida O. Russella i antologijsku naraciju o liku koji igra Jennifer Lawrence u filmu Američke varalice. Zapravo, možda bi bilo zabavno vidjeti i „meč” između Dawn Staples i antijunakinje tog filma, Rosalyn Rosenfeld.
Ono što je problem sa Smashing Machine: Životom u ringu je, čini se, odsustvo bilo kakve konzekventnosti, što ima smisla kada smo u društvu relativno tupih i ispraznih likova, ali i napetosti. U prethodnim filmovima koje je režirao skupa s bratom, naročito u posljednja dva, Paklena noć (2017.) i Uncut Gems (2019.), napetost se nekako podrazumijevala, ako ni zbog čega drugog, onda zbog cajtnota u kojeg su protagonisti zapali, a kroz njihove složene situacije mogla se prozboriti koja i o trenutačnom stanju društva. Ovdje napetosti nema jer imamo određeni relativno dugi vremenski period u kojem se protagonist mora hrvati s rivalima doslovce, a metaforički sa svojim demonima i u vezi, dok je ishod u svakom slučaju poznat, bilo iz sportskih rezultata, bilo s Wikipedije, bilo iz podrazumijevane dramaturgije jedne sportske karijere koju sačinjavaju uspon, pad, možda povratak, a na kraju svakako povlačenje u mirovinu. Safdieju onda nije ostalo ništa drugo nego da te izazove pokuša prikazati što autentičnije; pri tome mu međutim nije išlo prilog to što već postoji dokumentarac s istim naslovom i na istu temu, sniman baš u vrijeme kada su se portretirani događaji odvijali i prikazan prije 23 godine. U usporedbi s dokumentarcem, Safdiejeva igrano-filmska verzija djeluje kao remake, a pitanje koje se nameće je – čemu sve to?