Run

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U godini obilježenoj zatvaranjem javnog života, što se odražava i na kalkulacije glede kino- i video-distribucije filmova, nije odveć neobično da slabiji ili u najboljem slučaju prosječni uratci dobiju istaknutije mjesto na jednom ili drugom repertoaru nego što bi to bio slučaj u neka normalnija vremena. Ono što, pak, čudi je trend „otupljivanja kritičarskog pera”, posebno u relevantnim krugovima, pa tako djeluje da pojedini kritičari u svojim prikazima više učitavaju „pobožne želje” da određeni film bude dobar nego što ga vrednuju po meritumu njegovih kvaliteta. Najsvježiji primjer takvog očajničkog ponašanja je na hrvatski kino-repertoar nedavno uvršteni triler Run (preveden kao Bježi, isto kao utjecajni horor Jordana Peelea Get Out, s razlikom da nema uskličnika) koji bi u neka bolja vremena prošao tjedan ili dva repertoarskog prikazivanja, polučio u najboljem slučaju osrednje kritike i hitro otišao u zaborav kao derivativni uradak sa zjapećim logičkim rupama u svom prosedeu. Istini za volju, Bježi dolazi s određenom dozom „plemenitog” porijekla, u smislu da je njegov autor Aneesh Chaganty na vrijeme zajahao val takozvanih „ekranskih trilera” sa svojim prvijencem The Searching koji se može okarakterizirati kao najrealističniji i ponajbolji uradak te vrste. U pitanju je svakako bio „gimmick-film” od jedne kreativne, u realnosti utemeljene dosjetke da se suvremeni život, pa tako i potraga oca za nestalom kćerkom, više odvija u digitalnom svijetu negoli u fizičkom, ali izveden dosljedno i s nemalom dozom elegancije, premda bi dojam vjerojatno bio još bolji da se Chaganty usudio na par mjesta makar nakratko razbiti kanon u kojem prikazuje ekrane računala i mobitela, te eventualno snimke sa nadzornih digitalnih kamera.

Već od prvog kadra jasno je da je Bježi klasičniji film od Pretraživanja, odnosno da je smješten u analogni, fizički svijet. Film otvara neugodno osvijetljena scena kompliciranog i rizičnog porođaja u bolnici koja se završava neodgovorenim pitanjem je li sve u redu, koje majka upućuje bolničkom osoblju. Prije naslova, Chaganty nam servira tekstualne kartice s medicinskim definicijama poremećaja kao što su aritmija, astma, paraliza i dijabetes, time odgovarajući na majčino pitanje. Na porođaj i njegov epilog autor će se vratiti još jednom kroz flešbek u završnoj etapi filma i njime dodatno, možda čak i bespotrebno, objasniti korijen misterije, motivacije likova i dinamike njihovog odnosa. Sedamnaest godina po traumatičnom porođaju, upoznajemo majku Diane (igra ju Sarah Paulson, filmska i televizijska glumica koja se specijalizirala za uloge jezivih žena) dok nezainteresirano sluša sastanak grupe za psihološku pomoć. Kada ju voditeljica upita kako se planira nositi s gubitkom u bliskoj budućnosti kada njena kći Chloe ode na studije, ona odgovara, na iznenađenje svih, da ona zapravo jedva čeka taj trenutak kada će njena pametna i hrabra kći napustiti kuću u kojoj je pod majčinom skrbi provela cijeli svoj život i otisnuti se u samostalni život. Kada u sljedećoj montažnoj sekvenci upoznamo Chloe (debitantica Kiera Allen, izvrsna), jasno nam je što je ta skrb podrazumijevala. Izlistani i definirani medicinski poremećaji s početka filma oni su od kojih Chloe pati: paralizirana je od struka naniže, ima osipe na koži, astmu i dijabetes, zbog čega mora paziti na prehranu i uzimati kup lijekova na dnevnoj bazi. Školuje se od doma, a na to, kao i na obroke, pazi njena majka. Njihov odnos djeluje harmonično, ali nije teško vidjeti prve pukotine u njemu. Sve počinje s poštom koju majka skuplja svaki dan bezmalo presrećući poštanski kamion ispred kuće. Chloe, naime, čeka pismo s univerziteta za koje se prijavila, a majka je uvjerava da će joj ga ona neotvoreno osobno uručiti jednom kada dođe. Čudno je i to da Chloe nema svoj mobitel i da u kući postoji samo jedno računalo, smješteno u dnevnom boravku, na kojem ona može provoditi tek ograničeno vrijeme i to pod majčinim budnim okom, te da se u razgovoru nikada ne spominju ni rođaci ni prijatelji ni kolege. Chloine sumnje se, međutim, ubrzavaju s novim lijekom koji joj je prepisan kao zamjenski za jedan koji se je prestao proizvoditi, a korijen toga je njen nenamjerni pronalazak istog s majčinim imenom na etiketi, kasnije prelijepljenoj s novom na kojoj je njeno ime. Skromnim sredstvima koje ima na raspolaganju, Chloe pokreće vlastitu istragu o tome što unosi u svoje tijelo, dok se sumnje prema majci i njenim iskrenim namjerama gradualno povećavaju.

U toj prvoj trećini filma Chaganty demonstrira koliko je vješt redatelj, sposoban da se poigrava s perspektivom gledatelja radeći sa zapravo predvidljivim scenarijem, oslonjenim na brojne žanrovske klišeje i standarde. Tenzija se lagano podiže, toliko da možemo zanemariti neka od prigodnih rješenja (recimo to da Chloe s fiksnog telefona uspijeva dobiti potpunog neznanca koji prihvaća da za nju napravi Google-pretragu iako i sam ima krizu doma), a gledatelj se nalazi u ugodnoj „magli” gdje se perspektive na to tko je u pravu u Chloinoj i Dianinoj verbalnoj igri mačke i miša realistično mijenjaju: doista je moguće da Diane nešto „muti” s lijekovima koje daje kćeri, kao što je jednako tako moguće da novi lijek utječe na njenu svijest i gura je k paranoidnim teorijama koje joj se rađaju u glavi. Nažalost, jednom kada taj segment kulminira u ljekarni gdje se Chloe iskrala s kino-projekcije kako bi konačno doznala koji joj to lijek majka daje, i to sa snažnim, ali ne baš uvjerljivim obratom, Chaganty je prisiljen do kraja filma igrati otvorenim kartama, bez imalo misterije, dok jedini „saspens” koji dobivamo zapravo zahtjeva krajnju suspenziju nevjerice. Redatelj će tehnički solidno izvesti vjerojatno najluđe zamišljenu akcijsku sekvencu u filmu u kojoj paralizirana Chloe bježi iz svoje zaključane sobe na katu kuće okolo i preko krova (zbog čega za svoju fizičku glumu zaista paralizirana Kiera Allen zaslužuje svaku pohvalu), ali elementarna logika napušta film u trenutku kada joj propadne plan za bijeg od majke pomoću poštara. Odsustvo logike u kombinaciji s predvidljivošću obrata u scenariju i prigodnošću dramaturških rješenja, tako postaju odlučujući faktor za percepciju filma i njegov najljući neprijatelj, dok se sekvenca završnog obračuna između majke i kćeri (na intelektualnom i voljnom nivou, dok je na fizičkom posve jasno tko je u prednosti) može okarakterizirati kao svojevrsni antiklimaks.

S vedrije strane, barem su reference koje u svojem scenariju ostavljaju Chaganty i Sev Ohanian duhovite i zabavne (recimo govorni automat telefonskog poslovnog adresara kao primjer mjesta navodi fiktivni gradić Derry u saveznoj državi Maine poznat iz proze Stephena Kinga, a ljekarnica se zove Kathy Bates, baš kao glavna glumica u filmskoj adaptaciji Kingova romana Misery, inače tematski bliskog zapletu predmetnog filma), iako zapravo prerano i previše toga otkrivaju. Druga sretna okolnost je postavljenost filma praktički oko dva lika, i to pruža priliku objema glumicama da zasjaje u svojim ulogama, što one i čine. Sarah Paulson, u posljednje vrijeme najpoznatija po ulogama u televizijskim serijama Ratched, American Horror Story i American Crime Story, jedna je od onih glumica sposobnih da nam ubace zrno sumnje i jeze neočekivanim mikro-gestama, što ovdje koristi dovoljno da njen lik jezive majke možemo proglasiti jednim od ikoničkijih filmskih zlikovaca prethodne godine. Pravo otkriće filma je, međutim, Kiera Allen, debitantica u dugometražnom formatu i jedna od rijetkih mladih glumica s fizičkim hendikepom koja bez mnogo truda krajnje ležerno pogađa ne samo fizičku, već i psihičku komponentu svoga stanja, odnosno limitirane slobode i ovisnosti od pomoći drugih. Njih dvije spašavaju što se spasiti da, ali to nažalost nije puno. Run je tako u konačnici tek gledljiv film koji dolazi na kraju jedne od najsiromašnijih filmskih godina.