The Balconettes / Les femmes au balcon

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Najzvučnije ostvarenje manifestacije Dani frankofonije održane početkom ožujka u varaždinskom kinu Gaj bio je drugi redateljski ostvaraj glumice Noémie Merlant nedavno viđene u naslovnoj ulozi u novom, suvremeno aseptičnom čitanju klasika meke pornografije Emmanuelle od strane redateljice Audrey Diwan. Djevojke s balkona su, makar na idejnoj razini, vrlo ambiciozno zamišljen uradak koji, u teoriji, kroz mješavinu žanrova komedije, drame, horora i trilera želi nešto reći o ženskom savezništvu koje vodi do oslobođenja. Najzanimljivije je kod filma, međutim, to kako iznevjerava očekivanja, te engleski prijevod njegova naslova. Dok je kod nas prijevod izveden direktno s francuskog, u internacionalnoj engleskoj verziji su se prevoditelji poslužili igrom riječima, pa film preveli kao The Balconettes, što je osim doslovnog značenja jednakog originalnom naslovu, ujedno i termin za tip grudnjaka, čime se golica gledateljska mašta da bi se tu doista mogla progovoriti koja riječ o suštini ženskosti i ženstvenosti. Međunarodna kritika je film dočekala uglavnom toplo nakon premijere u noćnom programu prošlogodišnjeg festivala u Cannesu, što je bilo dovoljno za festivalsku turneju tokom ljeta i jeseni. Međutim, redovna distribucija po Europi zapravo dosta sporo ide, što govori o rezervama distributera glede odaziva publike.

Merlant film otvara orkestracijskom uvertirom kojom se tonski oslikavaju žanrovi u okviru kojih će se film kretati, budući da u njoj ima i igrivosti i ozbiljnosti, ali i napetosti. Kamera za to vrijeme prelazi preko balkona i prozora kojima promiču stanovnici grada u svojim redovnim ljetnim aktivnostima. Vremenska prognoza nas informira da je Francusku pogodio toplinski val, da je najtoplije u Marseilleu, gdje se radnja filma i odvija, te da se nikomu, a posebno djeci i starijim osobama ne savjetuje izlazak iz doma bez prijeke potrebe. Uvodna scena u kojoj žena nasilno probuđena od strane svog verbalno i fizički nasilnog supruga uzima stvari u svoje ruke, udara ga priručnom lopatom da bi ga na koncu dokrajčila gušenjem, vodi nas na krivi trag da će se to biti okosnica zapleta. On se, međutim, seli u susjedni stan nakon što žena-ubojica jednu od njegovih stanarki zamoli za pomoć. Stan dijele spisateljica u blokadi Nicole (igra ju rumunjsko-španjolska glumica Sandra Codreanu) i virtualna prostitutka, odnosno „cam girl” Ruby (Souheila Yacoub). Dok Ruby živi punim plućima (prvi put ju vidimo kako se oprašta s dvojicom mladića s kojima je provela noć), Nicole fantazira o zgodnom, tajnovitom muškarcu (Lucas Bravo) iz jednog od stanova u zgradi preko ulice kojeg opsesivno promatra. Njene fantazije nisu nužno samo seksualne prirode, već bi ga ona rado upotrebila i kao lik za svoj roman koji piše. Dolazak njihove prijateljice Elise (sama Merlant), glumice koja se pokušava probiti u Parizu dok se istovremeno sklanja od svog partnera, poslužit će kao agens akcije u smjeru prvog koraka prema upoznavanju misterioznog stranca. Ona će, naime, prilikom parkiranja udariti njegov „oldtimer”, pa će slobodoumna i komunikativna Ruby otpočeti dogovor o nadoknadi štete s njime. On će ih potom pozvati na piće u svoj stan koji mu je ujedno i fotografski atelje. Dok je Elise odsutna duhom, a Nicola suzdržana u nastupu, pa njih dvije odlaze kada se okupljanje pretvori u improvizirani tulum, Ruby prihvata strančev poziv da mu pozira za profesionalne umjetničke fotografije i ostaje. Ona se doma vraća dosta kasnije, zanijemjela i okrvavljena, očito traumatizirana, te svoje prijateljice sutradan vodi u stan gdje sve tri zatiču fotografa mrtvog, nabijenog na stativ reflektora. Sve tri se skupa moraju riješiti trupla, a Elisin partner Paul također nenajavljen dolazi u grad. Dodatni problem za Elise je i trudnoća koju će ona otkriti kada se sruši na ulici, navodno od vrućine... Ostaje pitanje kako će se njih tri sve skupa izvući iz nevolja, što osobnih, što onih skupnih...

Najkasnije do polovice, film toliko gubi fokus da se jednostavno raspada. U priču se konstantno ubacuju novi elementi i teze, od toga da Nicole počinje viđati duhove ubijenih muškaraca (koji su svi redom silovatelji, nasilnici ili makar oportuni ljigavci), preko silovanja u vezi koje Elise doživi od strane Paula, te njenog ginekološkog pregleda koji je prikazan eksplicitno, što je atipično za igrani film kao medij, pa do problematiziranja muškog pristupa i skoro pa ničim izazvanih predavanja muškarcima što žena jest i kako joj treba pristupati. Taj didaktički ton je u neskladu sa žanrovskim pristupom koji je Merlant izabrala, a i žanrovi u njenoj izvedbi ne funkcioniraju ni sami za sebe, ali ni u spoju. Jednostavno rečeno, komični momenti djeluju usiljeno, horor je naivan i nedovoljno eksplicitan , napetost trilera nikada ne proradi jer Merlant igra na kartu ekstremne suspenzije nevjerice. Na koncu ni drama ne djeluje utemeljeno jer tri centralna ženska lika ne možemo predstaviti kao osobe od krvi i mesa već kao skupove stereotipa o „ženama na rubu nervnog sloma”. Potonje je možda namjerna posveta Pedru Almodóvaru, ali je španjolski sineast, za razliku od Noémie Merlant, u svojim „pomaknutim” ranijim filmovima izbjegavao iskliznuće u otvorenu didaktičnost. Cijela zbrka izvire direktno iz scenarija u kojem Merlant ne uspijeva strukturirati bujicu ideja koju je imala, u čemu joj nisu pomogle ni suradnice Pauline Munier i Céline Schiama. Potonja je autorica filma Portret djevojke u plamenu koji je Noémie Merlant kao glumicu globalno proslavio. Iz redateljske pozicije, Merlant insistira na hiperaktivnom radu kamere Jevgenije Aleksandrove koji se samo na početku doima fokusirano, dok kasnije prelazi u kaotični modus uz povremeno zadržavanje na iskošenim kutovima snimanja. Montažeru Julienu Lacherayu tako je ostavljen nezahvalni zadatak da sve to složi u iole pratljivu cjelinu.

Kao film, Djevojke s balkona podbacuje čak i na glumačkom planu, i što se tiče same Noémie Merlant, i što se tiče njenih kolegica koje su puštene da svoje tanko napisane likove igraju instinktivno i bez vođenja. Možda je najgore od svega, pak, to da se autorica ne zna poslužiti „alatima” koje je sama sebi u scenariju ostavila. Za „udicom” ubojstva s početka će posegnuti još dvaput, ali nedovoljno čvrsto, tako što će ubijeni nasilnik poslužiti kao „vjesnik” Nicolinog kontakta sa svijetom duhova, ta kad policija dođe da uhapsi njegovu suprugu. Time se poantira da žene ne smiju vjerovati sustavu koji je inherentno patrijarhalan. Također, Merlant ne umije upotrebiti ni „pojas za spašavanje” koji je sama sebi bacila, pa zato cijelu tu rastrzanu priču neće prebaciti u Nicolin um, iako to može i čak bi imalo smisla kao ilustracija zbrke ideja za roman u nastanku. Na koncu, film podsjeća na bizarnu igračku koja simulira oružje u aktualnim kulturnim ratovima: možda je to u pitanju mitraljez koji svoju municiju ispaljuje u rafalima, ali je njegova municija zapravo spužvasta.

Sinners

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Legenda kaže da je gitarista Robert Džonson prodao dušu đavolu na lokalnom raskršću u zamenu za slavu, zbog čega je bluz postao popularan, prvo među Afroamerikancima, pa onda i šire, a Džonson je postao prva muzička zvezda. Istini za volju, možda je upravo Džonson „osnovao“ „Klub 27“ kada je umro, verovatno od sifilisa, daleke 1938. godine, ali je bluz sasvim sigurno postojao i pre njega. Čarli Paton, „kum“ delta-bluza, stariji je od njega, zapisi o samoj muzici datiraju još od Građanskog rata u Americi, a „bluz“ kao termin za tugu se upotrebljavao još od kraja XVIII veka.

Terminološki, folklorno i muzički, bluz je neraskidivo povezan s crnim iskustvom, kako afričkim, tako i karipsko-kreolskim i američko-robovskim. U verskom smislu, pandan mu je jednako idiosinkratička vudu-doktrina, što nikako nije sedalo dominantnom hrišćanstvu i propovednicima istog, pa otud i „faustovska“ legenda iz prethodnog pasusa.

Varijacijom na nju upravo počinje film Sinners Rajana Kuglera. Semi (muzičar Majls Katon u svojoj prvoj filmskoj ulozi) dolazi u crkvicu s ožiljkom na vratu i licu, i sa skršenim vratom gitare u ruci. Njegov otac, sveštenik, poziva ga da baci gitaru (odnosno ono što je od nje ostalo), konačno se pokaje i okane se „đavolje muzike“.

Radnja se onda seli dan ranije. Godina je 1932, a mesto ruralni predeli države Misisipi duboko na Jugu. Semijevi rođaci, blizanci Ilajdža zvani Smouk i Elias zvani Stek (obojicu igra Majkl B. Džordan, Kuglerov stalni saradnik) su se upravo vratili u svoje rodno mesto. Njih dvojica su se celog svog života mučili, ali su preživeli: prvo nasilnog oca, onda traume Prvog svetskog rata, pa na kraju i gangstersku „scenu“ Čikaga. Odatle su se vratili s nešto novca sumnjivog porekla i s planom da od rasiste Hogvuda (Dejvid Maldonado) kupe staru pilanu u kojoj će otvoriti „džuk-bar“, noćni klub za crnu publiku sa sve živom muzikom, pićem i kockom. Hogvud ih uverava da je „Klan“ raspušten na teritoriji i da neće biti problema, ali koliko mu se može verovati?

Skuplja se ekipa: Semi će svirati svoju gitaru i dovesti udatu devojku Perline (Džejmi Loson) koja će možda zapevati. Stari Delta Slim (Delroj Lindo) će zauzeti poziciju dežurnog pijaniste (i pijanca), debeli Kornbred (Omar Benson Miler) će postati izbacivač, dok će kineski bračni par Čou držati šank, a Smoukova supruga s kojom se upravo pomirio, vudu-veštica Eni (Vunmi Mosaku), preuzeti kuhinju. I Stek ima svoju staru ljubav, Meri (Hejli Stenfild), mulatkinju udatu za belca koja živi kao belkinja, a i ona će se pojaviti makar kao posebna gošća.

Dok se svi boje „zemaljskih“ pojava kao što su ljubomorni muževi, opaki čikaški mafijaši koji su ukapirali ko ih je pokrao ili pripadnika navodno raspuštenog „Klana“ koji spremaju zamku, dešava se nešto nezemaljsko. Bežeći od Indijanaca koji ga jure, Remik (Džek O‘Konel) nalazi utočište kod Berta i Džoan (muzičari Piter Drajmanis i Lola Kirk) koje prevari da ga puste u kuću. A kada se svi troje pojave na vratima crnačkog kluba pričajući priču o ljubavi prema muzici koja nadilazi podele i tražeći da ih se pusti unutra, shvatićemo „koliko je sati“.

Kada neko u istom kontekstu pomenu prčvarnica i vampiri, filmska asocijacija može biti samo jedna: From Dusk Till Dawn Roberta Rodrigeza iz 1996. godine. A svi dobro znamo da je to školski primer „treš-filma“. Kad smo kod toga, treba imati u vidu da „treš“ može biti legendaran i kultni, ali je ipak „treš“, što znači da ga se ne sme uzimati previše ozbiljno. S tim u vezi, Rajan Kugler pokušava nešto što se čini nemogućim: da napravi „treš-film“ kao nešto posve ozbiljno.

Možda mi Kuglera percipiramo pre svega kao pouzdanog holivudskog igrača specijalizovanog da „crnačke“ teme „pakuje“ za najširu moguću publiku, što je i učinio sa prvim filmom o Adonisu Kridu (2015) u kojem je bazično ponovio originalni Rocky film (Džon Avildsen, 1976), a još više s dve „marvelovštine“ o Crnom Panteru (2018, 2022). Ipak, ne treba zaboraviti da je on pre toga bio „mlada nada“ američkog nezavisnog filma. Njegov dugometražni prvenac Fruitvale Station (2013) bio je amblematičan angažovani „indi“-film, a u njemu je skovano i kreativno partnerstvo između Kuglera i glumca Majkla B. Džordana kojem je upravo uloga u tom filmu lansirala karijeru do zvezdanih visina.

Iz te perspektive, na Sinners možemo gledati kao na lični projekat nastao iz strasti kojim je Kugler preokrenuo svoju poziciju u odnosu na Holivud. Naime, umesto da autor „servisira“ studije, ovde su se oni „tukli“ međusobno za distribucijska prava na njegov film. Pobednik u tom nadmetanju, Warner, čak je bio spreman da zbog dobrobiti Kuglerovog filma „žrtvuje“ film Mickey 17 „oskarovca“ Bonga Džun-hua i prebaci ga u nešto lošiji martovski termin kako bi Sinners, iako bez „plemenitog“ festivalskog porekla i sličnih ambicija, dobio još mesec dana za post-produkciju. Time je prag isplativosti podignut do neverovatnih visina (s budžetom od 90 miliona dolara, potrebno je barem duplo toliko zarade da bi se studio „pokrio“), pa je pitanje hoće li se taj poduhvat finansijski isplatiti.

Kvalitativno se već isplatio jer Sinners uglavnom uspeva u svojoj nemogućoj misiji, a pritom deluje spektakularno. Detalji perioda poput scenografije i kostima su izvrsno pogođeni i vrhunski „uslikani“ kamerom Otom Durald Akapo, dok je montaža Majkla P. Šouera fantastično ritmična, naročito u centralnom delu filma tako da hvata maniju lude noći u kojoj se zabava pretvara u borbu za preživljavanje. Međutim, imajući u vidu da je Sinners takođe makar delimično i mjuzikl, i to ne isključivo vezan za žanr bluza, već ga spaja s drugim žanrovima, od irskog folka do fuzija u rok, hip-hop i elektroniku, pa tako čini disertaciju, herojski posao je uradio kompozitor Ludvig Jerenson.

Ništa manje briljantna nije ni Kuglerova režija. Ne samo da precizno kanališe i na tačno određenim mestima preokreće potrebnu atmosferu, već i svoj vrlo zahtevni scenario čita izrazito samouvereno. Istina je da imamo priličnu inflaciju likova sa svojim agendama, ali tako to često biva s filmovima centriranim oko velike žurke. Kugler, međutim, svojim glumcima, kako profesionalnim, tako i onim pokupljenim iz redova muzičara, ostavlja prostora da svoje likove razviju i oživotvore do nivoa sasvim ljudske opipljivosti. Majkl B. Džordan u dvostrukoj ulozi možda predvodi ansambl i solidan je kao i obično, ali i drugi itekako imaju prostora da se razmašu.

Naravno, nije Sinners film bez nedostataka. Recimo, ekspozicija bi mogla biti i brža i ekonomičnija, čak bi se komotno moglo „ošišati“ skoro celih prvih pola sata filma. Dodatni argument za to što se sve tamo izrečeno i pokazano usput pominje i kasnije u formi nekakvog podsetnika. Tako bi se vreme trajanja s „naduvanih“ 130 minuta svelo na dosta zgodnijih 100. Takođe, sekvenca usred odjavne špice koja nas šalje u budućnost je ipak pomalo previše glomazna, a i takav trik je prikladniji za „superherojštine“ nego za umetnički ambicioznije žanrovske filmove.

Drugi će, pak, Kugleru zameriti to što nije „gađao“ zicer koji mu se sam nameće, pa spojio „Klan“ i vampire u istu kliku i tako zadao još snažniji udarac rasizmu nekad i sad. To bi, međutim, bilo sasvim pogrešno a štos s pomalo atipičnim vampirima ipak pravi distinkciju između mitskog i običnog, prljavo-ljudskog zla. Opet, treba imati u vidu da se Kugler ovde ne referira samo na Rodrigeza kojeg „uozbiljuje“, već se poigrava i s opusom Kventina Tarantina (Django Unchained, ali i The Hateful Eight), Demijana Šazela (Babylon), prvacima sve popularnijeg „izdignutog“ žanrovskog pristupa, kao i s trendom ponovnog otkrivanja mjuzikla i pisanja njegovog novog kanona. U tom smislu, valja ponoviti da je Sinners izuzetno uspeo, vrlo dobar film.

The Alto Knights

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U teoriji, sve zvuči sjajno kada otvorimo imdb-stranicu za The Alto Knights. Nikolas Pileđi (Goodfellas, Casino, The Irishman) kao scenarista, Beri Levinson (Bugsy, Sleepers) u rediteljskoj fotelji i Robert De Niro u dvostrukoj ulozi u istinitoj priči iz bogate istorije mafije u Americi. Ali, kako to ponekad biva, umesto mafijaške poslastice, dobili smo industrijski kolač iz menze koji već ne izgleda kao prava stvar, a o ukusu da i ne govorimo. Šta je pošlo po zlu?

Priča o rivalstvu između Frenka Kostela i Vita Đenovezea ne spada u red najpoznatijih i najatraktivnijih, ali je svejedno prilično interesantna i solidno utemeljena na razlikama u karakteru između njih dvojice. Ova dvojica drugara iz sirotinjskih imigrantskih četvrti na Menhetnu su se obogatila na zajedničkim „poslovnim poduhvatima“, zajedno s još nekim „istorijskim ličnostima“ za vreme prohibicije. Kostelo se u tome držao više kao poslovnjak, a Đenoveze kao gangster, pa kada je potonji morao da pobegne iz Amerike zbog optužbi za ubistvo, svoju imperiju „nasleđenu“ od Lakija Lućana je prepustio prvom. Đenoveze se nakon rata vratio u Njujork i pokušao da ponovo preuzme svoju imperiju, ali Kostelo je već bio aktivan na polju stvaranja političkih veza i legalizacije poslova. Đenoveze je, pak, otkrio novu poslovnu mogućnost u vidu međunarodne trgovine narkoticima i na tome osnovao svoju novu imperiju dok je čekao pogodan trenutak da makar pokuša da smakne svog prijatelja, bivšeg zamenika, a u tom trenutku formalno šefa. To se i dogodilo 1957. godine pred jednim njujorškim liftom kada je Vini Đigante, Đenovezeov posilni, ispalio metak u glavu Frenka Kostela.

S tim događajem i počinje film. Kostelo (De Niro) je preživeo gotovo nepovređen, zbog čega je Đenoveze (opet De Niro) bio opravdano besan na nesposobnog Đigantea (Kozmo Džarvis). Mediji, tada već jako dobro upoznati s prilikama u svetu mafije, očekivali su rat, ali je sukob zapravo išao više linijom šahovske partije u kojoj protivnici jedan drugom postavljaju stupice ili traže priliku za uzmak sa što manje štete. Epilog sukoba u kojem su stradale uglavnom „bočne“ figure poput Alberta Anastazije (Majkl Rispoli) je takođe prilično bizaran i slučajan, budući da su lokalni policajci slučajno nabasali na mafijaški „samit“ na kojem je trebalo da se definiše novi „mir“, pa pohapsili većinu prisutnih.

Pileđijev scenario nas, međutim, baca napred-nazad i levo-desno po priči, fokusirajući pre svega na razlike u karakterima između Kostela i Đenovezea i razlike u njihovim ambicijama za budućnost. To se vidi i po njihovom izboru partnerki. Đenovezeova supruga Ana (Ketrin Narduči) je zapravo i „zakuvala“ sukob imenujući Vita i Frenka kao mafijaše na brakorazvodnoj parnici koja je propelirala saslušanje pred kongresom na kojem je Kostelo jedini pristao da odgovara, ali ne u potpunosti iskreno. S druge strane, Kostelova supruga Loreta zvana Bobi (Debra Mesing) je svom mužu savetovala da se okane mafijanja i povuče.

Scenario koji pati od strahovitog manjka ekonomike i kršenja osnovnog pravila da je uvek elegantnije pokazati nešto nego o tome razglabati prvi je i osnovni problem filma. Osim što pokušava da obuhvati prekompleksnu priču u obimu „normalnog“, a ne epskog filma (dva sata umesto tri i više), Pileđi tu uvodi prilično besmislen okvir intervjua koji Kostelo daje ko zna kome dok uživa u „zasluženoj“ penziji, čime se zapravo sugeriše i rasplet sukoba. Takođe, u samom scenariju se oseća reciklaža motiva iz njegovih ranijih radova, odnosno trilogije Goodfellas-Casino-The Irishman, a koju je ipak bolje „pročitao“ i nadogradio Martin Skorseze, sam po sebi bolji poznavalac mafije od Levinsona koji u svom opusu ipak nema jednu dominantnu temu.

Reciklira i Levinson ovde, i to dosta upravo Skorsezeovih poteza, od ubacivanja arhivskih fotografija, pa do montažnih rezova i ubacivanja pop-kulturnih elemenata poput televizije i muzike za komentar vremena radnje. Ali u svemu tome fali ne samo nekog ličnog pečata, već i originalne ideje, pa skoro svaka scena, bilo da je reč o suđenju ili, recimo, razgovoru između supružnika ili „poslovnih saradnika“, deluje kao imitacija neke druge, bolje osmišljene i bolje provedene. Zapravo, čini se kao da Beri Levinson nije baš ni bio preterano zainteresovan za projekat, pa se bacio na puko „odrađivanje“.

Reciklira, i to dosta samog sebe, i Robert De Niro, što je zapravo i teško zameriti glumcu s preko sto uloga u karijeri, a i sa preferiranim tipovima likova u koje spadaju i mafijaši. Sad, to što je u dvostrukoj glavnoj ulozi dvojice glavnih rivala koji možda nisu toliko ličili međusobno, ujedno predstavlja i najuspeliji trik filma i najveću opasnost po isti. De Niro je suveren i kao Kostelo, doduše s očito lažnom nosinom, koji se drži kao starac i sanja o zasluženoj penziji i kao paranoični, lajavi i agresivni Đenoveze, premda bi ta uloga možda bolje legla Džou Pešiju.

Ali De Niro u dvostrukoj ulozi kao da smanjuje prostor ostalim glumcima u ansamblu da se iskažu. Njima u prilog ne ide ni scenario inflatoran po pitanju broja likova, uloga i funkcija, ali makar se par njih promovira u bitne sporedne. Majkl Rispoli uspeva da diskretno zablista u par retkih scena, Kozmo Džarvis pomalo previše karikira gangstersku tupavost, ali ipak uspevamo da ga primetimo. Mafijaške drame generalno kubure sa ženskim likovima, pa The Alto Knights tu nije nikakav izuzetak, s time da se Debra Mesing nikako ne snalazi kao Bobi, a Ketrin Narduči nema dovoljno prostora da izgradi lik Ane dalje od njene karikaturalne lajavosti.

Na kraju, možda ćemo biti preoštri prema filmu zato što nas je razočarao, odnosno izneverio naša visoka očekivanja. Ali The Alto Knights nije čak ni toliko loš film koliko je upadljivo prosečan, neoriginalan i opterećen sitnim greškama da deluje otaljano. Mada, možda ni priča o Franku Kostelu i Vitu Đenovezeu možda zapravo nije za igrani film, već je pre za klasični, nepretenciozni dokumentarac za kojeg je bilo itekako dovoljno materijala. Problem je što joj Pileđi, Levinson i De Niro ne daju nikakvu nadgradnju, odnosno ne daju joj dovoljno nadgradnje.

Lista - April 2025.

 

ukupno pogledano: 48 (44 dugometražna, 3 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
prvi put pogledano: 44 (40 dugometražnih, 3 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
najbolji utisak (prvi put pogledano): Peacemaker / Mirotvorac
najlošiji utisak: 2073

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

**01.04. festival Field Trip / Terenska nastava (Jozo Schmuch, 2025) - 7/10
**01.04. festival Gone Swimming, Love Dad / Kupam se, voli vas tata (Izidor Bistrović, 2025) - 5/10
***01.04. festival My Summer Holiday / Poletne počitnice (Petra Seliškar, 2025) - 7/10
02.04. festival Happyland (Evi Romen, 2025) - 6/10
02.04. festival Soldier Monika / Der Soldat Monika (Paul Poet, 2024) - 8/10
02.04. festival My Dad's Lessons / Lekcije mog tate (Dalija Dozet, 2025) - 7/10
02.04. festival Songs of Slow-Burning Earth / Pisni zemli, shcho povilno horyt (Olha Zhurba, 2024) - 7/10
**03.04. festival Red Slide / Crveni tobogan (Nebojša Slijepčević, 2025) - 7/10
03.04. kino Snow White (Marc Webb, 2025) - 2/10
04.04. festival Soil and Wings / Krila i tlo / Toprak ve Kanatlar (Stefan Malešević, 2025) - 9/10
04.04. festival Mr. Nobody Against Putin (David Borenstein, Pavel Talankin, 2025) - 8/10
05.04. festival Wind Has No Tail (Ivan Vlasov, Nikita Stashkevich, 2024) - 7/10
05.04. festival Loss Adjustment / Ajuste de Pérdidas (Miguel Calderon, 2024) - 7/10
07.04. festival Peacemaker / Mirotvorac (Ivan Ramljak, 2025) - 10/10
08.04. festival The Mountain Won't Move / Gora se ne bo premaknila (Petra Seliškar, 2025) - 7/10
10.04. festival Harvest (Athina Rachel Tsangari, 2024) - 8/10
10.04. festival Funk YU (Franko Dujmić, 2024) - 7/10
11.04. video Scoop (Philip Martin, 2024) - 6/10
14.04. video 2073 (Asif Kapadia, 2024) - 2/10
14.04. video Rich Flu (Galder Gaztelu-Urrutia, 2024) - 5/10
15.04. video Daydreamers / Nguoi Mat Troi (Timothy Linh Bui, 2023) - 3/10
16.04. festival The Loudest Silence / Najglasnija tišina (Aleksandar Reljić, 2025) - 7/10
16.04. video A Working Man (David Ayer, 2025) - 4/10
17.04. kino A Minecraft Movie (Jared Hess, 2025) - 5/10
17.04. kino Drop (Christopher Landon, 2025) - 7/10
17.04. video Heart Eyes (Josh Ruben, 2025) - 5/10
18.04. video War Game (Tony Gerber, Jesse Moss, 2024) - 6/10
22.04. video Gunslingers (Brian Skiba, 2025) - 5/10
23.04. festival My Grandmother / Chemi bebia (Kote Mikaberidze, 1929) - 8/10
24.04. kino Sinners (Ryan Coogler, 2025) - 8/10
24.04. video The Alto Knights (Barry Levinson, 2025) - 5/10
*24.04. festival At the Door of the House, Who Will Come Knocking / Ko će pokucati na vrata moga doma (Maja Novaković, 2024) - 7/10
*24.04. festival Windless / Bezvetrije (Pavel Vesnakov, 2024) - 7/10
*24.04. festival Eight Postcards from Utopia / Opt ilustrate din lumea ideala (Christian Ferencz-Flatz, Radu Jude, 2024) - 7/10
25.04. festival Ms. President / Prezidentka (Marek Šulík, 2024) - 7/10
25.04. festival The Song Sustxotin / Sustxotin (Husnora Rozmatova, 2024) - 4/10
25.04. festival The Assistant / Czlowiek do wszystkiego (Wilhelm Sasnal, Anka Sasnal, 2025) - 7/10
26.04. kino The Balconettes / Les femmes au balcon (Noémie Merlant, 2024) - 3/10
26.04. festival Everything Needs to Live / Wszystko ma zyc (Tetyana Dorodnitsnaya, Andriy Lytvynenko, 2024) - 6/10
26.04. festival Blueberry Dreams / Lurji Motsvi (Elene Mikaberidze, 2024) - 5/10
26.04. festival The Black Hole / Must Auk (Moonika Siimets, 2024) - 7/10
27.04. festival My Armenian Phantnoms / Mes fantomes arméniens (Tamara Stepanyan, 2025) - 6/10
27.04. festival Eighty Plus / Restitucija, ili, San i java stare garde (Želimir Žilnik, 2025) - 8/10
*27.04. festival Holy Electricity (Tato Kotetishvili, 2024) - 5/10
28.04. festival A Year in the Life of a Country / Rok z žycia kraju (Tomasz Wolski, 2024) - 8/10
28.04. festival My Magical World / Manim sherli dünyam (Elvin Adigozel, 2025) - 5/10
28.04. festival Kill Me Gently / Ubij me nežno (Boštjan Hladnik, 1979) - 6/10
30.04. festival The Quiet Son / Jouer avec le feu (Delphine Coulin, Muriel Cuolin, 2014) - 6/10

A Film a Week - Daydreamers / Nguoi Mat Troi

 previously published on Asian Movie Pulse

The vampire trope in movies is almost as old as the art of cinema itself. They are invented as something foreign, exotic, usually quite elite that does not belong to the “ordinary world”. There are, however, numerous variations regarding their lore, so we, for instance, got an action hero who was born as vampire and grew to look like Wesley Snipes in his prime or a glittery day-walking, self-loathing highschool kid seeking for some sort of redemption in a soap opera masked as a saga. The point is that the vampires are tough to pin down (pun intended!) because one can vary the rules and the cosmology so much. Vietnamese filmmaker Timothy Linh Bui tried to do so in “Daydreamers” and, after a promising start, failed.

The start is actually an animated sequence set against a voice-over narration which explains how we got such a chic European phenomenon in Vietnam. The answer is, of course, colonialism and debauchery that ensued. The people rebelled soon afterwards (see another parallel with the Vietnamese 20^th century history) and chased the vampires into the illegal. The remaining ones either blended with humans or went to live in the wild, but they had to obey the law that forbade them to taste human blood hoping that the diet of animal blood and humane approach would grant them redemption.

Unfortunately, that cheeky anti-colonial angle stays locked in the first sequence of the film, as the filmmaker and his co-writer Doan Si Nguyen decided to tell a “contemporary” story about what happens when the law gets broken. The story revolves around two brothers, Marco (Thuan Nguyen) and Nhat (Tran Ngoc Vang), a young mortal woman, Ha (Trinh Thao) taken to the vampire underground, and the struggle for power between the “humanist” and “anarchist” fractions within the vampire clique ruled by the benevolent “queen” Trieu (Chi Pu).

Basically, what we get is a one season of a vampire-laced soap opera squeezed in a two-hour movie that feels both rushed and lagging. The trouble is not that Timothy Linh Bui does not understand the concept of vampires and their symbolism, because he apparently does, but the fact that he takes his story way too seriously, but without employing the right means to tell it compellingly.

His directing style is either completely plain in more ordinary, clearly dialogue-driven scenes, or hyper-stylized in the action ones, but the style he goes for is simply derived from video-clips or computer games. Everything is overdone, from the lighting, the abundant use of cheap visual effects (the supervisor Nguyen Anh Viet is signed pretty high up on the ending credits, which is significant) all the way to the omnipresence of music, alternating between the otherwise decent neoclassical score by Jérôme Leroy and MiSS NiNE’s electronic loops. The same goes for acting, which is constantly in the over-expressive register, often over the limit of theatrics, which is not the fault of the actors themselves, as they are instructed to go all in all the time. Maybe some of the saving grace could be found in the attempts of the DoP Phu Nam to capture an occasional eye candy of a shot or the editors Dat Tran and Pham Quoc Dung to calm the things down by delaying their chops, but there is only so much they can do.

Eventually, “Daydreamers” is a trash movie, which might be legitimate if it would be a conscious decision by its director to make it exactly that way. Unfortunately, this is not a case here, as the whole trash seems quite involuntary, as a by-product of a combination of high ambition and sloppy execution.

A Film a Week - The Mountain Won't Move / Gora se ne bo premaknila

 previously published on Cineuropa

Usually, documentary projects spend more time in development and production than fiction ones do. Having two projects premiering some two months apart at reputable festivals is an oddity which has happened to Slovenian filmmaker Petra Seliškar this year. After the premiere of her mid-length effort My Summer Holiday at FIPADOC in January, the filmmaker now presents her feature-length work The Mountain Won’t Move at Visions du Réel. It is no coincidence, though, because the two films share the same subjects, location and topic.

Seliškar takes us up into the Šar Mountains, where three brothers, Zekir, Zarif and Zani spend several months a year looking after their family’s flock of hundreds of sheep and their dozens of cows. The youngest, Zani, stays in the lower hut with the cows, while Zekir and Zarif venture to the upper “bachilo” stone-and-wood house with the sheep. During the summer, their younger brothers join them to learn the trade and provide help. Their life is free from the burdens of modernity, but also quite dangerous owing to the harsh weather and even harsher beasts. Luckily, they have a large number of shepherd dogs to protect them and keep them company. Zekir serves as the leader of the brothers and the teacher, preparing them to continue the centuries-old tradition, but as Zarif grows, he expresses an interest in trying out a different, more modern way of life. Zekir is also at a crossroads, as he is getting too old to spend such an amount of time up in the mountains with the sheep, while he also misses his favourite dog, Belichka, who is being held by a shady breeder.

The filmmaker is less interested in telling a story here (the mid-length is more structured to serve this purpose) than she is in observing the relations between the brothers, and those between them and the breathtaking nature that surrounds them. And in such isolation (some of the shooting locations are at an altitude of over 2,400 metres), where the only structure comes in the form of daily routines, the young men’s minds tend to go into overdrive. The occasional bouts of narration that Seliškar applies are both matter-of-fact and poetic, so they better succeed in painting a picture of the mental states, rather than in driving the story, which is also the filmmaker’s intention.

Technically, The Mountain Won’t Move is a maverick work. The filming took place over several weeks-long spans during a period of five years, and the locations are not exactly accessible, so the image- and sound-recording crews had to follow the subjects around during their mundane, repetitive work for days on end over the harsh terrain, taking care not to step into the others’ line of sight and not to disturb the harmony between the animals. The end result is nothing short of amazing on a sensory level. From cinematographer Brand Ferro’s point of view, we can see both the beauty and the danger of the place in bright, summery colours and crisp, digital visuals. This beauty and danger are further enhanced through Vladimir Rakić’s sound design, in which we can make out individual noises over the overall natural cacophony, while the austere use of Iztok Koren’s ethno-sounding music is also a nice touch.

For sure, there are parallels to be drawn with other documentaries about people in nature and people on the fringes of society, as Seliškar is not trying to redefine these sub-genres. However, The Mountain Won’t Move is a deeply personal work and a frank, in-depth observation of an endangered way of life.

Drop

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Moram da priznam, dragi čitaoci, da nikako ne kapiram mehaniku romanse u sadašnjem trenutku. Nekada se znalo: bioskop i zajednička kanta kokica da se prsti dodiruju, ali svakom svoje piće. Posle šetnja po gradu makar do idealnog kafića gde se slažu utisci i planiraju daljnje aktivnosti, možda neka izložba, koncert, „klabing“ ili, pak, neka klopa ili još šetnje u dvoje, daleko od nepredvidljivih gužvi, što je možda i najbolje. Sve je to elegancijom podsećalo na tango, ali bez strogih sudija koji bi brojali greške i promašene korake. Ili to tako biva u dvadesetima.

Možda sam, sad sa četrdeset i kusur, samo mator, pritisnut dnevnim brigama porodičnog života, pa stoga ispao iz štosa. Možda se samo užasavam depersonalizovane komunikacije i aplikacija za sve, pa i za „uparivanje“. Svakako, ako ne bih okretao na komediju, verovatno na tragu neprijatne „stend-up“ improvizacije, ceo taj svet nalaženja, sastanaka i upoznavanja preko komunikacije „zatvorenih karata“ bih percipirao kao ne naročito originalan psihološki horor.

Drop Kristofera Lendona (Happy Death Day oba dela, Freaky, scenario još za Paranormal Activity serijal) napeti je triler smešten u okruženje prvog sastanka između dvoje zrelih ljudi koji se ne odvija po planu. A i za sastanak, i za očekivanja, i za njihovo iznevereavanje krive su, makar delom, aplikacije.

Vajolet (Megan Fahi, zvezda serija The Bold Type i The White Lotus) je udovica i samohrana majka u tridesetim godinama, a radi kao psihoterapeutkinja za žrtve traume i nasilja u vezi. Ona je to i sama bila: njen pokojni muž Blejk (Majkl Šej u flešbek scenama) ju je maltretirao, a još od uvodne scene se sugeriše da ga je ona možda u samoodbrani ubila. Bilo kako bilo, Vajolet od Blejkove smrti nije izlazila na sastanke s muškarcima, ali je Henri (Brendon Sklenar, nedavno viđen u It Ends with Us i seriji 1923) pokazao izuzetnu upornost, strpljenje i takt kako bi je izveo. Henri je inače istih godina kao Vajolet, fotograf je i radi za gradonačelnika Čikaga.

Vajolet uredi čuvanje za svog sina Tobija (Džejkob Robinson) tako što pozove svoju sestru Džen (Vajolet Robinson) da pazi na njega dok je ona po prvi put odsutna iz kuće uveče. Njihov sastanak je zapravo večera u finom restoranu, popularnom mestu za romantične izlaske, na vrhu jednog od čikaških solitera odakle se vidi ceo grad. Henri malo kasni, pa Vajolet odlučuje da ga sačeka na šanku gde se upušta u konverzaciju sa šankericom (Gejbrijel Rajan) koja se nagledala svega, „sapatnikom“ Ričardom (Rid Dajamond, možda ga se sećamo kao detektiva Kelermana u seriji Homicide) koji takođe čeka svoju pratilju Dajen s kojom ima susret naslepo, kao i sa ljigavim i lagano pijanim pijanistom Filom (Ed Viks).

Henri dolazi i sve kreće lagano i ugodno, on je i uživo pun razumevanja i strpljiv. Ne smeta čak ni to što im je konobar Met (Džefri Self) neiskusan, brbljiv i u tome pomalo netaktičan. A onda Vajolet počinju da dolaze poruke na mobilni telefon preko servisa nalik na Air Drop, što podrazumeva da ih šalje neko iz restorana sa petnaestak metara udaljenosti ili manje. Vajolet je zbog toga, očekivano, iznervirana, a Henri pokušava da je smiri i pokaže zdravu dozu razumevanja za njene osećaje.

U početku su to „mimovi“ s interneta i neslane šale, ali se ubrzo otkriva da ona nije izabrana slučajno. Ko god da joj to šalje, ima svog „čoveka“, maskiranog napadača, u njenoj kući, pa joj tako preti. Ista osoba takođe pomno prati i prisluškuje situaciju u restoranu. Od nje zahteva da preduzme tačno određene korake, a konačna meta je upravo Henri, i to zbog svog posla, jer je video i snimio nešto što nije smeo.

Pitanje je ko je koristi kao figuru u toj morbidnoj šahovskoj partiji. Je li to konobar? Je li to možda gost sa kojim se slučajno sudarila na ulasku? Je li to pripiti pijanista? Ili možda neko iz većeg društva raspojasanih gostiju? Vajolet je takođe u problemu jer ne želi biti otkrivena, kako od strane Henrija, tako i od strane osoblja restorana koje već primećuje da se čudno ponaša, a mora nekako i ubediti napadača da sarađuje s njim dok zaista ne želi da naudi Henriju koji joj se jako dopada kao osoba.

Dok Drop ide linijom ekonomičnog trilera s tek nekoliko likova i snimljenog na samo dve lokacije, odlično se drži. Kao prekaljeni scenarista i reditelj sklon inovaciji jasnih koncepata u žanrovskom filmu, Kristofer Lendon sjajno kontroliše situaciju i dozirano dodaje na napetosti u, čini se, sasvim običnim i očekivanim situacijama. Kompozitor Ber MekKriri, direktor fotografije Mark Spajser i montažer Ben Boduin mu tu zdušno priskaču u pomoć solidno odrađenim poslom, bilo da je reč o tačno pogođenim i tempiranim „uletima“ muzike, švenkovima i vožnjama koji nam otkrivaju tačno onoliko mikro-topografije koliko je potrebno ili ubačenim „akrobacijama“ koje nas zabavljaju dovoljno da ne primetimo da scenario na momente ostaje bez „pogonskog goriva“.

Lendon takođe zna da, kada se u trileru ili hororu podižu ulozi, likovi i njihove emocije moraju biti pravilno „usidreni“. Iako nije sam pisao scenario (to su učinili Džilijan Džejkobs i Kris Rouč koji takođe stoje iza filmova kao što su Truth or Dare i Fantasy Island), Kristofer Lendon zna da ga „pročita“ i usmeri glumce. U tom smislu, Megan Fahi i Brendon Sklenar su izvanredni i pojedinačno, ali i zajedno, jer između njih sve pršti od izrazito uverljive hemije. Ostali, u teoriji, imaju manje posla, odnosno po jedan ili dva sentimenta koji moraju pogoditi, ali i njihove interpretacije su vrlo dobre: Vajolet Bin je bezobrazna taman koliko treba kao Džen, Džefri Self izvodi izuzetnu improvizaciju na tragu „krindža“ i anti-komedije, a Rid Dajamond skriva jednu neodređeno preteću notu iza smotanosti i slatkorečivosti.

Problem s filmom, međutim, nastupa na kraju i izvire upravo iz uloga koji su prethodno podignuti do „nebeskih visina“. Jednostavno rečeno, to sve treba nekako raspetljati, scenario u tom smislu ide na nagla rešenja koja zahtevaju previše „saradnje“ od gledaoca da ne primeti logičke rupe, a Kristofer Lendon kao da nema kuda, osim da to izvede kroz žanrovske „set-pis“ sekvence koje pomalo odudaraju od onoga što smo do sada videli. Možda bi Drop ispao bolje da je reditelj napisao i završnu ruku scenarija, ali i ovako je prilično dobar i efektan triler.