kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Uz životinje smo se kroz basne naučili o etici i mudrosti, u bajkama su se često ponašale bolje od ljudi, a nad njihovim sudbinama smo možda po prvi put zaplakali od tuge, a ne da signaliziramo neku svoju potrebu. Moja „trauma iz detinjstva“ bio je Stari Žuća iz istoimenog romana Freda Gipsona: hrabri i verni porodični pas se za svoje ljude žrtvovao i na kraju umro od besnila. Životinje, a naročito psi, nisu prolazili ništa bolje ni u literaturi za nešto stariju decu i tinejdžere – čak iako na kraju prežive, dotle se namuče. Uostalom, setimo se Džeka Londona i njegovih pasjih junaka koji se uvek, svim iskušenjima uprkos, trude da zadovolje svoje gazde i služe im kao najverniji prijatelji.
Ako smo već utvrdili da je čoveku pas zaista najbolji prijatelj, usudimo se biti malo bezobrazni i duhoviti, pa recimo da su posebnoj vrsti ljudi, piscima, najbolji prijatelji i najvernije sluge lektori i urednici. Pisac-mentor, urednica-prijateljica i četvoronožni nežni div (doga u crno-beloj „arlekin“ varijanti boja) susreću se u novom filmu Skota Mekgehija i Dejvida Sigela The Friend koji je zapravo ekranizacija romana Sigrid Nunjez.
„Hoće li pas preživeti?“ Tim pitanjem koje smo i mi sami retorički postavljali čitajući tužne priče i gledajući tužne filmove sa životinjama otvara se i naracija u filmu. Naracije će biti dosta, pomalo će opterećivati film i podsećati nas da je u pitanju adaptacija književnog dela, ali makar će ona biti vrlo filmski pismeno izvedena, što ne treba da čudi od Mekgehija i Sigela kojima adaptacije književnih predložaka vrlo dobro idu.
Sledeća scena vodi nas na privatnu večeru za finu njujoršku gospodu na kojoj pisac Volter (Bil Marej) „drži slovo“ o Andersenu. Šarmantan je on i duhovit, ali to ga neće izvući od makar verbalne opaske jedne gošće koja će ga upozoriti da je u svoju interpretaciju učitao i fantaziju o silovanju.
Voltera ćemo nastaviti da upoznajemo kroz ceo film, bez obzira što već u sledećoj sekvenci saznajemo da se on ubio, ostavivši za sobom dve bivše žene (igraju ih Karla Gugino i Noma Dumizveni), kćerku Val (Sara Pidžen) s kojom nije bio u najboljim odnosima, gomilu bivših ljubavnica, obožavatelja, obožavateljica i prijateljima kojima će njegova veština s rečima nedostajati. Bil Marej će nastaviti da ga igra u flešbek-scenama.
Među ucveljenima je i njegova najbliža saradnica i prijateljica Ajris (Naomi Vots), i sama spisateljica koja pati od kontinualne blokade. Njoj je, polu-zvanično, u amanet ostavljeno da uredi njegovu prepisku za knjigu, te da to učini zajedno sa Val koja treba da „ispeče zanat“. To je Ajris sve mogla da očekuje, ali jedan drugi „poklon“ u piščevom nezvaničnom testamentu – nije.
U pitanju je Apolo, gospodin od nekih šest godina, navodno finih manira, u smislu da nije preglasan i ne pravi štetu po kući, ali tužan nakon gazdine smrti. On je „pripao“ Ajris zato što ona voli životinje, a čini se da veliki pisac nije uspeo da pronađe razliku između mačke i doge od metar visine. A budući da smo u Njujorku gde spisateljica, lektorka i povremena profesorka kreativnog pisanja ne može da kupi stan, već je primorana da živi u zgradi gde psi nisu dozvoljeni – eto još jedne potencijalne frke. Nema veze što se domar čini kao dobar čovek i što komšinici (En Dod) pas ni najmanje ne smeta, pravila su pravila.
Ajris, dakle, mora da se potrudi da Apolu nađe novi dom, ali joj on brzo prirasta srcu. Oni će zajedno naučiti ponešto o žalovanju, prevladavanju tuge, nastavljanju sa životom i – o Volteru čija je persona očito bila i ostala toliko velika da se čak i nakon smrti oseća njegovo prisustvo.
Zvuči kao tipski film o životu s tugom i nakon gubitka u kojem životinja postaje neka vrsta supstituta za osobu koju smo izgubili. Iako je taj kliše oproban ne samo u filmu, nego i u životu, to ga ne čini ništa manje klišeom. Uz malo literarnih pretenzija autorskog dvojca koje su svakako prisutne, ovo mi mogla da bude jedna od onih tipičnih manipulativnih „plakalica“.
Srećom, imamo glumce koje imamo. Iako je prisutan tek u epizodama, Bil Marej je prezentan i u komičnom, i u dramskom ključu, uz auru šarmantnog seronje. Naomi Vots je ta koja dobar deo filma nosi na svojim plećima, još jednom dokazujući da može da zađe u emotivne dubine. Njih dvoje su već delili ekran, recimo u filmu St Vincent Teodora Melfija, takođe jednom klišeizirano postavljenom, ali majstorski izvedenom filmu u kojem se odrasli ljudi nose sa životom, menjaju, uče i prilagođavaju novim prilikama.
Otkriće filma je, ako to može tako da se kaže, Bing koji igra Apola. On je svakako njegova duša, ogromna i topla, poput velikog psa koji vam se ugura prvo u krevet, a onda i pod kožu. Je li to gluma ili samo pojava, ali njegovo prijateljsko prisustvo je svakako lekovito, kako za Ajris, tako i za nas gledaoce. A ako smo sadašnji ili bivši „kučkari“, onda je The Friend jedno sasvim novo iskustvo na emotivnom nivou.