Sisu: Road to Revenge / Sisu 2

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Da se podsetimo, „sisu“ je neprevodiva reč na finskom jeziku koja se može opisati kao hrabrost, odlučnost i svesno preuzimanje rizika na sebe kada se situacija čini beznadežnom. Sisu je takođe i naslov filma Jalmarija Helandera iz 2022. godine koji je, mimo svih očekivanja, postao globalni hit. U njemu smo pratili Jormu Tomilu u ulozi krupnog, ćutljivog bradonje Atamija Korpija i u postupku tamanjenja Nemaca po Laplandu 1944. godine. Sada imamo nastavak u kojem reditelj i glumac repriziraju saradnju, a kad god imamo planirani i još izdašnije nastavak originala koji se uspeo do statusa kulta postavlja se i pitanje koji tip nastavka ćemo ovde imati.

Jezikom franšiznih referenci, Sisu: Road to Revenge je prema originalu ono što je Evil Dead 2: Dead by Dawn u odnosu na originalni Evil Dead. Odnosno, prevedeno na jezik običnog sveta, dobili smo „isto to, samo malo drugačije“, možda čak i malo brže, jače, energičnije i zanatski zahtevnije. Upravo pred ulazak u globalnu bioskopsku distribuciju koja počinje u Evropi, film je prikazan u svojstvu posebne projekcije na festivalu Black Nights u Talinu. Lokacija za gledanje ovog i ovakvog filma teško da bi mogla da bude bolje odabrana, budući da se u ovom filmu finski heroj suprotstavlja ruskim zlikovcima.

Rat je, dakle, gotov, a nova granica između Sovjetskog Saveza i Finske je povučena tako da je Atamijeva kuća u Kareliji ostala relativno duboko na sovjetskoj strani. Zato on u teškom kamionu i u pratnji samo svog dosta pitomog psa odlazi da je uzme, razmontira, dasku po dasku namontira na kamion i preseli negde na teritoriju sadašnje Finske. Njegov dolazak, međutim, nikako nije prošao nezapaženo jer ipak je on pobio preko trista „crvenoarmejaca“, pa neimenovani oficir KGB-a (Ričard Brejk) iz sibirskog zatovra vadi prognanog ratnog zločinca Igora Draganova (Stiven Lang), istog onog koji mu je pobio porodicu, da mu, u zamenu za sopstvenu slobodu, „stane na rep“. Dosta priče, pripremite se za akciju u kojoj jednog čoveka love motorima, avionima, transporterima, tenkovima i čak vozom.

Jedna od Helanderovih referenci za prethodni film je svakako bio Mad Max serijal Džordža Milera, a to postaje još očitije u nastavku koji svojom dinamikom i nepatvorenom cirkuskom otkačenošću podseća na direktno Fury Road. Akcija u njemu je, u odnosu na original, još za par nijansi luđa i neobuzdanija, s rezultatima koji možda gađaju spektakl, ali svakako dobijaju njegovu B-filmsku verziju u kojoj je smeh u publici jednako bitan koliko i napetost. A kako biste vi reagovali na to da čovek pokušava da istovremeno pobegne od aviona iz kojeg mitraljezom pucaju na njega i pokušava da istom namesti zamku? Ili kada čovek sam sebi namesti eksploziju ne bi li se s ukradenim tenkom katapultirao preko granice?

Svi ti ekstremno komplikovani kaskaderski „stantovi“ itekako imaju svoju svrhu, baš kao i praktični efekti maske i šminke, nasuprot digitalnom pipkanju. Ako ništa drugo, oni podsećaju na stara vremena kada je akcionog filma bilo i više i kada je on bio nesputaniji, manje opterećen politikom i političkom korektnošću. S time u vezi, poslednja „Snowpiercer“ sekvenca u vozu deluje pomalo kao izdaja iz prostog razloga što je režirana na moderan način, uz drmusanje kamere i kratke rezove.

Opet, Sisu: Road to Revenge je strašno zabavan, lagan film s minimalnom pričom i puno entuzijazma i zanatske pismenosti u koju je sad dodato i nešto više novca. Ali, štos je da se, osim u smislu izbora negativaca i njihovog ponašanja (sada je razlika između njihovog brbljanja i Atamijeve tišine još upečatljivija), ovaj nastavak ni na koji način ne prevazilazi prethodnika koji je makar mogao da igra na kartu iznenađenja. Super je što se Lang, Brejk i Tomila zabavljaju igrajući u filmu i što i mi možemo gledajući ih, ali će za treći deo, ako ga bude, a sva je prilika da hoće, Helander morati da smisli nešto kako bi nas iznenadio.

Lista - Novembar 2025.

 

Ukupno pogledano: 41 (40 dugometražnih, 1 kratkometražni)

Prvi put pogledano: 41 (40 dugometražnih, 1 kratkometražni)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Stranger

Najlošiji utisak: Sisa

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

darum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.11. video A House of Dynamite (Kathryn Bigelow, 2025) - 7/10
01.11. kino A Big Bold Beautiful Journey (Kogonada, 2025) - 7/10
04.11. festival Elephants & Squirrels (Gregor Brändli, 2025) - 6/10
04.11. festival Active Vocabulary (Yulia Lokshina, 2025) - 7/10
05.11. festival Melt (Nikolaus Geyrhalter, 2025) - 5/10
06.11. video Young Mothers / Jeunes meres (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2025) - 7/10
06.11. festival The Thing to Be Done / Ono što treba činiti (Srđan Kovačević, 2025) - 8/10
08.11. festival The System / Xing gui (Peter Yung, 1979) - 7/10
08.11. festival The Smashing Machine (Benny Safdie, 2025) - 6/10
10.11. festival Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose Up and Joined Her in Song / Ida, ki je pela tako grdo, da so še mrtvi vstali od mrtvih in zapeli z njo (Ester Ivakič, 2025) - 7/10
12.11. festival Greetings from Mars / Grüsse vom Mars (Sarah Winkenstette, 2024) - 7/10
12.11. festival Adam's Sake / L'intéret d'Adam (Laura Wandel, 2025) - 8/10
12.11. festival Undercover / La infiltrada (Arantxa Echevarría, 2024) - 7/10
13.11. festival 3670 (Park Joon-ho, 2025) - 5/10
13.11. festival Sentimental Value / Affeksjonsverdi (Joachim Trier, 2025) - 7/10
13.11. kino Predator: Badlands (Dan Trachtenberg, 2025) - 6/10
13.11. festival Solomamma (Janicke Askevold, 2025) - 7/10
14.11. festival Pixie. A New Beginning / Skrzat. Nowy poczatek (Krzysztof Komander, 2025) - 6/10
14.11. festival My Father's Shadow (Akinola Davies, 2025) - 6/10
14.11. festival A Poet / Un Poeta (Simón Mesa Soto, 2025) - 5/10
**16.11. festival Arrythmia / Arütmia (Maria Reinup, 2025) - 7/10 
17.11. festival Elena's Shift (Stefanos Tsivopoulos, 2025) - 6/10
17.11. festival Hungarian Wedding / Magyar Menyegző (Csaba Káel, 2025) - 6/10
18.11. festival The Stories (Abu Bakr Shawky, 2025) - 6/10
18.11. festival Interior (Pascal Schuh, 2025) - 9/10
18.11. festival Veins / Nervures (Raymond Saint-Jean, 2025) - 5/10
19.11. festival Oh, What Happy Days! (Homayoun Ghanizadeh, 2025) - 7/10
20.11. festival The Stranger / L'étranger (François Ozon, 2025) - 9/10
20.11. festival Pillion (Harry Lighton, 2025) - 5/10
20.11. festival No Comment / Ingen kommentar (Petter Naess, 2025) - 6/10
21.11. festival Urchin (Harris Dickinson, 2025) - 7/10
21.11. festival Sunday Ninth / Zondag de negenste (Kat Steppe, 2025) - 7/10
23.11. festival On a String (Isabel Hagen, 2025) - 8/10
24.11. festival The Moon Is a Father of Mine (George Ovashvili, 2025) - 4/10
24.11. festival Think of England (Richard Hawkins, 2025) - 6/10
26.11. festival Sisa (Jun Robles Lana, 2025) - 3/10
26.11. festival China Sea / Kinu jura (Jurgis Matulevičius, 2025) - 8/10
26.11. festival The History of Sound (Oliver Hermanus, 2025) - 5/10
27.11. festival Sisu: Road to Revenge (Jalmari Helander, 2025) - 7/10
27.11. festival Couture (Alice Winocour, 2025) - 6/10
29.11. video Highest 2 Lowest (Spike Lee, 2025) - 5/10

A Film a Week - Pixie. The New Beginning / Skrzat. Nowy poczatek

 previously published on Cineuropa

We might pretend it’s not true, but children can be cruel and manipulative. They can inflict a lot of pain, and even torture, on peers of theirs who do not fit in with the group. Being the new kid somewhere and not meeting the unwritten “standards” of the environment can sometimes constitute an almost hopeless situation. This is the case for the protagonist of Krzysztof Komander’s feature-length directorial debut, Pixie. The New Beginning. This film, clearly targeting younger audiences, premiered in Locarno Kids, enjoyed a decent run while in domestic distribution in Poland and competed at Schlingel before playing in the Zagreb Film Festival’s KinoKino sidebar.

Despite being 11 years old, Hania (Amelia Golda) still believes in pixies, the mythical creatures that her mother (Agata Turkot, in flashbacks) taught her about, and she is more than willing to express and defend her beliefs. Unfortunately, she is the new kid in a provincial school, and her peers are way less naive than her, so she ends up at the bottom of the bullying “food chain”. To make things worse, her single father (Arkadiusz Jakubik, from I’m a Killer and Clergy) has too much work as a professional fireman to cater to his daughter’s emotional needs.

In a deal struck between the dad and the class’s teacher (Anna Smolowik), Hania is introduced to the teacher’s son and another bullied “bottom feeder”, Michał (Maksymilian Zieliński), who is a science nerd. After a bit of a rocky start, the two arrange a deal: he will “invent” a pixie detector so that she can prove herself right, and the rest of the class wrong, regarding the existence of these creatures. In a stroke of pure luck, the two stumble upon a nervous and mischievous male pixie called Sindri (voiced by Borys Szyc), who says he is willing to reveal himself to the world if the duo can complete a series of tasks…

Of course, the whole pixie thing is just a metaphor for clinging to something from a past that seems less traumatic than a present marked by grief. Even younger children, if they have some movie-watching experience, can guess this pretty early on, and this jeopardises the rest of the movie, in a way. Komander has complete creative control of the filmmaking process as the director, screenwriter and editor, with the latter being his primary profession. The trouble is that he lacks a pair of fresh eyes to trim off some of the unnecessary repetitions and reduce the running time, which comes close to 100 minutes.

The problem is that the repetitions are not fully used to develop the two leading children’s characters beyond the level of archetypes with a couple of specific characteristics each, so the talented but inexperienced actors are cornered into giving one-note performances. The adults in the cast have more leeway to vary their characters, but they are usually used for the purposes of some gentle humour or releasing the pressure, since the altercations between the children are presented in an almost naturalistic way.

Although Wojciech Frycz’s score highlights the predictability of the plot and the points Komander wants to make, the rest of the technical aspects serve as a glue, of sorts. This is especially true for Natalia Anna Matejka’s lively production design and Dzvinka Kukul’s costumes, as captured by cinematographer Piotr Dudak’s kinetic camerawork. All things considered, Pixie. The New Beginning might fall apart under the scrutiny of an analytical adult viewer, but it possesses enough warmth and emotion to please its primary target audience and to convey a positive message.

A Film a Week - 3670

 previously published on Asian Movie Pulse

At least theoretically, we understand what it means to be a member of an underprivileged minority and some of us even had practical experiences in that department. Being a “double minority”, a member of minority on two aspects, is a bit more extreme setting most of us know nothing about. The thing is that there is not a mathematics formula to be used in counting and measuring loneliness, isolation, lack of privilege or emotional pain.

In his feature debut, “3670”, the Korean filmmaker Park Joon-ho tries to envision one such situation. The film has been on the tour of festivals since its premiere this spring, and we caught it at San Diego Asian Film Festival.

Cheol-jun (Cho You-hyun) is a North Korean deflector living in Seoul in and around the community of his compatriots. They all attend the same college preparation classes and the same church services, so one might assume that their community is a close-knit one, or that the rest of the South Korean society is hesitant to accept them. However, Cheol-jun fears discrimination within the and expulsion from the group, so he hides one crucial thing about himself from his buddies: the fact that he is gay.

Since the hook-ups via the phone app do not give the desired results for him (Cheol-jun wants a relationship, while the rest of the users, like the one seen in the opening scene, are there just for some casual sex), he finally summons some courage to attend the meeting / blind dating event with some guys from the South. However, once they learn that he is a deflector, they lose the last interest they had in him.

The exception to the rule of rejection comes at his part-time job at a store where he encounters Yeong-jun (Kim Hyeon-mok) who also attended the meeting and lives in the area. He becomes Cheol-jun’s friend, romantic interest and the guide to the seemingly vibrant Seoul gay scene where both young man seem to feel liberated. However, Yeong-jun also has some secrets that he keeps…

The title “3670” is actually a code the young gay men in the film use in their texting communication, and the fact they have to communicate in codes reveals a sad truth about the daily life of a gay person in Seoul. There is a certain code of conduct: whatever happens behind the closed doors stays there, and there is no way that it comes out to the public limelight. But is not it the case with the most of the countries and their societies in our world?

It seems that, like his protagonist, Park Joon-ho has to deal with two sets of problems in the South Korean society, with a difference that the character has to find his place under the sun, and the filmmaker has to expose them to the audience. In Park’s case, it seems that he bit more than he could chew. Although the slow exposition of the characters’ backgrounds and a number of lower-intensity subplots they spawn might seem like a detailed road map for the actors to create a compelling characters, it burdens the core story with excessive minutes of runtime.

Park has some directorial tricks up in his sleeves, like the use of the hand-held cinematography by Han Sang-kil that gets calmer as the protagonist catches the ropes of his life. Unfortunately, the filmmaker is also his own editor, which takes a toll in the terms of pacing. The actors do more than a decent job to make “3670” a watchable experience. The leading duo shares some on-screen chemistry, while the rest of the cast, including Jo Dae-hee as the most popular guy in the club, get enough screen time to create solid episodes. However, Cho You-hyun is the star of the movie, channelling the shyness and almost virginal naivety of his character.

Noble intentions and the necessity to address the country’s structural injustices aside, “3670” is sometimes too big, too clumsy and too “engineered” for its own good. Simply put, the execution does not match the ambition, which is a dead giveaway for Park’s lack of experience. A more streamlined version could have worked better, both with the festivals’ committees and with the regular audiences.

The Stranger / L'étranger

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U smutnim vremenima volimo da se gađamo jakim kvalifikacijama kao što su to „fašista“, „rasista“, „psihopata“, „sociopata“, „narcis“ i slično. Sve ove teške reči imaju svoje stroge rečničke definicije, ali to nekima od nas ne smeta da ih upotrbljavamo krajnje arbitrarno, kao uvrede. Nije to ništa preterano novo, mi smo kao ljudi pogana sorta oduvek.

Jedan od bizarnijih primera od pre skoro 50 godina bila je i etiketa rasiste nalepljena Robertu Smitu, pevaču sastava The Cure, zbog pesme Killing an Arab. A pesma sama po sebi nije bila nikakva rasistička himna, već tek ovlašna interpretacija, više na tragu prepričavanja romana Stranac Albera Kamija koji je možda kontroverzan, ali nikako nije rasistički. To je gotovo sigurno imao u vidu i Fransoa Ozon kada je za odjavnu špicu svog novog filma, The Stranger, izabrao upravo ovu stvar. Film je regionalnu premijeru imao na Zagreb Film Festivalu kao francuski predstavnik u programskom sklopu Velikih 5 posvećenom najvećim evropskim kinematografijama.

Interesantno, to je tek druga filmska adaptacija najčitanijeg modernog romana na francuskom jeziku, ali za to postoji jak razlog. Naime, ona prva, iz 1967. godine koju je s Marčelom Mastrojanijem u glavnoj ulozi snimio Lukino Viskonti, naišla je na vrlo hladan primer Kamijeve udovice, pa se porodica postarala da se distribucija skrati, te da se reizdanja na novim medijima ne dogode. Iako se Viskonti relativno čvrsto držao teksta, Mastrojani je bio pogrešan izbor za ulogu zbog svojih godina, pa je lik Mersoa preinačio u pomalo umornu, razočaranu personu, dok je Viskonti insistirao na faktoru vrućine kao presudnom za njegov zločin.

Ozon je izgleda pošao upravo od te Viskontijeve greške (zaista, u ulozi Mersoa je pre moguće zamisliti mladog Alana Delona, posebno u nekakvoj poveznici ili evoluciji lika prema Tomu Ripliju iz pera Patriše Hajsmit kojeg je Delon već bio odigrao u to vreme), pa za ulogu Mersoa bira mlađeg glumca, Bežamana Voazana, kojeg je otkrio u jednom od svojih prethodnih filmova, Summer of 85. Voazan se pokazao kao pravi izbor, sa sve samo svojim spletom manirizama koji nikad ne deluju preterano i hiperbolično. Ali, pre nego što upoznamo Mersoa, i to u „fleš-forvard“ sekvenci koju Ozon postavlja kao okvir za prvi deo filma, smeštenu u pritvorsku jedinicu koju naš anti-junak deli s Arapima, sunarodnicima svoje žrtve, reditelj nam kroz vešto ukomponovani stari propagandni film predstavlja mesto radnje, Alžir. Kada se slika odglumljene idile u kojoj se naprednost Zapada spaja sa šarmom Orijenta završi, po rubovima ekrana sada u kristalo-jasnom crno-belom koloritu možemo da vidimo grafite Fronta za Nacionalno Oslobođenje. Godina je 1938, a kolonijalni režim će trajati još nekih 30-ak godina...

Ostalo znamo, manje ili više, ako smo čitali lektiru u srednjoj školi. Merso je mladi neambiciozni činovnik čiju rutinu prekida telegram da mu je majka umrla u staračkom domu, pa on od svog šefa traži dva dana odsustva kako bi je sahranio. Merso je onda otišao do staračkog doma, dremnuo na bdenju, popio kafu s mlekom i popušio par cigareta. Za vreme religiozne službe je bio odsutan duhom, a sve vreme nije zaplakao, kao da nema emocija.

Idućeg dana je otišao na plažu gde je sreo svoju bivšu koleginicu Mari (Rebeka Marder, igrala kod Ozona u The Crime Is Mine), s njom otišao u bioskop, i to na Fernandelovu komediju (nije se smejao, ali nema veze) i nakon toga s njom otpočeo vezu. Ubrzo nakon toga, ona je počela da govori o ljubavi i braku, ali Mersoa ni to nije mnogo ganulo, kao što ga nije ganula ni majčina smrt. Ona je svejedno rešila da ostane s njim, ignorišući signale da se tu radi o, u najmanju ruku, vrlo čudnom i distanciranom čoveku kojem zapravo ni do čega nije stalo.

To ne znači da je Merso nekakav nihilistički asketa na misiji i da neće sebi priuštiti sitna zadovoljstva: dokolicu, cigarete, hranu uvek u istom bistrou, seks s Mari ili piće s komšijom Remonom Sintesom (Pjer Lotan, sarađivao s rediteljem na By the Grace of God). Mersoa se, međutim, ne tiče što je Remon baraba koja mlati svoju arapsku devojku („to je njihova stvar“, kaže), kao što ga se ne tiče ni što drugi komšija Salamano (Deni Lavan u ulozi života) prvo tuče svog psa, a onda žali za njim kad ovaj pobegne („oni su kao stari par“).

Upravo povezanost s Remonom će ga dovesti do zločina, budući da će ih dvojica Arapa pratiti do plaže gde su pošli na izlet. Od te dvojice, jedan je brat Remonove mučene devojke. Kada nakon prvog sukoba Merso ode sam u šetnju s Remonovim revolverom u džepu, a Arapin potegne nož, on ispaljuje pet metaka.

Na suđenju, tužilaštvo pokušava da dokaže nameru i psihopatske tendencije kod Mersoa, i to više zato što je svojom distancom i svođenjem svega na apsurd kršio postulate malograđanskog morala, jer se inače za ubistvo naoružanog Arapina u tadašnjoj francuskoj koloniji u Alžiru nije ni robijalo, a kamo li gubila glava. Ali upravo tužiočevi argumenti i nesposobnost sudije i porote da shvate njegov mentalni sklop dovešće do neočekivanog ishoda, pa sada Merso ima relativno malo vremena da se pripremi na giljotinu. I tada on ostaje veran svom ateizmu i distanci do života, svog i tuđeg, odbija da se ispovedi svešteniku (Svan Arlo) i pokaje, jer su mu i ti koncepti strani.

U doba kada je roman nastao, od je bio deo prvog od dva Kamijeva tematska ciklusa, onom o apsurdu. Stoga je tih ratnih i posleratnih godina tumačenje Mersoa kome život i smrt nisu na istim kantarima bilo dosta liberalnije od osude koju su i lik i njegov pisac kasnije dobijali, posebno kada se Kami razišao i sa levičarima i sa anti-kolonijalnim pokretom kao humanista i protivnik ideološke stege, o čemu je pisao i u svom drugom ciklusu, o pobuni. Današnji kritičari bi Mersou, a možda i njegovom piscu, zalepili poneku ili možda čak sve od onih etiketa s početka teksta, iako je jasno da nemaju svojstva potrebna da bi upali u rečničku definiciju navedenih pojmova.

Zbog toga se Ozon u neku ruku našao u nebranom grožđu, pa je morao da reši kvadraturu kruga: kako ostati veran izvornom materijalu i ne razočarati Kamijeve naslednike koji su aminovali ekranizaciju, a istovremeno i komunicirati sa savremenom publikom prilično slepom za nijanse i ignorantnom prema kompleksnijim konceptima poput otuđenja, apsurda i samonametnutog (unutrašnjeg) egzila. Čini se da je morao da žrtvuje ponešto od oba, ali na kraju su te žrtve bile minimalne za maksimalni uspeh filma.

Naime, Ozon, pravilno, ukida naratora koji je motor romana, e da bi ga vratio na par klučnih mesta za citate. Nedoslednost? Možda, ali je makar efektna. Dalje, ukidajući naratora, Ozon menja Kamijev jezik: iako Merso govori u kratkim rečenicama, Ozon ne pokušava da nam izruči kompletan sadržaj njegove glave, već ubacuje i neka svoja zapažanja o francuskoj kolonijalnoj prošlosti, strukturnom rasizmu, ali i činjenici da u takvoj postavci svoju sreću nisu našli ni došljaci iz Evrope iz redova seljaka, radnika ili sitnih službenika. On na taj način ne samo da spaja medije knjige i filma, već i prošla vremena sa sadašnjom publikom. Ako u tom procesu pomalo i dopisuje Kamija, može mu se oprostiti.

Isto tako, može se oprostiti i trajanje filma duže od potrebnog vremena da se pročita ovaj kratak, ali ubitačan roman. Jer montaža Klemona Selickog je sugestivna i lako nas „uzima u rad“, fotografija Manuela Dakosa razarajuća u svojim ekspresionističkim kontrastima, a gluma celog ansambla sve vreme na vrlo visokom nivou. Na to treba još dodati i upečatljivu muzičku podlogu Fatime Al Kadiri na tragu moderne ozbiljne muzike, te Ozona koji sve te elemente drži pod kontrolom. Plodni francuski reditelj pritom ne beži od omaža klasicima, od Viskontija preko Hičkoka do francuskog Novog talasa, pri čemu film ispunjava dozom zavodljivog retra. Na kraju, The Stranger je svakako kandidat za godišnju top-listu.

Pillion

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Drage dame, ako ste mislile da ćete u ovom filmu moći da vidite vašu simpatiju u seksualno eksplicitnim ili nežno-romantičnim situacijama, pripremite se na razočaranje. Naime, lika kojeg igra Aleksander Skarsgord vaš pol ne zanima u tom smislu, a, što se romanse tiče, umesto nje dobićete sado-mazohizam. Pa ko šta voli... Za gospodu vredi isto, da se ne ponavljamo. Uostalom, to sve piše i u opisu filma.

Film Pillion, prvenac Harija Lajtona, premijerno je prikazan proletos u Kanu, gde je i pobrao univerzalno oduševljenje kritike, kao i nagradu za scenario u sekciji Un Certain Regard. Publika u našem regionu mogla je da ga vidi na Zagreb Film Festivalu u glavnoj takmičarskoj konkurenciji. Pa da vidimo o čemu se tu radi...

Kolin (Hari Meling) je stidljivi saobraćajac koji u zreloj dobi živi s roditeljima. On je toliko smotan da mu njih dvoje upravljaju društvenim životom. S ocem (Daglas Hodž) zajedno peva božićne pesme u “barberšop” kvartetu dok mu umiruća majka (Lesli Šarp) namešta sastanke s momcima na slepo, sve se nadajući da će se njen sin ostvariti u vezi pre nego što ona umre.

Na jednom od nastupa, Kolin baca oko na Reja (Skarsgord) koji je u bar došao sa svojim društvom motorista među kojima se zna ko igra koju ulogu. Rej je, dakako, “alfa”, odnosno vođa “čopora”, dok su njegovi drugovi upareni u veze u kojima su uloge onog dominantnog i onog submisivnog jasno određene. Rej, možda i sam u potrazi za svojim „slugom“, ostavlja ceduljicu s mestom nalaženja sutradan Kolinu, na njegovo iznenađenje.

Nalaženje ne prolazi onako kako je Kolin zamislio. Rej s njim ne razgovara, nego mu izdaje komande, a uviđa i koliko je Kolin „zelen“ i nespretan u seksu. Opet, kroz neki dan on želi da se opet nađe s njim, pa dolazi po njega, uzima ga na motor i vodi u svoj minimalno namešteni stan. Tamo, pak, Rej i dalje diktira pravila, a Kolin čini sve da mu udovolji, pa čak i kada to podrazumeva bol i poniženje. Nagrada ili makar pohvala za taj trud neće doći na verbalnom planu, ali će ga Rej prvo „označiti“ kao svog, a onda i uvesti u svoju motorističku ekipu. Međutim, možda Kolin želi nešto romantičnije, nešto kao pravu vezu, nešto na šta Rej nije spreman...

Lajtona u svakom slučaju treba pohvaliti za pristup bez kompromisa i bez kalkulacija, a opet dovoljno odmeren u provokaciji da Pillion ne završi kao pornografski film. Doduše, cela prva polovina filma prepuna je repeticija i dodatnog utvrđivanja već odavno utvrđenih postulata u odnosu između dvojice muškaraca, ali se u poslednjoj trećini utisak o filmu popravlja uporedo s time kako raste Kolinovo samopouzdanje i preuzimanje makar nekakve kontrole. Lajton onda nema problema da istera poentu filma, premda bi te poente morale da budu poznate svakome ko je ikada bio zaljubljen i u vezi.

Dakle, često je sve stvar kontrole, ali svakoj strani bi valjalo da ima mogućnost da postavi neke svoje granice. Takođe, iza misterioznosti se često krije praznina ili nekakav opipljiv psihološki defekt. Stvar dodatno komplikuje i to što su dvojica glavnih glumaca fizički različiti do komičnih razmera, što se dodatno podvlači i sa dve najupečatljivije scene: dolaskom na sastanak zajedno s psima koji odgovaraju njihovim pojavama i statusima u okviru komune (Rej s rotvajlerom, Kolin s jazavičarem), te rvačkim mečom između njih dvojice i kostimima koji otkrivaju kakva je sudbina kome namenjena. Glumci su dobri i posvećeni svojim likovima, ali je problem što su i ti likovi prisutni uglavnom u svojoj zadatosti i skicirani sa tek po par karakteristika.

No, dobro, koliko god nam Lajton otkrivao „toplu vodu“ što se tiče homoseksualnih veza i sado-mazohizma, pri čemu se nameće zaključak da nas u svakom pogledu ima raznih, Pillion se zapravo dosta bolje drži kada studira Kolinov dom i odnos roditelja prema „starom“ i „novom“ njemu. Očeva podrška je iskrenija, možda zato što je i otac u svom braku submisivniji partner, dok majčin zaštitnički odnos prema sinu balansira između iskrene brige i kontrole, ali ga zapravo sputava. U tom smislu, odluka da se vreme radnje iz izvornog romana Box Hill britanskog pisca Adama Mars-Džounsa prebaci iz prošlog vremena u sadašnje pokazala se kao ispravna, budući da bi takav nivo podrške i razumevanja roditelja za sina i njegove „hobije“ u ono vreme bio prilično nezamisliv.

Na kraju, postavlja se ono večito pitanje – čemu sve to, što ovde možemo preformulisati u: Kome je film zapravo namenjen i sa kojim ciljem. Ako se radi o otkrivanju velikih istina ili posebnosti gej ili sado-mazo veza, gejevi i „fetišari“ o tome već i sami znaju verovatno i više nego nadobudni autor-debitant Lajton, a informisani i dobronamerni gledaoci koji nisu deo te „scene“ su već do sada mogli da prihvate da nas ima raznih i da je ključ svega dogovor na iskrenim osnovama. Oni manje osvešteni koje bi ovakav film mogao da šokira i sablazni za njega, pak, neće pokazati ni nominalni interes, već će ga zaobići u širokom luku čim pročitaju opis radnje. Ako je cilj, pak, bilo napaljivanje kroz suptilniju erotiku, mislim da je ciljna grupa za tako nešto ipak prilično malobrojna.

Biće da Lajton ipak gađa filmske festivale, nagrade i publiku koja se tamo okuplja, čime se Pillion ne razlikuje od mora kalkulantskih filmova koji „igraju“ samo u takvim sredinama. Velika većina kritike je entuzijastično progutala udicu. Sebi, pak, ostavljam pravo da budem rezervisan i ne baš oduševljen, niti zgrožen, već tek blago iziritiran filmom koji ima par momenata, ali i ponešto ne tako sitnih problema.

A Film a Week - Greetings from Mars / Grüsse vom Mars

 previously published on Cineuropa

Much like Marc Rothemund’s Weekend Rebels, which played last year at the Zagreb Film Festival, in the KinoKino sidebar dedicated to younger audiences, Sarah Winkenstette’s Greetings from Mars, which is being shown in that same sidebar this year, takes its core subject of autism quite seriously. It is not used as a gimmick to propel comedy or drama around the young protagonist, but it is an integral part of his personality. Judging by its festival track record so far – a prolonged tour sprinkled with a handful of awards – the approach has paid off.

Our ten-year-old hero named Tom (Theo Kretschmer) is growing up with two siblings in a single-parent household. Since their father passed away recently, the mother, Vera (Eva Löbau, recently glimpsed in The Teachers’ Lounge, has little choice but to agree to a four-week business trip to China. For Tom, his daredevil brother Elmar (Anton Noltensmeter) and their teenage sister Nina (Lilli Lacher, glimpsed in last year’s Berlinale title Ivo), it means that they will have to spend that part of the summer holidays with their paternal grandparents, Horst (Michael Wittenborn, a character actor seen in Toni Erdmann and All Quiet on the Western Front) and Hanna (Hedi Kriegeskotte, mostly active on television), who are still coming to terms with their son’s passing.

Tom is interested in space exploration, and his dream is to become an astronaut and visit Mars. He can flood anyone who’ll listen with a ton of facts off the top of his head, on this and other topics, but he has a hard time managing everyday challenges, like seeing the colour red, hearing loud noises and enduring unwanted physical contact from anyone other than his mother. Tom sees staying with his hippie-like grandparents in their house with a red front door and no rules as a training mission for his future career as a space explorer. He has even found some ideal mission-related roles for his siblings, while the mystery surrounding the disappearance of an asteroid keeps his mind occupied. As is usually the case, adventures and new challenges will ensue…

Although it is pretty clear from the get-go that Tom is different from his (neuro-)typical siblings, the diagnosis is not uttered until the third-act climactic scene. That decision shows a certain seriousness and respect for the topic that Sebastian Grusnick and Thomas Möller dealt with in their book, which Winkenstette tries to adapt for the screen. Theo Kretschmer’s lived-in, but also measured, acting helps the cause as well, while the rest of the cast have no trouble striking up their own chemistry with the young lead and with each other.

However, some of the solutions that Winkenstette opts for are quite run-of-the-mill, such as Jakob Berger’s hand-held camerawork, while the on-the-nose score by André Feldhouse gets overbearing in its attempts to constantly spell out the desired emotional tone. But the film is actually saved by Nicole Kortlüke’s editing: not just because the animated material is deftly blended with the live-action shots, but also thanks to the roughness of the montage sequences when Tom gets agitated: in this way, the movie presents what is happening in his head in a compelling fashion.

In the end, Greetings from Mars accomplishes its mission of exploring and presenting “foreign inner universes” to neurotypical audiences with great empathy and warmth. Both children and their parents could learn a thing or two from Sarah Winkenstette’s film.