The 4:30 Movie

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kevin Smit, taj pali heroj naše mladosti koji je jednom pokušao, pa nije uspeo da postane deo holivudskog mejnstrima. Taj ulični filozof iz predgrađa Nju Džersija koji nas je nekad zabavljao, ali nam i udelio koji mudri savet o ljubavi, prijateljstvu i sigurnosti u sebe. Taj naduvani ekscentrik koji još uvek izbacuje filmove, često se koristeći starim poznanstvima i prijateljstvima, a koje kritika i publika koja nije deo zajednice Smitovih okorelih fanova po pravilu dočekuje na nož.

Nesumnjivo, Smit je imao pobedničku seriju 90-ih, sa The Clerks, Mall Rats, Chasing Amy i Dogmom, pa i Jay and Silent Bob Strike Back (2001) se iz ove perspektive može smatrati čistom solidom. Sledila je serija pokušaja ulaska u celebrity vode s promenjivim uspehom, pokušaja kapitalizacije na staroj slavi, ponešto štanca za račun drugih, „podkastovanja“ i reklamiranja marihuane, televizijskih skečeva i „specijala“ i ona nedovršena, nerazumljiva „Kanadska trilogija“ s naslovima Tusk i Yoga Hosers (finale zvano Moose Jaws se još čeka). Smit je pokušao da se još po jednom vrati Džeju i Sajlent Bobu, kao i Danteu i The Clerks družini, s polovičnim uspehom koji je umnogome zavisio od toga koliko bi neka od prvoloptaških humornih dosetki pogodila metu, dok je primarni cilj bio „valjanje“ nostalgije.

Smit nam prodaje fore, nostalgiju i još ponešto (recimo filmofiliju onog bazičnog nivoa) i u svom novom uratku The 4:30 Movie. Ali za razliku od mnogih prethodnih njegovih naslova koji su od početka do kraja delovali usiljeno i isfolirano, ovde je baza iskrena. Zapravo, gotovo autobiografska, kao da je Smit hteo da napravi svoj „portret umetnika u mladosti“, sve se koristeći proverenim mehanizmom jednog posebnog dana u životu istog.

Njegov „avatar“ ovde je Brajan Dejvid (Ostin Zahur), dežmekasti i u sebe nesigurni tinejdžer koji mnogo voli filmove i puno zna o njima, ali se zato boji da priđe devojci čak i kada je očito da se on i njoj sviđa. Baš tog dana, on je skupio hrabrosti da konačno pozove Melodi Barneget (Siena Agudong) na izlazak u bioskop na film u pola pet popodne, a plan je da se njih dvoje, kada već ne mogu na Poltergeist 2, uvuku na ekranizaciju jednog „aerodromskog“ detektivskog romana.

Plan uključuje i dvojicu njegovih drugara, napaljenog krelca Bernija (Nikolas Ćirilo) i nespretnog čudaka Belija (Rid Nortrup) koji je talentovan da nesrećnim slučajem uleti u nevolje, te još dva filma, od klinačkog spektakla koji je zapravo kopija filma Flush Gordon (sa sve kopijom muzičke teme grupe Queen, viđaćemo isečke iz tog filma) kako bi se stvorili uslovi za provlačenje i uvlačenje na filmove za odraslu populaciju. Prepreku će svakako predstavljati odnosi u okviru momačke ekipe, ali i osoblje lokalnog bioskopa predvođeno arogantnim menadžerom Majkom (Ken Džeong, poznat iz serije Community i Hangover franšize). Hoće li simpatično-nespretni Brajan uspeti da osvoji Melodi (ili ona njega) u situaciji koja ne polazi po planu?

Radeći kao sam svoj montažer, jasno je da Kevin Smit razvlači materijal za par ovlaš povezanih kratkih filmova na dugi metar. To vredi još od prvog telefonskog razgovora između Brajana i Melodi u kojem se dogovaraju za izlazak, preko radijskih reklama za filmove i događaje u gradiću, nekoliko lažnih trejlera u kojima, primera radi, njegova kći Harli Kvin Smit igra opaticu koja noću „tezgari“ kao prostitutka da prikupi milodare, pseudo-mudrih ulomaka gde Berni ima susret sa svojim omiljenim kečerom, a Brajan sa retko posvećenom bioskopskom radnicom, pa sve do „linklejterovske“ završnice šetnje i razgovora između Brajana i Melodi. U okviru glavnog zapleta u bioskopu, Smit se trudi da „baca fore“ iz prošlosti koje, kao, imaju naplatu u sadašnjosti, ali one su zapravo očigledne, te da ubacuje glumce s kojima je ranije radio (recimo Džastina Longa i Rozario Doson, između ostalih) u kameo-uloge.

Na kraju, The 4:30 Movie je daleko od najboljeg izdanja Kevina Smita, ali za razliku od većine njegovog recentnog opusa ima „ono nešto“. To je u ovom slučaju zrnce iskrenosti i auto-ironije. Zbog toga smo spremni da mu oprostimo i par loše napisanih fora i činjenicu da zapravo „nateže“ film.

Planet 7693 / Planeta 7693

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Jedno od većih i važnijih dostignuća savremene crnogorske kinematografije bilo bi to da njeni mlađi izdanci ne zaziru od makar poigravanja sa žanrovskim pristupom. To se čini kao još veći uspeh ako uzmemo u obzir da finansiranje domaće produkcije nije naročito izdašno, pa su autori primorani ili da provedu dosta vremena u razvoju slažući međunarodnu ili makar regionalnu koprodukciju, ili da rade s jako malim budžetima.

Jedan od tih autora mlađe generacije je svakako Gojko Berkuljan. Njegov dugometražni prvenac Iskra (2017) bio je nezavisno producirani, niskobudžetni neo-noar sa izraženim političkim uglom i kao takav je zaigrao na nekolicini filmskih festivala, od Srbije, Hrvatske i Slovenije sve do Poljske i Meksika. Za Iskru je vezan još jedan kuriozitet: ovaj crnogorski film doživeo je i srbijanski „rimejk“ kao Luča (2022) Ivice Vidanovića koji je, nakon prikazivanja na Paliću, završio u paklu distribucije preko servisa Apollon.

Berkuljan je ostao na sličnom tragu političkog trilera koji se bavi društvenom nepravdom i sa svojim drugim filmom, Za našu djecu (2023), ali taj naslov nije uspeo da izađe izvan granica Crne Gore. Razlog tome je što je u pitanju televizijska produkcija kojoj su već po pravilu šanse za distribuciju jako ograničene. Uostalom, dok je radio na TV filmu, Berkuljan je privodio kraju i svoj produkcijski najambiciozniji projekat do sada – Planetu 7693 koji upravo ulazi u distribuciju u Crnoj Gori, a isto se uskoro očekuje i u druge dve koprodukcione države, Srbiji i Severnoj Makedoniji, dok nije nezamislivo da film zaigra i na nekom od specijalizovanih međunarodnih festivala.

Već sam opis zvuči preambiciozno za produkcijske uslove u tri zemlje čak i kada se udruže u koprodukciju. U pitanju je spoj porodične drame i naučne fantastike namenjen deci i roditeljima, stilizovan, posut sa pozamašnom količinom vizuelnih efekata i začinjen referencama na filmove na kojima je Berkuljan, kao uostalom i svi mi, odrastao, od Spilbergovog ET-ja preko The Goonies Ričarda Donera i Back to the Future Roberta Zemekisa do ozbiljnijih kultnih SF-ova kao što su Skotov Blade Runner i Kjubrikova Odiseja u svemiru. Opet, upornošću reditelja i producenata, film je završen i primamljivo zapakovan i za decu i za njihove roditelje.

Naš junak je neobični dečak Luka (Ilija Pejaković) koji vreme najrađe provodi u podrumskim prostorijama hotela, na bazenu i u kuglani, koji su predmet renovacije. On tamo vežba svoje super-moći teleportacije i telekineze, a u tome mu se pridružuje i misteriozna devojčica koja umesto imena ima samo broj – 7693 (Hana Ivanišević). Luka ima razloga za bežanje u takvu vrstu izolacije, budući da je tako neobičan predmet sprednje među decom u naselju na rubu grada koji ga imaju za čudaka i zovu „weirdo“.

Kod kuće, pak, on ide na živce svojoj sestri Sandri (Mara Rakčević) koja je u pubertetu, želi da se uklopi u društvo i možda privuče pažnju momaka. Iako je drugarice unekoliko prihvataju, momcima zbog svoje relativne „muškobanjastosti“ i socijalnog statusa nije naročito zanimljiva. Ona za potonje krivi svoje roditelje koji se nisu snašli u životu. Od njih je dalje na rubu samo komšija Sveto (Dejan Đonović) koji brblja o apokalipsi koja dolazi i prodaje svoje izume za zaštitu od iste. Roditelji, pak, imaju prečih briga u životu, budući da im je treće dete na putu, a očev posao recepcionara u hotelu visi o koncu jer se sprema privatizacija koja će pogoditi celo naselje nastanjeno hotelskim zaposlenicima.

Stvari se dodatno komplikuju nakon spontanog pobačaja, pa i otac Boris (Andrija Kuzmanović) i majka Jasna (Kristina Obradović) u fokus stavljaju sami sebe dok odnos između njih i odnosi u okviru cele porodice počinju da propadaju još i brže nego inače. Boris je zapravo neostvareni umetnik koji se još uvek želi dokazati, dok Jasna shvata da je provela život u podređivanju drugima. Uz pomoć svoje nove drugarice, Luka svojim čudnim akcijama pokušava da ih pomiri i spasi od egzistencijalne pretnje, te da održi porodicu na okupu. Ali, može li se jedan čudni dečak oslonjen samo na svoju inteligenciju i intuiciju, uz nešto magičnih moći, izboriti sa surovim realnim svetom oko sebe, istim onim svetom koji ga ne prihvata?

Na vizuelnom planu, film se drži vrlo dobro i izgleda dosta bogatije i raskošnije od svog pretpostavljenog budžeta. Scenografija i kostimi su igrivi, vizuelni efekti i kompjuterska grafika sasvim solidni i pametno upotrebljavani, s akcentom na kvalitet a ne na kvantitet, dok pulsirajuća muzika Luke Jovanovića i Petra Vagnera na sintisajzerima „radi“ i u smeru nostalgije i u smeru modernosti. Budžetska ograničenja se, pak, mogu osetiti tek u insistiranju na snimanju iz ruke u inače solidno osvetljenoj i kolorisanoj fotografiji Aleksandra Jakonića.

Interesantan je i izbor glumaca u ulogama roditelja. Kristina Obradović precizno dozira emocije razočarane, zapostavljene žene i posvećene majke, dok Andrija Kuzmanović ima svoj šou kao sebični i samoživi otac. Berkuljan solidno vodi i decu-glumce, pa od postave koja igra komšijsku decu uspeva da izvuče da oni funkcionišu i individualno i kao grupni lik. Hana Ivanišević ima relativno malu, ali zanimljivo napisanu ulogu, dok su razlike između nabusite Sandre i povučenog Luke dodatno podvučene interpretacijama Mare Rakčević i Ilije Pejakovića koje možda nisu uvek najsuptilnije.

Izbor glumaca iz različitih krajeva bivše države ima za rezultat i nekonzistentnost u govoru i akcentu. Berkuljan i scenaristkinja Ana Vujadinović to mogu pravdati i ambicijom da film deluje univerzalnije od toga da bude vezan na jedno određeno vreme i mesto, što sve stoji. Opet, uhu osetljivom na razlike će zasmetati te diskrepance, naročito ako dvoje dece iz iste kuće goovri različitim jezikom.

Drugi, dosta značajniji problem nalazi se na strukturalnom i narativnom nivou. Naime, u ponekad nepotrebnoj profilaciji čak i najsporednijih likova i repeticijama (doduše gradiranim) Lukinih poduhvata čini se da tri četvrtine trajanja filma otpada na ekspoziciju pre nego što nam Vujadinović i Berkuljan nešto poentiraju. Istini za volju, nešto od 110 minuta trajanja filma je moglo biti „ošišano“ i u montaži, ali čini se da Vladimir Pavlovski nije imao srca da reže oštrije. Opet, taj umereniji tempo odgovara tome da se ideje čije je seme posađeno ranije polako i organski razviju do poente.

Na kraju, Planeta 7693 dobacuje do dobrog i svrsishodnog filma u kojem Gojko Berkuljan solidno žonglira sa idejama kroz žanrove kreirajući jedan svoj svet. Taj svet funkcioniše u dihotomijama, nostalgije i modernosti, dece i roditelja, realnog i fantastičnog, lokalizovanog i univerzalnog. U tome film uspeva u svojoj primarnoj misiji da spoji različitosti u jednu koherentnu celinu i da ponudi nešto kvalitativno novo i drugačije crnogorskoj i regionalnoj publici.

A Film a Week - Horizonte

 previously published on Cineuropa

There is nothing civil about civil war. The longer it takes and the bloodier it gets, its consequences only get more dire. The one that happened in Colombia from 1962 (it officially ended in 2016 but actually had a low-intensity, asymmetric reboot in 2018) claimed hundreds of thousands of victims, while affecting millions more individual destinies by, for instance, tearing families apart. The Colombian civil war and its consequences form the background of César Augusto Acevedo’s sophomore feature-length directorial effort, Horizonte, which has just premiered at the Toronto Film Festival, in the Discovery section.

However, Horizonte could not be described as a typical war movie, let alone a typically naturalistic one. On the contrary, it is a slightly supernatural, philosophical and metaphysical drama with horror elements. As such – and coming from the filmmaker who gained a lot of attention with his debut feature Land and Shade (2015) which scooped at least a dozen festival awards, including the Caméra d’Or at its premiere at Cannes – it seems destined for further festival exposure and maybe even a niche distribution in arthouse theatres.

We meet our protagonist, Basilio (Claudio Cataño) while walking down the alleys in a graveyard, looking for his mother, Iñes Soto. He eventually finds her in a humble house across a large field whose green colour stands in a stark contrast with the blue-grey sky, but she does not recognise him, since he does not sound anything like the son she claims to have lost years ago. There is a convincing explanation for that: they are both restless ghosts who ended their earthly lives at different times and on different sides of the war, losing touch long before that. She remained faithful to her humane nature, while he became a soldier in order to survive. Finally, Iñes (Chilean actress Paulina García, of Sebastián Lelio's 2013 Gloria fame) joins Basilio on his search for redemption, and the road leads them across the realm to his memories where he faces his victims, friends and tormentors once again, but also the man he has become.

Loose in its structure, Horizonte often jumps between time frames, which is how memories and reflection actually work. Its dark dream logic and magical realism are complemented with equally sinister and minimal production design (courtesy of Marcela Gómez Montoya), enhanced only by the measured, well-timed use of visual effects. There is a note of elegance in Mateo Guzmán Sánchez’ cinematography that is often drenched in fog, which is an apt metaphor for both the war and the memories of it, especially when it comes to rotating movements in long takes, while the fading out of the characters from scenes is also a nice touch by editors Soledad Salfate and Camila Beltrán. This gritty but tense visual style is accompanied by an equally impressive soundscape, thanks mainly to the original score by Harry Allouche. The biggest challenge is laid upon the leading duo of actors, given that Acevedo’s script often presents them with long monologues, but their line delivery is inch-perfect, without even a hint at theatrics.

Horizonte is an unpleasant, slow and painful experience but for all the right reasons, since the road to redemption is never an easy one to take, especially after a lifetime of inhuman acts. However, it is a masterfully made film that leaves the viewer with a lasting impression and serves as a second step in César Augusto Acevedo’s filmmaking career that we've been waiting and hoping for for a long time.

Beetlejuice Beetlejuice

 kritika pročitana u emisiji Filmoskon na HR3

Ako postoji jedna jedina riječ kojom bi se moglo opisati najnoviji film Tima Burtona, Bubimir Bubimir, onda bi ona glasila: „povratak”. Povratak dragog besprizornog demona na veliko platno, Burtonov povratak junaku koji je uvelike trasirao njegov karijerni uspon i genezu njegovog stila, ali i povratak osebujnog redatelja u njegovu „zonu ugode”. Povratak nakon skoro dva desetljeća auto-plagijata (katkad do razine auto-parodije), te izleta u vode „običnog” i „komercijalnog”. Gledano iz šireg kuta, Bubimir Bubimir predstavlja i svojevrsni povratak filmsko-stvarateljskim vrijednostima iz nekih prošlih, slobodnijih vremena kada se manje pazilo na demografske karakteristike ciljane publike i to hoće li se netko među njima slučajno uvrijediti. Kada je neozbiljnost u stavu bila dozvoljena, a nekad čak i poželjna, što se prelijevalo i na humor koji je ponekad, s punim pravom, bio nezreo i sirov, možda čak i prost, radi maksimalnog učinka. Povratak Bubimira dočekali smo kasno, ali, nadajmo se, ne i prekasno.
O nastavku se govorilo još otkad je izvornik iz 1988. godine polučio uspjeh na kino-blagajnama (nešto manje kod kritike), ali je on dosta često „stavljan na led”, uz izmjene na scenariju od bazične ideje nadalje, ponešto i zbog strelovitog uspona karijere Tima Burtona. Podsjetimo, redatelj i glumac koji je tumačio naslovni lik, Michael Keaton, produžili su skupa na sljedeći projekt, filmsku adaptaciju stripa Batman, a njegov uspjeh premašio je i Bubimirov. Između prvog Batmana iz 1989. i njegovog nastavka, Batman se vraća iz 1992., smjestio se i Edward Škaroruki (1990) koji će zapravo definirati ono što zovemo stilom Tima Burtona. Za redatelja su se redali projekti kao što je stilizirani „biopic” o „najgorem redatelju svih vremena” Edu Woodu, uvrnuta komedija Mars napada! (1996), povratak gotičkom stilu s Sanjivom dolinom (1999), „remake” Schafnerovog Planeta majmuna (2001) i tako dalje. Od Bubimira, pored priča o nastavku, prema različitim scenarijima i prema različitim idejama i s istim ili različitim glumcima, dobili smo još animiranu seriju i video-igrice, sve dok kultni lik nije postavljen na kazališne daske u sasvim logičnoj mjuzikl-varijanti 2018. godine. Tada su se nagađanja o mogućem nastavku intenzivirala, dijelovi odbačenih scenarija su reciklirani u novi, nastao po sve popularnijoj logici nastavaka koji poštuju nasljeđe originala, ali uz stare likove uvodi i one nove.
Čak i da zalutamo na projekciju, već od uvodne špice će nam biti jasno gdje smo. Ona, naime, citira onu originalnu, od glazbe Dannyja Elfmana do prizora fiktivnog gradića Winter River u saveznoj državi Connecticut, završavajući s kućom u kojoj još živi obitelj Deetz na vrhu brda. Nekadašnja „gotičarka” tinejdžerske dobi i nesuđena nevjesta naslovnog demona, Lydia (Winona Rider), odrasla je, odselila se, udala, razvela, dobila kćer Astrid i izgradila karijeru kao voditeljica popularne televizijske emisije o duhovima i ukletim kućama. Ona se zabavlja sa svojim menadžerom i producentom Roryjem (Justin Theroux igra lik modeliran da bude nalik na Otha iz originalnog filma) kojeg je upoznala na grupnoj terapiji nakon pogibije bivšeg muža, ali osjeća pritisak svakodnevnog života. Situacija će se dodatno pogoršati kada joj njena maćeha Delia (Catherine O'Hara) javi da joj je otac Charles poginuo, pa treba obavijestiti Astrid (Jenna Ortega koja se nakon petog Vriska kandidira za specijalisticu za „legacy sequele”). Astrid ne vjeruje u duhove i prezire svoju majku koja zarađuje na naivnosti ljudi. Treba organizirati sahranu i ići s Delijinim planom da kuću pretvori u svoju najnoviju instalaciju, „muzej žalosti”, Rory stvar dodatno komplicira idejom da se on i Lydia vjenčaju u najkraćem mogućem roku, a Astrid je upravo upoznala dečka Jeremyja (Arthur Conti). Pristala je da s njim provede svoj omiljeni praznik, Noć vještica, ali Jeremy možda nije ni izbliza tako fin i bezazlen kakvim se na prvi pogled čini. U međuvremenu, zagrobnim svijetom i dalje vlada nesnosno komplicirana birokracija sa šalterima i čekaonicama, ali tamo se pojavila nova opasnost: srednjovjekovna vještica Delores (Monica Bellucci) koja isisava duše i kao takva može i mrtvima skratiti zagrobni život. Ona traži svog bivšeg supruga, Bubimira (Keaton, naravno) koji mora smisliti plan kako od nje pobjeći, a možda se vratiti i na onaj originalni, da se oženi Lydijom i preseli u svijet živih. Policijski detektiv, u smrtnom životu nekada glumac iz B-filmova, Wolf Jackson (Willem Dafoe), pokušava pak da vještici stane na kraj. Dva svijeta i sijaset podzapleta sudarit će se u uvrnutoj, frenetičnoj i na koncu kaotičnoj završnici.
Kada bacimo pogled na izvedbu, postaje nam jasno da Tim Burton u tom smislu želi biti što više vjeran originalu, u čemu i uspijeva, a ponegdje čak i premašuje standarde koje je sam sebi zadao. Stilski, to je to, ali je kvaliteta pojedinih segmenata, prije svega tehničkih, poput specijalnih efekata baziranih na maketama i animatronici, u nastavku čak i bolja nego li u izvorniku, što je možda i stvar dosta ozbiljnijeg budžeta. Strukturalno i koncepcijski, također, novi je film dosta blizak originalu, od prolongirane i kaotične ekspozicije do konvergencija više narativa i zapleta koje vode različiti likovi u nešto što bi se moglo nazvati organiziranim kaosom za završnicu. Isti je i koncept naslovnog junaka koji biva prizvan, što nemarno, što namjerno, pa onda situaciju okreće u kaos i u svoju korist. No Michael Keaton ovdje ima više glumačke konkurencije, makar u svijetu mrtvih gdje se susreće s vrlo raspoloženim Willemom Dafoeom i Monicom Bellucci koja može do kraja šmirati, a opet biti uvjerljiva kao opaka sisačica duša. To međutim ne znači da Keaton ne okreće stvar na „one man show” u kojem se može maksimalno ludirati i probijati „četvrti zid” direktno se obraćajući publici.
Izvrstan posao su Burton i scenaristi napravili i sa starim likovima iz svijeta živih kojima je dopušteno da odrastu, odnosno da ostare, što posebno važi za Lydiju i Deliju čija je dinamika odnosa sada prilagođena godinama njihovih likova (i Winona Ryder i Catherine O'Hara se savršeno snalaze sa starim likovima u novoj verziji). A zbog onoga što je glumac Jeffrey Jones radio u stvarnom životu (poticanje maloljetnika na obnaženo fotografiranje), njegov lik Charlesa dobio je smrt na način crtića. Likovi Maitlandovih se samo spominju, ali se ne pojavljuju, što ima smisla i po internoj i po eksternoj logici: likovi kao duhovi ne mogu ostarjeti, a glumci koji su ih igrali ipak jesu. Problem, doduše, nastaje s uvođenjem i zapravo gomilanjem novih likova koji se sa starima ne mogu izboriti za našu pozornost i naklonost. Stoga oni samo generiraju svoje podzaplete koji dodatno generiraju kaos u filmu koji je sam po sebi kaotičan na narativnom planu. U tom smislu, nastavak je brži, luđi, preciznije urađen i stoga manje naivan od originala, što možda i nije tako dobra vijest jer svakako neće dobaciti do nivoa kultnog klasika, već će u inflaciji sadržaja kojoj svjedočimo brže utonuti u zaborav. To je, doduše, standardni problem nastavaka tog tipa, a razina problema se podiže s povećanjem vremenske razlike između nastavka i originala. Opet, može nam biti drago da se makar redatelj Tim Burton vratio u formu i „zonu ugode” nakon perioda lutanja, da se vratio svom stilu i likovima do kojih mu je stalo. I to da je u priču ušao bez kalkulacija, svojih ili tuđih, o nekim nimalo sinematičnim faktorima koje „treba” uzimati u obzir kada se radi film, pa je sebi dozvolio da bude i politički nekorektan i sirov, a sve kako bi nas zabavio.

Wolfs

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Engleski jezik i njegova pravila, recimo za množinu... Uglavnom treba „ovako“, a nekad, pak, „onako“. U svakom slučaju, „wolfs“ je gramatički nepravilan oblik množine imenice „wolf“, ali kod Džona Votsa (najnovija prilično zabavna Spider-Man trilogija), to je namerno upotrebljeno za naslov njegovog najnovijeg filma, i to iz najmanje dva razloga.

Prvi je da su dva glavna junaka po svojoj definiciji „vukovi samotnjaci“ koji su spletom okolnosti naterani da rade zajedno, što se čini nepravilnim pa to treba istaći i gramatički nepravilnim naslovom. Drugi je posao kojim se oni bave, a koji je čisti filmski konstrukt, i direktna referenca na najikoničkiji filmski lik tog zanimanja, Vinstona Vuka, odnosno Vulfa (Harvi Kajtel) kod Kventina Tarantina u filmu Pulp Fiction.

Nije to Votsov jedini pokušaj da citira Tarantina u svom filmu Wolfs, ali je svakako najinteligentniji i figurira kao jedan od njegovih boljih skrivenih „uboda“. Problem je, doduše, da je Vots s novim filmom promašio i medij (Apple TV+ umesto bioskopa), a i termin (početak jeseni umesto praznične sezone), ali makar ima dvojicu proverenih šarmera, Breda Pita i Džordža Klunija, u glavnim ulogama, što svakako garantuje makar određeni interes publike.

Film, međutim, ne počinje ni sa jednim od njih, već sa „damom u problemu“. Ona je Margaret (Ejmi Rajan), kandidatkinja za okružnu tužiteljsku u Njujorku koja je u sobi završila s kombinacijom dve najgore noćne more za svaku osobu na političkoj funkciji – s mrtvim (mlađim) muškarcem. Iako se tu zasigurno radi o nesrećnom slučaju, to nije nešto s čime bi bilo uputno da se policija bavi i da to izađe u javnost, pa ona zove svoju vezu koja šalje svog čoveka da stvar sredi.

Taj čovek je stariji gospodin (Kluni) koji dolazi u svom BMW-u u kojem se, nimalo slučajno i nimalo ironično vrte hitovi Šadej Adu, od No Ordinary Love do Smooth Operator. On dolazi, ispituje je o detaljima susreta s pokojnim mladićem i detaljima njegove pogibije, pa joj daje instrukcije kako da se ponaša dalje tokom večeri. U tom trenutku, na vrata kuca drugi, nešto mlađi gospodin (Pit), predstavljajući se kao supervizor hotelskog obezbeđenja koji radi za njegovu misterioznu vlasnicu (glas Frensis Mekdormand) i želi da čuje priču ponovo kako bi se postarao da nastala situacija ne predstavlja problem za hotel.

Dvojica „fiksera“, odnosno „čistača“, naravno, ne veruju jedan drugome i svaki od njih insistira na svojoj metodologiji rada, što definiše glavnu mehaniku u nastavku filma – njihovo međusobno prepucavanje. Ipak, oni će se složiti da Margaret pošalju kući (i sa kojom pričom), te šta će i kako će to uraditi s mestom nesreće.

Tu ih, međutim, čekaju dva iznenađenja. Prvo, da je pokojnik kod sebe u rancu imao i četiri „cigle“ droge koje bi, sudeći po izgledu, pripadale albanskoj mafiji. I drugo, otkriveno tek kada njegovo telo bude prebačeno u garažu i gepek automobila, da klinac (Ostin Abrams) uopšte nije mrtav. To dalje šalje film u pravcu nesuvisle jurnjave u kojoj se pominju Albanci, mafijaš zvani Hrvat (Zlatko Burić u jednoj sceni), izvesni Lagrandž za kojeg mali radi kao kurir, nekakav pejdžer (opet loš tajming, ovog puta gotovo sigurno slučajno) i primopredaja, dok naši posvađani junaci skloni međusobnom nadgornjavanju moraju da otkriju u kakvom su se zapletu našli i kako se iz njega izvući.

Glavni aduti filma su svakako Kluni i Pit, glumci koji imaju hemiju na ekranu ne mnogo različitu od one koju su na kraju klasičnog doba Holivuda imali Frenk Sinatra i Din Martin. Njih dvojica su to već demonstrirali u Soderbergovoj Ocean‘s trilogiji, te nakratko u onoj sceni u ormaru u Burn After Reading kod braće Coen. Uostalom, njih dvojica su i svaki za sebe jedne od poslednjih filmskih zvezda za koje se danas može reći da su „starog kova“, a Vots se čak i inteligentno poigrava i sa njihovom starošću, ali i sa njihovom (percipiranom) razlikom u godinama.

Tu, međutim, nailazimo na dva problema od kojih je prvi da se njihovo nadigravanje brzo potroši, pa postane monotono jer ga zapravo očekujemo. Razlog tome je slaba dijaloška razrada koja se svodi na to da jedan ponavlja reči onog drugog po sistemu „Nemaš pojma!“ - „Ne, ti nemaš pojma!“ ili „Zvaćemo mog lika!“ - „Ne, zvaćemo mog lika!“. To ponekad dovodi do komičnog „naboda“, kao kada se otkrije da oni zapravo posluju s istim likom, zapravo „likušom“ (Purna Jaganatan), ali to klinačko zadirkivanje često ne vodi nikuda. Zapravo, možemo reći da su njih dvojica isti filmski lik ili makar tip lika, ali to je poentirano već u naslovu, pa smo valjda shvatili ako imamo malo znanja engleskog jezika.

Drugi problem je taj što posle odlične Ejmi Rajan kao Margaret s njima, a i s nama kao gledaocima ostaje iritantni klinac kojeg Abrams igra iritatno za medalju. I to ima svoj „tarantinovski“ udarac pri kraju filma pojavi i mladićev otac (Ričard Kajnd) sa svojom kolekcijom štorija iz starih vremena. Do tada, međutim, treba trpeti klinca, za šta „fikseri starog kova“ ne bi imali ni volje ni živaca, pa bi se svaka „moralna dilema“ između pragmatičnog i ispravnog rešila s metkom u glavu i betonskim cipelama, te jednosmernom kartom prema dnu Hadsona ili Ist Rivera.

Vots tu pokušava da izvuče svoj manjkavi i rastegnuti scenario razigravanjem režije, što mu ponekad i polazi za rukom. Za to treba posebno zahvaliti direktoru fotografije Larkinu Sajplu (Everything Everywhere All at Once) koji izvlači maksimum iz zimskih njujorških lokacija, a donekle i montažeru Endjuu Vajsblumu koji je se trudi da film bude kompaktan kada mu se Vots ne meša u posao i tera da da razvlači vreme trajanja „efektnim“ kadrovima u „slow motionu“.

Na kraju, Wolfs je gledljiv, korektan, tek na momente zaista zabavan film koji će izdržati test jednog gledanja pre nego što utone u zaborav. Čini se, doduše, da ćemo dobiti i ničim izazvani nastavak koji je odobren i pre puštanja filma u promet...

A Film a Week - Alpha.

 previously published on Cineuropa

There is nothing that can derail a person from the safe, straight tracks of a carefully built, ordinary life like the sudden arrival of a family member. Parents can press the buttons of their adult children in the worst possible ways. Even distance, whether physical or psychological, does not make things any easier: children are programmed to be triggered by their folks. This is the case with the fourth film written and directed by Jan-Willem van Ewijk, Alpha., which has just premiered in the Giornate degli Autori sidebar of Venice.

Rein (Reinout Scholten van Aschat, from 2011’s The Heineken Kidnapping) is a Dutchman who has moved to the Alps, where he works as a snowboarding instructor and spends his free time mostly meditating. The idyll of his existence is about to be shattered when his recently widowed father, Gijs (legend of Dutch film, TV and stage Gijs Scholten van Aschat), first calls to announce his visit and then appears in front of the building where Rein lives. Make no mistake, Gijs is not a harmless, jovial Toni Erdmann-esque old man, but a former star actor who seeks dominance over his son and knows exactly how to push his buttons.

The game of push-and-pull between the two is probably fuelled by jealousy and unresolved conflicts from the past, and they certainly have form in this regard. Gijs seeks and gets the attention of Rein’s friends, even his sort-of girlfriend Laura (Pia Amofa), prompting Rein to pull daredevil stunts or to try to teach his father a lesson by competing with him on his home turf – the snow. However, those in-house power games can prove to be dangerous, since one can overestimate one’s own strength, and the mountain itself can be treacherous…

The filmmaker certainly knows what he is trying to communicate and has the means at his disposal to do so eloquently. Even the 4:3 aspect ratio, which has become a bit of a gimmick recently, makes sense here: the boxiness of the picture is a reflection of the protagonist’s boxed-in state of mind, meaning the beautiful and ominous peaks with which the filmmaker opens and closes the film become secondary. Van Ewijk also uses Douwe Hennink’s cinematography deftly to portray the relationship of the central father-son duo and the changes in it without unnecessary explanations first by establishing, and then by shortening the distance, and the same goes for the use of Ella van der Woude’s score, from the drone on wind instruments to the silly, fairground-like organ theme and back.

However, the canniest trick he pulls is the casting of the real-life father and son, who have different sensibilities. It does not just open up a meta level for connoisseurs of the Dutch acting scene to enjoy, looking for “Easter eggs”, but it also paves the way for improvisation based on genuine triggering and authentic reactions that cannot be scripted easily. Needless to say, both Reinout and Gijs van Aschat relish the opportunity for this interplay and make the best of it, although in a non-flashy manner.

Alpha. is not without its faults, especially regarding the development and the timing of the plot twists, but it is definitely worth seeing for the director’s, the actors’ and the crew’s commendable work. It is one of those seemingly small movies to which wider audiences might relate.

A Film a Week - Bekim Fehmiu

 previously published on Cineuropa

Bekim Fehmiu was one of the finest Yugoslav actors of all time and the first one from Kosovo to surpass the language barrier and play in theatres all across the former country. He was also the first and one of the rare Yugoslav actors to have, at least at one point in his career, a shot at stardom both in European art house cinema and in Hollywood. He was also a man of principle who decided when, why and how to end both his career and his life. 

His life and career stand in the centre of Valmir Tertini’s documentary, which was also the filmmaker’s debut in the feature-length format. After five years in production, a premiere in Albania last year, and a tour of regional festivals, Bekim Fehmiu screened in the documentary section but out of competition at the 30th Sarajevo Film Festival.

Bekim Fehmiu is a typical biographical documentary in which the interested audience might learn the facts of its subject's early life (Fehmiu was born in Sarajevo, spent his early childhood in Skhodër, Albania, before his family settled in Prizren, Kosovo), his first acting steps (in Pristina's County Popular Theatre), his acting studies in Belgrade, his marriage with his colleague Branka Petrić and his national and international career in cinema, from his breakout roles as Beli Bora in Aleksandar Petrović’s I Even Met Happy Gypsies (1967), Odysseus in Franco Rossi’s mini-series The Odyssey and Dax Xenos in Lewis Gilbert’s The Adventurers (1970) onwards. We also get to learn about the status of the national cultural hero and the window to the world that Fehmiu enjoyed in Albania during the dark times of Enver Hoxha’s dictatorship, as well as the respect he had from his colleagues and filmmakers he collaborated with.

Most of the film’s 67 minutes of runtime goes to interviews (filmed by Endi Hoxha) with different people who knew Fehmiu and played a certain role in his life, such as his wife Branka Petrić, brother Arsim Fehmiu, filmmaker Goran Marković, writer Miljenko Jergović, late film critic Milan Vlajčić, and colleagues Faruk Begolli, Enver Petrovci, Branislav Lečić and Eleonora Giorgi, to name a few. Those interviews, against a completely black background, are constantly accompanied with music (credited to the star actor who managed to walk Fehmiu’s path later, Rade Šerbedžija) that switches genres and registers to fit the topic of the particular passage. Other than that, we can see some archival material from different countries, usually showing Fehmiu's screen successes and public appearances edited into the mix by Afrim Peposhi and Riza Vreko.

In the end, Tertini's documentary is a decent, respectful, but not exactly exceptional biographical documentary that could be a better fit for television than for a theatrical release. Bekim Fehmiu the documentary certainly respects Bekim Fehmiu the actor, the hero and the public figure, but it does not get beyond the surface in presenting his greatness.