The Balconettes / Les femmes au balcon

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Najzvučnije ostvarenje manifestacije Dani frankofonije održane početkom ožujka u varaždinskom kinu Gaj bio je drugi redateljski ostvaraj glumice Noémie Merlant nedavno viđene u naslovnoj ulozi u novom, suvremeno aseptičnom čitanju klasika meke pornografije Emmanuelle od strane redateljice Audrey Diwan. Djevojke s balkona su, makar na idejnoj razini, vrlo ambiciozno zamišljen uradak koji, u teoriji, kroz mješavinu žanrova komedije, drame, horora i trilera želi nešto reći o ženskom savezništvu koje vodi do oslobođenja. Najzanimljivije je kod filma, međutim, to kako iznevjerava očekivanja, te engleski prijevod njegova naslova. Dok je kod nas prijevod izveden direktno s francuskog, u internacionalnoj engleskoj verziji su se prevoditelji poslužili igrom riječima, pa film preveli kao The Balconettes, što je osim doslovnog značenja jednakog originalnom naslovu, ujedno i termin za tip grudnjaka, čime se golica gledateljska mašta da bi se tu doista mogla progovoriti koja riječ o suštini ženskosti i ženstvenosti. Međunarodna kritika je film dočekala uglavnom toplo nakon premijere u noćnom programu prošlogodišnjeg festivala u Cannesu, što je bilo dovoljno za festivalsku turneju tokom ljeta i jeseni. Međutim, redovna distribucija po Europi zapravo dosta sporo ide, što govori o rezervama distributera glede odaziva publike.

Merlant film otvara orkestracijskom uvertirom kojom se tonski oslikavaju žanrovi u okviru kojih će se film kretati, budući da u njoj ima i igrivosti i ozbiljnosti, ali i napetosti. Kamera za to vrijeme prelazi preko balkona i prozora kojima promiču stanovnici grada u svojim redovnim ljetnim aktivnostima. Vremenska prognoza nas informira da je Francusku pogodio toplinski val, da je najtoplije u Marseilleu, gdje se radnja filma i odvija, te da se nikomu, a posebno djeci i starijim osobama ne savjetuje izlazak iz doma bez prijeke potrebe. Uvodna scena u kojoj žena nasilno probuđena od strane svog verbalno i fizički nasilnog supruga uzima stvari u svoje ruke, udara ga priručnom lopatom da bi ga na koncu dokrajčila gušenjem, vodi nas na krivi trag da će se to biti okosnica zapleta. On se, međutim, seli u susjedni stan nakon što žena-ubojica jednu od njegovih stanarki zamoli za pomoć. Stan dijele spisateljica u blokadi Nicole (igra ju rumunjsko-španjolska glumica Sandra Codreanu) i virtualna prostitutka, odnosno „cam girl” Ruby (Souheila Yacoub). Dok Ruby živi punim plućima (prvi put ju vidimo kako se oprašta s dvojicom mladića s kojima je provela noć), Nicole fantazira o zgodnom, tajnovitom muškarcu (Lucas Bravo) iz jednog od stanova u zgradi preko ulice kojeg opsesivno promatra. Njene fantazije nisu nužno samo seksualne prirode, već bi ga ona rado upotrebila i kao lik za svoj roman koji piše. Dolazak njihove prijateljice Elise (sama Merlant), glumice koja se pokušava probiti u Parizu dok se istovremeno sklanja od svog partnera, poslužit će kao agens akcije u smjeru prvog koraka prema upoznavanju misterioznog stranca. Ona će, naime, prilikom parkiranja udariti njegov „oldtimer”, pa će slobodoumna i komunikativna Ruby otpočeti dogovor o nadoknadi štete s njime. On će ih potom pozvati na piće u svoj stan koji mu je ujedno i fotografski atelje. Dok je Elise odsutna duhom, a Nicola suzdržana u nastupu, pa njih dvije odlaze kada se okupljanje pretvori u improvizirani tulum, Ruby prihvata strančev poziv da mu pozira za profesionalne umjetničke fotografije i ostaje. Ona se doma vraća dosta kasnije, zanijemjela i okrvavljena, očito traumatizirana, te svoje prijateljice sutradan vodi u stan gdje sve tri zatiču fotografa mrtvog, nabijenog na stativ reflektora. Sve tri se skupa moraju riješiti trupla, a Elisin partner Paul također nenajavljen dolazi u grad. Dodatni problem za Elise je i trudnoća koju će ona otkriti kada se sruši na ulici, navodno od vrućine... Ostaje pitanje kako će se njih tri sve skupa izvući iz nevolja, što osobnih, što onih skupnih...

Najkasnije do polovice, film toliko gubi fokus da se jednostavno raspada. U priču se konstantno ubacuju novi elementi i teze, od toga da Nicole počinje viđati duhove ubijenih muškaraca (koji su svi redom silovatelji, nasilnici ili makar oportuni ljigavci), preko silovanja u vezi koje Elise doživi od strane Paula, te njenog ginekološkog pregleda koji je prikazan eksplicitno, što je atipično za igrani film kao medij, pa do problematiziranja muškog pristupa i skoro pa ničim izazvanih predavanja muškarcima što žena jest i kako joj treba pristupati. Taj didaktički ton je u neskladu sa žanrovskim pristupom koji je Merlant izabrala, a i žanrovi u njenoj izvedbi ne funkcioniraju ni sami za sebe, ali ni u spoju. Jednostavno rečeno, komični momenti djeluju usiljeno, horor je naivan i nedovoljno eksplicitan , napetost trilera nikada ne proradi jer Merlant igra na kartu ekstremne suspenzije nevjerice. Na koncu ni drama ne djeluje utemeljeno jer tri centralna ženska lika ne možemo predstaviti kao osobe od krvi i mesa već kao skupove stereotipa o „ženama na rubu nervnog sloma”. Potonje je možda namjerna posveta Pedru Almodóvaru, ali je španjolski sineast, za razliku od Noémie Merlant, u svojim „pomaknutim” ranijim filmovima izbjegavao iskliznuće u otvorenu didaktičnost. Cijela zbrka izvire direktno iz scenarija u kojem Merlant ne uspijeva strukturirati bujicu ideja koju je imala, u čemu joj nisu pomogle ni suradnice Pauline Munier i Céline Schiama. Potonja je autorica filma Portret djevojke u plamenu koji je Noémie Merlant kao glumicu globalno proslavio. Iz redateljske pozicije, Merlant insistira na hiperaktivnom radu kamere Jevgenije Aleksandrove koji se samo na početku doima fokusirano, dok kasnije prelazi u kaotični modus uz povremeno zadržavanje na iskošenim kutovima snimanja. Montažeru Julienu Lacherayu tako je ostavljen nezahvalni zadatak da sve to složi u iole pratljivu cjelinu.

Kao film, Djevojke s balkona podbacuje čak i na glumačkom planu, i što se tiče same Noémie Merlant, i što se tiče njenih kolegica koje su puštene da svoje tanko napisane likove igraju instinktivno i bez vođenja. Možda je najgore od svega, pak, to da se autorica ne zna poslužiti „alatima” koje je sama sebi u scenariju ostavila. Za „udicom” ubojstva s početka će posegnuti još dvaput, ali nedovoljno čvrsto, tako što će ubijeni nasilnik poslužiti kao „vjesnik” Nicolinog kontakta sa svijetom duhova, ta kad policija dođe da uhapsi njegovu suprugu. Time se poantira da žene ne smiju vjerovati sustavu koji je inherentno patrijarhalan. Također, Merlant ne umije upotrebiti ni „pojas za spašavanje” koji je sama sebi bacila, pa zato cijelu tu rastrzanu priču neće prebaciti u Nicolin um, iako to može i čak bi imalo smisla kao ilustracija zbrke ideja za roman u nastanku. Na koncu, film podsjeća na bizarnu igračku koja simulira oružje u aktualnim kulturnim ratovima: možda je to u pitanju mitraljez koji svoju municiju ispaljuje u rafalima, ali je njegova municija zapravo spužvasta.