Showing posts with label mohamed diab. Show all posts
Showing posts with label mohamed diab. Show all posts

20.3.22

A Film a Week - Amira

 previously published on Asian Movie Pulse


Mohamed Diab is an Egyptian screenwriter and filmmaker and the mastermind behind the lauded films like “Cairo 678” (2010) and slightly gimmicky “Clash” (2016) that is completely set inside a police van during the riots. His latest work “Amira” (2021), done in the co-production arrangement of three countries (Egypt, Jordan and United Arab Emirates), while set in Gaza Strip, also came with significant festival reputation (it premiered at Venice) and several awards (most significantly from Rome International Film Festival). Most recently, it was screened at Osaka Asian Film Festival.

The titular character played by Tara Abboud is a teenage girl interested in photography who thinks she can be sure of her roots. Her father Nawar (Ali Suliman, glimpsed in a number of Middle Eastern and international films), whom she dutifully visits in the notorious Meggido prison in Israel (where he serves the life sentence for terrorism) has the status of a Palestinian freedom fighter. Nawar’s family takes care of Amira and her mother Warda (Saba Mubarak), so they enjoy a relatively pleasant life, given the circumstances, of course.

However, everything turns upside down when Nawar and Warda decide to have the second child by the means of artificial insemination (Amira was also conceived that way) when the complete clan learns that he is sterile. That puts Amira in an awkward position and her mother in a dangerous one, while the questions arise. Was Warda unfaithful to Nawar, which would give his family the cause to disown and maybe even execute her? If so, who was her partner in the act of infidelity? Or was it all the consequence of a more sinister practice done by an unknown Israeli prison guard, who switched the sperm samples, making Amira the (biological) child of the enemy? In a heated situation, it is hard to keep calm and collected, and our protagonist feels the pressure to act somehow to prove herself worthy.

“Amira” is the type of film that screams to be taken seriously, but the viewers would be better off if they resisted that urge. The drama of the film that touches the topics of the personal and collective identity, patriarchy and the life under the occupation feels constructed. On top of that, it is actually quite hard for the viewers to sympathize with the titular protagonist due to her narrow world-view in which she favors her “heroic” father whom she has only seen through the prison glass over her devoted mother even when she is in grave peril.

The problem is in script that shows more interest in national than in personal trauma. Diab tries to correct it a bit with his directing that is functional in the way it uses the hand-held camerawork by Ahmed Gabr, with occasional poetic touches, especially when it comes to the use of lighting to dictate the mood. One particular scene, that of the phone sex between the spouses, particularly stands out for its gentleness. But all the “stylishness” of the film also feels calculated and tailored for the film festival audiences.

The trouble with the script is also reflected in the rigid dialogue that feels declamatory even when spoken out by the most natural and the most skilled actors. On the other hand, Tara Abboud is quite expressive in the non-verbal department, Saba Mubarak’s presence is dignified to the level of martyrdom and sainthood, and Ali Suliman is capable to carry the role of the imprisoned and troubled Nawar. Among the rest of the cast, Suhaib Nashwan is a stand-out as Amira’s boyfriend Ziad.

In the end, “Amira” as the film becomes the victim of its grand ambition, just as Amira as the character is a victim of her “grand” conviction. If it were more personal and less of a political statement, it would be more powerful on both of the fronts. Too bad it feels like a missed opportunity.


15.11.16

Eshtebak / Clash

2016.
režija: Mohamed Diab
scenario: Mohamed Diab, Ahmad Diab
uloge: Hani Adel, Nelly Karim, Mohamed El Sebaii, Ahmed Dash, May Elghety, Mohamed Abdel Azim

Uvodna scena je redak primer kako fokusirati nečiju pažnju skoro ni na šta, odnosno na trenutno prazni deo marice. Prvo, marica je kao čehovljevska puška, čim je vidimo praznu, znamo da će se naputniti, za to nam čak po pravilu nije potrebno čekati ni treći čin. Druga stvar koja će nam vezati pažnju je nekoliko kartica teksta koji nam objašjavaju situaciju i događaje koji prethode filmu. Reč je skorijoj egipatskoj revoluciji, onoj iz 2013. godine, u okviru koje je vojska makla predsednika Morsija i njegovo Muslimansko Bratstvo, koji su se, pak, digli na noge nakon revolucije koja je otplavila višedecenijskog diktatora Mubaraka.
Cinici će reći da je egipatska (kontra)revolucija bila primer za brzu i efikasnu kontrolu štete nastalu usled nepredviđenih okolnosti, ali ne zaboravimo da su u svakoj revoluciji i kontra-revoluciji, posebno daleko od “civilizovanog sveta”, ulog ljudski životi. Istini za volju, ljudi žedni tuđe krvi često postaju žrtvama svoje patološke mržnje ili naivne vere u taj svoj cilj, ali to tek može poslužiti kao objašnjenje za tragediju, ali je ne može umanjiti.
Digresije na stranu, evo nas u centru (revolucionarnog) zbivanja, u istoj toj marici koju policija planira napuniti u toku svoje intervencije. Prvi “putnici” su ujedno i naša, zapadnjačka tačka gledišta, novinari-profesionalci, od kojih je Adam (Adel) još i Amerikanac egipatskog porekla i, naravno, ima izuzetnu radnu etiku, dok njegov domaći fotograf Zein (El Sebaii) ne deli njegov profesionalni entuzijazam. Sledeća grupa zadržanih lica dolazi iz redova sekularista koji podržavaju vojni udar, to vidimo prema njihovom urbanijem izgledu, a i po priči koja se svodi na to da oni i policija, eto, rade istu stvar. Policiju, logično, ne zanima puno koga hapsi, svoje nazovi-pomagače ili Muslimansko Bratstvo, njihovo je da napune maricu, odvezu je do prvog slobodnog zatvora (što se može pokazati kao izazov u danima nakon revolucije) i puste drugima da razreše misteriju ko je tu čiji i ko je tu šta skrivio.
Logično, poslednja grupa zadržanih su članovi Muslimanskog Bratstva pokupljeni nakon frontalnog okršaja sa policijom. Jednom kad su svi u istom kombiju, čeka ih vožnja do kraja dana (a i noći) kroz urbano bojno polje puno različith skupina demonstranata. Kao i vreme, tako je i prostor u kojem se film odvija ograničen. Dakle, jedan pasje vrući dan, jedna marica dimenzija 8x2.5 metra i gužva od 20-ak ljudi iz različitih grupacija koji se tiskaju oko rešetkastih prozora ne bi li udahnuli malo vazduha.
Ako ćemo govoriti o čisto zanatskom aspektu, Clash je izvrstan film koji svoja pre svega prostorna ograničenja okreće u svoju korist. Tu nije samo stvar klaustrofobične atmosfere, mada ima i toga dosta, koliko pažljivo izabranog ritma u kojem se hektične scene smenjuju sa gotovo kontemplativnim i pravilno upotrebljene dinamike. Iako nam je sve što vidimo uglavnom poznato ili ga makar možemo zdravorazumski pretpostaviti, ipak ćemo na nekoliko mesta biti iznenađeni. Možda ne razvojem situacije, koliko tempiranjem, iako nam je jasno da se za ritam filma neke stvari moraju odigrati baš tada, kao što se moraju odigrati baš na taj način. Vrhunski režiran, Clash nikada nije dosadan.
Ono što je problematično je kontekst, možda univerzalan za Egipat i uopšte svako podeljeno društvo, ali toliko puta viđen po filmovima. Da, društvo je oštro podeljeno i nema prostora, niti volje za kompromis, pojedinci su samo pešaci na pozornici istorije i u planovima političara, i svi oni će na teži način shvatiti da su samo ljudi, da žele mir i jedinstvo, ali i da su nemoćni da to osiguraju sami sebi i jedni drugima. Ono što autor Mohamed Diab i brat mu i ko-scenarista Khaled ne shvataju ili možda namerno iskrivljuju, maskirajući to u lažnu naivnost, je prosta činjenica da su društva tako podeljena s dobrim razlogom, da je dijalog između zaraćenih strana nemoguć, da srednjeg puta nema i ne može biti, pa taj pogled s visine (i verovatno sa distance) deluje blazirano i arogantno.
Takav utisak kalkulanstva je dodatno pojačan tipičnošću likova koji su u marici. Adam i kolega kao dve tačke gledišta, jedna malo više “hoch” od druge. Otresita žena (Karim) koju je briga pre svega za to sačuva živote mužu i sinu, pa onda i ostalim saputnicima ne glede na stranu u sukobu. Njen blesavi muž i balavi sin. Stari islamista sa kćerkom. Dvojica zanatlija, zalutali beskućnik koji se samo gledao svoja posla, konspiratori i šaljivdžije, dvojica mladih koji će se posvađati iz privatnih razloga koji nemaju veze sa političarenjem... U redu, svi su oni, ili svi smo mi ljudi, ali šta dalje?