A Film a Week - Horizonte

 previously published on Cineuropa

There is nothing civil about civil war. The longer it takes and the bloodier it gets, its consequences only get more dire. The one that happened in Colombia from 1962 (it officially ended in 2016 but actually had a low-intensity, asymmetric reboot in 2018) claimed hundreds of thousands of victims, while affecting millions more individual destinies by, for instance, tearing families apart. The Colombian civil war and its consequences form the background of César Augusto Acevedo’s sophomore feature-length directorial effort, Horizonte, which has just premiered at the Toronto Film Festival, in the Discovery section.

However, Horizonte could not be described as a typical war movie, let alone a typically naturalistic one. On the contrary, it is a slightly supernatural, philosophical and metaphysical drama with horror elements. As such – and coming from the filmmaker who gained a lot of attention with his debut feature Land and Shade (2015) which scooped at least a dozen festival awards, including the Caméra d’Or at its premiere at Cannes – it seems destined for further festival exposure and maybe even a niche distribution in arthouse theatres.

We meet our protagonist, Basilio (Claudio Cataño) while walking down the alleys in a graveyard, looking for his mother, Iñes Soto. He eventually finds her in a humble house across a large field whose green colour stands in a stark contrast with the blue-grey sky, but she does not recognise him, since he does not sound anything like the son she claims to have lost years ago. There is a convincing explanation for that: they are both restless ghosts who ended their earthly lives at different times and on different sides of the war, losing touch long before that. She remained faithful to her humane nature, while he became a soldier in order to survive. Finally, Iñes (Chilean actress Paulina García, of Sebastián Lelio's 2013 Gloria fame) joins Basilio on his search for redemption, and the road leads them across the realm to his memories where he faces his victims, friends and tormentors once again, but also the man he has become.

Loose in its structure, Horizonte often jumps between time frames, which is how memories and reflection actually work. Its dark dream logic and magical realism are complemented with equally sinister and minimal production design (courtesy of Marcela Gómez Montoya), enhanced only by the measured, well-timed use of visual effects. There is a note of elegance in Mateo Guzmán Sánchez’ cinematography that is often drenched in fog, which is an apt metaphor for both the war and the memories of it, especially when it comes to rotating movements in long takes, while the fading out of the characters from scenes is also a nice touch by editors Soledad Salfate and Camila Beltrán. This gritty but tense visual style is accompanied by an equally impressive soundscape, thanks mainly to the original score by Harry Allouche. The biggest challenge is laid upon the leading duo of actors, given that Acevedo’s script often presents them with long monologues, but their line delivery is inch-perfect, without even a hint at theatrics.

Horizonte is an unpleasant, slow and painful experience but for all the right reasons, since the road to redemption is never an easy one to take, especially after a lifetime of inhuman acts. However, it is a masterfully made film that leaves the viewer with a lasting impression and serves as a second step in César Augusto Acevedo’s filmmaking career that we've been waiting and hoping for for a long time.

Beetlejuice Beetlejuice

 kritika pročitana u emisiji Filmoskon na HR3

Ako postoji jedna jedina riječ kojom bi se moglo opisati najnoviji film Tima Burtona, Bubimir Bubimir, onda bi ona glasila: „povratak”. Povratak dragog besprizornog demona na veliko platno, Burtonov povratak junaku koji je uvelike trasirao njegov karijerni uspon i genezu njegovog stila, ali i povratak osebujnog redatelja u njegovu „zonu ugode”. Povratak nakon skoro dva desetljeća auto-plagijata (katkad do razine auto-parodije), te izleta u vode „običnog” i „komercijalnog”. Gledano iz šireg kuta, Bubimir Bubimir predstavlja i svojevrsni povratak filmsko-stvarateljskim vrijednostima iz nekih prošlih, slobodnijih vremena kada se manje pazilo na demografske karakteristike ciljane publike i to hoće li se netko među njima slučajno uvrijediti. Kada je neozbiljnost u stavu bila dozvoljena, a nekad čak i poželjna, što se prelijevalo i na humor koji je ponekad, s punim pravom, bio nezreo i sirov, možda čak i prost, radi maksimalnog učinka. Povratak Bubimira dočekali smo kasno, ali, nadajmo se, ne i prekasno.
O nastavku se govorilo još otkad je izvornik iz 1988. godine polučio uspjeh na kino-blagajnama (nešto manje kod kritike), ali je on dosta često „stavljan na led”, uz izmjene na scenariju od bazične ideje nadalje, ponešto i zbog strelovitog uspona karijere Tima Burtona. Podsjetimo, redatelj i glumac koji je tumačio naslovni lik, Michael Keaton, produžili su skupa na sljedeći projekt, filmsku adaptaciju stripa Batman, a njegov uspjeh premašio je i Bubimirov. Između prvog Batmana iz 1989. i njegovog nastavka, Batman se vraća iz 1992., smjestio se i Edward Škaroruki (1990) koji će zapravo definirati ono što zovemo stilom Tima Burtona. Za redatelja su se redali projekti kao što je stilizirani „biopic” o „najgorem redatelju svih vremena” Edu Woodu, uvrnuta komedija Mars napada! (1996), povratak gotičkom stilu s Sanjivom dolinom (1999), „remake” Schafnerovog Planeta majmuna (2001) i tako dalje. Od Bubimira, pored priča o nastavku, prema različitim scenarijima i prema različitim idejama i s istim ili različitim glumcima, dobili smo još animiranu seriju i video-igrice, sve dok kultni lik nije postavljen na kazališne daske u sasvim logičnoj mjuzikl-varijanti 2018. godine. Tada su se nagađanja o mogućem nastavku intenzivirala, dijelovi odbačenih scenarija su reciklirani u novi, nastao po sve popularnijoj logici nastavaka koji poštuju nasljeđe originala, ali uz stare likove uvodi i one nove.
Čak i da zalutamo na projekciju, već od uvodne špice će nam biti jasno gdje smo. Ona, naime, citira onu originalnu, od glazbe Dannyja Elfmana do prizora fiktivnog gradića Winter River u saveznoj državi Connecticut, završavajući s kućom u kojoj još živi obitelj Deetz na vrhu brda. Nekadašnja „gotičarka” tinejdžerske dobi i nesuđena nevjesta naslovnog demona, Lydia (Winona Rider), odrasla je, odselila se, udala, razvela, dobila kćer Astrid i izgradila karijeru kao voditeljica popularne televizijske emisije o duhovima i ukletim kućama. Ona se zabavlja sa svojim menadžerom i producentom Roryjem (Justin Theroux igra lik modeliran da bude nalik na Otha iz originalnog filma) kojeg je upoznala na grupnoj terapiji nakon pogibije bivšeg muža, ali osjeća pritisak svakodnevnog života. Situacija će se dodatno pogoršati kada joj njena maćeha Delia (Catherine O'Hara) javi da joj je otac Charles poginuo, pa treba obavijestiti Astrid (Jenna Ortega koja se nakon petog Vriska kandidira za specijalisticu za „legacy sequele”). Astrid ne vjeruje u duhove i prezire svoju majku koja zarađuje na naivnosti ljudi. Treba organizirati sahranu i ići s Delijinim planom da kuću pretvori u svoju najnoviju instalaciju, „muzej žalosti”, Rory stvar dodatno komplicira idejom da se on i Lydia vjenčaju u najkraćem mogućem roku, a Astrid je upravo upoznala dečka Jeremyja (Arthur Conti). Pristala je da s njim provede svoj omiljeni praznik, Noć vještica, ali Jeremy možda nije ni izbliza tako fin i bezazlen kakvim se na prvi pogled čini. U međuvremenu, zagrobnim svijetom i dalje vlada nesnosno komplicirana birokracija sa šalterima i čekaonicama, ali tamo se pojavila nova opasnost: srednjovjekovna vještica Delores (Monica Bellucci) koja isisava duše i kao takva može i mrtvima skratiti zagrobni život. Ona traži svog bivšeg supruga, Bubimira (Keaton, naravno) koji mora smisliti plan kako od nje pobjeći, a možda se vratiti i na onaj originalni, da se oženi Lydijom i preseli u svijet živih. Policijski detektiv, u smrtnom životu nekada glumac iz B-filmova, Wolf Jackson (Willem Dafoe), pokušava pak da vještici stane na kraj. Dva svijeta i sijaset podzapleta sudarit će se u uvrnutoj, frenetičnoj i na koncu kaotičnoj završnici.
Kada bacimo pogled na izvedbu, postaje nam jasno da Tim Burton u tom smislu želi biti što više vjeran originalu, u čemu i uspijeva, a ponegdje čak i premašuje standarde koje je sam sebi zadao. Stilski, to je to, ali je kvaliteta pojedinih segmenata, prije svega tehničkih, poput specijalnih efekata baziranih na maketama i animatronici, u nastavku čak i bolja nego li u izvorniku, što je možda i stvar dosta ozbiljnijeg budžeta. Strukturalno i koncepcijski, također, novi je film dosta blizak originalu, od prolongirane i kaotične ekspozicije do konvergencija više narativa i zapleta koje vode različiti likovi u nešto što bi se moglo nazvati organiziranim kaosom za završnicu. Isti je i koncept naslovnog junaka koji biva prizvan, što nemarno, što namjerno, pa onda situaciju okreće u kaos i u svoju korist. No Michael Keaton ovdje ima više glumačke konkurencije, makar u svijetu mrtvih gdje se susreće s vrlo raspoloženim Willemom Dafoeom i Monicom Bellucci koja može do kraja šmirati, a opet biti uvjerljiva kao opaka sisačica duša. To međutim ne znači da Keaton ne okreće stvar na „one man show” u kojem se može maksimalno ludirati i probijati „četvrti zid” direktno se obraćajući publici.
Izvrstan posao su Burton i scenaristi napravili i sa starim likovima iz svijeta živih kojima je dopušteno da odrastu, odnosno da ostare, što posebno važi za Lydiju i Deliju čija je dinamika odnosa sada prilagođena godinama njihovih likova (i Winona Ryder i Catherine O'Hara se savršeno snalaze sa starim likovima u novoj verziji). A zbog onoga što je glumac Jeffrey Jones radio u stvarnom životu (poticanje maloljetnika na obnaženo fotografiranje), njegov lik Charlesa dobio je smrt na način crtića. Likovi Maitlandovih se samo spominju, ali se ne pojavljuju, što ima smisla i po internoj i po eksternoj logici: likovi kao duhovi ne mogu ostarjeti, a glumci koji su ih igrali ipak jesu. Problem, doduše, nastaje s uvođenjem i zapravo gomilanjem novih likova koji se sa starima ne mogu izboriti za našu pozornost i naklonost. Stoga oni samo generiraju svoje podzaplete koji dodatno generiraju kaos u filmu koji je sam po sebi kaotičan na narativnom planu. U tom smislu, nastavak je brži, luđi, preciznije urađen i stoga manje naivan od originala, što možda i nije tako dobra vijest jer svakako neće dobaciti do nivoa kultnog klasika, već će u inflaciji sadržaja kojoj svjedočimo brže utonuti u zaborav. To je, doduše, standardni problem nastavaka tog tipa, a razina problema se podiže s povećanjem vremenske razlike između nastavka i originala. Opet, može nam biti drago da se makar redatelj Tim Burton vratio u formu i „zonu ugode” nakon perioda lutanja, da se vratio svom stilu i likovima do kojih mu je stalo. I to da je u priču ušao bez kalkulacija, svojih ili tuđih, o nekim nimalo sinematičnim faktorima koje „treba” uzimati u obzir kada se radi film, pa je sebi dozvolio da bude i politički nekorektan i sirov, a sve kako bi nas zabavio.

Wolfs

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Engleski jezik i njegova pravila, recimo za množinu... Uglavnom treba „ovako“, a nekad, pak, „onako“. U svakom slučaju, „wolfs“ je gramatički nepravilan oblik množine imenice „wolf“, ali kod Džona Votsa (najnovija prilično zabavna Spider-Man trilogija), to je namerno upotrebljeno za naslov njegovog najnovijeg filma, i to iz najmanje dva razloga.

Prvi je da su dva glavna junaka po svojoj definiciji „vukovi samotnjaci“ koji su spletom okolnosti naterani da rade zajedno, što se čini nepravilnim pa to treba istaći i gramatički nepravilnim naslovom. Drugi je posao kojim se oni bave, a koji je čisti filmski konstrukt, i direktna referenca na najikoničkiji filmski lik tog zanimanja, Vinstona Vuka, odnosno Vulfa (Harvi Kajtel) kod Kventina Tarantina u filmu Pulp Fiction.

Nije to Votsov jedini pokušaj da citira Tarantina u svom filmu Wolfs, ali je svakako najinteligentniji i figurira kao jedan od njegovih boljih skrivenih „uboda“. Problem je, doduše, da je Vots s novim filmom promašio i medij (Apple TV+ umesto bioskopa), a i termin (početak jeseni umesto praznične sezone), ali makar ima dvojicu proverenih šarmera, Breda Pita i Džordža Klunija, u glavnim ulogama, što svakako garantuje makar određeni interes publike.

Film, međutim, ne počinje ni sa jednim od njih, već sa „damom u problemu“. Ona je Margaret (Ejmi Rajan), kandidatkinja za okružnu tužiteljsku u Njujorku koja je u sobi završila s kombinacijom dve najgore noćne more za svaku osobu na političkoj funkciji – s mrtvim (mlađim) muškarcem. Iako se tu zasigurno radi o nesrećnom slučaju, to nije nešto s čime bi bilo uputno da se policija bavi i da to izađe u javnost, pa ona zove svoju vezu koja šalje svog čoveka da stvar sredi.

Taj čovek je stariji gospodin (Kluni) koji dolazi u svom BMW-u u kojem se, nimalo slučajno i nimalo ironično vrte hitovi Šadej Adu, od No Ordinary Love do Smooth Operator. On dolazi, ispituje je o detaljima susreta s pokojnim mladićem i detaljima njegove pogibije, pa joj daje instrukcije kako da se ponaša dalje tokom večeri. U tom trenutku, na vrata kuca drugi, nešto mlađi gospodin (Pit), predstavljajući se kao supervizor hotelskog obezbeđenja koji radi za njegovu misterioznu vlasnicu (glas Frensis Mekdormand) i želi da čuje priču ponovo kako bi se postarao da nastala situacija ne predstavlja problem za hotel.

Dvojica „fiksera“, odnosno „čistača“, naravno, ne veruju jedan drugome i svaki od njih insistira na svojoj metodologiji rada, što definiše glavnu mehaniku u nastavku filma – njihovo međusobno prepucavanje. Ipak, oni će se složiti da Margaret pošalju kući (i sa kojom pričom), te šta će i kako će to uraditi s mestom nesreće.

Tu ih, međutim, čekaju dva iznenađenja. Prvo, da je pokojnik kod sebe u rancu imao i četiri „cigle“ droge koje bi, sudeći po izgledu, pripadale albanskoj mafiji. I drugo, otkriveno tek kada njegovo telo bude prebačeno u garažu i gepek automobila, da klinac (Ostin Abrams) uopšte nije mrtav. To dalje šalje film u pravcu nesuvisle jurnjave u kojoj se pominju Albanci, mafijaš zvani Hrvat (Zlatko Burić u jednoj sceni), izvesni Lagrandž za kojeg mali radi kao kurir, nekakav pejdžer (opet loš tajming, ovog puta gotovo sigurno slučajno) i primopredaja, dok naši posvađani junaci skloni međusobnom nadgornjavanju moraju da otkriju u kakvom su se zapletu našli i kako se iz njega izvući.

Glavni aduti filma su svakako Kluni i Pit, glumci koji imaju hemiju na ekranu ne mnogo različitu od one koju su na kraju klasičnog doba Holivuda imali Frenk Sinatra i Din Martin. Njih dvojica su to već demonstrirali u Soderbergovoj Ocean‘s trilogiji, te nakratko u onoj sceni u ormaru u Burn After Reading kod braće Coen. Uostalom, njih dvojica su i svaki za sebe jedne od poslednjih filmskih zvezda za koje se danas može reći da su „starog kova“, a Vots se čak i inteligentno poigrava i sa njihovom starošću, ali i sa njihovom (percipiranom) razlikom u godinama.

Tu, međutim, nailazimo na dva problema od kojih je prvi da se njihovo nadigravanje brzo potroši, pa postane monotono jer ga zapravo očekujemo. Razlog tome je slaba dijaloška razrada koja se svodi na to da jedan ponavlja reči onog drugog po sistemu „Nemaš pojma!“ - „Ne, ti nemaš pojma!“ ili „Zvaćemo mog lika!“ - „Ne, zvaćemo mog lika!“. To ponekad dovodi do komičnog „naboda“, kao kada se otkrije da oni zapravo posluju s istim likom, zapravo „likušom“ (Purna Jaganatan), ali to klinačko zadirkivanje često ne vodi nikuda. Zapravo, možemo reći da su njih dvojica isti filmski lik ili makar tip lika, ali to je poentirano već u naslovu, pa smo valjda shvatili ako imamo malo znanja engleskog jezika.

Drugi problem je taj što posle odlične Ejmi Rajan kao Margaret s njima, a i s nama kao gledaocima ostaje iritantni klinac kojeg Abrams igra iritatno za medalju. I to ima svoj „tarantinovski“ udarac pri kraju filma pojavi i mladićev otac (Ričard Kajnd) sa svojom kolekcijom štorija iz starih vremena. Do tada, međutim, treba trpeti klinca, za šta „fikseri starog kova“ ne bi imali ni volje ni živaca, pa bi se svaka „moralna dilema“ između pragmatičnog i ispravnog rešila s metkom u glavu i betonskim cipelama, te jednosmernom kartom prema dnu Hadsona ili Ist Rivera.

Vots tu pokušava da izvuče svoj manjkavi i rastegnuti scenario razigravanjem režije, što mu ponekad i polazi za rukom. Za to treba posebno zahvaliti direktoru fotografije Larkinu Sajplu (Everything Everywhere All at Once) koji izvlači maksimum iz zimskih njujorških lokacija, a donekle i montažeru Endjuu Vajsblumu koji je se trudi da film bude kompaktan kada mu se Vots ne meša u posao i tera da da razvlači vreme trajanja „efektnim“ kadrovima u „slow motionu“.

Na kraju, Wolfs je gledljiv, korektan, tek na momente zaista zabavan film koji će izdržati test jednog gledanja pre nego što utone u zaborav. Čini se, doduše, da ćemo dobiti i ničim izazvani nastavak koji je odobren i pre puštanja filma u promet...

A Film a Week - Alpha.

 previously published on Cineuropa

There is nothing that can derail a person from the safe, straight tracks of a carefully built, ordinary life like the sudden arrival of a family member. Parents can press the buttons of their adult children in the worst possible ways. Even distance, whether physical or psychological, does not make things any easier: children are programmed to be triggered by their folks. This is the case with the fourth film written and directed by Jan-Willem van Ewijk, Alpha., which has just premiered in the Giornate degli Autori sidebar of Venice.

Rein (Reinout Scholten van Aschat, from 2011’s The Heineken Kidnapping) is a Dutchman who has moved to the Alps, where he works as a snowboarding instructor and spends his free time mostly meditating. The idyll of his existence is about to be shattered when his recently widowed father, Gijs (legend of Dutch film, TV and stage Gijs Scholten van Aschat), first calls to announce his visit and then appears in front of the building where Rein lives. Make no mistake, Gijs is not a harmless, jovial Toni Erdmann-esque old man, but a former star actor who seeks dominance over his son and knows exactly how to push his buttons.

The game of push-and-pull between the two is probably fuelled by jealousy and unresolved conflicts from the past, and they certainly have form in this regard. Gijs seeks and gets the attention of Rein’s friends, even his sort-of girlfriend Laura (Pia Amofa), prompting Rein to pull daredevil stunts or to try to teach his father a lesson by competing with him on his home turf – the snow. However, those in-house power games can prove to be dangerous, since one can overestimate one’s own strength, and the mountain itself can be treacherous…

The filmmaker certainly knows what he is trying to communicate and has the means at his disposal to do so eloquently. Even the 4:3 aspect ratio, which has become a bit of a gimmick recently, makes sense here: the boxiness of the picture is a reflection of the protagonist’s boxed-in state of mind, meaning the beautiful and ominous peaks with which the filmmaker opens and closes the film become secondary. Van Ewijk also uses Douwe Hennink’s cinematography deftly to portray the relationship of the central father-son duo and the changes in it without unnecessary explanations first by establishing, and then by shortening the distance, and the same goes for the use of Ella van der Woude’s score, from the drone on wind instruments to the silly, fairground-like organ theme and back.

However, the canniest trick he pulls is the casting of the real-life father and son, who have different sensibilities. It does not just open up a meta level for connoisseurs of the Dutch acting scene to enjoy, looking for “Easter eggs”, but it also paves the way for improvisation based on genuine triggering and authentic reactions that cannot be scripted easily. Needless to say, both Reinout and Gijs van Aschat relish the opportunity for this interplay and make the best of it, although in a non-flashy manner.

Alpha. is not without its faults, especially regarding the development and the timing of the plot twists, but it is definitely worth seeing for the director’s, the actors’ and the crew’s commendable work. It is one of those seemingly small movies to which wider audiences might relate.

A Film a Week - Bekim Fehmiu

 previously published on Cineuropa

Bekim Fehmiu was one of the finest Yugoslav actors of all time and the first one from Kosovo to surpass the language barrier and play in theatres all across the former country. He was also the first and one of the rare Yugoslav actors to have, at least at one point in his career, a shot at stardom both in European art house cinema and in Hollywood. He was also a man of principle who decided when, why and how to end both his career and his life. 

His life and career stand in the centre of Valmir Tertini’s documentary, which was also the filmmaker’s debut in the feature-length format. After five years in production, a premiere in Albania last year, and a tour of regional festivals, Bekim Fehmiu screened in the documentary section but out of competition at the 30th Sarajevo Film Festival.

Bekim Fehmiu is a typical biographical documentary in which the interested audience might learn the facts of its subject's early life (Fehmiu was born in Sarajevo, spent his early childhood in Skhodër, Albania, before his family settled in Prizren, Kosovo), his first acting steps (in Pristina's County Popular Theatre), his acting studies in Belgrade, his marriage with his colleague Branka Petrić and his national and international career in cinema, from his breakout roles as Beli Bora in Aleksandar Petrović’s I Even Met Happy Gypsies (1967), Odysseus in Franco Rossi’s mini-series The Odyssey and Dax Xenos in Lewis Gilbert’s The Adventurers (1970) onwards. We also get to learn about the status of the national cultural hero and the window to the world that Fehmiu enjoyed in Albania during the dark times of Enver Hoxha’s dictatorship, as well as the respect he had from his colleagues and filmmakers he collaborated with.

Most of the film’s 67 minutes of runtime goes to interviews (filmed by Endi Hoxha) with different people who knew Fehmiu and played a certain role in his life, such as his wife Branka Petrić, brother Arsim Fehmiu, filmmaker Goran Marković, writer Miljenko Jergović, late film critic Milan Vlajčić, and colleagues Faruk Begolli, Enver Petrovci, Branislav Lečić and Eleonora Giorgi, to name a few. Those interviews, against a completely black background, are constantly accompanied with music (credited to the star actor who managed to walk Fehmiu’s path later, Rade Šerbedžija) that switches genres and registers to fit the topic of the particular passage. Other than that, we can see some archival material from different countries, usually showing Fehmiu's screen successes and public appearances edited into the mix by Afrim Peposhi and Riza Vreko.

In the end, Tertini's documentary is a decent, respectful, but not exactly exceptional biographical documentary that could be a better fit for television than for a theatrical release. Bekim Fehmiu the documentary certainly respects Bekim Fehmiu the actor, the hero and the public figure, but it does not get beyond the surface in presenting his greatness.

Strange Darling

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Neki od nas se možda makar ovlaš sećaju emisije Fazoni i fore, Mirjane Karanović kao Alapače, Raše Popova kao Izumitelja i Ljubivoja Ršumovića kao Svetskog putnika. Nije to bila emisija koja se čekala i za koju se „oštrilo“ (u vreme pre interneta, publika je zavisila od dobre volje televizijskih urednika), ali makar je delovala dovoljno moderno i u skladu sa senzibilitetom tadašnjih klinaca da prva reakcija na njenu uvodnu špicu ne bi bila hvatanje za daljinski upravljač u cilju menjanja kanala. Trivijalno znanje pokupljeno iz emisije (u vremenu pre Vikipedije) nekome je možda kasnije dobro došlo na nekom pab-kvizu. Samih fora i fazona iz emisije, strateški ubačenih kroz skečeve snimljene na pravim lokacijama umesto u televizijskom studiju, verovatno manje, ali oni su služili svrsi da se malo razbije monotonija serviranja edukativnog sadržaja.

Tako je to s forama i fazonima i inače: dobar su začin i služe svrsi relaksacije, ali greška bi bila baciti sve karte na njih i pustiti ih da preuzmu i diktiraju celu stvar. Takav postupak iziskuje velemajstora da ga izvede, bilo da se tu radi o samom sadržaju ili o zanatskim postupcima u izvedbi. Loše vesti za reditelja Dž.T. Molnera i njegov film Strange Darling je što je njegov uradak upravo serija fazona i fora od kojih većina čak i nisu njegove, odnosno nije ih se on prvi setio. Film je, doduše, nakupio skoro unisono pozitivne kritike, što znači da ih je Molner vrhunski prodao, ali tu se postavlja pitanje – kome?

Autor čak i otvara film forom, ne toliko buđavom, koliko nepotrebnom i suštinski promašenom: karticom teksta na kojoj piše da je film u potpunosti snimljen na filmsku traku od 35 milimetara. Ovo je do pre dvadesetak godina bio standard za bioskopske filmove, a sada, kada je digitala preuzela primat, važi za retkost, luksuz i nekakvu „značku pravovernosti“. Čak iako to ne prepoznamo (a iskusniji gledaoci će to svakako učiniti makar zbog topline boja), nije na režiseru da to ističe, već je to posao marketinškog tima.

Nakon te prve, odmah slede druga i treća. Druga bi bila crvena boja i standardni „font“ kojima se to „štampa“ na ekran, što je jasna asocijacija na stare žanrovske filmove, ali je i manje-više standardni štos iz „retro-šik“ seta trikova. Treća je još jedna kartica teksta, ovog puta toliko dugačka da sitnijim slovima zauzme ceo ekran, koja nam govori o tome kako je zapadnim delom Sjedinjenih Američkih Država, od Kolorada na jugu, preko Stenovitih Planina, do Oregona na severu, od 2018. do 2020. godine harao serijski ubica i kako je ono što ćemo upravo videti poslednji deo njegovog pohoda. Isti „printani“ tekst čita nam i narator (Džejson Patrik) monotonim glasom iz „true crime“ televizijskih emisija retro štiha.

Tu onda vidimo i prve snimljene kadrove filma, kratke i crno-bele, u brzoj sukcesiji. Prvo, ženu koja pita čoveka je li on serijski ubica i zatim njega kako je davi. Eto nam i četvrte fore pre nego što film zaista počne i ona je pomalo buđava.

Nakon četvrte, slede i peta, šesta i sedma. Peta je opet tekstualna kartica koja nam objašnjava da gledamo „triler u šest poglavlja“, što će se ispostaviti kao laž, budući da film ima i epilog koji je duži od nekih poglavlja. Šesta je zapravo špica u kojoj vidimo mladu ženu kako trči livadom u „slow motionu“ okrvavljenog uva dok se jednako polako slika transformiše od crno-bele do punog kolora i u pozadini ide obrada „soft rok“ standarda Love Hurts za duet. Sedma je, pak, da ta poglavlja (naslovljena replikama koje ćemo čuti tokom njihovog trajanja) nisu hronološki poređana.

Prvo poglavlje koje vidimo je zapravo treće u priči. I tu vidimo brkatog rmpaliju (Kajl Galner) kako, sve šmrčući kokain, pod punim gasom u zastrašujuće velikom pik-apu proganja žensku sa špice (Vila Ficdžerald) koja beži u malom, starom crvenom autu. Na nekoj ravnici, brka se zastavlja, vadi pušku, penje se na zadnji deo vozila, nišani i puca, razbijajući zadnje staklo, zbog čega dama gubi kontrolu nad vozilom koje se prevrće i završava pored puta. Ona nastavlja pešice kroz šumu i dolazi do usamljene kuće, izgovarajući naslovnu rečenicu: „Možete li mi, molim vas, pomoći?“

Dalje imamo peto poglavlje jurnjave i igre žmurke u toj istoj kući. Brka i dalje mahnita s puškom, a žena sitne građe se sakrila u zamrzivač. Na podu kuće leži starac, pretpostavljamo vlasnik, u lokvi krvi.

Priča nas dalje vodi ka prvom poglavlju u kojem su rmpalija i dama na sastanku, odnosno na njegovom epilogu i igraju igru zavođenja, odnosno pregovaranja o onome što će uslediti. Ona mu objašnjava kako je za ženu teško da se malo zabavi s nepoznatim muškarcem jer ne može biti sigurna je li on (serijski) ubica, nasilnik ili će je možda razočarati svojom izvedbom. On, pomalo zbunjen, ali ipak smiren, uverava je da nije ništa od toga, a pritom se čak i rekreativno bavio glumom, pa je prilično siguran da će ispuniti zadatke iz „igre uloga“ koje će mu ona zadati.

Četvrto poglavlje je most između trećeg i petog u kojem upoznajemo pokojnog starca (karakterni glumac Ed Begli mlađi) i njegovu suprugu (Barbara Herši) kao ostarele hipike koji izvode svoju rutinu nedeljnog jutra koja uključuje najgrozniji doručak ikada (jaja pržena na celoj kocki putera, kobasice s kojih se cedi mast, palačinke pržene u toj istoj masti, ogromne količine javorovog sirupa, šlag i jagode, sve na istom tanjiru) i takmičenje u sastavljanju slagalice, dok ista ne bude prekinuta dolaskom dame u nevolji. Drugo poglavlje je dalja razrada prvog u smeru toga kako se dogovoreni sastanak preokrenuo u smeru jurnjave, a šesto funkcioniše kao lažni kraj priče, ali zato u sebi sadrži „tarantinovsku“ digresiju o sudbini serijskog ubice Gerija Gilmora koji je zatražio da ga streljaju. Do epiloga smo se već navikli na preokrete, pa ih u njemu očekujemo.

Iz priloženog je jasno da pred sobom zapravo imamo materijal za dva prilično različita i prilično jednostavna kratka filma koja su spojena u jedan. A tako nešto je moguće samo uz pomoć jedne kapitalno velike fore i onog glavnog, kardinalnog preokreta koji nam izmiče tlo pod nogama. Molner ih znalački priprema serijom manjih i perfektno tempira poigravajući se s ritmom kojeg čas diže, čas spušta (svaka čast montažeru Kristoferu Robinu Belu), te sa estetikom video-spotova ubacujući tu kantautorske balade Zi Berg kao muzičku pratnju. Opet, gledaocima sa iskustvom je prilično jasno ne samo koji će to tačno preokret biti, nego i kada bi moglo do njega doći... To sve dolazi i sa određenim implikacijama koje autor pokušava da utemelji sa još nekoliko „tarantinovski“ samosvesnih dijaloških prepucavanja, što ostavlja pomalo gorak ukus i na moralnom i na filmofilskom planu bez obzira što provocira razmišljanje na hipotetičke „šta ako“ teme.

I pored toga, Strange Darling po komponentama nudi dosta toga za uživanje ako je gledalac voljan da se filmu prepusti što i nije teško, budući da Molner makar demonstrira puno stila i osećaja za vizuelno. Deo zasluga svakako treba pripisati i inače karakternom glumcu Đovaniju Ribiziju koji u Molnerovom filmu debituje kao – direktor fotografije i pritom pokazuje svu raskoš svog do sada neotkrivenog talenta posebno u smislu poigravanja sa svetlom, što prirodnim, što veštačkim. Drugi razlog je što, uprkos iskrzanoj strukturi i „ceđenju suve drenovine“ od materijala, film teče glatko. U tom smislu, posebnu pohvalu zaslužuju glumci koji ulažu sve što imaju u svoje likove i njihove transformacije.

Na kraju, ipak, Strange Darling je manje od zbira svojih impresivnih komponenti. One su dovoljne da svaka za sebe ostavi jak i trajan utisak na gledaoca (što nije mala stvar u doba kada se filmovi serijski proizvode i još brže zaboravljaju), ali se, nažalost, nameće još jedan, onaj generalni. Autor Dž.T. Molner se, naime, preigrao u pokušaju da ispadne jako pametan otkrivajući „toplu vodu“ i prodajući u suštini „provaljene“ fore i fazone.

Lista - Septembar 2024.

 

ukupno pogledano: 60 (41 dugometražni, 19 kratkometražnih)
prvi put pogledano: 58 (39 dugometražnih, 19 kratkometražnih)
najbolji utisak (prvi put pogledano): The Substance
najlošiji utisak: Borderlands

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.09. festival The Devil's Bath / Des Teufels Bad (Veronika Franz, Severin Fiala, 2024) - 8/10
**01.09. festival On the Way / Rrugës (Samir Karahoda, 2024) - 7/10
01. 09. festival At the Door of My House, Who Will Come Knocking? / Ko će pokucati na vrata moje kuće? (Maja Novaković, 2024) - 7/10
01.09. festival Pavilion 6 / Paviljon 6 (Goran Dević, 2024) - 7/10
02.09. video Dusk for a Hitman / Crépuscule pour un tueur (Raymond St-Jean, 2023) - 7/10
02.09. festival Oh Canada (Paul Schrader, 2024) - 5/10
03.09. video Boy Kills World (Moritz Mohr, 2023) - 3/10
03.09. festival Misericordia / Miséricorde (Alain Guiraudie, 2024) - 8/10
04.09. festival Alpha. (Jan-Willem van Ewijk, 2024) - 7/10
04.09. video The Baby Snatcher (Andrew Lawrence, 2023) - 3/10
05.09. video A Good Person (Zach Braff, 2023) - 6/10
05.09. kino Borderlands (Eli Roth, 2024) - 2/10
05.09. festival Eat the Night (Caroline Poggi, Jonathan Vinel, 2024) - 6/10
05.09. festival The Last Stop in Yuma County (Francis Galluppi, 2023) - 6/10
06.09. festival Possibility of Paradise / Mogućnost raja (Mladen Kovečević, 2024) - 7/10
06.09. festival When Santa Was a Communist / Djeda Mraz u Bosni (Emir Kapetanović, 2024) - 6/10
08.09. video Longlegs (Osgood Perkins, 2024) - 5/10
09.09. video My First Film (Zia Anger, 2024) - 5/10
10.09. video Skincare (Austin Peters, 2024) - 7/10
10.09. festival Horizonte (César Augusto Acevedo, 2024) - 8/10
*11.09. video The Crow (Alex Proyas, 1994) - 8/10
12.09. festival Daughter's Daughter / Nu'er de nu'er (Xi Huang, 2024) - 7/10
12.09. festival The Courageous / Les courageux (Jasmin Gordon, 2024) - 7/10
12.09. video Rebel Ridge (Jeremy Saulnier, 2024) - 9/10
12.09. festival The Editorial Office / Redaktsiya (Roman Bondardchuk, 2024) - 7/10
13.09. kino The Crow (Rupert Sanders, 2024) - 4/10
14.09. video Didi (Sean Wang, 2024) - 5/10
15.09. video Trap (M. Night Shyamalan, 2024) - 4/10
16.09. video AGGRO DR1FT (Harmony Korine, 2023) - 5/10
*17.09. video Beetlejuice (Tim Burton, 1988) - 7/10
17.09. video Mother, Couch (Niclas Larsson, 2023) - 7/10
18.09. video Cuckoo (Tilman Singer, 2024) - 7/10
19.09. kino Speak No Evil (James Watkins, 2024) - 4/10
20.09. video Dead Whisper (Connor Soucy, 2024) - 5/10
21.09. video Winner (Susanna Fogel, 2024) - 6/10
22.09. video Blink Twice (Zoë Kravitz, 2024) - 5/10
23.09. video Tiger Stripes (Amanda Nell Eu, 2023) - 6/10
24.09. video Crossing (Levan Akin, 2024) - 7/10
**25.09. video Reality+ (Coralie Fargeat, 2014) - 8/10
25.09. kino Transformers One (Josh Cooley, 2024) - 4/10
26.09. kino Strange Darling (JT Mollner, 2023) - 6/10
26.09. kino The Substance (Coralie Fargeat, 2024) - 9/10
27.09. video Kneecap (Rich Peppiatt, 2024) - 6/10
**28.09. festival Juggernaut (Daniele Ricci, Emanuele Ricci, 2024) - 6/10
**28.09. festival Dark Mommy (Courtney Eck, 2024) - 5/10
**29.09. festival Amen / Amin (Ana Marija Janković, 2024) - 7/10
**29.09. festival How the Cities Became Oases for Bees / Kako su gradovi postali oaze za pčele (Jakša Minić, 2024) - 7/10
**29.09. festival Where Do Lost Cats Go? / Kuda idu izgubljene mačke (Amar Komić, 2024) - 5/10
**29.09. festival Link (Stanka Gjurić, 2024) - 3/10
**29.09. festival The Hour of Death / Smrtna ura (Tomaž Gorkič, 2024) - 8/10
**30.09. festival Fakelook (Duško Pašić, 2024) - 5/10
**30.09. festival Lucky Snails / Blago puževima (Olga Milisavljević, 2024) - 5/10
**30.09. festival Gaming Friend / Gejming drugar (Iva Milojković, 2024) - 4/10
**30.09. festival Miasma / Mijazma (Petar Tkalec, 2024) - 7/10
**30.09. festival Skin / Koža (Jovana Lazin, 2024) - 5/10
**30.09. festival Night / Noć (Minja Vuletić, 2024) - 6/10
**30.09. festival Fear / Strah (Erhad Mašović, 2024) - 5/10
**30.09. festival No Milk Today (Lazar Bačkonja, 2024) - 4/10
**30.09. festival Eat Me / Jedi me (Milana Miljković, 2024) - 5/10
**30.09. festival King of Nothing / Kralj ničega (Aleksa Gajić, 2024) - 8/10