A Film a Week - I Watched Her Grow

 previously published on Asian Movie Pulse

There is an extremely morbid joke and it goes like this. A teenager comes back home from school and smells something odd. “Mom, what’s that smelling like a rotting corpse? Mom? Mom?! MOM!!!”

The opening scene of Shea Formanes’ debut feature I Watched Her Grow is somewhat akin to that joke, as the teenage protagonist Ada (Michelle Colman Padron) comes back from the school wanting to start the conversation with her mother Mirren (Eloisa Cardona) only to receive no answer before finding her dead. The thing is, Mirren was not a regular human, but an entity crossed between a plant and a human, so her existence was known only to her daughter who centred her life around caring for her, and to their only friend, the local shopkeeper Inez (Aarti Tiwari).

Seven years later, Ada still has trouble adjusting to the life without her mother in the picture. Until one day she finds a troubled teenager Wren (Taylor Freeman) by the stream in the woods. She insists on helping her and, albeit facing some resistance in the beginning, takes her in to her home. However, the two young women are connected in some ways that could be described as supernatural.

Genre-wise, I Watched Her Grow can be described as an artsy coming of age drama laced with science fiction and fantasy wrapped in a fairy tale, which is quite an ambitious concept. Even more so if we are aware that the whole project is realized with the budget of only $10.000 and with the cast and crew consisting of non-professionals and newcomers. Formanes plots the story and times the big revelations in a sure-handed manner, aiming for parables that are not so easy to achieve even for the more experienced filmmakers. However, not all the intended parables are driven safely home, but that also comes with the territory of a young filmmaker doing a debut feature on a shoestring budget and packing it in the 67-minute format.

On the other hand, the filmmaker leads her inexperienced actresses to the emotional debts and achieves the palpable chemistry between them. That especially stands for the two leads, Michelle Colman Padron and Taylor Freeman who are forming a strong on-screen bond.

However, the technical aspects of the film leave much to be desired. The cinematography by Jen Au is quite flat, there is not even a hint of colour grading, while the editing done by a team of people including the filmmaker herself is also quite choppy. There is even a sense of time-stretching in that department with all the inserts of textual cards and longer stretches of blacked-out screen for no dramaturgical purposes. The weakest component is probably the sound that is so uneven that it renders certain parts of the dialogue inaudible.

In the end, I Watched Her Grow seems like a work of a talented and inspired amateur, or an aspiring filmmaker in desperate search for the proper funding and a proper crew. Maybe it would be easier and more effective for Formanes to have either stayed in the short format while simplifying the plot, or waited for more time to raise more funds to at least shoot some more material. This way, it all seems a bit like a compromise, but a respectable one that needs to be encouraged in order to let the future auteur grow.

Son's Will / Volja sinovljeva

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Suprotno uvriježenim predodžbama o snazi jugoslavenske kinematografije, ona na planu žanrovskog filma nije bila izuzetno jaka. Istini za volju, imali smo ratni film, onaj partizanski, nastao spajanjem sovjetskih i zapadnih uzora, ali on kao da je po pravilu tražio balans između „čistijih” žanrova akcije, avanture ili vesterna i drame, često nauštrb prvonavedenih. Imali smo i komedije koje su više bile na populističkom tragu, čak i kada su bile urbane. Filmovi mračnijih žanrova kao što su horor, triler ili fantastika predstavljali su rijetkost, po pravilu su bili skromno budžetirani i „protjerani” na televiziju. Oni su uglavnom bili inspirirani literaturom, što starijom, što novijom, narodnom ili autorskom. Tako je na primjer Đorđe Kadijević, autor kultne Leptirice, radio prema predlošcima, između ostalih, Milovana Glišića, Filipa Davida i Nikolaja Gogolja. Također, postojao je i izvor inspiracije u vidu narodne književnosti, što bajki, što epske poezije, pa je tako Vojislav Nanović 1950. pretvorio bajku Baš Čelik u film Čudotvorni mač, a Vatroslav Mimica je 1981. ekranizirao epsku pjesmu Banović Strahinja. Raspad Jugoslavije i rastakanje sistema velikih filmskih studija na republičkom ili pokrajinskom nivou nisu unijeli žanrovsku revoluciju u kinematografije zemalja nasljednica. Hrvatska je kinematografija, primjerice, cijelu deceniju i više ostala manje ili više zarobljena državnom kontrolom i dogmatskim smjernicama, kopirajući „partizansku” šprancu s izmijenjenom ideologijom. U Srbiji je bilo više autorske slobode, ali su se na žanr odlučivali tek rijetki, uglavnom mladi nadolazeći autori odrasli konzumirajući hollywoodske filmove. Pritom su se suočavali s dilemom – napraviti kompromis u vidu uvođenja dramskih, satiričnih i društveno-kritičnih elemenata radi dobivanja više „sluha” od nacionalnih fondova, ili prihvatiti ekstremna proračunska ograničenja. S digitalizacijom i relativnim pojeftinjenjem produkcijskog procesa unekoliko su zapuhali drugačiji vjetrovi, ali su žanrovski filmovi i dalje bili relativni kuriozitet i egzotika, kao primjerice horori Milana Todorovića, trileri Dejana Zečevića ili opus Stevana Filipovića, koji je s vremenom od namjernog „treša” Šejtanovog ratnika sve više skretao u otvorenu društvenu kritiku s tek elementima žanra. Revoluciju je unekoliko donio Južni vetar Miloša Avramovića koji je dokazao da je žanrovski pristup u okvirima triler-drame ipak moguć, a da se financijska ograničenja mogu prevladati upornom pripremom i pametnom postavkom stvari na svoje mjesto. Fenomen je, doduše, doveo do trenda „serijalizacije”, spajanja filmske produkcije s televizijskom, i što se tiče samog Južnog vetra, i što se tiče nekih kasnijih uradaka, poput „slučajnog” kino-hita Jedini izlaz Darka Nikolića ili biopika Nedelja Nemanje Ćeranića i Miloša Radunovića o pjevaču Džeju Ramadanovskom, koji je realiziran u ključevima filma o odrastanju i gangsterske drame o usponu i padu.

Na ovom mjestu treba apostrofirati upravo Ćeranića kao neke vrste samonikli fenomen koji je svoj rad na filmu i na televiziji do tada odvajao. Polučio je pritom nekoliko kratkometražnih žanrovskih filmova, te dugometražni prvijenac Lihvar. Ti su filmovi po pravilu nastajali u produkciji njegovog brata Aljoše i bili situirani u njihov rodni srijemski gradić Inđiju. U tom smislu Lihvar, iako je u konačnici bio neujednačen i čak pomalo šlampav, mogao je poslužiti kao „vjesnik” pojave autohtonog autora. Zapravo, Ćeranić je cijeli svoj dugometražni opus ostvario radeći na izuzetno ambicioznom projektu filma Volja sinovljeva, koji je u produkciji proveo sedam dugih godina, a sada je konačno završen uključivanjem Miloša Avramovića i njegove produkcijske kuće Režim, kao i državnog telekomunikacijskog operatera. Originalno zamišljen kao film, njegova je interna „mitologija” s vremenom rasla i širila se, pa je projekt na koncu realiziran i kao serija u osam epizoda. Od tog materijala naposljetku je montiran i film od dva i pol sata trajanja, pušten u kino-dvorane širom bivše Jugoslavije. „Serijalizacija” je svakako uzela svoj danak, ali riječ je svejedno o svojevrsnom fenomenu koji možda doprinese žanrovskoj evoluciji na ovim prostorima.

U pitanju je spoj više žanrova i njihovih pod-žanrova, od distopijskog postapokaliptičnog akcijskog filma, preko elemenata vesterna i samurajskog spektakla, pa do „epskog guslarskog filma”, što je autorova posebna kovanica. Izvore inspiracije su Ćeranić i njegov scenarist Strahinja Madžarević, s kojim je surađivao i na svojim kratkim filmovima i na Lihvaru, nalazili s raznih strana - od narodnih epskih pjesama pa do angolofonih, prije svega, ali ne isključivo hollywoodskih žanrovskih spektakala. Mogu se pronaći i utjecaji Georgea Millera i njegove sage o pobješnjelom Maxu, Waltera Hilla (najviše film Ratnici podzemlja), Johna Miliusa i njegova Conana barbarina, pa i Roberta Altmana i njegovog pomalo potcijenjenog Kvinteta. Neizbježan je i začin mlađih autora, od nezaobilaznog Tarantina, pa i Kevina Costnera, odnosno njegovog spektakularno propalog spektakla Poštar, od kojeg preuzima elaboriranost „kozmologije”. Ćeranićev cilj nije bio napraviti spektakl na tragu hollywoodskog, ali s manje novaca i zanatske pismenosti, s tek daškom balkanske, odnosno srpske „egzotike”, već tradiciju epskih, narodnih, „guslarskih” pjesama primijeniti na žanr postapokaliptične distopije. To nam je jasno već u prvoj sceni nakon uvodne naracije pokojnog Žarka Lauševića, u kojoj vidimo kako slijepi čovjek i dječak koji ga vodi tumaraju pustarom dok ne dođu do krčme. Tamo ih grupa opasnih tipova podozrivo promatra, naročito kada naruče vodu i kažu da će za nju platiti pjesmom. Slijepac je, naime, guslar, a pjesma koju pjeva je mitska Volja sinovljeva u koju, tvrde, mnogi više ne vjeruju, ali dječak „zna” da je ona, i to baš u guslarevoj verziji, prava i potpuna istina. Iako se radnja povremeno vraća u krčmu gdje guslarevo pojanje biva prekinuto nevjericom „divlje horde”, ona zapravo počinje pratiti pjesmu i račva se na dva kolosijeka, od kojih će jedan imati i „flashback” u svom okviru, a oba će se, očekivano, sresti do kraja filma.

Na tom mjestu upoznajemo našeg junaka Jovana (igra ga Igor Benčina) kojeg kroz šumu progoni grupa naoružanih ljudi, da bi ga spasilo, ali i zarobilo šumsko pleme koje ga treba za posebnu misiju. Visok, zgodan i sposoban kakav je, Jovan mora isprositi mladu u posebnom ritualu koji uključuje i preživljavanje udarca toljagom koji mu treba zadati njezin brat. Šumsko pleme ima svoje razloge zašto im je mlada potrebna i u tu svrhu su spremni i na varanje i na otmicu, a kad se ispostavi da ona nije „ona prava”, Jovan dobiva isplatu u vidu puške i municije (što je u tom svijetu najčvršća valuta). Svejedno, zadržava Anđeliju (utjelovljuje je Isidora Simijonović) kao svoju ženu, barem dok ga ona ne odvede do grada, jedinog preostalog u tom dijelu svijeta, grada koji vlada plemenima i od njih ubire danak. Jovan se uputio tamo u potrazi za svojom sestrom, odbjeglom, otetom ili nestalom.

U međuvremenu, u gradu kojim vladar vlada iz centralne kule, događa se „igra prijestolja”. Netko je napao kulu i ranio vladara koji kasnije podliježe ozljedama. Stoga na prijestolje dolazi njegov sin Despot (Stefan Vukić) čiji je prvi zadatak da pronađe i kazni ubojicu. U tome se oslanja na pomoć svoje „desne ruke”, Tuđina (Sergej Trifunović) i misterioznog Glasnika (Jovo Maksić) koji također održavaju red i krhki mir između gradskih bandi, među kojima prednjače crvenom bojom oko očiju našminkane Krvave glave i maskirani Pokisli. Ubojicu, mladu hajdučicu koja je zapravo u kulu upala u namjeri da ukrade vladarevo blago, zarobila je Marija (Marta Bjelica), pripadnica Krvavih glava i Tuđinova bivša ljubavnica, ali nije spremna da ju tek tako preda. Upravo je Marija sestra koju Jovan traži. Njihovo porijeklo saznajemo u „flashbacku”, kao priču koju Jovan priča Anđeliji. Jovan i Marija dolaze iz plemena Zrnoljudi, sada rasijanog i izgubljenog, a koje je nekada čuvalo i odgajalo nove generacije zrna pšenice. Njih dvoje su djeca poglavice Aberdara (Svetozar Cvetković) koji je plemenom vladao sigurnom rukom pozivajući se na stare običaje, a greška mu je bila ta da je u pleme primio dolutalog dječaka, Tuđina, koji ga je, kad je odrastao, izdao i stao na stranu Grada. Tuđin je prije bitke pobjegao u grad, uzevši sa sobom i Mariju, Aberdar je Jovana poslao da ju traži, prije nego što je i sam poginuo.

Film ima previše „mitologije” u smislu plemena, klanova, bandi, „institucija”, njihovih zadataka i običaja, a previše je i likova koji imaju bitnu ulogu u priči da bi sve to stalo u jedan film, makar on i bio skoro epskog formata. Ta mitologija je širena u periodu nakon što je snimljena prva, četrdesetak minuta duga, „porcija” filma prije nego što je Ćeranić ostao bez sredstava, a širena je i za potrebe rastezanja materijala na format tv-serije. Takav „produkcijski pakao”, baš kao i sama „serijalizacija”, moraju uzeti svoj danak, pa se to ovdje osjeća u nekonzistentnosti. Naime, materijal koji je prvo snimljen, onaj u filmu ispričan kroz „flashback”, dosta je umjereniji u tempu te pažljivije rađen na svakom planu, od dizajnerskog do rada s glumcima, dok ostatak u usporedbi s njime djeluje pomalo zbrzano i spetljano. Dodatni problem predstavlja „sjeckanje” i „krpljenje” od verzije za seriju do one za film, što dovodi do problema s izostavljanjem i preskakanjem dijelova intrigantne priče, kao i do preskoka u motivacijama pojedinih postupaka pojedinih likova. Iako je sam dizajn intrigantan i unikatan, vidi se da je on djelomično analogan, a djelomično digitalan, što posebno vrijedi za scene snimane u gradu i prekidane „totalima” iz podignute perspektive. Inače, scene borbi su dovoljno prljave i krvave da djeluju organski surovima, fotografija Igora Marovića upečatljiva je, baš kao i scenografija Damjana Paranosića, kostimi Ružice Bukvić i cjelokupna rekvizita, naročito u scenama na otvorenom. Dojam popravljaju i sasvim solidni efekti, što vizualni, što specijalni, ali su nesavršenosti prisutne u dizajnu zvuka. Užerežijski, Ćeranić zna gdje su mu prednosti, a gdje slabosti, posebno u srbijanskim produkcijskim uvjetima, ali u filmu ovakvog trajanja postaje očito da se redatelj u akcijskim scenama snalazi uglavnom na isti način: kamerom iz ruke, bližim kaotičnim planovima tek povemeno presječenim onim širim, te brzom montažom. Drugi Ćeranićev problem je rad s glumcima koje nije udaljio od njihovih tipskih uloga, što čak i nije toliki problem s obzirom da su ovdje likovi tipski, preuzeti iz mnoštva žanrovskih filmova. Sa svoje strane, scenarist Strahinja Madžarević je doprinjeo pažljivo raspisanim dijalozima na jeziku koji pronalazi pravi balans između književnog i govornog, starovremenskog i modernog, bez upliva kolokvijalizama za razbijanje okoštalosti. Neki glumci se, pak, oslanjaju na svoje potpisne trikove, kao Sergej Trifunović sa svojom teatralnošću i Jovo Maksić, dodajući dozu enigme svom nedovoljno profiliranom Glasniku. Braća Benčina uvjerljivo igraju stoičke, „samurajske” tipove, a Svetozar Cvetković onaj mesijanski. Žrtvom, međutim, padaju glumice, i to uglavnom ne svojom greškom, već zbog nedostataka inherentnih srbijanskoj kinematografiji, posebno onoj muškoj i žanrovskoj koja najčešće nije u stanju ni osmisliti snažan ženski lik, pa ih uglavnom tretira kao nužno zlo. Tako je Isidora Simijonović svedena na „vjernu ljubu” iz narodne epike, pasivnu pomagačicu svom čovjeku, ali možda je značaj njenog lika samo njeno ime (Anđelija) zbog kojeg Jovan postaje epski heroj kao Banović Strahinja ili Mali Radojica. Veći je problem prisutan kod tretmana Marije koja ostaje nedorečena u smislu motivacije, a dodatno se usložnjava kada ona izgubi moć govora, zbog čega glumica Marta Bjelica završava u nebranom grožđu. Problem je još i veći s likom mlade hajdučice koju igra Lidija Kordić, čiji skoro nijedan postupak nije jasno motiviran. Anita Mančić i Milica Janevski imaju male, pamtljive i karakterne role, ali dosta rano u filmu i ne od presudne važnosti za razvoj radnje, pa isparavaju iz sjećanja. To, međutim, nije i ne može biti slučaj s filmom koji čak i kada je nesavršen, kada ispada iz ritma ili „premotava” integralne dijelove priče, svejedno fascinira svojom ambicioznošću.

A Film a Week - Moor / Mavr

 previously published on Cineuropa

Kazakh filmmaker Adilkhan Yerzhanov is back with his third movie this year. After the IFFR-premiered Steppenwolf and Cadet, which bowed at Tokyo, he has presented his newest work, Moor, to the global audience in the Tallinn Black Nights Film Festival’s Critics’ Picks competition. This kind of production tempo might seem too manic or “serial” for many, but it is something that Yerzhanov often does as part of his very intuitive approach that combines social realism with genre filmmaking. He realises his films through a cast comprising newcomers and more seasoned actors, and sprinkles them with references stemming from his own cinephilia.

With Moor, however, things might seem to be different, since Yerzhanov does not set the plot in the village of Karatas or the milieu of semi-silly small-time corruption. This time, we go to a big city replete with big-time corruption, garnished with references to US action movies and touching on the politically sensitive topics of Soviet and Russian wars abroad.

The first thing we learn about the protagonist, Beibaris Kumanov, aka Moor, comes from the title card informing us that he was in the combat zone in 2023 and that he deserted during rehabilitation. Against the backdrop of the synth-heavy, pulsating score by Sandro di Stefano, Yerzhanov shows us the protagonist (Berik Aitzhanov) in a therapy room with fellow veterans of different wars, who open up to the therapist. But not him – not now and not for the rest of the film – as he is so damaged from all the killings he has perpetrated that a ghost with a black face follows him around.

The path leads him back to his home country of Kazakhstan and the unnamed metropolis where his brother, nicknamed Houdini, used to live. Living up to his nickname, the brother disappeared after he got in debt with a powerful mobster (Zhandos Aibasov), who is always clad in a snakeskin jacket and who even holds sway over the police. Disregarding the danger, Moor goes to help his red-headed sister-in-law Maria (Anna Starchenko) and nephew Tom (Insar Romankov). Moor has the power of a one-man army, but his wounds prevent him from killing more people. However, this does not mean that he cannot hurt them badly.

Moor is a gem of genre cinema, carefully written and masterfully directed by Yerzhanov, who always seems to find the perfect trick, handsomely shot by Yerkinbek Ptyraliev and punchily edited by Arif Tleuzhanov. Although it is the filmmaker’s first almost completely urban-set action-thriller, Yerzhanov seems to be more at home than ever, finding the perfect nuance between neon-lit slickness and B-movie dirtiness. He also squeezes fitting performances out of all of the actors – Yerzhanov’s regular, Berik Aitzhanov, has an even more complex task than his colleagues, since his means of expression quite limited by the fact that his character never speaks, but he manages to give a great performance nonetheless through micro-gestures.

What makes Moor an especially pleasant viewing experience is the dense network of references that Yerzhanov has managed to weave into the film’s fabric. Basically, it is a story of the “Kazakh Rambo” in a typical B-movie setting, but the filmmaker has enriched it with clever nods to older and newer true masters, such as John Milius, Walter Hill, Nicolas Winding Refn, Takashi Miike and others. This is exactly the type of movie we often miss both at festivals and on the cinema listings, and represents a new stage in Yerzhanov’s already impressive career.

A Film a Week - The Mousetrap

 previously published on Cineuropa

Shots are fired, loud, tense music plays, and shouts are heard during the pitch-black opening credits of Serhii Kastornykh’s feature-length fiction debut, The Mousetrap. Before that, we only get to see the dedicatory note to the defenders of Ukraine, which should not come as a surprise, bearing in mind the filmmaker’s two previous directorial efforts were documentaries about the forging of the new Ukrainian army and the troubles that war veterans face after demobilisation. The film has premiered in the official competition of the Black Nights Film Festival in Tallinn.

The aftermath of the shoot-out leaves our hero, Anton (Yuri Kulinich, glimpsed in Natalya Vorozhbit’s Bad Roads and Oleh Sentsov’s Rhino), as the sole survivor. His leg is wounded and his arm is broken, but he is able to do a quick fix on it with some meds, a block of wood and some duct tape. However, there is a far greater danger for him: the fact that he is trapped in a small “room” in a dug-out trench that’s collapsed. All of his communication devices prove to be useless, while goods such as food, water and batteries are limited. He tries to dig himself out, but his knife cannot cut through the thick roots of the tree above him. His only company turns out to be a black mouse that he befriends and starts talking to. He might be losing his mind, but he still holds onto the hope that he could be saved…

In this regard, The Mousetrap reminds us of the myriad films in which the sole protagonist is in grave peril: stranded up in the mountains, lost at sea, buried in a coffin or locked in somewhere. We have seen many movies of this type, and they are rarely good. On the other hand, the few decent ones cannot be easily copied, since their gimmick usually works one time, and one time only. Bearing that in mind, Kastornykh is playing a game that he cannot possibly win.

On the other hand, he tries, like a brave and resourceful soldier, to make it work somehow, and for a period of time, it does. The camerawork in hand-held mode by Yura Kokol gives us a sense of the place and the only human character in it, Yuri Kulinich does his best to keep us interested in the destiny of Anton, while Kastornykh, serving as his own editor, opts for longer and more dynamic takes so the chaos of the situation feels realistic, rather than artificial. However, Hossein Mirzagholi’s musical score is a tad on the nose in an attempt to dictate how viewers should feel, and the inclusion of three additional songs in genres varying from power pop to heavy metal seems a bit over the top.

The crucial problem is the mise-en-scène rooted in genre presets. Should the filmmaker embrace the clichés and tropes of “survival cinema”, or should he be trying to subvert them, and if so, how? Ending the film satisfactorily, without stooping to “deus ex machina” devices, can also seem overly challenging. In the end, Kastornykh ticks all of the boxes of the trained viewer’s expectations and also employs a bag of well-worn tricks to stretch the material, better suited to a short movie, into a feature. All of this means that, noble intention to make an ode to Ukrainian war heroes aside, The Mousetrap does not offer much beyond what we have seen in similarly set B-movies.

Mufasa: The Lion King

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Simbinih avantura smo se već nagledali, bilo u jednom i jedinom originalu The Lion King (1994), bilo u njegovom nastavku The Lion King II: Simba‘s Pride (1998), donekle i u budalastom „međunastavku“ The Lion King 1 1/2 (2004) rađenom direktno za video-tržište. S druge strane, ponešeni uspehom svoje najnovije ideje „fotorealistične animacije“ s The Jungle Book (Džon Favro, 2016), ekipa iz studija Disney se setila da formulu okuša i sa rimejkom originala u istom stilu i sa istim rediteljem. Rezultat je bio prolazni The Lion King (Favro, 2019), impresivan više tehno-frikovima nego ljubiteljima dobre priče, ali se postavilo pitanje kuda dalje. Jer krčag ide na vodu dok se ne razbije i svaka suva drenovina se mora iscediti do kraja.

Odgovor smo dobili u vidu angažmana Berija Dženkinsa („oskarovski“ Moonlight, još i bolji If Beale Street Could Talk) za novo poglavlje u franšizi koje je centrirano oko lika epskog, ali tragičnog Mufase, a funkcioniše i kao „prikvel“ i kao „sikvel“ Favroovom „rimejku“. Pred nama je Mufasa: The Lion King.

Ali, pre nego što se pojavi Mufasa, Dženkins i scenarista Džef Nejtanson nam uspostavljaju okvir u kojem kralj Simba objavljuje svojim podanicima da će on i kraljica Nala uskoro dobiti još jednu prinovu. Dok se ona porađa na ritualnom mestu, a on mora biti uz nju, Timon i Pumba su angažovani na čuvanju male princeze Kjare, što im baš i ne ide. Srećom, u pomoć im priskače mudri mandril Rafiki i počinje da je smiruje s pričom o mladom lavu bez kapi kraljevske krvi koji je postao kralj, o njenom dedi Mufasi.

On je rano odvojen od svojih roditelja u velikoj poplavi u kojoj je on završio u bujici koja ga je odvela daleko. Ali je svejedno zapamtio predanja svoje majke o magičnoj zemlji Milele („Zauvek“ na svahili jeziku) koja se nalazi iza horizonta, u kojoj večno sunce sja, a hrane i vode je dovoljno da se harmonični „krug života“ stalno obnavlja i širi. Iz bujice ga je spasio mali princ iz drugog plemena, Taka, i odveo svojim roditeljima. Kralj Obasi ga nikad nije prihvatio kao svoju krv, ali ga je kraljica Eše odgajala kao sina (odnosno kći, jer ga je učila kako se lovi za pleme), a Taka ga je uzeo za brata.

Kada pleme dođe na udar izgnanih belih lavova koje predvodi opasni Kiros, već poodrasli, ali svejedno mladi Mufasa i Taka dobijaju zapoved da beže. Mufasa koji je solidno ovladao životnim veštinama ih vodi prema magičnoj zemlji, opasni čopor ih prati, a put ih vodi i kroz prašumu i kroz sneg i led Kilimandžara, a usput će sresti i buduću kraljicu Sarabi i pticu-referenta Zazua i mladog šamana Refikija...

Ko je pogledao makar original ili Favroov „rimjek“ će vrlo brzo i sa visokom preciznošću znati kako će se priča rasplesti. Međutim, to je zapravo manji problem s ovim filmom iz prostog razloga što je inherentan svim „pričama o poreklu“ kultnih likova iz starijih filmova. S druge strane, edukativna komponenta o toleranciji, prijateljstvu, bratstvu i pripadnosti dovoljno je jaka i plemenita da zaokupira makar mlađe gledaoce na dovoljno dugo vremena da oni trajanje od dva sata i ne osete.

Problem je, međutim, što ćemo ga mi stariji itekako osetiti i pritom vrlo dobro znati koje trikove autorski tandem upotrebljava da ga rastegne, čak i nepotrebno. Naravno, u pitanju su okvir koji priču šalje u „flešbek“, prekidi da bi Timon i Pumba bespotrebno pričali gluposti i ometali naratora Rafikija, kao i upadljivo mediokritetske mjuzikl-sekvence koje očigledno služe kao „filer“.

Drugi i mnogo veći problem je filozofsko pitanje čemu sve to. Odgovor na njega je prilično jasan i glasi: „da se pokaže napredak u sferi fotorealistične animacije“. Pritom, Beri Dženkins koji je verziran u ozbiljnim dramama ovde ne može da ostavi neki lični pečat, a i cela stvar je sama po sebi „Sizifov posao“.

Jer, šta od fotorealistične animacije zapravo dobijamo? Da lavovi koji inače ne govore „realistično“ otvaraju usta, a da lavice bez grive u tom postupku nabiranja žila izgledaju kao divovske golokože mačketine? Mufasa: The Lion King zapravo vraća filmsku umetnost na „fabričke postavke“ iz doba Edisonovog trusta – na nivo vašarske atrakcije.

Lista - Decembar 2024.

 

Ukupno pogledano: 49 (47 dugometražnih, 2 kratkometražna)
Prvi put pogledano: 42 (40 dugometražnih, 2 kratkometražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Juror #2
Najlošiji utisak: Mudbrick / Kuća od blata

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

*02.12. festival The Garden Cadences / Kadence za vrt (Dane Komljen, 2024) - 6/10
*02.12. festival All We Imagine as Light (Payal Kapadia, 2024) - 7/10
03.12. festival The Seed of the Sacred Fig / Dane-ye anjir-e ma'abed (Mohammad Rasoulof, 2024) - 6/10
*03.12. festival Once Upon a Family / Porodica na određeno vrijeme (Sead Šabotić, 2024) - 7/10
04.12. festival Bird (Andrea Arnold, 2024) - 7/10
04.12. festival Grand Tour (Miguel Gomes, 2024) - 5/10
05.12. festival Invention (Courtney Stephens, 2024) - 8/10
05.12. festival Maria (Pablo Larrain, 2024) - 7/10
*05.12. festival When the Phone Rang / Kada je zazvonio telefon (Iva Radivojević, 2024) - 9/10
05.12. festival Caught by the Tides / Feng liu yi dai (Jia Zhangke, 2024) - 7/10
06.12. festival Queer (Luca Guadagnino, 2024) - 7/10
*06.12. festival Possibility of Paradise / Mogućnost raja (Mladen Kovačević, 2024) - 7/10
*07.12. festival Maria (Pablo Larrain, 2024) - 7/10
08.12. video Only the River Flows / He bian de cuo wu (Wei Shujun, 2024) - 8/10
09.12. video My Favourite Cake / Keyke mahboobe man (Maryam Moghadam, Behtash Sanaeeha, 2024) - 7/10
10.12. video The Killer (John Woo, 2024) - 6/10
11.12. video Borderless Fog / Kabut Berduri (Edwin, 2024) - 6/10
12.12. kino Here (Robert Zemeckis, 2024) - 7/10
12.12. video Juror #2 (Clint Eastwood, 2024) - 9/10
13.12. video I Watched Her Grow (Shea Formanes, 2024) - 5/10
14.12. video Escape / Talju (Lee Jong-pil, 2024) - 6/10
14.12. video Twilight of the Warriors: Walled In / Jiu Long cheng zhai (Soi Cheang, 2024) - 8/10
15.12. video Exhuma / Pamyo (Jang Jae-hyun, 2024) - 8/10
16.12. video Mudbrick / Kuća od blata (Nikola Petrović, 2023) - 4/10
17.12. video The Radleys (Euos Lin, 2024) - 6/10
18.12. video Just the Two of Us / L'amour et les forets (Valérie Donzelli, 2023) - 6/10
19.12. kino Kraven the Hunter (J.C. Chandor, 2024) - 6/10
19.12. video Myth and Pieces / Kalponik (Arka Mukhopadhyay, 2024) - 4/10
20.12. video Sweethearts (Jordan Weiss, 2024) - 6/10
21.12. video Blitz (Steve McQueen, 2024) - 5/10
*21.12. video Gremlins (Joe Dante, 1984) - 8/10
22.12. video Sleep / Jam (Jason Yu, 2023) - 8/10
23.12. video Carry-On (Jaume Collet-Serra, 2024) - 8/10
23.12. video Godzilla Minus One / Gojira -1.0 (Takashi Yamazaki, 2023) - 8/10
24.12. TV Helmut Newton: The Bad and the Beautiful (Gero von Boehm, 2020) - 7/10
**25.12. video An Urban Allegory / Allégorie citadine (Alice Rohrwacher, JR, 2024) - 5/10
25.12. video This Closeness (Kit Zauhar, 2023) - 5/10
**25.12. video Berlin Troika (Andrej Gontcharov, 2014) - 7/10
25.12. video Witches (Elizabeth Sankey, 2024) - 6/10
26.12. kino Mufasa: The Lion King (Barry Jenkins, 2024) - 5/10
26.12. video The Order (Justin Kurzel, 2024) - 8/10
27.12. TV Clint Eastwood: The Last Legend / Clint Eastwood, la derniere légende (Clélia Cohen, 2022) - 6/10
28.12. festival Rickerl (Adrian Goiginger, 2023) - 6/10
28.12. festival Hacking at Leaves (Johannes Grenzfurthner, 2024) - 5/10
28.12. festival Persona Non Grata (Antonin Svoboda, 2024) - 6/10
29.12. video Absolution (Hans Petter Moland, 2024) - 6/10
29.12. kino Sonic the Hedgehog 3 (Jeff Fowler, 2024) - 5/10
30.12. festival Andrea Gets a Divorce / Andrea lässt sich scheiden (Josef Hader, 2024) - 8/10
31.12. festival What a Feeling! (Kat Rohrer, 2024) - 7/10

What a Feeling!

 

2024.

scenario i režija: Kat Rohrer

uloge: Caroline Peters, Proschat Madani, Anton Noori, Gohar Nurbachsch, Nicole Ansari-Cox, Allegra Tinnefeld, Heikko Deutschmann, Rafael Heider, Barbara Spitz, Ines Kratzmüller

Koliko puta ste već čuli ovakav zaplet u romantičnoj komediji? Dvoje ljudi koji dolaze iz potpuno različitih svetova se igrom slučaja upozna i, najčešće nakon inicijalnog sukoba, upusti se u vezu koja oboma pomaže da odrastu, reše neke stvari sami sa sobom i između sebe, pri čemu moraju proći kroz nekoliko peripetija. To bi verovatno bio opis radnje svake romantične komedije ikada, ali What a Feeling! po scenariju i u režiji Kat Rohrer dolazi s jednim „twistom“: imamo dve glavne junakinje i obe su u srednjim godinama. Zbog svoje „queer“ tematike, iako je žanrovski poprilično „straight“, film je imao svetsku premijeru na festivalu BFI Flare u Londonu, dok je nacionalna usledila ubrzo na austrijskom nacionalnom festivalu Diagonale u Grazu.

Kada ne radi kao stolarka u porodičnoj manufakturi i ne zavodi žene, mahom udate, Fa (Madani) koristi odlaske u Pussycat bar, jedino lezbejsko „pojilo“ u Beču, kao ispušni ventil jer se zapravo jedino tamo oseća sigurno i kao svoja na svome. Svojoj relativno tradicionalnoj porodici koju sačinjavaju stroga majka (Nurbachsch), udata sestra (Ansari-Cox) opsednuta kontrolom i prilično žovijalni brat (Noori) svakako ne može otkriti svoje seksualno opredeljenje, što je frustrira.

Resi (Peters) se po svemu čini kao njena suprotnost. Radi kao doktorka u bolnici i udata je za Alexandera (Deutschmann) i s njim ima kći Annu (Tinnefeld) koja je, kao svaka tinejdžerka, teroriše svojim radikalnim stavovima. Resi se sprema za proslavu godišnjice braka, ali Alexander baš na dan godišnjice i baš na večeri pred prijateljima ima vest za nju: dosta mu je i nje i posla i takvog života, pa bi on probao nešto novo da se „očisti“ i da „radi na sebi“. Nalivena vinom, Resi slučajno nabasava na Pussycat bar i na Fa.

To im je zapravo drugi susret, budući da je prvi bio umalo fatalan kada je Fa jurila autom i umalo pregazila Resi na pešačkom prelazu. Treći će se dogoditi u bolnici, gde će baš Resi biti ta koja će lečiti Fainu majku. Dve žene su možda na prvi pogled različite, i po pozicijama, i po opredeljenjima, i po stilu života, ali nešto ih međusobno privlači, a isto ih potencijalno i razdvaja jer je pitanje koliko svaka od njih može ići protiv sebe i koliko je spremna na to.

Po prosedeu, dakle, imamo tipičnu romantičnu komediju, doduše smeštenu u lezbejski milje gde je vlasnica bara (Spitz) svojevrsni guru i sudija koji pomaže Resi da se izbori sa svojom hladnom fasadom i uštogljenošću, a Fa da se odlepi od svojih nezrelih obrazaca ponašanja. U blizini Resi čak imamo i muškog gay-kolegu (Heider) koji joj služi kao podrška. Druga bitna stvar tu je i činjenica da naše junakinje nisu mlade i da njihovi postupci ne mogu proći bez posledica. Treća stvar koja se propituje je i austrijski mentalitet koji je obema stran, i to Resi i više nego Fa, budući da je potonja u Beč došla kao dete, a Resi, inače Nemica, to je učinila u odrasloj dobi.

Ono što još više upada u oči je to da pored romantične komedije u kojoj su situacije nategnute i blesave, dok je tematika zapravo dramska, imamo i onu „pravu“ komediju koja se trudi da zahvati „široko“, odnosno što je šire moguće. Ne uspevaju sve šale koje autorica forsira podjednako dobro, suviše često se tu igra na pojednostavljivanje do stereotipije, a i forsiranje naslovne pesme u tome ne pomaže. Pa opet, neki od štoseva su dragoceni, promišljeni, savršeno tempirani i padaju na izuzetno plodno tlo, bilo da se tu ismeva ekskluzivnost malih i marginalizovanih grupa, tradicionalna bečka džangrizavost ili dvosmislena simbolika ormara kao mesta za skrivanje, a koje osim ljudi gay-usmerenja koriste i švaleri. Na kraju, What a Feeling! uspeva i kao komedija, i kao romantični film i kao drama: da bude smešan, razgaljujući i emocionalno usidren, što nije čest slučaj u savremenoj kinematografiji.