kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Šta znamo ili mislimo da znamo o Kanađanima? Obično se to svodi na (američki) stereotip kako su Kanađani redom fini i učtivi, ali nekako bez identiteta izgrađenog pomoću istorije i nacionalne mitologije. Istina, Kanada „pati“ od manjka istorije, a čega nema – može se izmisliti.
Metju Renkin je upravo to i napravio u ključu uvrnute, nadrealne, ekspresionističke sprdnje u svom dugometražnom prvencu The Twentieth Century (2019), gde je ispričao priču o mladosti najdugovečnijeg kanadskog premijera Vilijama Lajona Mekenzija Kinga kroz prevladavanje nesigurnosti i nametnutih kanona pomoću seksualnih fetiša. Kada je već izmislio istoriju, Renkin je prešao na izmišljanje identiteta sa svojim sledećim dugometražnim uratkom Universal Language koji je nakon premijere u Kanu prošle godine imao zapaženu festivalsku distribuciju.
Smešten „negde između Vinipega i Teherana“, dakle u Kanadu pokrivenu snegom u kojoj većina govori persijski, a manjina francuski, film nam priča tri naizgled nepovezane paralelne priče. U jednoj dvoje dece, Negin (Rojina Esmaeli) i Nazgol (Saba Vahedjusufi) pokušavaju da izvuku veliku novčanicu iz dubokog leda kako bi pomogli svom školskom drugu. U drugoj, turistički vodič Masud (Piruz Nemati, takođe ko-scenarista filma) vodi grupu turista po „atipičnim znamenitostima“ Vinipega što, očekivano, ne prolazi baš glatko. Konačno, u trećoj kvebeški birokrata Matju (sam Renkin) daje otkaz na poslu kako bi se vratio kući u Vinipeg i ponovo povezao sa svojom majkom koju polako načinje demencija.
Sve tri priče će se spojiti u magično-realističnom finalu. Put dotle, međutim, vodi kroz humor, ali i kroz toplu ljudsku dramu i dubinske, mudre uvide o ljudskoj prirodi, osećaju pripadnosti i postupku izgradnje identiteta. Što se humora tiče, on neće uvek biti razumljiv svima u publici, budući da se često oslanja na kanadske kulturne specifičnosti (recimo, Renkin se iz sve snage sprda s kvebeškim nacionalizmom i separatizmom, a poznati kanadski lanac kafeterija dobija logo na persijskom i postaje – čajdžinica). Neke druge stvari su otvoreno apsurdne, a treće su, pak, skoro pa „stend-ap“ rutine, poput nastavnika francuskog koji mrzi svoj posao, nipodaštava decu i daje im instrukcije da, kada se već glupiraju na njegovom času, to makar čine na francuskom.
Važan aspekt filma je i njegov pažljivo skrojen vizuelni identitet u kojem se spaja analogna fotografija Izabel Staščenko na traku od 16mm, oda brutalističkoj arhitekturi (po čemu film pomalo podseća na Kogonadin Columbus), te unikatan spoj Vesa i Roja Andersona gde se od prvog pozajmljuju pasteli i kompozicija kadra, a od drugog minimalizam. Pritom se mestimično „gađa“ i „pogađa“ štimung iranskih filmova, pre svega opusa ranijih radova Abasa Kiarostamija, dok se likovi tretiraju u ključu Akija Kaurismakija, pa svoje emocije iskazuju vrlo dozirano.
Iz prethodnog dugometražnog filma, kao i iz Renkinovih kratkih uradaka, mogli smo prilično jasno da shvatimo njegovo autorsko poreklo. To je bio njegov zemljak i sugrađanin Vinipega Gaj Medin, odnosno njegov spoj postmodernizma i analognog nadrealizma. Universal Language nam, međutim, otkriva jednu manje poznatu epizodu iz autorovog razvojnog puta. Metju Renkin je u mladosti planirao da studira u Iranu, čak je i „hodočastio“ do majstora iranske kinematografije. Plan se nije ostvario, ali ostala je ljubav do filmskog izraza.
Universal Languge je svakako ljubavno pismo iranskoj kinematografiji, njenom unikatnom jeziku, zanatskoj preciznosti i humanizmu kojom ona zrači. Ali, još više od toga, to je singularni, unikatni film autora s jedinstvenom poetikom i sposobnošću da spoji različite filmske uticaje u nešto toplo, mudro i čovečno.
No comments:
Post a Comment