A Real Pain

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kada govorimo o bolu, svakome je njegov najteži i najbolniji. O nečijem tuđem, čak i onom univerzalnom, kolektivnom koji vezujemo za velike tragedije, teško da možemo da imamo pojma. Uzmimo za primer Holokaust, tragediju i planirani masovni zločin u kojem je smrtno stradalo 6 miliona ljudi, a još i više njih preživelih je njime bilo pogođeno. U doba kada poslednji preživeli umiru prirodnom smrću usled neumoljivosti biologije, možemo li zaista osetiti njihov bol?

Na to pitanje Džesi Ajzenberg pokušava da da kakav-takav odogovor u svom drugom filmu u svojstvu reditelja. A Real Pain je premijeru imao zimus na Sandensu gde je požnjeo i pohvale američkih kritičara. Na svojoj festivalskoj turneji se zaustavio i na Zagreb Film Festivalu gde je prikazan u glavnom takmičarskom programu koji obuhvata rane, prve i druge filmove autora.

Recimo odmah da A Real Pain nije, striktno govoreći, film o Holokaustu, ali se posredno dotiče patnje koju je isti prouzročio i koja se u nekom obliku seli kroz prostor i kroz vreme. Glavni događaj u ovoj „dramediji u pokretu“ je turistička tura inspirisana jevrejskim nasleđem Poljske za malu grupu ljudi, većinom Amerikanaca i većinom jevrejskog porekla. Holokaust će svakako biti jedna od tema ture koju vodi britanski istoričar specijalizovan za Istočnu Evropu Džejms (Vil Šarp), a koja će voditi od Varšave do Lublina i koncentracionog logora Majdanek.

Naše protagoniste, braću od stričeva Dejvida (Ajzenberg) i Bendžija (Kiran Kalkin), upoznajemo, pak, u Njujorku. Nervozni Dejvid se vozi taksijem na aerodrom i sve vreme ostavlja poruke Bendžiju na telefonskoj sekretarici na koje ovaj ne odgovara. On, pak, čeka na aerodromu zato što je došao ranije, ne iz straha da će propustiti let, već zato što voli da visi na aerodromu, posmatra ljude i sa njima upada u kratke, površne i ugodne razgovore.

Dejvid je, dakle, onaj odgovorni na rubu nervnog sloma, a Benži onaj šašavi koji se smiruje pušenjem trave i zna da bude nepredvidljiv. Odlazak na zajedničko proputovanje po Poljskoj je njihovo prvo druženje u nekoliko meseci iz prostog razloga što je Dejvid zauzet poslom i porodičnim životom, a Bendži inače suviše lenj ili depresivan da bi uradio nešto od svog života, čak i održavao kontakt sa svojim rođakom, iako su u detinjstvu i mladosti njih dvojica bili bliski poput blizanaca. Razlog za putovanje je njihova komemoracija za njihovu nedavno preminulu baku Dori koja se rodila u Poljskoj, pomoću „hiljadu čuda“ preživela Holokaust, došla u Ameriku i tamo izgradila život i zasnovala porodicu.

Ostatak grupe čine sveže razvedena žena Marša (Dženifer Grej) koja turnejom želi da oda počast svojoj majci koja je takođe preživela Holokaust, penzioneri Mark (Daniel Oreskes) i Dajen (Liza Sadovi) u poseti rodnom kraju Markovog dede koji je u Ameriku došao pre rata, te Elož (Kurt Egjiavan), čovek koji je kao dečak preživeo genocid u Ruandi i povezao se s jevrejskim iskustvom tragedije za vreme Drugog svetskog rata da je prešao na Judaizam.

Blesav kakav je, i jednako tako sklon promenama raspoloženja, Bendži će svakog od njih na smenu izazivati zasmejavati ili od njih tražiti nekakvo saosećanje. Jasno nam je da s njime nije sve u redu, sve zapravo ukazuje na maničnu depresiju, što će zabrinutog i kompulsivno-opsesivnog Dejvida često dovoditi u situacije da se ostalima izvinjava i da „vadi fleke“.

Biće tu šaljivog poštovanja prema borbi ustanika u varšavskom getu, upoznavanja s jevrejskim običajima na najstarijem jevrejskom grobu u Evropi, spoznaje da je Lublin bio kulturni centar Jevreja u Istočnoj Evropi, kao i one da se Majdanek nalazi na samo par kilometara od njega, a i da je spletom okolnosti hitnog nacističkog povlačenja danas dobro očuvan, pa se u njemu tragovi Holokausta vide bolje nego u poznatijem Aušvicu. Biće i propuštanja vozova, nervnih slomova, džoinata na krovovima hotela i susreta s ljudima koji žive u današnjoj Poljskoj. Malo smeha, malo suza, a najviše od svega – empatije.

Da, upravo je empatija u centru ove roud-muvi psihološke komedije, a Džesi Ajzenberg nas kao autor tera da se zapitamo jesmo li zaista toliko uronjeni u svoje boli svakodnevnog, običnog života da bol koji su doživele generacije naših predaka više ne možemo ni da pojmimo, već samo da komemoriramo uz više ili manje statistike. S tim u vezi, i Poljska je predstavljena slojevito, realistično, podalje od simplifikovanih klišea „doline suza“ i mesta vekovne patnje, ali i bez preterane, turističke egzotike.

Glumački, Ajzenberg i Kalkin nose ceo film, na smenu jedan, pa drugi. Teoretski, Kalkin je dobio „mesnatiji“ lik s kojim može više da se približava karikaturi zgubidana i depresivca koji ipak ima nekog šarma, ili ga je makar imao, dok Džesi Ajzenberg egzistira u nekom „srednjem registru“ anksioze čoveka koji počinje da se gubi u žrvnju vlastitog, običnog života koji svejedno mora da živi iz dana u dan i iz kruga u krug onako kako jedino zna i ume. Zapravo, ima tu neka nota neurotičnog Vudija Alena kod obojice, ali kod Ajzenberga ipak više (Kalkin za potrebe lika skreće u nepristojnost povremeno), što je zapravo i sam Vudi Alen primetio u glumcu kada ga je odabrao za Cafe Society.

Režijski, pak, A Real Pain je fino odmeren film u kojem zapravo i nema puno prostora za grešku. Ajzenberg je s te strane dovoljno mudar da „ne traži vraga“ i „ne izmišlja toplu vodu“, već da igra na sigurno i postavlja situaciju kao pozadinu za dvojicu likova koji moraju da se suoče sami sa sobom, jedan sa drugim, ali i sa životom kao takvim. Ako se filmu može ponešto i zameriti, onda bi to mogla biti skoro sveprisutna, neoklasična „pijetetna“ muzika koja nas, možda i nepotrebno, podseća da njihova „tura“ nije bila zamišljena kao naročito prijatno iskustvo. Ali i pored toga, A Real Pain je dosta dobar film.

A Film a Week - Valentina and the MUOSters / Valentina e i MUOStri

 previously published on Cineuropa

In her previous three mid- and feature-length documentaries, all of which were co-directed with other collaborators, Francesca Scalisi tackled a number of topics, such as microcosms disappearing in our ever-changing world (Bath People, 2015), staying in your home even when it’s falling apart (Half Life in Fukushima, 2018) and a young woman torn between tradition and modernity and between an imperative to obey the rules and an urge to break free (Digitalkarma, 2019). Her newest feature-length documentary Valentina and the MUOSters, world-premiered in this year’s Visions du Réel’s National Competition where it won a Special Jury Prize and now screened in DOK Leipzig’s International Competition Documentary Film section, is a synthesis of the various motifs explored in her previous three works. Interestingly, it’s also Scalisi’s first solo work in feature-length format.

Our titular protagonist is a 26-year-old woman living with her parents in her native village of Niscemi in Sicily. She has never moved out of her home, never had a job nor a driver’s licence to travel from her family’s farmhouse to the centre of the village. She still has her hobbies, like crocheting woollen flowers and walking to the woods to her favourite ancient oak tree, and she still dreams of moving away and finding a job as a cook. But she has put them on hold in order to be close to her ageing parents, by whom she’s constantly scolded, either for being too unrealistic in her desires, or too lacking in ambition.

The second part of the film’s title is a play on an acronym. MUOS is a satellite communication system established, operated and guarded by American soldiers, which serves the military purpose of spying on other armies’ movements in the Mediterranean and Central Asian regions, and, more recently, on a spy-drone launching base. The locals, however, see it as a health hazard, mainly because of the strong electromagnetic waves its antennas transmit. The antennas themselves can constantly be heard, since their humming is louder than natural sounds, which leads the few remaining locals to suspect they might just be responsible for all the droughts and forest fires. Their protests, however, bear little fruit, regardless of the political “colours” the protesters wear. Will Valentina ever free herself from this place and from the role of an eternally clumsy child, imposed on her by her parents?

Valentina and the MUOSters echoes the work of two great contemporary masters of Italian documentary filmmaking: Gianfranco Rossi (the portrait of a small community caught up in the turmoil of global events brings Fire at Sea to mind) and Roberto Minervini, especially his opus about people on the margins of society in the American South. But Francesca Scalisi opts for a more intimate approach, centred on her protagonist and her immediate surroundings. In this respect, the cinematography of the director’s regular collaborator Stefania Bona, who adopts a boxy 4:3 aspect ratio, foregrounds Valentina to the fullest, whilst also getting the most out of the usually barren landscape. But the real “MVP” among the film crew is composer and sound designer Olga Kokcharova, whose work in both departments creates the perfect synergy of droning noise, reminding us that Valentina and her family feel constantly threatened by a situation which far exceeds their ability to change it.

Lee

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Čini se da će za 2024. godinu Lee Miller ponijeti titulu nanovo otkrivene povijesne ličnosti. Prvo je protagonistica filma Alexa Garlanda nazvana po njoj, nimalo slučajno, budući da je i fikcionalna, distopijska Lee Miller, baš kao i ona povijesna, bila ratna foto-reporterka, a sada nam je u kina došao i biografski film Lee u režiji poznate direktorice fotografije Ellen Kuras. Cinici bi rekli da smo tako dobili „priču o porijeklu” heroine, ali, ironije li, film Lee je stariji od Garlandova Građanskog rata: Svakom carstvu dođe kraj, a i produkcija je započeta dosta ranije, s glavnom glumicom i producenticom Kate Winslet kao motorom iste. Produkcija je zapravo bila problematična, naročito njen razvojni dio slaganja financijske konstrukcije. Kuras i Winslet su imale sreću da im je sin Lee Miller, ujedno i autor njene biografije „Životi Lee Miller”, Antony Penrose, dozvolio pristup kompletnoj majčinoj arhivi, uključujući i neobjavljene radove, ali je svejedno scenarij preživio nekoliko „ruku” i prekrajanja. Problema je bilo i na snimanju koje se odvijalo u Hrvatskoj i Mađarskoj: glavna glumica se povrijedila na probi još prvog dana, pa je došlo do odlaganja i povećanja troškova. Navodno je sama Kate Winslet vlastitim sredstvima platila dva tjedna plaće za glumce i ekipu kako bi se zatvorila financijska konstrukcija.
No, prije nego li pređemo na film, upoznajmo se s njegovom protagonisticom. Rođena u okolici New Yorka, Lee Miller prvo se proslavila kao model, u djetinjstvu svome ocu, pasioniranom fotografu, kasnije u svijetu visoke mode. Upoznavši proces s jedne strane objektiva, riješila je da ga upozna i s druge, zbog čega je studirala u New Yorku i Parizu, bila učenica, muza i ljubavnica Mana Raya, prijateljevala s nadrealistima i općenito umjetnicima kao što su Pablo Picasso, Paul Éluard, Jean Cocteau i Solange d'Ayen, između ostalih. Bila je udana za egipatskog inženjera Aziza Elouija Beya, putovala svijetom, kasnije je upoznala i svog drugog supruga, slikara, kustosa i galerista Rolanda Penrosea s kojim se preselila u London, gdje ih je i zatekao početak Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Bitke za Britaniju, Miller je radila za londonski Vogue za koji je fotografirala kako se obični ljudi nose s ubojitim zračnim udarima. Od 1944. godine do kraja rata pratila je savezničke trupe, snimila bitku za Saint-Malo, prvo korištenje napalma, oslobođenje Pariza, njemačke koncentracijske logore Dachau i Buchenwald, Hitlerov osobni stan u Minhenu, te život u Austriji i Mađarskoj odmah nakon rata. Nakon toga, vratila se u Veliku Britaniju, udala za Penrosea, par se skrasio na imanju u Istočnom Sussexu koje su posjećivali umjetnici, osim ranije navedenih, još i Henry Moore i Max Ernst, između ostalih. Sve je manje radila, navodno je patila od depresije i posttraumatskog stresa. Umrla je 1977. godine od raka pluća. Zbog toga se odluka Kate Winslet, Ellen Kuras i tima scenarista da radnju otvore na istom tom imanju 1978. godine, gdje ostarjela Lee Miller (Winslet, naravno) daje intervju mladom novinaru (Josh O'Connor), uz čašicu džina i cigaretu u ustima, prebirući po fotografijama i zauzimajući defenzivni stav, čini pomalo besmislenom. Međutim, „naplatu” će taj postupak, tako tipičan za biografske filmove britanskog porijekla ili makar tipa, koji ostatak radnje šalje u „flashback”, a protagonistu dodjeljuje i ulogu naratora, dobiti na kraju. Tada se naime otkrije identitet mladog novinara kao Antonyja Penrosea, dakle Leeina sina i baštinika koji još uvijek ima nešto što bi zamjerio svojoj majci. To možda ima nekog smisla ako ostanemo uz odjavnu špicu dovoljno dugo da pročitamo tekstualnu karticu koja nas informira da Miller nije izlagala svoje najpoznatije „ratne radove” nakon rata, već ih je Antony otkrio prebirući po majčinim stvarima nakon njezine smrti, ali svejedno se čini u najmanju ruku nategnutim. Između toga, pak, dobivamo tipičan, raskošan biografski film u tri čina o životu i radu Lee Miller prije rata, za vrijeme „blica” u Londonu, te u završnoj fazi rata u Europi. Upoznajemo ju kao mladu, slobodnu i nesputanu ženu negdje na jugu Francuske gdje se odmara u vili sa svojim prijateljima Solange (Marion Cotillard), Jeanom (Patrick Mille), Paulom (Vincent Colombe) i Nouche (Noémie Merlant). Društvu se priključuje i naočiti londonski galerist Roland Penrose (Alexander Skarsgard) i između njih dvoje zaiskri, dok ostatak društva pretresa dnevnu politiku i denuncira Hitlera kao luđaka za kojeg je čudo da je i toliko potrajao na sceni. Novopečeni par seli se u London, gdje ih zatječe rat. Zbog prigovora savjesti, Roland dobiva poziciju u civilnoj zaštiti i zadatak da dizajnira kamuflažne uniforme. Kako je Lee suviše samosvjesna da bi sjedila doma, čekala u redovima, izigravala domaćicu i povremeni model svom partneru, ona pokušava naći posao, što joj i polazi za rukom u londonskoj redakciji magazina Vogue. Iako se jedan od urednika tomu protivi, glavna urednica Withers (Andrea Riseborough) prihvaća je i daje joj podršku i sve zanimljivije zadatke kojima modni magazin pokušava pomoći Britaniji u ratnim naporima, a sebi osigurati egzistenciju iz broja u broj. Na poslu Lee upoznaje i američkog kolegu Davida Schermana (Andy Samberg) koji će joj kasnije postati partner u poslu. Njih dvoje će se ponovo sresti na francuskom ratištu i ostati skupa na radnim zadacima do kraja, sve se više dovijajući kako da svoj angažman produže. David za to ima poslovne razloge, a Lee osobne jer želi pronaći svog prijatelja Jeana d'Ayena koji je nestao u koncentracijskom logoru, te to nametnuti kao temu i društveni problem, nasuprot pobjedničkoj euforiji.
Lee Miller kao povijesna ličnost, pored toga što je bila nesvakidašnja osobnost i nalazila se svojom zaslugom u zanimljivim vremenima na zanimljivim mjestima, te zbog toga postala sinonim za svoju profesiju, nosi i određeni simbolički značaj. S obzirom da je bila prva žena u poslu koji se i danas smatra dominantno „muškim”, nije je teško iskomunicirati kao primjer snažne i slobodne žene koja sama donosi odluke i tako postaje gospodarica svoje sudbine, što je ideal feminizma, kako onog starijeg, tako i onog novijeg. Stoga je logično da su je Ellen Kuras i Kate Winslet izabrale kao ličnost o kojoj bi valjalo snimiti film: prva bi tako polučila dugometražni igrani redateljski debi, a druga odigrala povijesnu ličnost, a sve to bi se dešavalo u #metoo eri, zbog čega bi publika i kritika mogle biti blagonaklone. U tom smislu, Lee je autorski konzervativan film, fokusiran na školska rješenja od strukturiranja preko pisanja dijaloga do režije usmjerene na dvije stvari: maksimizaciju produkcijskih vrednota kroz bogatu scenografiju, kostim i rekvizitu, iako su lokacije „zamjenske” i računalno dorađene, te na izvlačenje maksimalnog efekta od zvjezdane glumačke postave. U tom smislu, neke nominacije u sezoni nagrada ne bi smjele začuditi, budući da se ovako koncipirani filmovi i inače snimaju s nagradama u mislima.
Vjerojatno je u tom smislu najveći favorit Kate Winslet u naslovnoj ulozi, ali tu dolazimo do jednog problema inherentnog za biografske filmove čija radnja ili linije radnje imaju veliki vremenski raspon ili disparitet. Naime, glumica je za ulogu mlade Lee morala biti digitalno podmlađena, a za ulogu stare – postarana. Proces je izveden solidno, ali se odjeke istog nije moglo izbjeći u kretnjama, naročito onima snimljenima u širim planovima. Srećom, Winslet može biti „ona prava” u ključnom periodu Leeina života, što je ujedno i emocionalno najzahtjevniji i najviše akcentirani dio filma – onaj kada ona s kolegom prati vojsku po ratištu. Unekoliko „oscarovsku” scenu ima i Marion Cotillard kao Solange d'Ayen, kada ju naslovna junakinja pronađe shrvanu u friško oslobođenom Parizu. Dominantno komičar Andy Samberg odlično se snalazi u dramskoj ulozi pristojnog i dobrohotnog, ali pomalo smotanog američkog foto-reportera Davida, a izvan svog uobičajenog tipa je i Alexander Skarsgard, inače poznat po hladnim i muževnim rolama, koji ovdje igra profinjenog, toplog i unekoliko mekog Rolanda.
Ako zanemarimo pakiranje filma u „flashback” i nepotrebnog otvaranja teme potencijalne majčinske odgovornosti ili čak krivice, ostaje nam sasvim solidna „glavnina” filma. Razlog tomu je svakako pristup foto-arhivi koju je ekipa imala, ali i redateljičino razumijevanje kako zanata, tako i psihologije fotografije, te razumijevanje između nje i njene glavne glumice i producentice, budući da su njih dvije već surađivale ranije na filmovima Vječni sjaj nepobjedivog uma redatelja Michela Gondryja i Mali kaos redatelja Alana Rickmana. Lee zbog toga postaje i ostaje dosta solidan, dovoljno „mesnat”, iako pomalo odveć konvencionalan „biopik”.

How to Make Millions Before Grandma Dies / Lahn mah

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Nisu ni svi milioni isti. Evo, recimo, za milion tajlandskih bahti ne možete kupiti stan, ali možete, na primer, novi auto, čak i električni, ili možete pokrenuti nekakav samostalni mikro-biznis. Uostalom, i mi smo bili najsiromašniji kad smo imali milione i čak milijarde. Ako ste premladi da se setite hiperinflacije, slobodno pitajte nekog starijeg. Ili nemojte.

Natrag na stambeno pitanje. Ono se na Balkanu, a sve više i drugde po svetu, rešava po sistemu kad umre baba najstarije unuče nasledi njenu sobu. Druge varijante su, ako baba još uvek ima svoj stan ili kuću, ugovori o doživotnom izdržavanju oko kojih se otima sva šira rodbina. Što može biti veselo ako je baba inteligentna, prisebna i makar malo skot po prirodi da ih pujda jedne protiv drugih i ucenjuje.

Nije to tako samo u Evropi nego, eto nam povratka na prvi pasus, i na Tajlandu odakle nam dolazi film How to Make Millions Before Grandma Dies u režiji Pata Bunitipata i po scenariju koji je napisao zajedno s Todsaponom Tiptinakornom. Film je postao ogroman, višemilionski (namerno, namerno!) bioskopski hit ne samo na Tajlandu, već i širom Jugoistočne Azije, drugde po svetu je zaigrao na Netfliksu uz topao prijem i pozitivne kritike, ali je pohodio i neke festivale, između ostalih i Zagreb Film Festival na kojem smo ga i uhvatili.

Porodicu koja će uskoro postati posvađana upoznajemo na dedinom grobu na praznik nalik Zadušnicama ili Danu mrtvih kada se grobovi preminulih bliskih osoba posećuju, čiste i posipaju cvetnim laticama. Em (Putipong Asaratanakul) je, kao što mladiću i priliči u takvim situacijama, prisutan samo telom, dok je duhom u igricama, sa slušalicama na ušima i pogledom uperenim prema mobilnom telefonu. Njegova majka (Sarinrat Tomas) pokušava da balansira između njega i babe (Uša Seamkum) uvek spremne da mu „udeli“ grdnju, što babama kao takvima i priliči. Ujaci su, pak, posebna priča, stariji Kiang (Sanja Kunakorn) ganja novac na berzi i snobovski stil života, dok je mlađi Soei (Pongsatorn Džongvilas) kockar u dugovima, grebator i propalica, ali tome uprkos, ili baš zbog toga, uživa simpatije svoje majke.

Okidač zapleta je babina povreda na groblju zbog čega dospeva u bolnicu u kojoj doktori konstatuju da joj je ta povreda još i najmanji zdravstveni problem. Baba, naime, ima rak i još možda godinu dana života, ali to doktori ne kažu njoj, nego njenoj deci koja se dogovaraju da od nje to kriju. Em kojem karijera „gejming strimera“ zbog koje je napustio studije baš i ne ide po planu u smislu gledanosti i zarade od svoje rođake s očeve strane Mui (Tontavan Tantivejakul) dobija ideju. Mui se, naime, brinula o svom dedi i od njega nasledila kuću, pa zašto Em to ne bi pokušao sa svojom babom. Konkurencija je, međutim, žestoka, ne toliko zbog majke čiju žrtvu baba i ne vidi, koliko zbog dvojice beskurupuloznih ujaka.

Emu u prilog ne ide ni to što je od tinejdžerskog doba nadalje u priličnoj meri ignorisao svoju baku iako ga je ona zapravo odgojila. Takođe, po njega nije zgodno ni to što je, čini se, protraćio svoj mladi život na gluposti. Ali kako vreme prolazi, on i baba se zapravo organski saživljavaju i njihov aranžman, ma koliko otvoreno transakcioni bio na početku, postaje sve više vođen emocijama, a sve manje finansijama.

How To Make Millions Before Grandma Dies iz ovog opisa zvuči kao film koji se može okrenuti ili na komediju ili na melodramu, na smeh ili na suze. Štos je što reditelj Pat Bunitipat uspeva da okrene na oba i da to pritom ne deluje usiljeno, namešteno i lažno. Otkrića i preokreti situacije su u scenariju fantastično tempirana, a režijom se iz njih izvlači maksimum emotivnog efekta. Sve to je pritom garnirano i finim detaljima okruženjima kineske četvrti u Bankoku (klan je, naime, kineskog porekla), kao i detaljima klasnih razlika i razlika u stilovima života između njegovih članova, dok se „tajne putanje“ porodične dinamike diktirane patrijarhatom i blizinom krvnog srodstva polako i diskretno otkrivaju kroz vreme.

Film odlično nose i glumci koji svoje likove igraju s merom i stilom. Putipong Asaratanakul savršeno nosi transformaciju Ema od groznog do više nego pristojnog mladog čoveka, dok Uša Seamkum uverljivo igra staricu koja kopni. Ostatak glumaca savršeno dozira svoje likove koji ni na trenutak ne klize do karikature, već ostaju potpuno životni i deluju stvarno i autentično, i to ne samo u kontekstu Tajlanda ili Azije. Njihov trud je, između ostalog, i razlog zašto i smeh i suze u filmu deluju apsolutno zasluženo i zavređeno.

Doduše, s trajanjem od malo preko dva sata i par rukavaca u koje radnja nakratko skreće, ali ih nikada ne ispituje onoliko koliko bi mogla, čini se da je How To Make Millions Before Grandma Dies pomalo i predimenzioniran film. Takođe, film baš i nije neki primer suptilnosti u smislu šta propoveda i kao to pripoveda. Ali taj manjak suptilnosti film nadoknađuje čistom, dubokom i beskompromisno iskrenom emocijom koju malo koji film ima danas.

A Film a Week - Flowers of Ukraine / Kwiaty Ukrainy

 previously published on Cineuropa

Major historical events can also change the lives of marginalised people. One such person is the protagonist of Adelina Borets’ debut feature-length documentary Flowers of Ukraine: an elderly lady called Natalia who has probably spent all of her life on the fringes of society. The event in question is the Russian invasion of Ukraine in 2022, which makes the premiere of Borets’ film, the opening movie in DOK Leipzig’s International Documentary Competition, a very timely one.

Borets opens her film with a series of shots of high-rises taken from ground level in a Kiev neighbourhood, followed by a reverse angle shot revealing the main seat of the action: a cluster of humble little houses which are basically shacks on a plot of land. One of these is occupied by Natalia, an elderly lady who’s full of life and who spends most of her time in her yard full of flowers, fruit and vegetables, where goats roam freely and chickens lay eggs. The atmosphere here is joyful and sees her living with a man of Russian origin nicknamed Kitty and often visited by her family members, including her teenage granddaughter Eva and her neighbours. The year is 2021, and the commune’s primary concern is a property development company’s attempts to drive them out in order to build a private kindergarten on their plot. Natalia sees her legal battle to keep her land as equal to the Ukrainian struggle to keep their language and faith during Soviet times.

Then, full-scale war breaks out and everything changes. Kitty tries to run away to Lviv, while Natalia is determined to stay on her land, for better or for worse. She doesn’t lose hope, and even joins the local territorial army on non-combat assignments, such as clearing rubble and providing help for those most in need. Her seemingly carefree attitude becomes an act of resistance towards a situation which is getting harder day by day.

Borets adopts the observational style and point of view of her protagonist, showing sympathy for Natalia and her causes without feeling the need to pass comment from an external position. The horrors of war unfold slowly and naturally, at the pace of Natalia’s own life, but there’s also a lot of poetry to be found in seemingly small and mundane things, such as blooming flowers, casual conversations and the cycle of life that goes on and provides optimism.

In this respect, special mention should definitely be given to cinematographers Bohdan Rozumnyi and Bohdan Borysenko, who always seem to be in the right place to capture what’s going on and to execute an array of impressive panning shots. The editing duo consisting of Agata Cierniak and Mateusz Wojtyński should also be congratulated for their tight work when it comes to highlighting the contrasts between the protagonist’s challenges and optimism, all with a sense of rhythm, at a moderate pace and within a restricted runtime of just 70 minutes. The DakhaBrakha quartet’s music, meanwhile, varying from joyful ethno to tense electronica, provides an emotional landscape to complement its visual one.

Ultimately, Flowers of Ukraine is a film about war and destruction. But more than that, it’s an ode to the honest and adamant human spirit and to life and nature which keeps on going, in spite of all hardship.

A Film a Week - Sisam / Sisamu

 previously published on Asian Movie Pulse

It is a piece of public knowledge that the Japanese master filmmaker Akira Kurosawa inspired the Hollywood filmmakers from John Sturges (“The Magnificent Seven”, 1960, was basically a re-contextualized remake of “Seven Samurai”) to George Lucas whose original “Star Wars” (1977) was “The Hidden Fortress” (1957) in space. Just as well, Kurosawa himself was inspired by the literature coming from the West, from Shakespeare to the Russian classics, and s lot of his work is based on their writings.

Once again, the western world comes back as an inspiration for a Japanese filmmaker, but this time in the form of Kevin Costner’s “Dances with Wolves” (1990) which got a Japanese “reading” from the scriptwriter Masaya Ozaki and the director Hiroyuki Nakao with “Sisam”. After the national premiere in mid-September, the film was selected for Hawaii International Film Festival where it has the international premiere.

Hokaido, Edo period. Matsumae clan prospers from the trade with the indigenous Ainu people. Kojiro (Kanichiro Sato) is the younger son of the late clan retainer and he is getting ready to assume his first samurai duty at the trading post where his older brother Einosuke (Takahiro Miura) already serves. The post is supposedly peaceful, although Kojiro senses that their business is not exactly a fair trade. One night, Einosuke catches the clan servant Zensuke (Masato Wada) in the warehouse acting like a spy or a thief and gets mortally wounded in the altercation. Kojiro swears to avenge his brother and promptly gets to the action, tracks Zensuke down, but also gets wounded in combat with him.

He is found by the Ainu locals and gets nursed back to health in the house of the village chieftain. Kojiro learns the new language, culture and the way of life, while also finding out the scope of the Yamato colonization of the Ainu lands, the danger the new gold-mining trade poses to the salmon-bearing rivers and his own clan’s dirty role in it. The day of reckoning is approaching and our hero has to choose between the samurai code and the loyalty to the people who saved his life…

The title “Sisam” comes from the Ainu-language term for the neighbour, which also defines the principal topic of the film, whether the tolerance between the peoples is possible in the colonial and exploitative framework. Although it verbally takes the strong anti-colonial stance, Nakao’s film is more easily translatable to the American 90s westerns with its “benevolent exoticism” towards the natives, while never drifting too far away from the hero and its journey of moral dilemma towards the goal of realization.

On the other hand, the director Nakao matches the components of a “small movie” (such as pretty basic locations, Miki Ogawa’s largely hand-held camerawork and natural lighting) with a sense of spectacle. For the latter, the kudos go to the production designer Kei Itsutsuji, the costume designer Tsuyoshi Takahashi and especially to the composers Nobuko Toda and Kazuma Jinnouchi whose fully orchestral score brings the sense of an epic.

Acting-wise, there is a bit of phoniness here, which is expected from such historical spectacles with a broad take. However, to the actors’ defence, it is not their fault, since the script is not exactly rich in the terms of the depth of the characters, with only a couple noble exceptions like Zensuke and the Ainu widow Rikianno, but their motivational complexity is introduced mainly to serve the plot and its twists. Kanichiro Sato certainly has the star power to carry the load of the troubled hero-in-the-making, but he also tends to act in broad strokes which sometimes results in over-expressiveness.

In the end, “Sisam” is a solid, competently made piece of filmmaking, but not exactly a masterpiece. However, the merits it will be judged by the audiences lie somewhere else, in its setting and its topic, so it could serve as a conversation-starter about Japan’s imperial and colonial past.

Woman of the Hour

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda je fascinacija serijskim ubicama delom uzrokovana i time što neki od njih na prvi pogled izgledaju sasvim normalno, neretko čak i simpatično. Ted Bandi je svoje žrtve isprva uspešno zavodio. Ričard Ramirez je imao svoje „grupi-devojke“ na suđenjima. Rodni Alkala je, na primer, usred svog ubilačkog pohoda gostovao u „dejting“-kvizu i tamo „pobedio“, odnosno „osvojio“ sastanak sa devojkom.

Ona, u to doba inače glumica u „lovu“ na uloge, Šeril Bredšo je zapravo sastanak ubrzo odbila jer joj se Rodni učinio suviše čudnim jednom kada su se zapravo upoznali. Woman of the Hour, rediteljski debi glumice Ane Kendrik, je film o njemu, njoj, tom momentu, jednom od najčudnijih u istoriji američke televizije, i o još ponečemu. Recimo o društvu u kojem je moguće da serijske ubice godinama haraju i o poziciji žene u tom društvu.

Kendrik otvara film u divljini Vajominga. Kroz objektiv foto-aparata posmatramo mladu ženu koja stoji ispred fascinantnih, suncem obasjanih planina i govori o sebi i kako je tu dospela čoveku koji je fotografiše. Taj čovek je Rodni Alkala (Daniel Zovato) i jasno nam je da se nesrećnica neće izvući iz njegovih kandži. Rodni je obara na zemlju, davi skoro do smrti, oživljava, pa postupak ponavlja nekoliko puta, što mu je inače bio „potpis“. Godina je 1977, što znači godinu dana pre njegovog pojavljivanja u emisiji, a dve pre njegovog hapšenja.

U Los Anđelesu 1978. godine Šeril (Kendrik) ide na još jednu audiciju koja ne prolazi dobro jer kasting-direktore mnogo više zanima njena figura i koliko je ona spremna da je pokaže nego što ih zanima njena sposobnost glume. Vraća se kući i sa komšijom Terijem (Pit Holms) sa kojim se inače sprema čavrlja o ulozi koju bi želela da dobije u lokalnom pozorištu. Zove je agentica i nudi joj pojavljivanje u popularnoj emisiji The Dating Game koja se snima u Los Anđelesu i prikazuje širom Amerike. To će joj, kaže, pomoći da je ljudi vide.

Godinu dana kasnije, u istom gradu Rodni upoznaje Ejmi (Otum Best, otkriće filma), tinejdžerku koja je pobegla od kuće, pa joj prilazi da je fotografiše za svoj portfolio. Ona zna da je u pitanju nekakva igra, ali na nju pristaje jer joj se Alkala čini dovoljno bezopasno. Scenarista Ian Mekdonald i Ana Kendrik će se vratiti na tu epizodu kasnije, ubacivši između još par njih o Alkali, jednom njegovom ubistvu u Njujorku 60-ih i kratkom stažu u novinama u Los Anđelesu tokom kojeg ga je čak jednom posetila policija.

Glavnina radnje, pak, odvija se oko snimanja kviz-emisije. Urednik i voditelj Ed (Toni Hejl) savetuje Šeril da ne pametuje mnogo, nego da se smeška i smeje, čak joj usput bira i haljinu jer mu se ne sviđa ona u kojoj je ona došla, dok joj šminkerke kažu da su momci koji gostuju u emisiji neviđeni glupaci i da joj je najbolje da se dobro zabavi (jer to nije „sitkom“ da bi je zvali za sledeću „epizodu“) i izabere najmanju budalu među njima.

U publici u emisiji je i Lora (Nikolet Robinson) koja je prepoznala Alkalu kao tipa koji je zaveo i ubio njenu prijateljicu koju godinu ranije. Ona pokušava da na tu činjenicu alarmira prvo samu Šeril koja je ne vidi zbog reflektora uperenog prema njoj, onda svog dečka koji više veruje sistemu nego njoj, na kraju i čuvara studija kako bi on ili neko iz produkcije pozvao policiju, ali ni tu nema sreće.

Budući da mu konkurencija nije ni naročito pametna ni naročito pristojna, Rodni biva izabran od strane Šeril. Nakon snimanja je zove na piće kako bi se upoznali pre putovanja koje su osvojili kao nagradu i ona pristaje. Sastanak ide solidno, sve dok se ona ne nasmeje na neki njegov „ozbiljan“ komentar kojim je pokušao da je impresionira, pa joj on nakon toga održi predavanje kako bi ona morala da bude sigurnija u sebe i da manje glumi u životu. Šeril će tada pokušati da se izvuče i da skrati sastanak, pa onda opet da se izvuče od njegovih pokušaja da je opet nekako „dobije“ nasamo...

Za Anu Kendrik već znamo da je dobra glumica koja je sposobna da ostvari uverljivu ulogu čak i u slabijim, tipskim filmovima. Njene uloge su možda tipske, ona po pravilu igra devojku koja balansira između flertabilnosti i defanzivnog stava, uz dozu iritantnosti i glumljene površnosti, ali taj tip ponašanja koji inače društvo traži od žena, što je zapravo u fokusu ovog filma. U Danijelu Zovatu ima glumački pouzdanog partnera koji uspeva da uverljivo odigra Rodnija Alkalu u trenucima kada je simpatičan, kao i u onima u kojima je jeziv i nasilan, s posebnim akcentom na prelaze između.

Ono što, međutim, do sada nismo znali o Ani Kendrik je to da ona ima talenta za režiju i da je sposobna da skroji više nego funkcionalan i uverljiv psihološki triler koji ima ambiciju da ide mnogo dalje od „true crime“ priče o serijskom ubici. Ona savršeno profiliše likove snimajući ih, vrlo dobro koristi filmsku muziku koja je iritantna baš onoliko koliko treba, ali i shvata da je najvažnije uhvatiti suštinu pogleda i sitnih, gotovo nevidljivih gestova jer se u ovakvom filmu o tome i radi. Preko njih ona uspeva da oslika onaj strah žene u mračnoj ulici koju neko prati, jer „muškarci se boje da će biti ismejani, a žene da će biti ubijene“, pa zato moraju konstantno da „kalibriraju“ svoje reakcije i svoje ponašanje.

S te strane, Woman of the Hour je vrlo inovativan, skoro revolucionaran film u pod-žanru u kojem je, navodno, sve već rečeno. Mnogi će ga zbog toga porediti s Finčerovim ostvarenjem Zodiac, ali će se tu najčešće zadržati na površnim, fotografskim i stilskim elementima „lažnih 70-ih“. Oba filma je, međutim, moguće gledati kao filmove paradigme i filmove koji u centar ne stavljaju ni serijskog ubicu, ni njegove žrtve, već pre svega njegove savremenike koje je susret s njim (kod Dejvida Finčera posredan, kod Ane Kendirk neposredan) obeležio, traumatizovao, stvorio im nekakvu opsesiju...

To ne znači da Ian Mekdonald i Ana Kendrik neće preceniti svoje „karte“, naprotiv. Za početak, imamo generalizaciju muškaraca koji su ili tupavi ili suviše tašti da bi verovali ženi, a ne „sistemu“, ili su, pak, patronizirajući gadovi ili potencijalni predatori. Scenarista i režiserka u filmu muškarcima, recimo oličenima u Teriju, ne priznaju pravo na grešku i pogrešno čitanje signala, e da bi se nakon opomene povukli.

Drugi problem je njihova teško odbranjiva teza da baš takvi glupi, lenji, tašti, patronizirajući i smotani muškarci zbog tih svojih osobina stvaraju sistem kroz koji će se Alkala i njegove „kolege“ stalno provlačiti. Tu se cilja na njihovu inherentnu mizoginiju, koje svakako ima, ali možda ne baš uvek i ne baš kod svakoga, a ona svakako nije „pogonsko gorivo“ za sistem. U tom smislu, onaj celi pod-zaplet s Lorom „visi“, posebno zato što je Nikolet Robinson igra u ključu „žene na ivici nervnog sloma“. Istina je po pravilu prozaičnija od toga, na sistem mnogo više utiče aljkavost u poslu i inercija nego neki koncept mizoginije, pa se Alkala i njemu slični mogu kroz njega provlačiti relativno nekažnjeno.

Ali i pored toga Woman of the Hour je zanimljiv i vrlo dobar film. A ako uzmemo u obzir da je u pitanju debi, onda ga možemo oceniti i kao impresivan.