A Big Bold Beautiful Journey

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Dosta je toga nepoznatog i skrivenog oko američkog neovisnog filmaša Kogonade, budući da je sam čvrsti pobornik teorije da samo i jedino djelo ima pravo govoriti o svom autoru. Internetski izvori uglavnom se slažu da je rođen u Seulu, u Južnoj Koreji, kao Park Joong Eun, da je u Ameriku došao u djetinjstvu, te da je odrastao na Srednjem Zapadu, u saveznoj državi Indijani i u velegradu Chicagu. Godinu rođenja je već malo teže naći, jedini podatak dostupan na internetu čini se izmišljenim, a po njemu je Kogonada rođen 1.1.1950. godine, što bi značilo da je u filmsku umjetnost ušao kao penzioner i rekreativac. Ono što se zna jest da je prije toga imao karijeru u akademskim krugovima, da je oženjen i da ima obitelj. Filmom se počeo baviti kao kritičar, teoretičar i esejist, ali u video-formi. Prvi objavljeni video datira iz siječnja 2012. godine i za temu ima ulogu subjektivnih kadrova u tv-seriji Breaking Bad. U svom esejističkom opusu Kogonada se bavio i talijanskim neorealizmom, poetikom Wesa Andersona, prikazivanjem očiju kod Hitchcocka i ruku kod Bressona, Linklaterovim tretmanom vremena, ogledalima kod Bergmana, dizajnom zvuka kod Aronofskog, te različitim autorima francuskog Novog vala, kao i u više navrata svojim idolom i najvećim uzorom Ozuom. Čak je i umjetničko ime Kogonada izabrao u čast Ozua i njegovog scenarista Kogo Node. Bilo kako bilo, svojim esejima Kogonada je privukao pozornost prvo sineastičkih publikacija, poput Sight and Sounda i The Criterion Collectiona, koji su mu počeli naručivati tekstove, a potom i korporacija koje su ga angažirale za namjenske filmove. Priliku za režiju svog dugometražnog prvijenca Kogonada je iskoristio 2017. godine s filmom Columbus. Film je imao premijeru na Sundance Film Festivalu, nakon čega je uslijedila duga turneja po festivalima, između ostalog i nagrada u Ljubljani na festivalu LIFFE. Igranim prvijencem je Kogonada nastavio s tematikom koju je ubacivao i u eseje, preokupacijama dihotomijom usamljenosti i povezanosti među ljudima, te mjestima koja igraju aktivnu ulogu u spajanju i razdvajanju. Junaci filma Columbus, Jin i Casey, „zapeli” su u naslovnom gradu u saveznoj državi Indijani poznatom po modernističkoj arhitekturi. Jinov otac, arhitekt, završio je u tamošnjoj bolnici s minimalnim šansama za oporavak, pa je Jinov život „na pauzi”. U sličnoj situaciji je i Casey, inače ljubiteljica modernističke arhitekture, koja je prekinula studije da bi pomogla svojoj majci u oporavku, ali je svejedno zadržala posao u sveučilišnoj knjižnici. Riječ je o iskrenom autorskom filmu koji se nije priklanjao ustaljenim konvencijama romanse, filmova o prolongiranom odrastanju ili apologiji popravljanja obiteljskih odnosa.

Uslijedio je film After Yang koji je na festivalskoj turneji proveo dvije godine, od premijere u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled 2021. godine, preko Sundance Film Festivala, gdje je osvojio Nagradu 'Alfred P. Sloan', te obilja festivala naredne godine, do premijere 4K verzije 2023. u Šangaju. U pitanju je, uvjetno rečeno, znanstveno-fantastična drama gdje iznenadno otkazivanje „obiteljskog androida” stavlja rasno miješanu obitelj, koju sačinjavaju bračni par i njihova iz inozemstva usvojena kći, pred nove izazove. Premisa je, dakle, da naslovni Yang android ima unaprijed učitano kulturno naslijeđe i zadatak uspostavljanja veze između roditelja i djeteta, i to u ulozi starijeg brata, odnosno sina. Kogonada se, dakle, opet bavi odnosima među ljudima, emocionalnim povezivanjem i borbom protiv usamljenosti, te u tome opet pokazuje suverenost u scenariju, režiji i montaži, s usmjerenjem na atmosferu i unutarnje svjetove svojih junaka, i opet polučuje izvanredan film. Dodatak je, međutim, nešto zvučnija glumačka postava predvođena Colinom Farrellom u ulozi oca.

Suradnju s tim glumcem Kogonada je ponovio u svom trećem dugometražnom filmu Veliko hrabro predivno putovanje, ujedno i prvom koji je ostvaren u okviru studijskog sistema, te prvom koji ima redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj. U usporedbi s prethodna dva, riječ je o ipak konvencionalnijem filmu s još izraženije zvjezdanom postavom (Farrellova partnerica je Margot Robbie), ali konvencije kojima se Kogonada priklanja su ipak na tragu suvremenih filmskih autora s izraženim potpisom, kao što su Spike Jonze, Charlie Kaufman i Michel Gondry, s dodatkom surealizma dvojca The Daniels. Teme veza među ljudima, emocionalne prtljage koja nas oblikuje i, shodno tome, oklijevanja da se prepustimo nekom drugom, kao i „pomjereni”, blago fantazijski pristup, također su nešto što možemo asocirati sa spomenutim trojcem. Kogonada, međutim, ovog puta nije sam napisao scenarij za film (to je učinio Seth Reiss, humorist, pisac skečeva i koscenarist ne sasvim uspjele satire Meni), a nije ga ni sam montirao, već su to učinili Jonathan Alberts i Susan E. Kim koji prije toga nisu surađivali ni međusobno, ni s redateljem. Rezultat toga je ponešto neujednačen film koji svakako nije izuzetan kao dva prethodna, ali je svejedno daleko od lošeg. Međutim, pogrešno postavljen marketing kojim se publici film reklamira kao romantična komedija podiže šanse za razočaranje.

U centru zbivanja imamo potencijalni par koji čine David (Farrell) i Sarah (Robbie). Njih dvoje su se upoznali na vjenčanju zajedničkih prijatelja, a iako žive u istom gradu, premda u različitim dijelovima, nisu se sreli ranije. Da stvar bude čudnija, oboje su na vjenčanje doputovali automobilima iste marke i modela koji se više ne proizvode, unajmljenim iz iste agencije koja na neki način glumi „sudbinski casting-servis” kojim upravljaju službenica (igra ju Phoebe Waller-Bridge) i mehaničar (Kevin Kline). Njihov inicijalni kontakt dovoljan je da oboma podigne očekivanja u igri zavođenja. David se trudi biti simpatičan i duhovit kako bi ju osvojio, a Sarah tvrdi da, iako ne štedi sebe u vezama, ona u njima povrjeđuje muškarce. U trenutku možda krive procjene da će se igra nastaviti, David odbija njezin poziv na ples, prethodno izbjegavši odgovor na njezinu prosidbu koja je vjerojatno bila šala nakon što se on predstavio kao nepopravljivi romantik koji sanja o braku i obitelji. „Drugu priliku”, međutim, oboje dobivaju sutradan, i to posredstvom intervencije GPS sustava u Davidovom automobilu (glas Jodie Turner-Smith, glumice koja je igrala majku u After Yang) koji ga prvo uputi na skretanje s ceste do Burger Kingove zalogajnice gdje Sarah također pauzira, a onda ga uvjeri da bude kavalir i nađe se svojoj poznanici u nevolji kada joj se pokvari auto. Pod vodstvom navigacijskog sustava, njih dvoje skupa kreću na naslovno veliko, hrabro i predivno putovanje.

Samo putovanje vodi kroz točke na kojima David i Sarah moraju proći kroz vrata kojima tamo inače nije mjesto na takvim mjestima. Vrata na šumskom proplanku vode u svjetionik koji je David nedavno posjetio, a vrata usred polja do muzeja koji je Sarah u nekom periodu svog života redovito posjećivala. Neka druga vrata će ih odvesti u Davidovu srednju školu baš na dan incidenta koji mu je ostavio traumu, u bolnicu gdje se Sarah mora suočiti sa situacijom u kojoj samoj sebi zamjera i zbog koje sama drži da je loša osoba, u kafe u kojem su oboje ranije na krivi način i iz krivih razloga ostavili svoje partnere, te po još jedan put u njihove roditeljske domove. U tim situacijama se, po Kogonadinom receptu, ali i po receptu spomenutih Jonzeja, Kaufmana i Gondryja, moraju suočiti sa samima sobom, traumama koje ih tjeraju da rade greške koje će ih kasnije oblikovati i naučiti kako ne biti tako loši u vezama. Neke od situacija su otvoreno surealne, kao u srednjoj školi u kojoj četrdesetogodišnja Sarah prati petnaestogodišnjeg Davida i spašava ga od ponovne sramote u izvedbi školske predstave mjuzikla How to Succeed in Business Without Even Trying, ili kada David kao neznanac u bolničkoj čekaonici savjetuje, tješi i ohrabruje svog vlastitog oca u situaciji kada mu se sin, odnosno sam David, tek rodio, i to sa srčanom manom. Na kraju će odrasli, iskusni David preuzeti ulogu svog oca i mladoj, neiskusnoj verziji sebe davati očinske savjete, a Sarah će, kao djevojčica koja se pretvara da je odrasla, od svoje majke koju je rano izgubila tražiti savjet kako s muškarcima. Ovakvim arbitrarnim držanjem ili nedržanjem pravila, Kogonada i Reiss nam demonstriraju tautologiju da čvrstih pravila u međuljudskim odnosima nema jer je svako iskustvo individualno, baš kao i reakcija na njega, ali da ipak postoje neka pravila empatije ili prosto pristojnosti koja moramo osjećati i kojih se valja držati. Opet, Veliko hrabro predivno putovanje više podsjeća na misaone eksperimente o ljudskoj prirodi u filmovima o uglavnom privilegiranim likovima koji su privilegirani makar utoliko što nemaju egzistencijalnih problema, nego imaju priliku istraživati sami sebe, svoje želje i potrebe. U tom smislu, trebalo bi nam već od početka biti jasno da nećemo dobiti klasičnu romantičnu komediju u kojoj nam je cilj identifikacija s likovima, pa onda i ne smeta što su i David i Sarah arhetipovi, šifre ili čak „tabula rasa” likovi u koje i glumci i gledatelji mogu učitati ponešto svoje. S time u vezi, i Colin Farrell i Margot Robbie kao dvoje univerzalno simpatičnih i prijatnih ljudi, i povrh toga sposobnih glumaca koji se mogu razigrati za zajedničku interakciju, filmu predstavljaju „dar s neba”. Istina je da „veliko, hrabro i predivno putovanje” na koje se David i Sarah upućuju nije baš ni veliko, ni hrabro, a o tome koliko je predivno mogu suditi samo filmski likovi, ali nam je uz dvoje glumaca koji imaju slobode tumačiti svoje likove po svome nahođenju to filmsko putovanje ugodno. Istina, s njime Kogonada ne ide u esejističke dubine ispitivanja ljudskih emocija kao u svoja dva ranija filma, ali ni ovaj eksperiment nije sasvim neuspio. Naprotiv, riječ je o gledljivom i u najmanju ruku solidnom filmu.