3.11.24

A Film a Week - Love in the Big City / Daedosiui salangbeob

 previously published on Asian Movie Pulse


People navigating love life and life in general is hardly a new subject in cinema and other art forms. Even the setting in which a straight woman lives with a gay man in the same apartment is not that new. However, Park Sang-young’s novel “Love in the Big City” is not merely a Korean riff on, let’s say, Will and Grace TV series. On the contrary, it aims for something more earnest, realistic and aware of the wider societal context.

The best-selling novel is actually getting two releases this fall. While the TV series adaptation will hit the small screens later this month, the big screen one, penned by Kim Na-deul (“Perheps Love”, 2021) and helmed by E.oni, formerly known as Lee Eon-hee (of 2016 “Missing” fame), has already premiered at Toronto and screened at Hawaii International Film Festival.

E.oni opens her film with a man running up the stairs to reach the rooftop terrace where a woman in wedding gown leans on a fence and smokes a cigarette. Loud music on piano and choir vocalising and a drone shot of downtown Seoul send the rest of the action into a series of flashbacks marked by numbers suggesting our protagonists’ age, starting when the two of them meet as a part of the same large French language-majoring group at college under the mentorship of the professor Olivier (Salim Benoit).

Jae-hee (Kim Go-eun) is a free-spirited, some would say “wild” girl. Although an over-achiever by nature, she is concentrated more on having fun than on studying. After all, she lived in Paris and is quite fluent in French. Contrary to her, Heung-soo (Steve Noh, also known as Noh Shang-hyun) is an aimless and timid guy who chose to delay his military service by studying French, drawn to the language because of Albert Camus’ “Stanger”. He seems to be the only guy in the group who is not in love with Jae-hee, and there is a good reason for it: he is gay, but he hides it even from his mother.

After an incident draws them closer, they become close friends and he moves to her apartment. They confide in each other and navigate their love lives together, while raising suspicions that they are a couple. Although their adventures might seem goofy and funny at times, they can also take a darker turn. After all, Korean society is still conservative, patriarchal and with strict hierarchy, while the acceptance of either LGBTQ+ people or male-female friendships as such is not implied.

Although the story has the clear beginning and ending, the seemingly integral choice of things in-between taken from the source novel can prove to be a bit troublesome, especially for fitting into a single movie. Although it is quite generous in the terms of runtime, the material simply seems a better fit for a one-season TV show. E.oni’s opting for a few clubbing montage sequences early on, kinetic camerawork (executed by the DoP Kim Hyoung-ju) and quick cutting saves some of the runtime, but seems a bit counter-intuitive for a romance drama. Later on, when the comedic elements evaporate, the style also gets calmer, and more fitting for the serious topics the novel, the script and the film try to explore.

The two leading actors remain on the centre stage of the film for the whole time, playing their characters evolving the best they can. Still, they are better at nailing the basics of them laid out early on than at getting to the characters’ emotional depth and complexity as the film moves to the more serious territory. Kim Go-eun, of “A Muse” (2012) fame and recently seen in “Exhuma” (2024), enjoys walking on the wild side and defying the strict and patriarchal society as Jae-hee, while Steve Noh, one of the stars of 2015 “Seoul Searching”, plays Heung-soo with tact and just the needed amount of swagger.

In the end, “Love in the Big City” is a film that opens certain aspects of contemporary life in Seoul and Korea in general from the point of view of young(er) people. It might not prove to be a seminal piece of work, but it is still decent.


2.11.24

A Film a Week - Good Children / Dobra djeca

 previously published on Cineuropa


We mature, we age and our lives change, but does the dynamic between siblings morph as time passes by, or do they stay attached to the patterns of behaviour they developed in their childhood and youth? Those are the questions that up-and-coming Croatian filmmaker Filip Peruzović asks in his feature-length debut, Good Children, which has just premiered in the 1-2 Competition of the 40th Warsaw Film Festival.

Nikola (Filip Šovagović, of No Man’s Land fame) and Saša (Nina Violić, most recently glimpsed in Good Times, Bad Times) are siblings on a specific mission: to clean up a large house after their mother’s death. Saša has her whole life and family in Canada, so time is of the essence. Contrary to his sister, Nikola seems like a bit of an idler, stuck in a rut in his own life, so he clings to both the objects and the sentiments of the past. During breaks from cleaning the house, getting rid of the furniture and packing up the memorabilia, they have conversations that quickly turn from mundane to passive-aggressive and, afterwards, play games like they did in their childhood, which fuel the toxicity of their relationship even more.

The script, written by the filmmaker and Nikolina Bogdanović, shows the differences in character between the two slowly and tactfully, but also in great detail. As a director, Peruzović creates the notion of the separate worlds they live in and of the one they have to share owing to these specific circumstances. He does so by employing Tomislav Sutlar’s hand-held camerawork at short-to-medium distance, imbuing the movie with warm, patinated colours. This world seems to be stuck in the era of their childhood, or even before that, thanks to Dino Topolnjak’s production design full of objects from Yugoslav times that appear to be in daily use. On the other hand, the striking sound design by Ivan Zelić, consisting of both interior and neighbourhood noises, reminds us that we are watching a contemporary story, and the fusion of the two makes it appear timeless and universal.

Largely a two-hander, except for the sequence in which the neighbour (Vinko Kraljević) comes to offer his condolences and try to retrieve a trimmer he lent to their mother a while ago, which sparks one more awkward conversation, Good Children depends heavily on the two main actors. Both of these thesps are more than capable of holding our attention individually and on their own terms, while the chemistry between them seems playful, natural and completely believable, making the film an easy watch.

On the other hand, even despite the running time that clocks in at 78 minutes, Good Children has a bit of an aura of an extended short, since most of the plot, the atmosphere, the relationships and the sprinkling of details could easily be laid out in under 30 minutes, even while keeping the deliberately slow pacing in Iva Ivan’s editing, which suits the situation that the characters find themselves in perfectly well. This should not come as a surprise, given that Peruzović mastered the short format before moving on to the feature one, ranging from his early work Tetrapak (2010) to Sinking Objects (2018), which was also included in the Deep Cuts omnibus. But in the end, the longer format offers the opportunity for the slow passing of time to be felt more intensely, and Peruzović seizes it, making Good Children more than a solid debut.

1.11.24

Apartment 7A

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Malo je labavih trilogija koje funkcionišu i zajedno i po pojedinačnim filmovima kao što je to slučaj s onom „stambenom“ Romana Polanskog. Nju sačinjavaju londonski Repulsion (1965), njujorški Rosemary‘s Baby (1968) i pariški The Tenant (1976), svi filmovi stoje postojano „kano klisurine“ sami za sebe, a i zajedno tvore jednu zaokruženu celinu. Mnogi su se na njih nadovezivali, pokušali da ih repliciraju ili čerupali određene delove koji su im trebali, oni bistriji su ih samo citirali i na njih se pozivali, ali je samo Polanski znao i imao formulu da bi tako nešto izveo. Užasi u sva tri filma su realni i opipljivi i zapravo izviru iz ljudske prirode i društva, a sve natprirodno je samo manifestacija te metafore.

Ako to neko nije shvatio, onda je bolje da filmove ne dira. Nažalost, produkcijska kuća Paramount, režiserka Natali Erika Džejms i njeni ko-scenaristi Kristijan Vajt i Skajlar Džejms su posegnuli baš za, makar u Americi, najpoznatijim centralnim delom trilogije za koji su smućkali pred-nastavak skrojen oko jednog od likova koji se pojavljuje u dve, ali apsolutno memorabilne scene. Film Apartment 7A koji se, navodno, dugo „krčkao“ na koncu čak i nije dospeo do kino-dvorana, već je odmah pušten u virtuelni prostor preko platforme Paramount +.

Prva greška koju su Džejms, ko-scenaristi i producenti napravili bila je ta da sami sebi nisu postavili pitanje šta je još ostalo da se kaže o „svetu“ Rosemary‘s Baby. Odgovor na to pitanje bi glasio „apsolutno ništa“, jer je film Romana Polanskog jedan od onih koji u potpunosti govore sami za sebe, sve što treba je već u njima i sve je na svom mestu da se rasplete u završnoj sekvenci. Novom autorskom timu je, dakle, ostalo da ponovo ispričaju manje ili više istu priču o likovima koje zapravo poznajemo, pod uslovom da smo gledali film.

Ako jesmo, onda znamo da ni Rozmeri (Mia Farou), ni njen muž Gaj (Džon Kasavetes) tu nisu pokretači ničega, već su žrtva i predani (u smislu mikro-agresija i izluđivanja), ali zapravo nesvesni pomagač mračnih sila. Zato novi tim u priču mora vratiti samo mesto radnje, zgradu Bremford, i likove Mini i Romana Kasteveta, te pronaći njihovu novu, odnosno staru i pređašnju žrtvu, što je u ovom slučaju Teri Đonofrio koje se možda sećamo kao narkomanke iz podruma koja se ubila.

Ako nismo gledali original, zašto bi nas onda zanimao njegov „prikvel“? Sve u svemu, Sizifov posao za onoga ko ga se latio.

Elem, Teri (Džulija Garner) je plesačica koja je došla u Njujork s farme na Nebraski kako bi uspela u svetu brodvejskih mjuzikla. Povreda članka na jednoj od proba pred predstavu koja bi joj mogla lansirati karijeru dovodi je u vrlo nezavidnu poziciju. Tako povređena ne može davati sve od sebe, a još je navučena i na lekove protiv bolova.

Ona na jednoj audiciji upoznaje reditelja Alana Maršanda (Džim Sturdžis) koji isprva ima poriv da je ismeva i ponižava, ali se Teri ne da. Ona ga prati kući, pa tako dolazi do Bremforda i tamo upoznaje Mini (Dajen Vest) i Romana (Kevin Mekneli) koji je pozivaju da se useli u naslovni stan na sedmom spratu čiji su oni vlasnici. Predstavljaju se kao ljudi koji nemaju svoje dece, a voljni su pomoći onima u nevolji.

Za Teri je to prilika da se približi Alanu i konačno zaista pokuša da „uspe u životu“ i izgradi karijeru na brodvejskim daskama. Malo je možda odbija to što Mini i Roman pokušavaju da joj kroje život, to što sanja čudne i zapravo sve čudnije snove, kao i nejasna sudbina njihove prethodne stanarke (eto prilike za još jedan „prikvel prikvela“). Kao što pretpostavljamo, sve ima svoju cenu, što će Teri saznati na teži način, a znamo i kako se priča završava...

Svaka čast glumcima koji pokušavaju da poznate likove odigraju na jedan novi način, ali i to se u ovom slučaju čini prilično uzaludnim, budući da ti likovi nisu produbljeni, a Teri zapravo deluje kao kompozit Rozmeri i Gaja. Sama zgrada je solidno pogođena spolja, ali iznutra, što je važnije, deluje poprilično generički, ofrlje dizajnirano i odrađeno, kao da je sloj CGI-ja dodat preko AI-promptova. Nema onog mekog svetla i neoštrih rubova koji su kod Polanskog imali dramaturšku funkciju, a poneki nahereni ugao snimanja tu ne može puno pomoći.

Zapravo, Natali Erika Džejms pokazuje svoju maštovitost samo u sekvencama sna, naročito onim ranim u ključu izvitoperenog mjuzikla. Ali i njih ima previše, pa im se efekat gubi, a kako vreme prolazi, one se skraćuju i postaju rudimentarnije s jedinom funkcijom prepada koji i tako očekujemo. Apartment 7A tako postaje i ostaje uzaludni pokušaj, ali i strm pad u karijeri autorice jednog izvrsnog „uzdignutog“, opipljivog i metaforičkog horora, Relic (2019), kojim se tada približila teritoriji kojom i dalje suvereno vlada Roman Polanski.


31.10.24

Lista - Oktobar 2024.

 


Ukupno pogledano: 74 (59 dugometražnih, 6 kratkometražnih, 9 srednjemetražnih)
Prvi put pogledano: 70 (55 dugometražnih, 6 kratkometražnih, 9 srednjemetražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Between the Temples
Najlošiji utisak: Joker: Folie a Deux


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

**01.10. festival Dream Creep (Carlos A.F. Lopez, 2024) - 8/10
**01.10. festival Amygdala (Oskar Johansson, 2024) - 8/10
**01.10. festival Emily's Mountain (Tal Somech, 2023) - 7/10
**01.10. festival Escape Attempt (Alex Topaller, Daniel Shapiro, 2024) - 8/10
**01.10. festival Where the Mountain Women Sing (Zhang Juefang, 2024) - 6/10
**01.10. festival Nobody Somewhere / Nadie en algún lugar (DN Bianco, 2023) - 7/10
02.10. video Molli and Max in the Future (Michael Lukk Litwak, 2023) - 7/10
02.10. kino Megdan: Between Fire and Water / Megdan: Između vatre i vode (Todor Čapkanov, 2024) - 3/10
03.10. video Wolfs (Jon Watts, 2024) - 6/10
05.10. kino Beetlejuice Beetlejuice (Tim Burton, 2024) - 7/10
07.10. video Salem's Lot (Gary Dauberman, 2024) - 5/10
07.10. video It Ends With Us (Justin Baldoni, 2024) - 5/10
09.10. video Stopmotion (Robert Morgan, 2023) - 7/10
10.10. kino Planet 7693 / Planeta 7693 (Gojko Berkuljan, 2024) - 7/10
10.10. video It's What's Inside (Greg Jardin, 2024) - 5/10
10.10. video The 4:30 Movie (Kevin Smith, 2024) - 6/10
11.10. festival Love in the Big City / Daedosiui Salangbeob (E.oni, 2024) - 6/10
11.10. festival Good Children / Dobra djeca (Filip Peruzović, 2024) - 7/10
11.10. kino The Wild Robot (Chris Sanders, 2024) - 8/10
12.10. kino Megalopolis (Francis Ford Coppola, 2024) - 5/10
12.10. video Deadpool & Wolverine (Shawn Levy, 2024) - 5/10
13.10. video The Wasp (Guillem Morales, 2024) - 5/10
13.10. festival Sisam / Sisamu (Hiroyuki Nakao, 2024) - 6/10
14.10. video Killer Heat (Philippe Lacôte, 2024) - 4/10
15.10. video Alien: Romulus (Fede Álvarez, 2024) - 6/10
16.10. video V/H/S/Beyond (Various, 2024) - 6/10
17.10. kino Bad Genius (J.C. Lee, 2024) - 6/10
17.10. video The Platform 2 / El hoyo 2 (Gardel Gastelu-Urrutia, 2024) - 5/10
18.10. video His Three Daughters (Azazel Jacobs, 2023) - 8/10
18.10. kino Terrifier 3 (Damien Leone, 2024) - 7/10
19.10. kino Joker: Folie a Deux (Todd Phillips, 2024) - 3/10
19.10. video She Is Conann / Conann (Bertrand Mandico, 2023) - 5/10
21.10. video New Life (John Rosman, 2023) - 6/10
*22.10. festival Cent'anni (Maja Doroteja Prelog, 2024) - 7/10
*23.10. festival Family Therapy / Odrešitev za začetnike (Sonja Prosenc, 2024) - 8/10
***23.10. festival Mr Smej / Gospod Smej (Aleš Horvat, 2024) - 6/10
***23.10. festival Reflections - Portrait of Vinko Möderndorfer / Odsevanja - portret Vinka Möderndorferja (Primož Meško, 2024) - 7/10
***23.10. festival Matej Strnen (Alma Lapajne, 2024) - 6/10
23.10. festival Fela F Blackwood - Don't Hold Back / Fela F Blackwood - Što na umu to na drumu (Boštjan Korbar, 2024) - 6/10
***23.10. 100dB Indust-bag (Jaka Terpinc, Gregor Bauman, 2024) - 7/10
***23.10. The Other Side of the Pipe / Na drugi strani pipe (Marko Kumer, 2024) - 6/10
24.10. video Brothers (Max Barbakow, 2024) - 4/10
24.10. video Between the Temples (Nathan Silver, 2024) - 9/10
24.10. video Apartment 7A (Nathalie Erika James, 2024) - 4/10
***24.10. festival Dad and I Facing Time / Čas proti naju (Simona Jerala, 2024) - 8/10
***24.10. festival Grandmother's Story / Nonina štorja (Tadej Čater, 2024) - 6/10
24.10. festival Two Brothers, Two Sisters / Dva brata, dve sestri (Miha Čelar, 2024) - 6/10
24.10. festival Once upon a Time in Soča Valley / Nekoč v Posočju (Ema Kugler, 2024) - 8/10
*24.10. festival Block 5 / Igrišča ne damo! (Klemen Dvornik, 2024) - 7/10
24.10. festival Snatched from the Source / Zajeti v izviru - Slovenski otroci Lebensborna (Maja Weiss, 2024) - 6/10
25.10. video The Front Room (Max Eggers, Sam Eggers, 2024) - 4/10
25.10. festival Friends of the Young / Prijatelji mladih - 70 let ZPMS (Maja Pavlin, 2024) - 5/10
25.10. festival Fearless Queen of the Night / Bojevita kraljica noči (Matej Vranič, 2024) - 7/10
***25.10. festival Mirko Bambič, Nascent State / Mirko Bambič: V stanju rojevanja (Radovan Čok, 2024) - 6/10
25.10. festival The Volta Cinema / Kino Volta (Martin Turk, 2024) - 7/10
25.10. festival Alpe-Adria Underground! / Ali je bilo kaj avantgardnega? (Matevž Jerman, Jurij Meden, 2024) - 7/10
*25.10. festival Praslovan (Slobodan Maksimović, 2024) - 6/10
25.10. festival Tartini's Key / Tartinijev ključ (Vinci Vogue Anžlovar, 2024) - 6/10
25.10. festival Ciao Bela / Čao Bela (Jani Sever, 2024) - 3/10
26.10. festival Maverick from the Edge / Viharnik z roba, 100 let Skalašev (Igor Vrtačnik, 2024) - 5/10
***26.10. festival Ars (Amir Muratović, 2023) - 6/10
***26.10. festival Tree Grows in My Dreams Every Night / V mojih sanjah rase vsako noč drevo (Vid Hajnšek, 2024) - 7/10
26.10. festival Funeral Feast / Sedmina (Matjaž Klopčič, 1969) - 6/10
26.10. festival This Is a Robbery! / To je rop! (Gregor Andolšek, 2024) - 6/10
26.10. festival Not a Word / Kein Wort (Hanna Slak, 2023) - 8/10
27.10. festival Kaj + Ester Forever / Kaj pa Ester? (Tosja Flaker Berce, 2023) - 5/10
27.10. festival Gepack (Žiga Kukovič, 2024) - 5/10
28.10. festival Tracing Light (Thomas Riedelsheimer, 2024) - 7/10
31.10. festival Flowers of Ukraine / Kwiaty Ukrainy (Adelina Borets, 2024) - 7/10
31.10. festival Valentina and the MUOSters (Francesca Scalisi, 2024) - 7/10
31.10. kino The Apprentice (Ali Abbasi, 2024) - 7/10
31.10. video Woman of the Hour (Anna Kendrick, 2023) - 8/10
31.10. kino Nelly Rapp Monster Agent / Nelly Rapp - Monsteragent (Amanda Adofsson, 2020) - 7/10

Between the Temples

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Kao što Islam ima mujezina koji pesmom poziva na molitvu, tako Judaizam i Hrišćanstvo imaju kantora, pevača koji vodi hor ili pastvu u pesmi za vreme pevanih delova službe. Primera radi, u svoje doba kantori su bili Bah i Teleman.

Kantor Ben, junak filma Between the Temples Nejtana Silvera, izgubio je glas, makar metaforično, nakon smrti svoje supruge Rut, ali iznenadni susret s nastavnicom muzičkog iz svog đačkog doba možda će mu pomoći da ga vrati. Ovo zvuči kao generička, topla indi-komedija, a i festivalska turneja započeta na Sandensu i Berlinalu signaliziraju u tom smeru, ali Between the Temples je zapravo jedan od osebujnijih i uvrnutijih filmova godine.

Za početak, Ben (Džejson Švarcman koji je na personu smotanka dodao nešto sredovečne rezignacije) je pod pritiskom svoje zajednice da nastavi dalje sa svojim životom. Kod kuće, njegova jedna majka Džudit (Doli de Leon) pokušava da mu namešta sastanke s različitim ženama kako bi upoznao onu pravu i nastavio dalje sa životom. Druga majka Meira (Kerolajn Aron) se u tu rabotu uglavnom ne meša, ali ne staje ni na njegovu stranu. Na poslu, pak, njegov šef, rabin Brus (Robert Smigel) pokušava da ga spoji sa svojom kćerkom Gabi (Medlin Vajnstin), ne naročito uspešnom glumicom koja je i sama izašla iz veze u koju je dosta uložila.

U trenutku kada ponovo naleti na Karlu (Kerol Kejn), Ben je na dnu života, toliko da se ljuti na kamiondžiju koji odbija da ga pregazi i da započinje tuču u kojoj ne može pobediti u baru. Ona je ta koja će mu platiti piće za oporavak, pitati ga kako je i odvesti ga kući. Njegovo iznenađenje je još i veće kada se brbljiva, vesela penzionerka pojavi na njegovim časovima pripreme za b’nai micvu želeći da u starosti obavi ritual. Njeno opravdanje za to je da su joj roditelji bili komunisti i ateisti, a da je kasnije bila u sekularnom braku s mužem iz protestantske familije, ali da je sada spremna da ponovo započne život kao Jevrejka.

Nesiguran u sebe, Ben je sumnjičav koliko bi tako nešto imalo smisla, ali rabin kome su na pameti samo mantre o inkluziji, a zapravo donacije i novac, nalaže mu da se prihvati posla. Dok joj drži časove hebrejskog kako bi mogla da pročita poglavlje iz Tore i uči je pesmama, njih dvoje se zbližavaju, što ponekad uključuje i bizarne situacije kao što je kršenje pravila košer ishrane i halucinacije od čaja od halucinogenih pečuraka. Ionako komplikovan, Benov život se dodatno komplikuje...

Neko će ovde prepoznati situaciju iz filma May December Toda Hejnsa, ali mnogo snažnije reference su rezervisane za filmove iz 70-ih. Tako imamo ponešto klasičnog Vudija Alena koji dodaje elemente psihoanalize na štoseve o napornim jevrejskim majkama koje svojom ljubavlju i zaštitom guše sinove, što za rezultat ima anksiozu pojačanu do maksimuma. S vremena na vreme imamo i altmanovski dizajn zvuka, što pojačava utisak haosa i buke, kako u Benovoj glavi, tako i oko njega. Ali verovatno je glavna referenca Hal Ešbi i njegov legendarni film Harold and Maude (1971). Nađe se tu i ponešto odjeka Džona Kasavetesa i njegovog proto-mamblkora...

Nejtan Silver je karijeru započeo s ultra-niskobudžetnim filmovima kućne radinosti pre nego što je proredio rasporede snimanja, povećao budžete i podigao uslove produkcije. Between the Temples je njegov za sada najambiciozniji film, ali daleko od toga da je zbog toga kalkulantski i lišen autorske strasti ili iskrenosti. Naprotiv, i na estetsko-tehničkom planu, kao i na onom narativnom, Silver održava onu iskrenu prljavštinu. U tome mu pomaže fotografija Šona Prajsa Vilijamsa u ultra-kinetičkom modusu i na 16-milimetarskoj traci, kao i oštra, nepredvidiva, a opet ritmična montaža Džona Magara.

Pričanje priče, posebno u kluču komedije koja se stalno prebacuje između tople i urnebesne, dosta zavisi od glumaca, a ekipa koju je Silver okupio, uglavnom pokupljena s televizije, iz redova epizodista ili iz nekih prošlih vremena, ovde je jako raspoložena i, čini se, zaista uživljena u svoje likove. Džejson Švarcman i Kerol Kejn pritom imaju sjajnu zajedničku, komplementarnu hemiju koja se oseća pre svega u njihovim glasovima.

Na kraju, Nejtan Silver s Between the Temples uspeva da napravi vrlo redak tip filma: komediju koja je zaista smešna, zaista provokativna, ali i zaista empatična, pa stoga i veoma životna.


30.10.24

Brothers

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Budalaština i komedija nisu jedno te isto i to treba držati na umu. Jer budalaština, ma koliko dražesna bila (a znaju biti i takve) na kraju ipak ostaje budalaština. Tako nešto je krajnje pogubno uzimati ozbiljno.

U tom smislu, film Brothers u režiji Maksa Berbakova (Palm Springs) i po scenariju Mejkona Blera (kućni glumac Džeremija Solnijea koji se, usput, napisao Hold the Dark, te režirao I Don’t Feel at Home in This World Anymore i „ribut“ The Toxic Avenger) i Itana Koena (kojeg ne treba posebno predstavljati, uglavnom zbog nekadašnje saradnje s bratom Džoelom), je budalaština koja se izdaje za komediju i to onu krimi-sorte. Film nam je upravo „sleteo“ na Amazon koji pod svojom šapom drži nekada slavni studio MGM.

Najkraće rečeno, premisa za film bila bi malo izmenjena varijanta komedije Twins Ivana Rajtmana s Arnoldom Švarcenegerom (koji je tu nagovestio da od bodi-bildera koji ne može da se otrese nemačkog akcenta možda nekada postane glumac) i Denija De Vita (koji je idealan komičar, donekle prirodni, a odnekle trenirani), ali smeštena u svet južnjačkih, seljačkih kriminalaca. Krimi-komedija u potonjem miljeu smo se nagledali, od svih varijacija na temu Dukes of Hazard, preko Raising Arizona do Logan Lucky, i u njima smo često imali braću, rođake i porodične klanove, ali nismo baš ovakve blizance. Šteta je što se fora koja se s takvim izborom glumaca sama nameće upotrebljava samo jednom, i to, čini se, gotovo slučajno.

Elem, naši blizanci su Mouk (Džoš Brolin) i Džejdi (Piter Dinklidž) koji dolaze iz loze karijernih kriminalaca. Kada ih majka Ket (Džen Lendon) u ranoj mladosti napusti bežeći od zakona, oni se snalaze kako znaju i umeju, to jest kriminalnim radnjama u kojima je Džejdi mozak, a Mouk snaga. Kada jedna pljačka pođe po zlu, Mouk završava u zatvoru na kraće, a Džejdi na tuže vreme, i tu im se putevi, u skladu s njihovim karakterima, privremeno razilaze.

Dok se Mouk trudi da živi pošteno, zajedno sa suprugom Ebi (Tejlour Pejdž) čekajući rođenje kćerke Bluberi i radeći u lokalnom „fast-fudu“ za minimalac, Džejdi je skovao plan da preko zatvorskog čuvara Džimija Farfula (Brendan Frejzer) i njegovog oca sudije (M. Emet Volš u svojoj poslednjoj ulozi) izađe iz ćuze ranije. Zauzvrat, on im je obećao da će za njihov račun ući u trag nestalim dragocenim smaragdima koje je njegova majka ukrala pre nego što je nestala.

Za to bi, pak, rado „navukao“ brata da mu opet pomogne, a kako je Mouk ostao bez posla, prilika se sama javlja kada se Džejdi pojavi u njegovoj i Ebinoj kući na zabavi. Nevoljno, Mouk ipak smišlja izgovor da mu se pridruži na vikend-avanturi potrage za draguljima, dok im je besni, ali ne baš pametni Džimi za petama. Naravno, i ostarela Ket (ulogu preuzima Glen Klouz) će se vratiti u priču u kojoj, čini se, svaka strana ima neki svoj „ugao“ kako bi „izradila“ sve ostale. Osim, naravno, Mouka koji je glup kao tocilo...

Autorska i glumačka ekipa koja je stala iza ovog filma svakako podižu očekivanja, a to čini i uvod u kojem se smenjuju Dinklidžova naracija, napetost s jurnjavom i pucnjavom i urnebesna komedija. Nažalost, vrlo brzo se ispostavlja da su scenaristi Bler i Koen svojevrsni „dvojac bez kormilara“ koji ne zna gde bi priču odveo, dalje od toga da zapetlja motivacije likova u njoj kako bi ona mogla da pređe kroz određeni broj epizoda od kojih su neke bizarne, neke nepotrebne, neke repetitivne, a neke sve troje, i to u relativno kratkom trajanju od ispod 90 minuta.

Kormilo ne preuzima ni reditelj Barbakov koji se svakako bolje snalazio kada je imao prste i u priči filma, što je bio slučaj s njegovim prvencem Palm Springs (2020). I tu je hodao zapravo po poznatom terenu verbalne, „luzerske“, polu-romantične komedije začinjene tropama manijakalnog ludaka koji se niotkuda pojavljuje da nekoga ubije i vremenske petlje u stilu Groundhog Day i žanrovskih varijacija na temu. Razlika je, međutim, u tome što je Barbakov u svom dugometražnom debiju te elemente aranžirao na jedan svež i inovativan način, što ovde nikako nije slučaj.

To odsustvo „kormilara“ vidi se i po izvedbama glumaca koji su prepušteni sami sebi i svojim moćima improvizacije u kojima se neki snalaze bolje, a neki slabije. Glen Klouz, očekivano, briljira, pa je njena Ket spoj manipulatorke i komične persone Ribe Mekintajer, sa sve preteranim južnjačkim akcentom. Vrlo dobra je i Marisa Tomej kao Džejdijeva „pen-“devojka, čudakinja koja čita aure, sluša ekstremni metal i živi s orangutanom koji će u najbizarnijoj i najbesmislenijoj epizodi filma seksualno napasti Mouka. Komični potencijal uspeva da iskoristi i M. Emet Volš kao korumpirani sudija koji bi kakvih dvesta godine ranije verovatno bio i ponosni robovlasnik, a donekle i Brendan Frejzer kojem ovakve komične uloge bolje leže od one patetičnog debeljka kod Aronofskog za koju je dobio Oskara.

Problem je, međutim, s dvojicom glavnih glumaca. Ne samo da se disparitet njihovog stasa gotovo nikada ne adresira, što bi inače bio „zicer“ u komedijama iz poslednjih decenija prošlog veka (dobro, možda su tu kalkulisali i sa „teškom rukom“ političke korektnosti koja bi mogla da ih dohvati), već među njima kao da nema ni hemije ni sinergije. Iako, kad ih pogledamo, oni bi s tim kockastim vilicama zaista i mogli da prođu kao braća ili makar bliži rođaci. Opet, i njihov komičarski potencijal je različit, pa Piter Dinklidž i može da prođe kao tip koji manjak u stasu kompenzuje viškom u glasu i u planu. S druge strane, Džoš Brolin nije baš ni rođen, a ni treniran komičar, već je pre muškarčina starog kova, pa mu u teoriji bolje stoji duhovita improvizacija od one komične. On se ovde trudi da ne pukne od smeha dok igra svog tupsona koji bi rado bio dobrica da se nije upetljao s kriminalcima, čak i uverljivo „skida“ detinjastost takvog tipa lika, ali između njega i Dinklidža nema one preko potrebne zajedničke igre. Da njih dvojica, zajedno s Mejkonom Blerom, nisu producenti filma, reklo bi se da je scenario napisan pre nego što su uloge dodeljene, pa posle nije prekrojen kako bi njima više odgovarao, već su, poput najamnih radnika, pušteni da se snalaze kako ko zna i ume.

S nešto pozitivnije strane, film izgleda dovoljno dobro pre svega jer ga je Kujen Tran snimila dovoljno atraktivno, ne traje predugo iako je ritam neujednačen, pa se može opušteno pogledati s kauča u jednom dahu. Čini se da je ekipa iza njega makar pogodila medij na koji će ga izbaciti, jer bi u bioskopu, sa publikom koja ima više koncentracije, postalo očitije koliko je Brothers gubljenje vremena.

27.10.24

A Film a Week - Daughter's Daughter

 previously published on Asian Movie Pulse



This year, the Lightbox section of Toronto International Film Festival is hosting the world premiere of the sophomore feature film directed by Xi Huang, “Daughter’s Daughter”. The director’s debut “Missing Johnny” (2017) had a healthy and fruitful festival tour, but mainly on the Asian continent and at festivals specialized in Asian cinema. The new effort is more likely to travel further and longer, while the name of the legendary Taiwanese New Wave filmmaker Hou Hsiao-Hsien as the executive producer on ending credits suggests that Xi might be the new, internationally recognized voice of the Taiwanese cinema.

The protagonist of the film is Jin Ai-xia (the one and only Sylvia Chang), a woman who spent a part of her life in New York and the other part in Taipei. From the two “episodes”, she has two daughters, Emma (Karena Lam) who lives in New York and Zuer (Eugenie Liu) who lives in Taipei. The two had never met, until one night in the winter of 2018, when they both came to visit her mom who ended up in a hospital with a leg injury. The reason for them to meet was to share responsibilities regarding the care of their grandmother (Allanah Ong) who suffered a stroke on top of showing early signs of dementia.

Six years later, Zuer and her girlfriend Zhou Jia-ji (Tracy Chou) are in New York for the attempt of in-vitro fertilization that could grant them a child. Unfortunately, they both die in a traffic accident, so Ai-xia becomes a legal guardian of the embryo, with a “choice” of four options. She could keep it frozen, donate it to another couple, find a surrogate mother or terminate it. The thing is, Ai-xia was never a good mother to either of her daughters and she has never been a mother material. She now has to decide about the fate of her late daughter’s daughter (hence the title), while also having some explanations to provide to her surviving, older daughter.

It is certain that the stakes are high for Xi who tries to tell an emotionally charged story in a compelling and heart-felt way. In order to keep the grip over the viewer’s attention, he splits it into two different time frames that he seamlessly goes between for the 126 minutes of the runtime, revealing the protagonist’s backstory slowly and carefully. The viewers learn as much about her, the pressure she is under and the emotions that influence her decision as they need to know, so the effect of those perfectly timed revelations is maximized. On top of being a writer who is in complete control of the story, he is also a master director who not just pays close attention to the details of the background, but also knows how to frame his actresses and actors, usually in longer, continuous takes, to make them shine.

Speaking of which, Sylvia Chang has her masterclass here, but the others, such as the Allanah Ong, the established Karena Lam and the promising Eugenie Liu, are brave enough to let themselves get into the interplay and a bit of a sparing with her. With an array of interesting supporting performances, for instance the one of Winston Chao who is very relaxed in the role of Ai-xia’s former lover and life-long New York friend Johnny, it is safe to say that “Daughter’s Daughter” is a very well acted piece of cinema.

Things look well on the craft level as well. The crisp-digital cinematography by Yao Hung-i captures the details laid out in Hwarng Wern-ying’s production design, such as the vibe of the New York Chinatown, the editing by Liao Ching-sung helps the complicated story come out clear and easy to follow, while the sparsely used gentle synth music is always in sync with the emotions portrayed.

Daughter’s Daughter” is definitely a deftly made film that lives up to the ambition to make the deep emotions feel real on the screen. But the definitive added value here is Sylvia Chang who imbues her very complicated character with life in every scene.